Theravāda budističko društvo

Theragatha IV

Theragatha IV


Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


IV.1* — Nagasamalo [na gore]

Nakićena, u velima i vjencima ovijena, mirisna od sandalova praha, 
po sredini prostrane ulice plesačica igra, a glazba je prati.

Naiđoh proseći hranu i raspoznah u prolazu,
nakićenu, velom ogrnutu podmetnutu zamku Smrti. 

To moju misao podstaknu iz dna srca i jasno mi predoči opasnost;
i tu je odvratnost prevršila mjeru!

Tako mi se oslobodi duh. Gle, kako je obuhvatna istina! 
Postigoh trovrsno znanje i izvrših poruku Budnoga.

Nagasamalo pripadao je plemenu Sakja kao i Buda. Neko je vrijeme bio lični pomoćnik učiteljev. Jedna zgoda iz tog razdoblja i jedna Budina strofa posvećena Nagasamalu sačuvana je u zbirci prigodnih uspomena te vrste Udanam (Ud. VIII:7).

IV.2* — Bhagu [na gore]

Srvan umorom iziđoh iz ćelije
da prošetam po hodniku, i tu se sruših na zemlju.

Protrljah udove i ponovno se uputih po hodniku.
Tada sam hodao hodnikom sažet u nutrini duha.

I misao mi bi podstreknuta iz dubine, jasno mi se predoči opasnost;
odvratnost je prevršila mjeru. Tako mi se oslobodi duh.

Gle, kako je obuhvatna Istina!
Postigoh trovrsno znanje i izvrših poruku Budnoga.

Bhagu, iz Budina plemena Sakja, pridružio se prosjačkom redu zajedno sa svojim suplemenicima Anurudom i Kimbilom. Anurudo je postao jedan od najistaknutijih Budinih učenika po psihičkim moćima. Anurudo je s Bhaguom i Kimbalom boravio u šumi blizu sela Balakalona duže vremena. Tamo ih je jednom zgodom posjetio Buda. Ta je posjeta opisana u jednom od najljepših i najneobičnijih tekstova Mađđhima nikāye (MN 68).

IV.4* — Nandako [na gore]

Besramna ženo, puna smrada i nezajažljivih prohtjeva Smrti
— i sve to ti curkom curi iz devet otvora tijela!

Okani se davnih uspomena, ne nasrći na mirna prolaznika.
Ni nebo te nije željno; po čemu si vrijedna čovjeku?

Tek ludi i lakoumni, zlonamjerni, obmanuti
priželjkuju takve zamke koje im Smrt podmeće.

A ko se je odrekao strasti, mržnje i zablude,
nesputan je ko bez ikakvih želja zna da rastrgne okove

Nandako, građanin iz Sāvatthija, bio je jedan od uglednih propovjednika među Budinim učenicima. Na listi prvaka u Anguttara nikāyi I važi kao najbolji propovjednik za redovnice, vjerojatno zbog svoje čuvene propovijedi sačuvane u Mađđhima nikāyi (MN 146).


IV.8* — Rahula  [na gore]

Dvostrukim sam darom sad obdaren;
s pravom se mogu zvati sretnim Rahulom,
i zato što sam Budin sin,
i zato što sam prozreo istinu
i zato što sam uništio strasti
i što sam se izbavio preporoda.
Uzvišen do dostojanstva
trovrsnim sam znanjem shvatio besmrtnost.

Zaslepljeni strašću padamo u zamku,
zakrčeni u zaslonu žudnje.
Tako nas zbunjene priteže smrt
kao konop otvor ribarske mreže.
Iz te sam se strasti izbavio
i presjekao čvor smrti;
u korijenu mi usahnu žudnja,
ugašen sam i rashlađen.

Kad su Gotami javili da mu se rodio sin prvenac, on je rekao: "Rahula đato, bandhanam đatam" ("Rodila mi se spona, rodila se veza".) Tako je dječak dobio ime, koje bi se moglo prevesti i kao "Okov". Upravo je u to doba Gotamo odlučio da napusti dom i postane asketa-beskućnik i prosjak. Vijest o rođenju sina bila je posljednji poticaj da neposredno izvrši svoju odluku. Blizu godinu dana poslije duhovnog probuđenja Gotamo je prihvatio očev poziv da posjeti svoju zemlju Nepal i očevu prestolnicu Kapilavatu. 
Kad je Gotamo došao u Kapilavatu, nastanio se pod ogromnom krošnjom banijanova stabla (koje korijenje rasprostire iz visokih grana, tako da jedno stablo osvaja velika područja); u kraljevski je dvor svoga oca otišao tek da prosi hranu u prosjačku zdjelu, a jeo je osamljen u dvorištu. Bivša supruga Jasodara je sve to posmatrala očajna sa prozora, a zatim je došla na misao da malog sina Rahulu pošalje ocu, uputivši ga da od prosjaka u dvorištu zatraži svoju "baštinu". Dječak je sišao u dvorište i, vjerovatno najpre smeten i postiđen, zastao iza Gotaminih leđa, a zatim je, zaboravivši svoju poruku, bojažljivo rekao: — Isposniče, kako je ugodna tvoja sjena! Kad je shvatio upornost sa kojom majka traži "baštinu" za svoga sina, Gotamo je uputio svoga pratioca da dječaka zaredi i poveo ga sa sobom. Tako je Rahula postao prvi samanera i redovnički pitomac. Kad je to čuo kralj Sudodana, Rahulin djed i staratelj, otiđe da se potuži sinu, jer Rahula nije bio prvi i jedini iz najuže porodice koji je tako zaređen bez vladareva odobrenja. Gotamo je uvažio opravdanost očeva negodovanja i odredio da ubuduće maloljetnici ne mogu biti zaređeni bez odobrenja roditelja.

IV.10* — Dhammiko  [na gore]

Istiješten je čep iz čira, čvor mučnine je odstranjen,
iscrpljen je tok života, ništa više ne ostade
— k'o pun Mjesec kad razagna oblake

Dhammiko, brahman iz Kosale, čuo je Budinu propovijed u Sāvatthiju i pridružio se njegovom redu. Zatim je živio osamljen u nekom seoskom samostanu, ali je postao netrpeljiv prema bilo kojem drugom redovniku koji bi pokušao da boravi na istom mjestu. Konačno su mještani, nezadovoljni pritužbama ostalih, i njemu uskratili gostoprimstvo. Dhammiko se uputio k Budi, koji je tada boravio na Hridini lešinara kod Rāđagahe. Budo ga je poučio trpeljivosti i naglasio tom prilkom osnovno pravilo pustinjačke etike: "Pustinjak uvredu ne uzvraća uvredom, ni srdžbu srdžbom, ni zlostavljanje zlostavljanjem". Ta je pouka Dhammiku popraćena nizom priča i primjera sačuvanih u tekstu tog razgovora u Anguttara-nikāyi (AN VI:54).


IV.11* — Sabako  [na gore]

Kad mu sjaj čiste bjeline bude ugrožen prijetnjom tmastog oblaka
i ždral pohrli u gnijezdo da se zaštiti,
moja se radost tada obraća rijeci Ađakarani.

Kad mu sjaj čiste bjeline bude ugrožen prijetnjom tmastog oblaka
i ždral pohrli hridi dalekoj, van dogleda,
moja se radost tada obraća rijeci Ađakarani.

A kog da ne obraduje taj obrub nara na obje obale
i odraz kojim sja njegov vodeni zavičaj u podnožju duboke klisure!

Opojena tim čarima tu se i družina u žabokrečini skanjuje:
— Danas nema smisla ići dalje od šumskih potoka.
— Spokojna je u Ađakarani. — Tu su vode sigurne i ugodne.

Sabako je bio brahman iz Sāvatthija. Budu je prvi put posjetio tek duže vremena nakon svog odlaska u beskućnike i pristupa prosjačkom redu. U međuvremenu je živio u samostanu Lonagiri viharo, u šumi uz rijeku Ađakarani. Prilikom posjete Budi u Sāvatthiju odbio je poziv svoje porodice da posjeti svoj dom i da se nastani na porodičnom imanju u gradu. Pjesma izriče obrazloženje njegove odluke da se vrati u svoj šumski samostan.


IV.12* — Mudito  [na gore]

Zbog neimaštine napustih dom i dadoh se zarediti.
Zatim sam stekao povjerenje i postojanost u pregnuću.

— Strast neka skrši ovo tijelo, meso nek se kida na komade,
nek se lome kosti uporno skrštenih nogu! 

Neću ni jesti ni piti, ni maknuti se neću iz ćelije,
ni osvrnut se neću ni podleći, dok ne iščupam trn požude. 

Pa kako sam u tom ustrajao, iskaza se snaga i odvažnost,
dosegoh trovrsno znanje i ispunih poruku Budnoga.

Mudito (Veseljko) bio je iz građanske porodice iz Kosale. Porodica je pala u nemilost vladara. U strahu za svoj život Mudito je pobjegao i lutao šumom dok nije naišao na kolibu nekog pustinjaka, pripadnika Budinog prosjačkog reda. Pustinjak ga je ohrabrio, zadržao kod sebe i zaredio.