Theravāda budističko društvo

Theragatha XIX

Download PDF

Theragatha XIX

(odabrane sutte)


Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


XIX.1* Talaputo

Pjesma vlastitom srcu

— Kada ću ja u planinskim spiljama
boraviti sam bez ikog drugoga,
prozirući nestabilnost svega bića?
Da li ću to i kad ću to doživjeti?

— Kada ću ja, obučen u dronjke,
u olinjalo ruho mudraca beskućnika,
skršivši strast i mržnju i zabludu,
sretan boraviti nad ponorom?

— Kada ću ovo ništetno tijelo,
ubitačno gnijezdo bolesti i smrti,
prozreti bez straha i osamiti se u šumi?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću britkim mačem mudrosti moći da presiječem
žilu žednog puzavca životne strasti,
iz koje se bojazan rađa i breme bolnog stradanja?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću uzeti mač skovan bljeskom znanja
i snažnim zamahom mudraca
vojsku Smrti skršiti u tren oka, poput lava?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću postati ravan istomišljenicima
uglednim po dubini znanja,
skladnim po uvidu, po vlasti nad čulima, dostojan sljedbe?
Kada ću to doživjeti?

— Kada moje spokojstvo na proplanku
neće više moći da naruše
umor, glad ni žeđa, vjetar, žega, muhe ni gmazovi?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću doseći uvid mudraca
u četiri istine teško shvatljive —
sabranome i pažljivom zadubljenju znalca?
Kada ću to doživeti?

— Kada ću uvidjeti da su beskrajni likovi,
zvukovi, mirisi, okusi,
doticaji i misli požar? Pridružen smirenima, 
Kada ću to doživjeti?

— Kada pogrdna riječ neće
izazvati u meni neraspoloženje,
a ni pohvale neće izazvati zadovoljstvo?
Ah, kad će to biti?

— Kada ću panjeve, korov i žilje
na ovoj nepreglednoj krčevini
u svojoj nutrini i vanjštini odvagnuti istom mjerom?
Kad će to biti?

— Kada će u razdoblju kiša svježi pljuskovi
promočiti moju odjeću
dok šumskim putem budem slijedio trag mudraca?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću se na poklik okrunjenog pauna iz šume
prenuti u predzorje >>
u planinskoj spilji svjestan besmrtnog dostignuća?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću Gangu, Jamunu, Sarasvati,
koja se baca u ponor i ponovno
provire, preći magijskom moći neustrašivoga?
Kada ću to doživjeti?

— Kada ću kao slon priviknut na rat,
skršivši poriv strastvenog htijenja,
odvratiti svaki mamac ljepote stegom zadubljenja?
Kada će to biti?

— Kada ću kao osiromašen dužnik
kojega progone vjerovnici biti
usrećen pronađenim blagom, poukom Učitelja?
Kada ću to doživjeti?

—    —    —    —    —    —

Mnogo si godina za svim tim čeznulo,
dosta ti je bilo domaćeg života, srce,
a sad, kad sam napustio dom,
zašto ne slijediš i dalje moj napor? Zar me nisi, srce, nekoć sokolilo:

— Na proplanku šarenilo ptičjih jata
usplahirenih gromom i olujama
raduje duh zanesen zadubljenjima. Obitelj i prijatelje, razonodu
u ljubavi i svjetovne užitke,
sve sam to napustio i otišao.

Ipak, srce, nisi sa mnom zadovoljno.
Pa ipak, zar se to tiče ikoga osim mene?
Ko se oruža taj ne jadikuje.
Sve je nestalo — tako sam shvatio
i otišao, željan slobode od smrtnosti.

Tačna je riječ najvrsnijeg dvonošca,
najmoćnijeg krotitelja ljudskog roda:
— Duh je nestalan, sličan majmunu.
Ko nije lišen strasti, teško će ga svladati.

Šarenilo užitaka privlači svjetovne ljude
i veže nerazborite.
Za patnjom teži ko želi preporod i zaveden
srcem ne odolijeva paklu.

—     —    —    —    —    —

— U šumi gdje klikću pauni i pjevaju ptice
život je s tigrom i panterom
bolji, bez straha za tijelo.
Tako si me, srce, nekad podsticalo. –

– Razvijaj zadubljenost, snage duha i sposobnost
probuđenja u sabranosti,
trostruku mudrost prema pouci Budnog!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Utri put koji će te izvesti iz dometa Smrti
i dokrajči svu patnju,
put osmerovrsnog pročišćenja!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Djelove bića smatraj patnjom u srži!
Odvrati se od svega što bolom rađa
i tu već dokrajči nasrtaj patnje!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Nestalnost je patnja. Uvidi da je srž bíti
isprazna i da je zločin kazna,
pa skrši poletnu namisao volje!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Obrijan, ružan, prokleta lutalica
što s prosjačkom zdjelom obija pragove,
dâ, tako slijedi riječ Učitelja!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Potpuno sabran se kreći ulicama,
domaćim strastima ostaj nepridruživ,
sâm k’o puni Mjesec na vedrome nebu!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

— Boravi u šumi, a hranu prosjači,
na groblju skupljaj prnje za odijelo,
spavaj sjedeći, bodar u naporima!
Tako si me, srce, nekad podsticalo.

—     —    —    —    —   

— Sada kad tvoj usjev rađa plodove,
ti mu pokušavaš sasjeći korijenje
i tako me, srce, sâmo zavodiš
kolebivoga u dalju neizvjesnost.

Avetni osamljeni lutaoče,
neću više da poslušam tvoj izazov.
Patnje su strasti, britke i strahovite.
Odvraćen, ja slijedim put utrnuća.

Nisam se zbog nesreće ni drskog djela,
zbog duševne ni tjelesne bijede
ni da se prehranim odrekao svijeta,
nego sam te rado poslušao, srce.

— Dobri ljudi cijene skromnost.
Prestanak neiskrenosti znači konac stradanja.
Tako si me, srce, nekad podsticalo,
a sada se vraćaš razorenom mostu.

Požudu, zabludu, radost i bol,
ljepotu likova, radosne osjećaje
i prijatna uzbudenja sam prezreo.
Povratak prezrenom je nemoguć.

Uvijek sam, srce, slijedio tvoj glas,
kroz bezbroj života te nisam srdio.
Nutarnji preobražaj dugujem tebi,
a i dugi tok patnje je tvoje djelo.

Ti, srce, sâmo od nas stvaraš brahmane,
vitezove, kraljeve i careve,
nekada gospodu, nekad, opet, sluge,
a po tvojoj želji bivamo i bogovi.

Zbog tebe nekad postajemo demoni,
tvoj nam korijen seže do u pakao,
a nekad nas vuče među životinje
ili među ukleta sablasna bića.

Nećeš me uvijek ponovno mamiti
kao varavim zgoditkam u strast igre!
Čemu me podbadaš kao bezumnika,
čim sam ti se tol’ko zamjerio, srce?

—     —    —    —    —   

— Prije me je zanosila lutalačka čežnja srca
kud bi joj se posrećilo.
Danas ću ga iz sve snage suspregnuti
kao iskusan krotitelj pomamna slona.

Vodič mi je ovaj svijet pokazao
— nepostojan, neizvjestan, nejezgrovit.
Uzdigni me, srce, pobjedničkom znanju
i pređi teško prodoran tok bujice!

Neće više, srce, biti kao do sada,
neću više da potpadnem pod tvoju vlast.
Sada sam sljedbenik velikog mudraca.
Ljudi moga kova ne srću u propast.

Mora, planine, rij eke, plodna zemlja
na sve četiri strane ovog svijeta,
sve je nestalno, tjeskobno. Kamo da se skloniš, srce,
pa da u sreći uživaš? Srami se, srce!

Čim mi još možeš škoditi?
Nisam više sluga pod tvojim gospodstvom.
Ne stišći nadut mijeh sa oba kraja!
Prsnut će gnjilež iz svih devet otvora.

—     —    —    —    —    —

Tamo gdje vepar i košuta zalaze,
na planinskom sljemenu, u ljepoti prirode,
a kad svježa kiša rosi u šumama,
tad ćeš u šumskom skloništu uživati
pod raznobojnim okriljem okrunjenih
plavogrlih ptica u nemirnom lijetu
dok najljepše pjevaju u grmljavini,
ti ćeš obradovan snatriti u šumi.

Kad se od kiše rasprostre širokolisto raslinje,
a šuma je u cvatu meka kao oblaci,
u gori ću kao grana počivati
i bit će mi meko kao u pamuku.

A sad ću postupiti kao gospodar.
Šta mi daju, to će mi biti dovoljno.
Svoj ću dio posla izvršiti marljivo,
a tebe ću uštaviti kao mačje krzno.

Da, sad ću postupiti kao gospodar.
Šta mi daju, to će mi biti dovoljno.
Neumitno ću te upokoriti
kao obijesnog slona vješt krotitelj.

A kad budeš krotko i pouzdano, srce,
kao konj pod uzdom strogog krotitelja,
onda ću moći da prevalim put
kojim su krotitelji srca svagda kročili.

Za stožer pažnje snažno ću te vezati
k’o slona za stupac čvrstim konopima.
Pod tim nadzorom ćeš se oplemenjeno
odrvati svakoj vrsti bivanja.

Mudro presijeci stranputicu života!
Uporno se drži usvojenog puta!
Shvati ishodište, ustrojstvo i moć,
te se okoristi savjetom najrazumnijeg!

Na raskršću četiriju puteva me tjeraš
u krugu k’o govedo po gumnu.
Zar nisam rastrgao okove da se pridružim
milosrdnom velikanu? Kao jelen smion u šarenoj šumi
kad krene na vrh okrunjen oblacima,
radovat ćeš se u gori k’o beskućnik,
svladana će biti svaka sumnja, srce!

Ko tvome nasilju i volji popusti, muž ili žena,
i podlegne požudama,
u zabludi opojen događajima tvoj sluga,
srce, hvata se u kolo smrti.

Talaputo je bio upravnik pozorišta iz Rāđagahe. Putovao je s čuvenom velikom trupom izvodeći komedije. Ime mu znači “košarica datulja” i vjerojatno je nadimak. Prema komentaru Samyutta nikāye, tako su ga nazvali zato što mu se je lice, dok je bio komičar, uvijek slatko smiješilo i sjalo "kao zreo plod palme talo”. Uzbudljiva povijest obraćenja sadržana je u razgovoru s Buddhom u Samyutta nikāyi (SN XLII:2).