Theravāda budističko društvo

Mađđhima nikāya 62

Maha-Rahulovada sutta
Dugi govor Rahuli


Prevod Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio u gradu Savatthi, u Đetinu, u samostanu Anāthapindike. Tu se Blaženi ujutro obukao, uzeo prosjačku zdjelu i ogrtač, pa pošao u Savatthi da prosi hranu. A i redovnik Rahulo, kad se tog jutra obukao, uzme prosjačku zdjelu i ogrtač i pođe za Blaženim, slijedeći ga uzastopce. Tada se Blaženi obazre, pa se obrati Rahuli riječima:

Rahulo, svaki tjelesni lik, prošli, budući ili sadašnji, u nutrini ili u spoljašnjosti, grub ili nježan, nizak ili uzvišen, blizak ili dalek — svaki tjelesni lik treba gledati kakav stvarno jeste, prozirući ga ispravnom spoznajom ovako: "To nije moja, to nisam ja, to mi nije svojstveno".

— Zar samo tjelesni lik, Blaženi, zar samo tjelesni lik, Dobrostivi?

— I tjelesni lik, Rahulo, i osjećaj. Rahulo, i predodžbu, Rahulo, i sklonost, Rahulo, i svijest, Rahulo! [1]

Na to redovnik Rahulo pomisli: "Ko bi danas, primivši pouku neposredno od Blaženoga, mogao da ide po selu i da prosjači hranu?!" — pa skrene s puta, sjedne skrštenih nogu u podnožje nekog stabla u uspravnom položaju tijelai uspostavi potpunu pažnju duha.

Redovnik Sāriputto primijeti redovnika Rahulu kako sjedi sabran pod stablom…, pa mu reče:

— Njeguj duhovni razvoj tako da pažnju usredotočiš na udisanje i izdisanje Rahulo! Usredotočenje pažnje na udisanje i izdisanje, kad se razvije i osnaže, donosi bogate plodove i mnogo koristi.

Pred večer, kad se redovnik Rahulo digao iz samotnog zadubljenja, otiđe k Blaženome, pa ga upita:

— Gospodine, kako treba razvijati i osnažiti usredotočenje pažnje na udisanje i izdisanje, pa da donese bogate plodove i mnoge koristi?

(Slijedi razjašnjenje te prastare metode yoge, koja se u budističkoj kontemplaciji primenjuje na svojevrstan način, ne umjetnim zaustavljanjem i pojačavanjem daha, već usredotočenjem duha na njegov mirni normalni tok). [2]


Beleške

[1] To su prema Buddhinu učenju "pet ogranaka" egzistencije. Tjelesnost odgovara materijalnom opstanku, a ostala četiri činioca sačinjavaju sklop duha ili "unutarnju" stranu bića. Njihovim raspadom ne preostaje ništa. Duša nije supstancijalna nego funkcionalna. "Preporađanje" je rezultanta voljnog poriva (kako to tumači i Schopenhauer pod nazivom "palingeneza") [Natrag]

[2] Vidi o tome moj članak "Đhana, apstraktna umjetnost buddhističke kontemplacije". [Natrag]