Theravāda budističko društvo

Etika i politika

Etika i politika

Čedomil Veljačić

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Kulturni život svakog razdoblja razvija se pod prevlašću one vrijednosti koja mu se nametnula kao vrhovna, kao "najviše dobro" čovjeka tog vremena. Znamo, da je čitava kultura Srednjega Vijeka nastajala u sjeni autoriteta religije, kultura prošlog stoljeća pod hegemonijom izvjesnih znanstvenih i pseudonaučnih hipoteza, dok današnju kulturu tlači često upravo antikulturna diktatura politike.

Kad gledamo na kulturni život nekoga doba izvana, pričinjava nam se kao da je njegov slobodni razvitak spriječen stanovitim predrasudama, pa i nasiljem. Taj dojam, koji nam daje povijest a i savremeno iskustvo, pojačava se još i time, što dobro znamo da se ta službena najviša vrijednost nameće ljudima izvjesnog doba često silom, sredstvima koja nisu uvijek primjerena kulturnom nivou 'dotične vrijednosti. Ali kad pogledamo problem najviše vrijednosti iznutra, sa stanovišta ljudskog duhovnog života, vidjećemo, da ta zavisnost čitavog kulturnog života i doživljavanja od nekog mjerila najvišeg, najboljeg, i apsolutnog, nije samo posljedica spoljnjeg pritiska, nego je možda taj spoljni pritisak zapravo samo vješto iskorišćena potreba čovječjeg duha za nekim unutarnjim poretkom i 'harmonijom. Ipak su, uprkos toga duhovnog centralizma, pojedina područja ljudskog života uvijek bila više ili manje samostalna, i čovjek koji je poštovao neku vrijednost kao "ajvišu nije uvijek toj vrijednosti na isti način i u istoj tejeri i robovao. Tako je — naprimjer — čovjek Srednjega Vijeka morao da ispovijeda "jedinu pravu i "spasonosnu" vjeru, ako nije želio da izgubi glavu; ali je ipak pritome mogao sasvim individualno da uredi svoj obiteljski

život, svoju djecu mogao je da odgaja u duhu ove ili one hrišćanske vrline, i nije morao da ih upisuje u neke određene organizacije. U duhu pojma slobode svoga vremena smio je čovjek relativno slobodnije da se bavi naukom nego danas, smio je da stvara ili da pristaje uz stanovite smjerove hrišćanske filozofije s mnogo većom slobodom nego što bi to dozvolila danas bilo koja hrišćanska dogmatska organizacija, a i bilo koja druga dogmatska (politička, recimo) organizacija. Ne zato, možda, što bi ono doba bilo tolerantnije, nego zato što čovjek toga doba nije još bio takovo "društveno biće" kao što je današnji. Ova sloboda ličnog djelovanja i uređenja života samo se je povećala tokom nekoliko prošlih stoljeća, sa razvitkom ideala građanskog društva, i proširila se je od slobode djelovanja na slobodu mišljenja, smanjivanjem nepremostivosti klasnih razlika i tradicija koje su sredovječnom čovjeku priječile slobodan razvoj prirodnih sposobnosti. Današnjem čovjeku međutim prijeti opasnost, da potpuno izgubi tu slobodu ličnosti koja je prije bila samo ograničena.

Ljudima se danas doduše ne stavljaju direktne prepreke da žive kulturnim životom, i u tom je pogledu današnji čovjek slobodniji nego što je bio ikad u istoriji. Ali, kakvim će kulturnim životom smjeti da živi, u tome dogmatičnost našeg vremena počinje već da prevazilazi i najtamniji Srednji Vijek. Još gore u tome, ko da određuje te granice. Da bi nam to postalo jasno, moramo u ljudskom duševnom ustrojstvu zagledati u onu sklonost koja je mogla biti iskorišćena u smislu ove duhovne diktature. Promjene socijalnih struktura i društvenih uređenja imaju uvijek za posljedicu i neke nove oblike privatnog i javnog života. Tako su tečevine političke povijesti prošlih dvaju stoljeća donijele sobom i tip društvenosti i društvene organizacije kakav danas imamo. Svijest čovjeka, da je samo dio nekog šireg socijalnog organizma unutar kojeg jedino njegov život može naći smisao, od kojega zavisi njegova moralna i materijalna egzistencija, njegova sudbina, socijalna svijest savremenog čovjeka počela je da vezuje u pokrete i organizacije ideje i uvjerenja koja su stoljećima i tisućljećima živjeli u ljudskom duhu, pojavljujući se tu spontano i neobrazloženo iz unutarnje potrebe, ili šireći od usta do usta kako je slučaj to dopuštao. More organizacija, koje su tako niknule tokom prošlog stoljeća, imalo je svoju dobru stranu u tome, što je dalo novog poticaja mnogim kulturno vrijednim idejama; ali je imalo i svoje loše strane, jer je boreći se za. slobodu misli i riječi, tu misao istodobno zarobljavalo snažnom sugestijom i pritiskom organizovane mase na pojedinca, koji bez te sugestije možda nikad ne bi preuzeo i propovijedao sve dogme svojih organizovanih istomišljenika, a možda bi nesputan stvorio nešto nova i dragocjena. S pomoću organizaciji uspjelo je tako društvo da se utisne u najintimnije kutove individualnog života pojedinčeva, da ga kontrolira, i — po potrebi — da vrši nad njim sugestiju i teror. I Srednji Vijek imao je propovjedništvo i duhovnu pastvu, no ona nije nikada bila tako organizovana kao danas, i zato nikada nije mogla biti ni tako opasna. Da se rečeno ilustrira konkretnim primjerom, dovoljno je ukazati na način kako se vrši politička propaganda u školama: nju diktiraju šefovi i ideologije političkih organizacija, kojima pojedini nastavnici legalno ili ilegalno pripadaju, što znači da je stvaraju advokati, tehničari, industrijalci, seljaci, i ljudi svake ruke, tako da svaki srednjoškolac, od prvog do osmog razreda, stalno pati pod pritiskom i nadmudrivanjem državno-nacijonalne (ne stalno identične) opozicijonelne, klerikalne, i komunističke propagande, često najniže vrste.

Takove su okolnosti kulturnog života savremenog čovjeka, jednostrano upoređene s nekim činjenicama iz života njegovih predaka. Ne mislimo ovdje o tim činjenicama donositi kritički sud. Kako će se ko prema njima opredijeliti, to je ipak — u krajnjem vidu i u dnu duše — još uvijek, bar napola, njegova stvar. Zadovoljićemo se, da — po uzoru na savremenu socijološku znanost — činjenice koje smo ustanovili, koliko je to moguće ovako ukratko, raščlanimo i obrazložimo.

Vidjeli smo, da čovjek po svojoj prirodi uvijek želi da služi nečem vrijednome. Kad čovjek ne bi htio da se zalaže ni žrtvuje ni za šta što nije njegov neposredni interes, ne bi bilo ni istorije ni kulture. Već po svom unutarnjem porivu, čovjek se žrtvuje da bi nadiivio sam sebe. Ljudsko je djelo svakako trajnije, a vrlo često i vrijednije, od ljudskog života i karaktera: u onome što će iza sebe ostaviti na zemlji nalazi kulturan čovjek u prvom redu svoju besmrtnost. Kad bi naša vjera u kraljevstvo nebesko bila savršena i potpuna, onda ne bi bilo u nama težnje da nadživimo sami sebe u zemaljskim djelima, izuzev možda etička djela koja ionako nisu vezana za neke određene vidljive manifestacije. Kad bi vječnost bila ukorijenjena u čovjekovoj transcendentalnosti, ne bi se moglo pjevati: "Blago onom ko dovijeka živi, imao se rasta i roditi", jer bi onda svi živjeli podjednako vječno. Tako, mislim, upravo svojoj sumnji u zagrobni život ima čovjek u prvom redu da zahvali kulturu, iako on redovno nije toga svjestan. Jer danas još i atejist živi od religije koju mu udahnjuje njegova politička organizacija (Štirner); ili je možda marksist sa svojom materijalističkom dogmom i s mitosom dijalektičke prahistorije manje religijozan od klerikalca koji vjeruje da potječe od Adama i Eve? Znanost je dokazala, da nije. Politika — kao i religija — traži smisao života iznad doživljaja; ali onaj koji prenosi kulturne vrijednosti zato što su kulturne vrijednosti, taj u samome vrednosnom doživljaju i prosvjetljenju, u trajanju doživljene vrijednosti, a ne u svom trajanju, nalazi smisao života. Nije čovjek nosilac vječnosti, nego vječnost može za koji trenutak i kroz koje djelo da pronese čovjeka. To je dosta da dade smisao životu kulturnog čovjeka. A može se dogoditi, da neki čovjek ili neko vrijeme i ne doraste do svog sloja vječnosti; ili zar vjersko-politički fanatizam naših dana daje čovjeku smisao života?…

Tragedija čovjekova počinje time, što on može da ostvari nešto veliko i trajno samo onda ako se ograniči na jedno svoje životno djelo. Tako se događa, da neko ono za što se žrtvuje smatra najvrednijim čemu se čovjek može žrtvovati i posvetiti. Svakom je poznata pojava profesora koji svoj predmet smatra najvrednijim i najvažnijim, ne samo za sebe već i za sve ljude na svijetu! Mjesto da predaje svoje znanje i onima koji će u budućnosti stvarati na sasvim drugim područjima, jer je njihov poziv drukčiji, mjesto da ih uči, — on propovijeda. Ali, baš kao profesor koji propovijeda svoju matematiku ili literaturu kao najvredniji i najvažniji "predmet", istu pogrešku čine i svi drugi propovjednici, ma o čemu propovijedali; i svaki je čovjek po svojoj prirodi pomalo propovjednik, jer svaki služi nečemu što je za njegovo shvatanje i za njegovu spoznaju najviše. Propovjednika u tom smislu ima svuda: ima ih u crkvi i u politici; a ima ih nažalost i u znanosti, pa i u školi.

Religija i politika pretpostavljaju propovjedništvo po svojoj biti. Jer religija polazi od uvjerenja, da je zahvatila izvor čitavog duhovnog života; a čitavom duhovnom životu može očito biti samo jedno vrelo. Prema tome bi sama sebe pobijala religija koja ne bi smatrala, da baš ona jedina sadrži pravu istinu, te da je njezina božanska objava relativna. Zato propovjedništvo u religiji ne može osuđivati niko ko uopće priznaje vrijednost i važnost religije za kulturu. Isto tako ni politika ne može postojati bez propovjedništva, jer kao što religija želi da upravlja cjelinom duhovnog života čovjeka, tako politika želi imati kontrolu nad čitavim materijalnim zbivanjem njegovim. Religija i politika su najprimitivniji oblici socijalnog života med ju ljudima; tek naknadno se odvajaju kulturna područja znanosti, morala, tehničke civilizacije, i druga. Tako se s vremenom kulturni život dijeli u područja koja nikada sama od sebe nisu mogla imati nakanu da jedno drugo unište, zatru, ili progutaju, jer napredak jednoga zavisi od napretka drugoga. Zato prava kultura, u svom užem području, ne trpi propovjedništva; ona smatra, da čovjek može učiniti najviše za društvo onda kad svoj smjer i svoje uvjerenje nalazi sam u sebi. Onaj ko pristaje uz neki nauk, koji su mu drugi propovijedali, vrlo je koristan član svoje političke stranke i lijep primjer vjernika, ali kultura od njega nema koristi. Jer ljudsko društvo napreduje kulturno samo onda ako se stare spoznaje stalno mijenjaju, proširuju, da, i pobijaju novima. Što manje istomišljenika, utoliko je napredniji i bujniji kulturni život. Vidimo iz toga, da i etička visina hrišcanstva — ljubav, ima svoj pravi smisao samo u vjersko-političkoj dimenziji propovjedništva; na kulturnim područjima ne mora ljubav prema bližnjemu biti uvijek najviša vrlina. Nastranost i jednostranost učenjaka, naprimjer, povećava njegovu oštrinu pogleda i kritičnost; ljubav je u znanosti često čak deplasirana i opasna. Naučna prepirka ne smije biti isto što i politička; tamo gdje se to događa, gdje su političke i lične pristranosti kvalifikacije za naučni rad, tamo se znanost degeneriše u propovjednički rat. Ne želim time reći, da svaki učenjak, tehničar, ili odgajatelj, mora biti krvni neprijatelj svakog vjerskog, političkog, ili moralnog propovjednika, zato što u njegovu učenjačkom, tehničkom, odgajalačkom kulturnom pozivu propovjedništvo nije dozvoljeno. Nijedan čovjek ne živi samo u svome zvanju, i svakom je potrebna opća orijentacija i svoj pogled na život. Što je čovjek na višem stupnju kulture utoliko je njegov zahtjev za tim veći, tim će se teže pomiriti sa sudbinom masa; pa i njegovom vlastitom vlada kakav bilo propovjednički stalež. Nije isključeno, da takav čovjek zato i sam postane propovjednikom (Masarik), upadajući tada lako u kontradikcije. Moramo znati, uostalom, da nije moguć pogled na život u kom ne bi bilo kontradikcija, da je zapravo svijest kontradikcije i nerješivih problema jedina kadra da nam otvori oči i osvijesti nas iz sna u koji su nas uljuljali propovjednici. Ona nam pomaže da, mjesto vječnog blaženstva, zaželimo svojim idejama i radu čast, da se budućnost na njih osvrne time što će — pobijajući ih ili prevazilazeći ih upotpunjavanjem — doseći viši nivo istine. — Shvatljivo je ipak, da će — u doba kao što je naše, gdje se lažni proroci i propovjednici uvlače u sva područja društvenog života i ugrožavaju slobodu kulture, — mržnja na propovjednike i neprijateljstvo postajati sve veće što nam manje mogućnosti ostaje da se s njima borimo njihovim oružjem.

Ako hoćemo da pravilno shvatimo ulogu propovjedništva u savremenom socijalnom životu, mislim da moramo poći od pretpostavke, da problemi ovoliko razvijene civilizacije kao što je naša nikako ne mogu da se strpaju u neki zatvoreni dogmatski sistem gledanja na život. Prema tome se za nas postavlja pitanje: postoji li mogućnost da se povezu svjetovi u koje bi razni propovjednici htjeli da nas zatvore nuždom svoje logike? Ako takova mogućnost ne postoji, onda smo osuđeni da vječno živimo u ratu propovjedništava koja se bore a da se ni ne poznaju, koja se razumiju samo čuvstveno, muklo, i životinjskim instinktom, kako to danas možemo lijepo da vidimo. Jedino će nam etički problem savremenog života dati, čini mi se, malo svjetla za ulaženje u to pitanje, koliko ono zasijeca u našu temu. Vidjeli smo, kako se sadržaj propovijedanog "najvišeg" dobra različito mijenja: najviše dobro može da bude neka izrazita moralna krepost, ali može da bude i religijoznost, znanost, ili politika. Tu se izraz "najviše dobro" primjenjuje na prvotno vanetičke vrijednosti; a to se ne događa tek slučajno ili logičkom pogreškom, nego nam povjesno iskustvo daje razloga da kojugod vanetičku vrijednost mjerimo etičkim mjerilom kad postane najviša.

Vidjeli smo, dalje, da se neka najviša vrijednost, ili najviši autoritet, uvijek propovijeda. Znanost nema potrebe da svoje rezultate propovijeda, da pravi propagandu za neki novopronađeni zakon u kemiji ili fizijologiji, da ga slavi kao najviši i najbolji. U znanosti postoji samo razjašnjavanje i razumijevanje. Ni prava umjetnost, u osnovi, ništa ne propagira, mada su vrijednosni sudovi njezina domena. Šta hoće ona u prvom redu? — da preporodi ukus. No zar ukus nije nešto već prirođeno i neškolovanu čovjeku, masi? Prava likovna umjetnost, koja bi htjela biti maksimalno socijalno pozitivna, morala bi da bude krajnje realistična i da u šarenim bojama prikazuje tendencijozno izabrane i naglašene motive, kako to naprimjer čini savremena ruska novela, ili njemačka likovna umjetnost koja više neće da bude "entartet". No većina umjetnika, uprkos svoje političke orijentiranosti, ne mogu da se s time pomire. Slično je i s revolucijonarnom muzikom, koja ne svira marševe; jer, za propovjednika je samo marš revolucijonaranl U moralu je međutim običaj, da se krepostan život propovijeda, i da se ljudi zadobijaju za "dobru stvar"; i onda kad im za neku krepost nedostaje svako razumijevanje. Tako je bilo oduvijek, i s tim se moramo pomiriti. No nije isto tako fatalna i nepobjediva navika, da ljudi koji hoće da propovijedaju nešto što po svojoj biti nije pristupačno propovjedništvu, naprimjer neku ekonomsku teoriju ili teoriju o ishrani, čine to tako da tu ekonomsku ili gastronomsku teoriju, koja je suhi goli račun, pretvore u moralnu vrlinu, da na temelju nečega što sa moralom nema nikakove veze izgrade etičku teoriju. (Vrijedno bi bilo ustanoviti, naprimjer, koliko je marksističkih intelektualaca kod nas pročitalo "Kapital"!) Tako se, izgleda, sve što hoće da postane popularno i političko mora najprije pomiješati sa "moralinskom kiselinom", kako bi rekao Niče, da bolje drži!…

Primjeri koje sam dosada naveo pokazuju ipak, da se stvari i ideje ne neutraliziraju u "moralinskoj kiselini" samo zato da se usavrši moralni život čovjekov, ili zato što moral ne bi imao svoje nezavisne vrijednosti već bi morao da ih posuđuje od ekonomije ili nauke o ishrani. Ne, stvari se rastapaju u moralinskoj kiselini zato da posluže nekim sasvim drugim svrhama: samo se moralnim utjecajem može zarobiti savjest čovjekova, njegova ličnost; a onaj ko osvoji čovjekovu savjest, može njime vladati. Moral se, dakle, ne propovijeda zbog morala, nego se propovijeda zato da se može bolje i lakše ljudima vladati. Kad to znamo, razumjećemo i jednu vrlo čudnu psiho­lošku i socijalnu pojavu, koja se tiče odnosa znanosti i umjetnosti naspram morala. Ako pogledamo u čemu je veličina znanosti ili umjetnosti, vidjećemo da ona nije u tome, što znanstvene pronalaske ili umjetnička djela izrađuju ili izgrađuju svi ljudi, niti što su ta djela i rezultati svima bez dalnjega pristupačni. Veličina znanosti i umjetnosti baš je u obrnutom: znanstveni ili umjetnički rad poštuju lajici zato što mu se dive, što osjećaju da je taj rad daleko iznad sposobnosti prosječnog čovjeka, što iz njega prosijava blago budućeg čovječanstva. Sasvim drukčije mišljenje imaju "purgeri" o moralu: on im imponira samo onda ako izriče i opravdava sud prosječnog čovjeka, ako u diskusijama o etičkim problemima može svako sudjelovati i svako tražiti za sebe pravo da ima svoj sud. Moral se širi svojim kvantitetom, a ne kvalitetom. Kratko rečeno: "moralnim" postaje ono što se propovijeda masama. I zato što se moral propovijeda i nalaže odozgo, zato nestaje individualni i lični razvoj čovjeka, čovjek se odriče svoje savjesti, svog prirođenog prava i instinkta da svoj život uredi po vlastitom ukusu i sudu, čovjek se sve više dragovoljno odriče prava na odgoj svoje djece, na obiteljski život, i drugo. Nije tome, kao ni ratu, kriva kultura! Civilizatorna dobra i kulturne vrijednosti tako su u sebi mnogostruke, da po sebi pretpostavljaju upravo suprotni ekstrem, gotovo patološku istančanost ukusa i razuma. Otupjelost koja umjesto toga nastaje, posljedicom je manije kolektiviranja i uniformiran ja, ukoliko ne svjesne rušilačke težnje i kulta mehaniziranoga duha u zdravu tijelu. No ovo posljednje je samo eksces; a prvo je istorijski proces. Neispravno bi bilo prema tome iz istih razloga, mislim, i shvatanje, da bogatstvo i svježinu ličnog života treba tražiti u povratku k prirodi i u negiranju kulture, jer današnja kultura — u normalnim prilikama — te osobine upravo pretpostavlja; ali su zapreke koje se danas postavljaju punom kulturnom životu tolike da onemogućuju harmoničan razvitak individua. Napadati kulturu zbog otupjelosti savremenog čovjeka, isto je tako pogrešno kao i napadati Zidove za tešku ekonomsko-političku situaciju. To znači, improvizirati uzroke i ad hoc identificirati na površan način ono što je neidentično.

Savjest prosječnog čovjeka, ukoliko uopće još postoji kao lični doživljaj pravde ili nepravde, ukoliko uopće čovjek još posjeduje spontanu svijest dužnosti (a to opažamo da je kod mladih generacija sve manje), usmjerena je na jedno: treba izmijeniti socijalne prilike,reformirati socijalni sistem. Na koji način, to ovdje za nas nije važno. Za nas je važno ustanoviti, da su sve moralne snage koncentrirane na jedan svakako velik i plemenit cilj. I ukoliko današnji osurovljeli čovjek uopće ima još neposrednog i nediktiranog moralnog doživljaja, onda je to doživljaj bijede njegova bližnjega. Bijeda je bolest savremenog socijalnog organizma, pa zato moramo računati da je i držanje zdravih dijelova tog organizma danas zapravo abnormalno, primjereno bolesti: sve što nije u vezi s tom bolešću, nema nikakove vrijednosti ni važnosti za savremenog čovjeka, on počinje da tupi za sve osim za ljudske socijalne vrijednosti. Žrtvovao je sve što je ljudsko u njemu da spase jedno koje je u opasnosti: žrtvovao je obitelj, djecu je poklonio kolektivu i ulici, žrtvovao je svoje zdrave interese i talente, svoje zanimanje (mnogi koji bi možda u normalnim prilikama bio dobar krojač ili matematičar ili pisac romana, smatrao je da će biti socijalno korisniji ako postane lošim propovjednikom), svoju karijeru. Nećemo se ovdje pitati, da li je dobro ili ne ako, naprimjer, neki bolesnik koji boluje od tuberkuloze ili stomaka misli isključivo na svoja pluća ili želudac, živi još samo zbog te bolesti i ne brine se ni za što drugo na svijetu; nećemo pitati ni da li je to upravo u interesu same bolesti najbolje. Svakako je tako vrlo prirodno, a gdjekad više i ne može da bude ništa drugo: bolesniku ne preostaje u životu ništa drugo do borba sa bolešću.

Nismo ulazili u uzroke ovakova stanja, koji leže izvan moralnog područja teme; nemamo dakle ni prava zauzimati neki radikalni stav prema tako kompleksnom i aktualnom problemu kao što je propovjedništvo. Ta poteškoća raste još i time, što se ovdje radi o socijalnom procesu koji je još u toku. Uostalom, nije nam bila svrha da raspravljamo o krivnji za rat, već o pojavi koja nije akutna samo danas, te o kojoj ni novi sistem — koji se rađa — izgleda da ne vodi dovoljno računa. Zato ćemo se ponovno ograničiti samo na položaj pojedinca, individualnog čovjeka, u već opisanom socijalnom kompleksu. Pred nama kao pojedincima otvorena su, do zadnjeg časa i bez obzira na sve, dva puta. Sjetimo se samo, da moralni sud, moralni doživljaj u čovjeku, — ako je taj doživljaj dovoljno dubok –, ne može da slomi ni iskorijeni nikakova "logička nužda" i nikakova fizička sila. Zato i "religijske dogme moramo uzeti za duševno zdravlje isto onako kao i lječničke pilule za tjelesno zdravlje — cijele i nesažvakane", kaže T. Hobbes; a unutarnje vjerovanje ili nevjerovanje, kako bi on još rekao, je "ono što Bog može u svojoj milosti da da ili da ne da", — to su dvije mogućnosti koje nam ostaju vječno otvorene. Prva je, da se umiješamo u more propovjednika i nastojimo što veći broj ljudi povesti u nekom određenu smjeru, u neku određenu borbu (koju propovjednici redovno ne vode suviše etičkim metodama). U takovu bojnom zovu sigurno je svako rasparčavanje sila, svaka dublja kritična misao, smetnja i zapreka: propovjednik u prvom redu mora (svjesno ili nesvjesno) da zaslijepi mase, da ih fanatizira, ili — kako se to ljepše kaže — da ih oduševi; a da to može provesti, psihološki mu je potrebno koncentrisati poglede svih na jednu jedinu tačku. U tom smislu slušamo danas često prigovor da svi t. zv. "individualni" problemi i pitanja ličnosti treba da umuknu, dok se ne riješi veliki problem reforme socijalnog sistema. Koliko nam duboko taj prigovor otvara pogled u moralnu strukturu čovjeka koji ga stavlja, možemo ponajbolje shvatiti kad upoznamo drugi put kojim možemo kao pojedinci da krenemo. Taj nas put vodi najprije k upoznavanju stvarne moralne prirode čovjekove, onakove kakova ona u normalnim prilikama doista jeste, a ne kako bismo mi tek želili da je uniformiramo. Ako tako pogledamo na stvar, realno i izbliza, a ne sa propovjedničkog pijedestala i propagatorskog podija, vidjećemo najprije, da bogatstvo i širina moralne ličnosti nipošto ne znače površnost, plićinu, i rasipanje snaga. Ako, naprimjer, neki čovjek prolazeći ulicom obrati svoju pažnju na koru od naranče koju je neko bezobzirno bacio na pločnik, pa je odstrani da ne bi kogod na njoj pao, onda je očito da taj moralni čin nipošto ne priječi istog čovjeka da se ujedno bori za velike ideale današnjice. A zašto bi ga u tom priječili dublji imperativi njegove savjesti, koji postoje često uprkos svim propovjedničkim teorijama i mogu se jedino ugušiti na krvav i okrutan način tako da se unakazi savjest. Zašto? Zato što bi nečemu što se naziva "ideologija" bilo potrebno da meni neprirodno postane prirodno !…

Problem bijede i socijalnosti često se, zbog veće jednostavnosti, jasnije očituje u bacanju narančinih kora. na pločnik, ili u mučenju životinja, nego u kompliciranim metafizičkim teorijama, makar se te teorije same smatrale i najčistijom i jedino spasonosnom znanošću. Jer, na primjeru narančine kore i mučenja konja može lako svako dijete jasno i neposredno vidjeti, šta znači biti socijalan (mnogo jasnije nego iz polemika ljevičara i desničara). Takovo dijete će i u životu posve jasno dozreti do zdravog shvatanja socijalnih problema, i neće pretpostavljati konja čovjeku. Umjesto toga, politički propovjednici i propagatori siju mržnju, obećavajući sreću i blagostanje u kojima će većeg udjela imati oni koji budu jače i uskogrudnije mrzili i svirepije ubijali. Takovi su ljudi doduše dresirani za socijalnu disciplinu, ali o moralnoj ličnosti nema u njima ni traga. A da li će se nakon "pobjede" moći stvarati moral iz ničega? — Čitajte ratne pisce! Vidjećete, da se baš nasuprot, podizanjem socijalne discipline i slijepoga zapta zatire prirođena moralna svijest čovjekova, njegova sućut za bližnje. I ako je današnja omladina surova, onda to nije samo zato što je igrala mnogo nogometa, nego se iza toga nogometa krije očito jedan loš, iako vanredno snažan i izrazit, socijalni odgoj: tako se odgajaju u doslovnom smislu generacije socijalnih slijepaca, koji onda kad im se dovikne, da su zlu na svijetu krivi kapitalisti, urlaju protiv kapitalizma, a kad im se dovikne da su krivi Židovi, urlaju protiv Zidova.

Odlučimo li se da umjesto toga pođemo drugim putem, putem odgoja slobodne i pune moralne ličnosti i odgovornosti, shvatićemo zašto na život ne treba gledati uvijek sa pijedestala neke najviše dogme. Svaki vrijednosni doživljaj, pa i onaj najsitniji koji imamo kad napola mehanički nogom odgurnemo narančinu koru sa pločnika, možemo da shvatimo kao centar, i da metnemo u centar svog gledanja na život. Jer svaki vrijednosni doživljaj uključuje neke druge moguće vrijednosne doživljaje, a neke isključuje. Da to ilustriramo, ostanimo kod našeg primjera. Neki zaguljeni frankovac, naprimjer, ne bi smio odgurnuti narančinu koru sa pločnika beogradske ulice, nego bi još trebao da podmeće takove kore omraženim Srbima! Taj sitni pokret nogom dokazuje, da u čovjeku koji ga čini ima kozmopolitske svijesti, da nije egojist, i mnogo čega drugoga u pozitivnom i negativnom smislu. Treba samo taj pokret da postane svjestan, pa imamo već neku skicu pogleda na život čovjeka koji ga čini. Istina je, da za potpun i izgrađen pogled na život u ovom jednostavnom slučaju nedostaje još mnogo toga; ali, što je ono što će prevagnuti, što će tome gledanju na svijet koje se budi dati definitivan izgled, to se ionako ne može jednostavno odrediti. Zato možemo mirne duše preći preko zadnjeg pitanja koje nam se nameće: da li je neki normalni i zdravi pogled na život uopće ikad potpun i zaokružen, i da li je baš pripadnost ovoj ili onoj propovjedničkoj struji ili stranci ono što iz čovjeka stvara čovjeka? … Pogled na život je spontaniji od pogleda na svijet, pa uslijed toga i nastaju sukobi i borbe između jednog i drugoga, borbe kojih je propovjedništvo — ili, prostonarodno rečeno, propaganda — jedan žalostan simptom.