Theravāda budističko društvo

Himna božanstvu zore

Download PDF

Himna božanstvu Zore
(iz Rig-vede)


Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Došla je ta svjetlost, najbolja od svih svjetlosti,
nastala je šireći se jasna i raznobojna,
prethodnica sunčanog božanstva,
i Noć je ustupila mjesto Zori.

Svijetla je došla bijela s bijelom mladunčadi,
a Crn
a joj je ustupila mjesto. Iz istog roda, besmrtne,
slijedeći jedna drugu o
bje prolaze nebom
i mijenjaju mu boju.

Zajednički je put obim sestrama i beskrajan.
Njim prolazi jedna za drugom po božanskom uputstvu
i ne susreću se, ne zastaju, Noć i Rumen dana,
ljepotice koje za istim teže, iako
na izgled raznolike.

Zapažena je svijetla darovateljka svega što je izvrsno,
u svom nam je šarenilu otvorila vratnice, propustila s
ve živo i razgledala naše bogatstvo. Zora je probudila bića.

One koji savijeni leže na podu, bogate da uživaju,
neke da stiču, a neke da žrtvuju. Onima čiji je pogled skučen,
širok je vidik rasprostrla Zora i tako probudila sva bića,

neka za vlast, neka za čast, jednog da zapovijeda,
drugog da vrši nalog, i da motre raznovrsna stvorenja,
sva je bića probudila Zora.

Kći Neba je zapažena tamo kako ozaruje bjelorunu mladunčad.
O Zoro, dok tako raspoređuješ sve što je zemaljsko,
zasjaj sada i ovdje!

Najprije pohodi prebivališta onih koji su otišli, pa onih
koji će tek doći i koji su tu neprestano.
Svićući Zore podstiču živa bića, ali od mrtvih ne
bude nijedno.

Kada si, Zoro, potpalila vatru, kad si najavila izlazak Sunca,
kad si probudila
one koji treba da prinesu žrtvu,
kod bogova si učinila dobro djelo.

Kako će dugo ostati skupa one koje su već svanule
i one koje će tek svanuti? Za prijašnjim tuguje, no misleći dalje,
poput ostalih slijedi vlastitu sklonost.

Otišli su oni koji su zreli ranije Zore kako sviću,
smrtnici, a sada je i nama dano da je gledamo,
dok oni koji će je gledati ubuduće treba tek da dođu.

Udaljujuć neprijatelja, štiteći žrtvu, rođena u preodreden čas,
puna dobrote, dok iznosiš na vidjelo sav sklad sa srećnnn nadama
i dovodiš sobom obrok bogova, zasjaj nam sada, Zoro ponajbolja!

Oduvijek bez početka sviće božanska Zora,
pa je tako učinila i sada, izobilna. Svitat će i u budućim danima,
nepromjenjiva, besmrtna, slijedeći svoje biće.

Svojim je nakitom bljesnula na rubu neba božanstvena
i odstrla crnu opnu. Budeći dolazi Zora s riđim konjima
u dobro zapregnutim kolima.

Dovozeć hranjivo blago širi raznobojan sjaj, ona po kojoj sve prosijeva.
I tako svijetla sad biva posljednja od onih koje su svanule,
a prva od onih koje tek sviću i neće to nikad prestati.

Ustajte, duh je života došao k nama, otklonjena je
tama, a svjetlo se bliži. Utrla je put Suncu da dođe,
a mi smo stigli: tamo gdje se život nastavlja.

Kao trzajem uzde svećenik opušta glas, pjevač slavi ruj zore.
Zato ga ozari sada, obilata, a nama udari život i potomstvo.

Smrtniku koji prinosi žrtvu Zora sviće s blagom na paši i junacima u punom broju.
Neka i konji boga Vjetra pridonesu da bude tako uz obilje vrlina.
To neka postigne svećenik koji tijesti opojni nektar
somu.

žrtvenika! Majko bogova, lice prabožanstva,
raspiri plamen ovog Uzdigni se ostvarujuć nagradu našoj odanosti
i djeluj blagotvorno medu našim ljudstvom, U
u kojoj je sve najbolje!

Neka krasno djelo koje donosi Zora koristi prinosiocu žrtve i napora.
To nek nam udijele šest bogova: Pramajka Aditi,
Mitra i Varuna, svete vode Inda, bogovi Zemlja i Nebo.

Napomene:

1. Zanimljiva je analogija ove himne s pjesničkom strukturom filosofskog eposa Parmenida, jednog od helenskih prvih filosofa, čija je osnovna ideja o apsolutnom identitetu bitka svih bića najblaža središnjoj koncepciji rane vedantinske filosofije, koju u Chandogya-upanišadi naučava Uddalaka Aruni.

U jednoj od novijih rekonstrukcija fragmenata Parmenidova eposa, H. Frankel [1] upozorava najprije na vrijednost tog pjesničkog okvira epske cjeline Parmeniđova filosofskog ispjeva, od kojeg čitalac gubi mnogo »najboljega, najsvojstvenijaga i najživljega i u pogledu učenja tako dugo dok ne odluči da ga čita kao epski spjev vremena u kojem je nastao«, a za tim ističe da Parmenidov epos opijeva isti klasični motiv kao i Pindarova šesta olimpijska pjesma — motiv kola u kojima muze slijede svoj nebeski put.

I kod Parmenida na početku »kćeri Sunca« napuštaju dom Noći i usmjeruju svoja božanska kola mimo ljudskih puteva, vodeći pjesnika u carstvo svjetlosti, »Putevi dana i noći« prolaze kroz »eterička vrata« gdje vlada Dike, božica Ispravnosti (Ritam u Vedama). Ona vlada svijetom gdje se »sve stvari nazivaju svjetlost i tama« (usp. sattvam i tamah u sistemu; samkhyah) i drži »ključeve snažnih okova bez početka i kraja« kojima je osigurana granica njenog carstva. (Usp. Parmenidove fragmente 8 i 9.)

U Rig-vedi se mogu naći brojne usporedbe s elementima ove slike u himnama ciklusa posvećenih Sunčevim božanstvima. Jedan od takvih elemenata je realistička zornost kojom pjesnici hvalospjeva sunčanim kolima uvijek ponovno postavljaju pitanje, kako to da im ne izgori osovina. I to pitanje spominje Parmenid na početku svog spjeva. U kosmološkoj himni Rig-vede I, 164, 13, nalazimo slijedeći opis:

Na točku sa pet prečaka, koji tako kruži, postavljeni su sva bića
Osovina mu se ne zagrijeva, iako je velik teret;
oduvijek je uglavljeno nesalomivo kolo.

2. Šest bogova, sinova pramajke Aditi, u posljednjoj strofi ove himne, odnose se na isti sunčani planetarni mitos koji se i u drugim rig-vedsklm himnama javlja u raznim varijantama.

Rigvedski bogovi se dijele u nebeske (Adityah, o kojima je ovdje riječ), u bogove podneblja, koji pretežno bogovi vjetra i oluje (Vayuh, Marut), i u zemaljske, među kojima je najvažniji Agnih, bog ognja i žrtvenih obreda. Zora (Ušah) se obično ubraja u božanstva podneblja, koja vladaju područjem između neba i zemlje i povezuju ih.

Broj planetarnih bogova je u raznim himnama promjenljiv i nestalan, a isto tako i njihova svojstva i funkcije. Postoji u toku razvoja rigvedske poezije i tendencija njihova zaokruženja na 12 božanstava koja treba da simibolizuju Zodijak.

Mitrah (.»prijatelj«), božansko oličenje Sunca, i Varunah (grčki Uranos) javljaju se obično skupa, prvi kao božanstvo dana, a drugi noći. Varunah kao božanstvo iskonskih voda i predkosmičke tame (haos) gdje se oblikuju klice uvijek novih svjetova i života, vjerojatno je najstarije božanstvo kosmogonije prapočela vode koja u svim indoevropskim mitologijama prethodi kosmologiji vatre i »mladih«, Sunčevih božanstava, čiji vladar u Rig-vedi postaje uzurpator Indra (gromovnik, grčki Zeus).


Beleška

[1] Parmenidesstudien u knjizi und Formen und griechischen Denkens (München 1955), str. 157 i d. [Natrag]