Theravāda budističko društvo

Istok putuje na Zapad

Download PDF

Istok putuje na Zapad

Dejan Tričković

 
O religioznosti mladih, o institucionalnim religijama i budizmu, o komercijalizaciji Istoka,
razgovaramo sa jugoslovenskim filosofom Čedomilom Veljačićem, koji u Šri Lanki živi već osamnaest godina
(NIN, 20. maj 1984)
 


Čedomila Veljačića sam prvi put sreo u zgradi jugoslovenske ambasade u Kolombu. Bio je to neočekivan ambijent za razgovor o budizmu, ali ugledavši ga kako prelistava ’’Politiku’’ shvatio sam da na licu mesta moram raskrstiti sa svim predrasudama, zaboraviti budističke redovnike koje sam sretao po Tajlandu, Burimi, Indiji, ostaviti po strani sve poznate knjige o Budinom učenju, pa čak i one Veljačićeve, ako mi je namera da zaista upoznam tog čoveka. Pošto nas je službenik ambasade upoznao, prvi komentar iz njegovih usta bio je: ’’Vi za mene niste opasni’’. ’’Niste hipik!’’ Bio je to čudan, ohrabrujući početak našeg dijaloga.

  • Profesore Veljačiću, vi na Cejlonu, odnosno Šri Lanki, živite već osamnaest godina. Iako se nikada niste vraćali u Jugoslaviju, ipak ste uspeli da očuvate mnoštvo niti koje vas, na izvestan način, još čine pripadnikom naše kulturne sredine. Kako danas doživljavate odnos prema zemlji u kojoj ste rođeni?

Neosporno je da su te niti meni dragocene. No, istovremeno mi je stran, čak i gadan, svaki osećaj nacionalne pripadnosti. To nije samo posljedica isposničkog života, tako sam osjećao i u mladosti. Moj otac je bio sudija, pa smo se često selili od jedne do druge varoši, po Bosni uglavnom, tako da nigdje nisam ostajao dovoljno dugo da bih se počeo osjećati ’’pripadnikom’’ neke kulturne ili etničke cjeline. Ono što mi je, ipak, ostalo uvijek zapisano bio je jedan tako lijep osjećaj zavičaja, osobito prirode, čijih se mnogih slika i danas zorno prisjećam.

  • U kojoj je meri objavljivanje vaših knjiga kod nas ipak pokazatelj neke pripadnosti?

Prije svega, ja sam, makar formalno, još Jugosloven. Počeci mog filosofskog puta su, također, vezani za Jugoslaviju i posebno za čovjeka od kojeg sam u toj sredini mnogo naučio – Pavla Vuk-Pavlovića. Čini mi se prigodnim, onda, što i dalje održavam duhovni kontakt sa tom sredinom i on je u potpunoj suglasnosti sa načinom života koji sam odabrao. Ne vidim da je to neka pripadnost u bilo kom smislu te riječi, jer sam objavljivao i u Indiji, Njemačkoj, Engleskoj… a i u Jugoslaviji ću objavljivati sve dok bude interesovanja za moje knjige.

  • Kako je, zapravo, nastao vaš ’’slučaj’’? Da li ste svesni nekih prelomnih događaja koji su uticali na to da se na kraju zaredite?

Nije tu bilo pojedinačnih događaja koji bi bitno utjecali na odluku o ovakvom načinu života. Prije je to bilo dozrijevanje koje je svoje početke, bar one kojih sam svjestan, imalo još u djetinjstvu i određenoj moralnosti koja mi je već tada bila najbliža. Znam da sam se oduvijek gadio nasilja, da zbog toga nikada nisam htio jesti meso, da sam rano osjetio nepostojanost svakog življenja. Doduše, sjećam se izvjesnih trenutaka u kojima sam donosio odluke, ali to je bilo samo konačno dozrijevanje prethodno proživljenog. Možda će vam to zvučati smiješno, ali odluka o zaređenju je upravo vezana za jedan takav čudan trenutak. Dobro se sjećam boravka u Nepalu i Tibetu, pošto sam dvije godine proveo u Indiji kao predavač na univerzitetima u Šantiniketanu, Delhiju i Madrasu. Sjedio sam jednog dana u kući u samom podnožju Himalaja i bukvalno između dva gutljaja čaja osjetio ogromno gađenje nad čitavim svojim dotadašnjim životom. Posmatrajući planine, u bujici su mi nadirala pitanja šta ja to uopšte radim i čemu sve to, taj vječiti krug bezglavog trčanja ka cilju koji nikada nije ni postojao… Upravo tada sam konačno odlučio da odem na Cejlon i da se posvetim filosofiji, pre svega budističkoj, na način koji joj je jedino primjeren.

  • Smisao gađenja je u Budinom učenju prilično jasno određen. Izgleda, međutim, da su ga mnogo bolje shvatili Šopenhauer i Niče nego mislioci ovog podneblja.

To je možda i prirodno. Čovjek koji sa strane pristupa nekom učenju, ili će se udaljiti od njega ne shvativši ga, ili će mu se nakon ozbiljnijeg proučavanja iskristalisati one najbitnije tačke, U zemljama kao što je Šri Lanka znatno je teže nepristrasno i samostalno se baviti filosofijom koja je postala državna religija.

  • Nije li institucionalizacija bila u isti mah i dekadencija izvornog Budinog učenja?

Svakako. Za mene postoje tri stupnja religije: izvorno učenje, institucija–crkva, i "opijum" za široke mase. Posljednja dva su dekadencija prvoga, jer imaju za cilj kanonizirati i univerzalizirati nešto što može doći isključivo kao plod individualnih spoznajnih napora.

  • Da li to onda znači da je budizam filosofija a ne religija?

To pitanje zanima druge mnogo više nego što je mene zanimalo. Mislim da je ono staro koliko i evropsko bavljene budizmom, jer je dihotomija filosofija-religija upravo svojstvena evropskoj misli, koja je religijsko prepustila crkvi, inkviziciji, papama i nadbiskupima, a filosofiju smjestila u stilske salone i knjižarske police. Iako mene najviše zanima filosofsko u Budinom učenju, mislim da se osjećaj religioznosti kod čovjeka ne da iskorijeniti. U budizmu je religijska misao o putu pročišćenja, a ja bih tako odredio svaku religiju, naravno u njenom izvornom obliku.

  • Pre otkrića budizma, Evropljane je u ovom delu sveta zanimao uglavnom čaj ili kaučuk. Upoznajući se postepeno i sa velikim zakašnjenjem sa Budinim učenjem, evropski filosofi su se stalno iznenađivali pred sličnostima sa svojim sopstvenim sistemima. Koliko su takva poređenja opravdana?

Budizam je filosofija koja je nastala u određenom kulturnom podneblju skoro dvadeset i pet stoleća prije Ničea ili Marksa. Već iz te historijske činjenice nužno proizilazi zaključak o teškoći poređenja dviju filosofskih tradicija. Do izvjesnih približavanja je ipak dolazilo, naročito nakon prevazilaženja kršćansko-hegelovskog teologizma od strane evropskih filosofa.

  • Kako objašnjavate činjenicu da se u budističkoj kulturnoj tradiciji nikada nisu razvili apstraktniji, "pročišćeniji" oblici umetnosti, već su slikarstvo i vajarstvo, na primer, ostali u relativno zaostalom stupnju predstavljanja?

Griješite ako smatrate da je čovjek Indije nadnaravno introspektivan. Njega uglavnom zanimaju iste stvari kao i čovjeka zapadne kulture – materijalno bogatstvo, društveni ugled i religija kao "bolje sutra". Budizam kao inititucionalizirana vjera se uvijek obraćao takvim masama, te je umjetnost u toj tradiciji imala isključivo posredničku, gotovo egzegetičku ulogu. Meni lično, međutim, apstraktno slikarstvo je jako blisko, muzika također, iako bih, po nekim redovničkim pravilima, takvih "uživanja" trebao da se klonim.

  • Da li je pojava nove religioznosti kod mladih na zapadu vesnik nastupajuće promene?

Mislim da nije. Razni hipiji su samo najžalosniji izdanak jedne trule civilizacije. Nezadovoljni društvom u kom su odrasli, intelektualno pothranjeni raznim Kastanedama, a fizički kojekakvim stimulansima "duše", oni u hordama pohode zemlje Istoka i tragaju za nekakvom "suštinom". Tako su ponikli u atmosferi bezglavog trošenja i nikad konačnog zadovoljena "potreba", nije im jasno da se duhovni ciljevi nikako ne mogu postići fizičkim sredstvima. Naruku im idu i mnogobrojni gurui koji ih sačekuju u ovim zemljama i za novčane ili tjelesne protuvrijednosti im nude program "izbavljenja", koji se kreće od putovanja u prošlost ili budućnost, levitacije i ostalih natprirodnih "moći", pa sve do sjedinjavanja sa suštinom kosmosa. Danas ima sve više budističkih samostana čije galopirajuće kurseve meditacije pohađaju uglavnom narkomani. Tu ne može biti govora o nekakvom kulturnom ozdravljenju.

  • Svojim insistiranjem na demistifikaciji i racionalno-kritičkoj strani budizma, shvatanjem čoveka kao tvorca kulture, vraćanjem na neke zaboravljene sadržaje izvornog učenja, pa i onome što je njemu idejno prethodilo, vi ste, profesore, izgradili prilično osoben filosofski pristup koji je neraskidiv deo čitavog vašeg praxisa, Ako je Buda bio đainski raskolnik, može li se za vas reći da ste, na izvestan način, budistički raskolnik?

Možda, ali o tome neka drugi sude…