Theravāda budističko društvo

Karmen Bašić: Mudrac kao pčela

Download PDF

Mudrac kao pčela

Karmen Bašić
 


Trebalo je usred ravnodušnosti institucionalizirati interes za indijsku / istočne filozofije u Zagrebu pedesetih godina, odnosno nije bilo valjda moguće oduprijetI se Veljačićevom filozofiranju. Njegovi su tadašnji kolege, Radoslav Katičić i Svetozar Petrović, u želji da postave temelje novoga studija koji je trebao biti proširenje klasično-filološkoga povijesnog interesa, lingvističkog širenja u etimologijska dokučivanja i književnoteorijskog komparativnog istraživanja "drugih" nezapadnih književnosti, uspjeli postaviti Katedru za indologiju unutar Odsjeka za lingvistiku i orijentalne studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Veoma široko i pametno postavljen okvir, svemu ostalome usprkos, koji je trebao zadovoljiti predviđeni entuzijazam za druge kulture, za proširenje svijeta življenja, za političku nesvrstanost između blokova. Čedomil Veljačić bio je na početku tog razvoja i do danas ostao njegovo najautentičnije opravdanje, njegov razlog i nepremošćeni standard, po efektivnom djelu koje svjedoči o njegovom filozofskom životu i filozofskom propitivanju na Sri Lanki. On čak nije ni predavao na toj Katedri, nego nas je svojim neobičnim životnim izborom snubio na izvorište i pravi razlog postojanja ovog intelektualnog zanimanja – na Indiju samu.

Ono čime se svakako želim pridružiti ovom sastanku kojim nas je Čedomil Veljačić posredno ponovno počastio jest da potvrdim još jednom da je njegova daleka prisutnost na Cejlonu na posve osobit način intenzivno označavala sve naše, vrlo angažirano, vrlo ozbiljno i istraživački potentno, studijsko nastojanje u Zagrebu. Njegova pisma, zapisi, svjedočanstva, članci, studije i knjige omogućavali su nam da se situiramo u jednom studiju koji nikome nije trebao, čiji su standardi bili navodno arbitrarni, i čiji je radni nastavak sasvim sigurno bio izvan svih planova naših budućih životnih angažmana.

Životna poetika Bhikkhua Nanajivake bila je izvrstan oslon za svako nadograđivanje, mjesto našeg hodočašća, probanja i kasnijeg razjašnjavanja. Kad sam tako u toj njegovoj nehotičnoj režiji i stigla na Cejlon, susrela sam čovjeka koji me svojim kretanjem, sitnim ovisnostima o malim stvarima života, sklonostima unutar onog nevjerojatnog okruženja cejlonske intenzivne prirode poučio slobodarenju kao nitko i ništa do tada. Nismo bili ni u kakvoj prethodnoj vezi ranije, moj je indološki interes bio daleko od buddhizma, ali sam ja preko njegove nadasve duhovite šale o zamatanju haljina buddhističkih svećenika i usred takvih gesta uspjela usvojiti Indiju kao tvarno postojanje, a ne kao predmet želja, odnosno postati svoj vlastiti suvremenik. Tako je bilo tom prilikom, tih nekoliko dana. Uvijek bi se moje ozbiljno pripremljeno pitanje rasplinulo u zaborav, a odgovor je stizao kroz objašnjenja koja su se jednakom pozornošću odnosila na guste zelene boje neke sjenice u šumi Otoka-Parka, bolesnu djecu u jednom selu, staro špiljsko svećeničko naselje s oslikanim stijenama ili Bhikkhuovu šibljem ispletenu kućicu. Otokom se naime moglo lutati s ciljem, odaginjati moju zbunjenost i pokloniti mi nekoliko nadasve mudrih dana.

Svi smo mi čitali i pročitali njegove knjige jer su naširoko razvodile pitanja o mogućnosti života na razmeđama kultura. Treba znati definirati potrebu za identitetom. Nismo to tada radili ovako neposredno prisiljeni gomilanjem mnoštva jedinih identiteta. I sjećanjem na nasilje i užas. Bilo je moguće otići i vratiti se, ne oskvrnuvši ničiji zrak. Čedomil Veljačić prošao je kroz sliku i ušao u sobe indijskog misaonog traženja, pokazavši nam neke od svojih putova. Uđi ti sama unutra, uputio me u jedan buddhistički hram negdje blizu Kandyja. Ja ću te čekati vani, jer se ja u ovoj odjeći moram baciti na pod u ritualnom poklonu. A to izbjegavam kad god mogu. Tek toliko o identitetu. I on mora imati smisla koji mu mi svjesno nanosimo. Nikada ga poslije nisam susrela, a njegove tekstove još razuzdano trošimo kao djeca koja se igraju biserima.

"Kao što pčela ne ošteti ni boju ni miris cvijeta, usiše sok i odleti,
tako treba i šutljivi mudrac da se kreće selom" (49)

Dhamma-padam, Naprijed, Zagreb 1990.