Theravāda budističko društvo

Logika kulturnih znanosti

Logika kulturnih znanosti

(Dušan Pajin: "Ishodišta Istoka i Zapada", Beograd 1979)


Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Proučavajući simptomatiku novih previranja u arhetipskim formacijama kolektivne podsvijesti svoga pokoljenja neposredno poslije drugog svjetskog rata, C. G. Jung je formulirao diagnozu kulturno-historijske krize 20. vijeka riječima:

"Znam da je naš nesvjesni dio pun istočne simbolike. Duh je Istoka doista ante portas." (1946. u predgovoru knjige sinologa K. Wilhelma, "Das Geheimnis der goldenen Blute")

S indijske strane univerzalistički nastrojeni filosofi, među kojima je u razdoblju između dva rata u Evropi postao najpoznatiji S. Radhakrishnan, zapazili su opasnost za univerzalističke težnje svoje vlastite kulture, osobito u pseudoindijskoj simptomatici teorije o kružnom toku historijskog zbivanja u knjizi O. Spenglera "Propast Zapada". U svojoj knjizi "Kalki or the Future of Civllization", Radhakrishnan je pisao 1934:

"Špenglerova teza da razni narodi imaju razne kulture koje su izraz raznolikih ideala može samo škoditi nadi u razvoj jedne zajedničke kulture ili civilizacije… U prošlosti su možda regionalne civilizacije slijedile jedna za drugom, a kad su se iscrple prepuštale su svoje naslijeđe mlađima koje su ponikle poslije njih. Mogućnosti daljeg razvoja u tom smjeru sada su praktički iscrpljene, razdoblje provincijskih kultura, ograničenih na zatvorena područja bliži se kraju… Utvrđene činjenice nas upućuju na to da su se razne kulture vrlo dugo razvijale u svojim posebnim smjerovima, a zatim počele priklanjati jedne drugima, tako da i sada teže da se sjedine u jednu snažnu cjelinu… Buduće kulture nužno će se uzdignuti do univerzalne vizije čovjeka i ljudskog života".

U savremenoj fazi razvoja, koju su predskazali ti mislioci sa Zapada i s Istoka, za naše je okolnosti bila značajna pojava prve knjige Dušana Pajina "Druga znanja, eseji o indijskoj meditativnoj tradiciji", 1975. Ona nas je fascinirala smionošću pristupa središnjim pojmovima indijske religijske fllosofije koja je naglo provalila u zatvoreni svijet tzv. "zapadne kulture* s novim poslijeratnim pokoljenjem koje se, po zlu i po dobru, afirmiralo anarhičkom smionošću oko 1960, s osnovnom težnjom da preplavi razmeđa lokalnih kultura cijelog svijeta i da ostvari kulturni univerzalizam koji je u svom anarhičkom naletu najprije obilježen negativno kao anti-kultura i anti-filosofija. Zapravo je težnja tog nagona bila usmjerena ka obnovi prastarih ishodišta one visoke svjetske kulture čije je odronjavanje i zatrpavanje počelo na Srednjem istoku koju hiljadu godina poslije opisa "općeg potopa" – ne u Bibliji, nego u dionizijskim poklicima Gilgameša.

Godine 1957. napisao je astrolog univerziteta u Chicagu E. Chiera ovu prognozu:

"Sutrašnji učenjaci će vjerojatno doći do zaključka da je 'zlatno doba' čovječanstva bilo u 2. i 3. tisućljeću pr. n. e., a da su poslije toga barbari preuzeli vlast i da su svojim strojevima i mehaničkim izumima proizveli potpunu zbrku kojom su konačno izazvali rušenje svoje civilizacije na vlaste glave… Bit će potrebno barem još 50 godina rada da se napiše potpuno obuhvatano poglavlje o antičkoj filozofiji." ("They Wrote on Clay").

Čitajući novu knjigu Dušana Pajina, "Ishodišta Istoka i Zapada", koja slijedi godinu dana nakon njegove vrijedne i iscrpno dokumentovane disertacije o upanišadima (Univerzitet u Sarajevu, još neobjavljen rad) imam utisak da se Pajin uz niz predstavnika svoje generacije u kulturnom svijetu uklapa upravo u rad sugeriran tom prognozom. To osobito zorno potvrđuje sve dalje bogaćenje savremene bibliografije i u ovom posljednjem djelu. Kao i u disertaciji, tako i ovdje, iako ne sistematski, on sve dalje insistira na detaljnom dokumentovanju analogija helenske filosofije s indijskom, s očitom svrhom da pokaže prvobitni dug Zapada Istoku u kontinuitetu razvoja svjetske kulture.

Uz isticanje tog najšireg zadatka svjetske saradnje na svom području, i ova knjiga (kao i disertacija) otkriva u svom autoru jednu danas u izdavačkoj površnosti na svjetskom tržištu sve to više zanemarivanu i potiskivanu vrlinu: ne samo rijedak talenat, nego i unutarnju strukturnu potrebu za razradom okosnice logike kulturnih znanosti. Bez te bi nove discipline, stare jedva 100 godina, a već toliko surovo zanemarivane u evropskoj filosofiji iz shvatljivih razloga antikulturnog i antifilosofskog osnaženja evrocentrističke skučenosti i defanzivnog akademskog autoritativizma pod kojim stenju već i tehnicizovane prirodne znanosti, bez te i takvih novih i širih disciplina na strogo racionalnim logičkim područjima (čije je horizonte možda najbolje ocrtao Jaspers u udžbeniku "Von der Wahrhelt"), sav bi se taj napor humanizacije nove znanosti sveo i na našem području na skupljanje sve to sitnijih i raspršenijih hronoloških dodataka. Talenat D. Pajina da razradi transcendentalno-logičke pretpostavke za racionalizaciju svog vlastitog rada zrcali se osobito iz prvog djiela njegove nove knjige, "Razmeđa". Ne želim da tvrdim da je izbor tog naslova bez koincidencije s naslovom mojih nedavno objavljenih knjiga pod istim naslovom, ali još manje bih mogao da ga nazovem imitacijom rada u istom smjeru. Obrnuto, spominjem tu koincidenciju zato jer u Pajinovu preuzimanju te smjernice vidim ne samo znatan napredak u adekvatnijoj razradi suštine tog zadatka (koji je u uvodu mojim knjigama ostao bitno omeđen na historijsko-deskriptivno upozorenje) nego, iznad svega, i nov i snažniji talenat na području čiju sam nerazrađenost oduvijek mučno osjećao u vlastitom radu, a to je specifično područje logike kulturnih znanosti. Na tom bi području po mojem mišljenju Pajin mogao najviše da doprinese.

Možda se, s druge strane, upravo zbog tog polaznog usmjerenja u Pajinovim "Ishodištima", u usporedbi s "Drugim znanjima", ne osjeća više ona spontana smionost pred otkrićem nečega bitno novog. Mučen logičkom problematikom odaje se možda i suviše u kasnijim poglavljima uhodanim šablonama dijalektike kritičkog odvagivanja specifičnih težina, refleksijama koje potječu iz "druge misli", a ne više iz neposredne doživljajnosti čijem zanosu u "Drugim znanjima" zahvaljujemo na kraju i vrlo uspio estetski prepjev "Usredištavanja", teksta erotičke mistike šaiva-siddhante, srednjovjekovnog indijskog pokreta za koji se u to doba i pod mnogim drugim pomodnim utjecajima, izvana pobudio interes i u novom valu naših "putnika istočnjaka"