Nesuđeni predgovor
mojoj knjizi "Razmeđa azijskih filosofija"
Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
Iz knjižarskog oglasa "Sveučilišne naklade Liber, Zagreb" doznao sam da to poduzeće najavljuje da će već ovog mjeseca (ožujka 1978.) objaviti pod mojim imenom knjigu "Povijest filozofije azijskih naroda". Knjigu pod tim naslovom niti sam ikad napisao, a niti bih ikada više pristao da napišem, već zato što sam prije 20 godina objavio djelo pod sličnim naslovom "Filozofija istočnih naroda" (knj. XI i XII "Filozofske hrestomatije" "Matice hrvatske" 1958), a sada doznajem da poduzeće "Liber" po ugovornom pravu namjerava da objavi novo izdanja tog istog starog djela prema fotokopiji. Shvatio sam, dakle, da je u pitanju neautentično izdanje, bez moga znanja i, .(pristanka, nove knjige koju sam za to poduzeće napisao pod naslovom "Razmeđa azijskih filosofija", utvrđenim ugovorom iz 1973. g. Već sam u ranijem dopisivanju, u toku od više od godinu dana, osjetio neugodnu tendenciju redaktora edicije da se okljaštri i izmijeni moj književni stil i jezik do te mjere da sam u jednom slučaju morao da zahtijevam arbitražu sveučilišnog stručnjaka za indologiju protiv uplitanja na tom području nestručnih korektora. Pošto ni na taj zahtijev nisam dobio nikakav odgovor, nisam siguran u kojoj će mjeri knjiga koja mi se pripisuje pod neautentičnim naslovom biti neautentična i za moj način izražavanja, mada do sada nemam razloga da posumnjam u bitne sadržajne izmjene. Zato želim da ovdje navedem glavni razlog zbog kojeg smatram da je moglo doći do neugodne zabune u razumijevanju središnje zamisli i ključnog termina u naslovu "Razmeđa azijskih filosofija" i da time olakšam najprije orijentaciju zainteresiranom čitaocu te knjige, bez obzira na to da li mu dopadne u ruke u neautentičnom ili autentičnom izdanju. Smatram također da imam dovoljno razloga da ovim ranije nepredviđenim predgovorom nastojim, koliko je još moguće, predusresti i nesporazume ili zabune drugih, kasnijih recenzenata ili kritičara koji bi također po službenoj dužnosti trebali da prelistaju to djelo, najavljeno u dvije sveske sa ukupno oko 1000 stranica. Doista je teško bilo doći i na pomisao da je iz ovako nepredvidivih razloga neophodno naći put i način da se po mogućnosti na jednoj nepunoj stranici preliminarno izrazi na dovoljno razumljiv način cjelovita zamisao tako opširnog djela. No budući da je takva središnja zamisao postojala od početaka, izražena na žalost suviše implicitno u naslovu djela, s namjerom da čitaocu pruži ključ cijele strukture, nesporazum s kojim sam sada suočen navodi me na pokušaj da to ipak naknadno izvršim.
Da je stručni recenzent poduzeća "Liber" malo pažljivije prelistao barem prva tri od ukupno sedam dijelova ove knjige, mogao je primijetiti već iz rasporeda i povezivanja građe sa razdaljenih područja u istom dijelu i jednom poglavlju ono na što sada želim posebno i ukratko da upozorim zainteresiranog čitaoca, a i stručnog lovca na referencije koji će ubuduće pokušavati da se služi ovim knjigama.
Bez ključne riječi "razmeđa" moglo bi čitaocu ostati nejasno, illi barem teže i tek naknadno shvatljivo, spomenuto povezivanje građe i raspored pojedinih dijelova i cjeline. Svaki pojedini dio nastoji da što izrazitije ocrta najprije po jedno razmeđe, a ne tek zatvoreno područje, izvorno srodnih, ali povijesno u raznim smjerovima daleko razgranatih i razmeđem odvojenih struktura ljudskog mišljenja. Prema tome pod "razmeđima" ne treba shvatiti tendenciju umnožavanja "kineskih zidova" među kulturama, nego ih, obrnuto, treba shvatiti po analogiji na pribrežja velikih rijeka i na obronke jedne planine. Posebna je svrha "Uvoda" da isključi takve nesporazume sa meni neprihvatljivih stanovišta filosofije historije, među kojima je za moja područja i njihova razmeđa najnepovoljnije stanovišta Hegelove filosofije kulture. Ukratko:
U 1. dijelu je poredbeno obrađena staroindijska, vedska, i staroiranska avestička misao. One se izdižu nad istim slojem protokulture na pribrežjima rijeke Sindhu.
U 2. dijelu lom i raskol buddhizma od đainizma odgovara predodžbi suprotnih obronaka istog brijega.
U 3. dijelu, posvećenom kineskoj filozofiji, prikazan je razvoj konfucijevske i taoističke filosofije u uzajamnosti koja prema jednoj Lao-ceovoj izreci može da se usporedi s odnosom brda i doline. Iz tog je dijela namjerno izostavljen prikaz kineskog buddhizma, koji je u posebnom, 5. dijelu prikazan, kao i sva razmeđa od 4. do 7. dijela knjige, u znatno kompleksnijem reljefu azijskog kontinenta, u obuhvatnoj cjelini s ovu i s onu stranu Himalaja i mora koje razdvaja Japan od Kine.
4. dio je još omeđen na indijski subkontinent, gdje se skolastički sistemi razgraničavaju po aspektima interpretacija zajedničkog blaga ortodoksne religljsko-filosofeke baštine.
6. dio pokušava da ocrta hvatanje ukoštac drevne iranske kulture s revolucionarnom arapskom najezdom i uzdizanje islama u iranskom zagrljaju na razinu svjetskih skolastičkih filosofija, gdje je evropska kršćanska skolastička filosofija velikim dijelom tek naknadni odraz snažnije i obuhvatnije islamske, a ne obrnuto.
7. dio na kraju pokušava da prikaže nekoliko odraza i pokušaja prevladavanja patološke hipertrofije individualizma u degeneraciji svjetske (a na žalost ne samo evropske) kulture u 19. i 20. vijeku.
U cijelom prikazu sam nastojao da osnovnom dokumentacijom osvijetlim svoju koncepciju komparativne filosofije kao filosofije takvih razmeđa. Tu koncepciju izdavač sada pokušava da potisne, bar prima facie, u pozadinu čistih povijesnih informacija i time izaziva ogorčeni otpor.