Theravāda budističko društvo

Pismo 3

Download PDF

Pisma Vladeti Jerotiću

Čedomil Veljačić


Za sajt priredila Jasna Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Pismo 3

Keena Cottage, Keena Rd.
Newara Eliya, Sri Lanka
14.6.1980.


Poštovani dr Jerotiću,

[…] Ako vam pacijenti beže u ćorsokake – za to je krivo "društvo" koje od vas traži da ih vratite u brlog masovnosti iz kojeg sam i ja pobjegao, srećom bez ičije pomoći "izvana". Zato bi po mojem mišljenju psihijatrija trebala da tim pacijentima ukazuje smjerove bjekstva teškim putem (jer lakog puta u neumitno izgnanstvo nema). S toga mi je stanovišta shvatljiva i pozitivna vrijednost kulta Ničea u mlađoj generaciji, barem u smjeru na koji sam pokušao da ukažem u "Filosofiji gađenja", a nasuprot tome zorno mogu da dijagnosticiram i štetnost iluzije Heseove "Igre staklenih perli", pa čak i "Sidarte" (Sidharta). Prvo je vrlo opasna iluzija da bi bilo gdje mogla da postoji neka, bilo kakva "idealna" ljudska zajednica, elitistički kolektiv, kontradikcija in adjecto, koju je naravno i sam Hese shvatio i razradio u razvoju radnje svog romana, ali njegovi čitaoci, "putnici istočnjaci" nisu spremni da shvate upravo realistički tragičnu poentu njegovog romana, nego je eliminiraju kao individualnu akcidentalnost u romantici zbivanja. U pogledu "Sidarte" (završetka), za mene ima neusporedivo snažniji moralni završetak Tolstojev "Otac Sergije", isti motiv s istom završnom poentom, smješten s druge strane Himalaja, gdje se stapa u identitet pustinjačka tradicija ruskih starovjeraca i "staraca" (kao što je Zosima) i tibetanskih pustinjačkih "staraca" čiji je sanskritski naziv, a i konotacija vjerske funkcije starješine u pustinjačkom naselju, sthavirah, izvorno ista riječ sa istim etimološkim i kulturno-historijskim značenjem, pogotovo u budizmu, sa ruskim "starec" (Pali there, titula koju sam i ja već stekao nakon 10 godina pustinjačkog staža).

[…] Bez obzira na sve to, već sam naslov moga članka koji je tu u pitanju želi da bude što izrazitija aluzija na jedan motiv iz Evanđelja koji mi je blizak i dragocjen. Možda mi je s moga shvaćanja elitističkog stava i neophodnog plemstva religije najbliži i najčešće citiran stav Isusov: "Ne treba bacati biser pred svinje.' To je upravo ono što se ovuda zorno događa u tzv. kratkim tečajevima budističke meditacije, besplatnim dobronamjernim podvizima gurua opsjednutih rojem hipija koji jure oko svijeta, ili barem po Indiji, a usput koriste priliku za pobožni šverc droga i sl.

Jedan duboki moralni princip Isusov čije pomanjkanje osjećam i u dobronamjernoj naivnosti svijeta u kojem ovdje živim, jeste: "Nek ne zna desnica šta radi ljevica!" Cijela pseudo-religijska ceremonijalnost budizma nužno je svedena na princip dobronamjernosti i dobročinstva. Da se i to nije izrodilo u farizejski formalizam, institucionalna religija ne bi ni ovdje bila ono što jeste: tovljenje popova, pa je ne bi ni bilo, sicut historia doset. Mislim da će Vam to biti shvatljivo iz konteksta prvog dijela moga prikaza u Shopenhauer Jahrbuch-u.

Ali stvar ima i svoju drugu, dublju i autentičniju stranu, čiju mi je suštinsku snagu, moram priznati, razotkrio jedan američki trapistički redovnik, koji je pred desetak godina tragično nastradao na svom putu na Istok, Thomas Merton. Njegov je posthumno objavljeni putopis s toga putavanja postakao, barem među trapistima, a i u mnogo širim katoličkim krugovima, simbol nove orijentacije u "dijalogu" među religijama istoka i zapada. Bio je osobito fasciniran svojim razgovorima s Dalaj-lamom, a i sa nekim autentičnim tibetanskim pustinjacima u emigraciji u Himalajima. Vrhunac ostvarenja njegova duhovnog i meditativnog uvida u smisao Budina učenja sadržan u kratkom objašnjenju jednog tibetanskog pustinjaka o osnovnoj uzajamnosti, upravo bilateralnosti izraza identiteta u meditativnom doživljaju samilosti na jednoj strani i ništavila na drugoj strani. Samilost nam razotkriva ništetnost egzistencije, a filosofiranje o ništavilu bez tog unutrašnjeg potresnog uvida u patnju lišeno je moralne vrijednosti, pa zato može da djeluje i nemoralno. I ja i Fišer, a i možda i oni stari skolastički autoriteti budističke filosofije koje interpretujemo, smo se možda ogriješili, bar ponekad, o to središnje žarište najdubljeg smisla Budina učenja za kojim tragamo, barem upravo sa stanovišta današnje egzistencijalne aktualnosti i formiranja problema.

(Naslov je knjige: "The Asian Journal of Thomas Merton", New York, New Directions, 1973). Knjiga sadrži vrlo pozitivno predavanje o srodnosti hrićanstva i marksizma danas.

U mojem članku "Buddhismus – Religion oder Philosophie?" nisam ni pomišljao na to da se ustručavam okarakterizovati budizam kao "filosofiju ateističkog smjera". Tu je karakterizaciju upravo Šopenhauer preuzeo od jezuita kao tačnu i opravdanu i sa svojim obrazloženjem njenog pozitivnog smisla i prednosti pred vjerom "triju biblijskih religija" u Boga i dušu uveo u evropsku filosofiju gdje je općenito ostala usvojena barem kod ozbiljnih stručnih poznavalaca indijske kulture. (Đainski ateizam je još izrazitiji od budističkog već zato što priznaje "dušu" kao pročistivu praznu formu "monade" ali odrešito odbija i samo postojanje bogova, koje Buda tolerira kao jednu od mnogih vrsta bića bijednih poput nas u kosmičkim zbivanjima, pa se zadovoljava akosmičkim stavom u svojoj religiji pročišćenja od egzistencijalne patnje. Stav je vrlo indijski i vrlo azijski u klasičnom upanišadskom smislu, a i u Kini prema Šopenhauerovoj dokumentaciji o "ateističkim religijama", Na tome je insistirao Šopenhauer, a potvrdio ga je u novije vrijeme osobito odrešito Swami Vivekananda koji se zbog toga nije odrekao vedantinske filosofije koju konačno, nakon dužeg kolebanja, pretpostavlja Budinu nihilizmu u citatu koji ja često i rado citiram (uključen je i u članak u Jahrbuch-u). Posljednji od velikih indologa koji su se početkom 20. vijeka još bavili dubljom i suštinskom problematikom indijske religijsko-filosofske književnosti, H. fon Glazenap (H. von Glasenap), osobito cijenjen još uvijek među budistima (preštampavan i ovdje u izdanjima Buddhist Publication Society, Kandy, gdje i ja sarađujem), autentifikovao je u svjetskim razmjerima to ateističko stanovište, naravno u svom specifičnom azijskom značenju, naravno ne u egzistencijalnoj negaciji kosmičke opstojnosti bića relativno "viših" od čovjeka, nego u irelevantnosti takvih egzistencija s akosmičkog stanovišta Bude (a i đaina). Nemoguće mi je upustiti se u bitne aspekte tog problema u jednom pismu. I Englezi, najbrutalniji nepoštovaoci i iskrivljivači azijske duhovne kulture, danas već redovno govore, i u atraktivnim naslovima knjiga o budizmu, o stavu "beyond Gods" ("jenseist von Gottern") kao specifičnom obilježju tog indijskog i kineskog "ateizma". Taj standardni izraz upotrebljava i katolički trapist Th. Merton, citirajući spomenutog tibetanskog pustinjaka koji mu je razjasnio smisao učenja o ništavilu:

"Uskrsli Hrist, patnja, samilost prema svim živim bićima, motivi "pomaganja drugima — ali sve to nas konačno vraća na krajnju ispraznost, … upućuje dalje od.. i dalje od bogova u krajnje i savršeno ništavilo." Kasnija primjedba u dnevniku: "Još uvijek nisam sposoban da potpuno shvatim šta je za mene značilo ovo izlaganje Aziji."

Ja mislim, ako hoćete da shvatite novovjerstvo današnje "zabludjele" omladine, vjerojatno i mnogih Vaših pacijenata, sav revolt njihova gađenja prema degeneraciji i degradaciji institucionalne religije u exodus-u "putnika istočnjaka", bjekstvo iz mitološkog kosmosa kroz haos u ništavilo (od čega su naravno svjesni samo prvog "kjerkegorovskog skoka" u haos) – besperspektivno, onda treba da se uživite nekako u ovaj problem traganja "dalje od bogova" i Hajdergerova "bjekstva bogova", u poništavajući doživljaj "ekstaze" "čovjeka koji nije ono što jeste, nego ono što nije", čovjeka koji je "beskorisna strast" – svega onoga što je Sartr uspio da izrazi budističkije od Bude, barem za lapidarnost našeg vremena, a na čemu ja uvijek ponovno insistiram u svojim spisima, također i na osnovu iskustva s putnicima istočnjacima koji stižu ovamo i u budističkim mantijama i ne bez predznanja, a kojima je Sartr čitljiv, jasan i razumljiv, dok "ozbiljniji" Hajdeger to uopće nije za onoga čiji je glavni jezik engleski, a ne njemački. (Hajdeger je za mene u toj usporedbi pretežno kritički vedantinac).

Sve je ovo tek nekoliko naglo presječenih crtica iz moga momentanog toka misli koji se ne bi dao ni grubo ocrtati u cjelini u obliku ovakvog, pa ni mnogo duljeg pisma. A da Vam citiram svoje vlastite reference o tim ključnim temama moje filosofije budističkog nihilizma, mislim da ne bi bilo umjesno. (Glavne bi referencije bile iz indeksa u mojim "Razmeđima" pod stavkama Heidegger, Sartre, možda i Shopenhauer i Nietzsche).

[…] Preostaje još razlikovanje budizma od materijalističkog “ateizma”. Gore sam Vam dao implicitni odgovor koji je za bit stvari manje važan, nego moje vrlo lagano sporazumijevanje o toj temi s marksistima uopće, a osobito mlađima, zainteresovanim i za ovo zabranjeno voće s istoka. Prije referenci u mojoj knjizi “Budizam” (Beograd, 1977) gdje mislim da sam to dokumentovao što sam bolje mogao, jedna anegdota (naravno ne jedini slučaj iste vrste u mojoj praksi): Kad sam našoj ambasadi ovdje poklonio knjige svojih “Razmeđa” (na molbu jednog mlađeg diplomate, koji i nije bio najzainteresovaniji da ih doista pročita), on me je, nešto kasnije, zapitao: “Da li je budizam neka vrsta materijalizma?” (U potpunoj standardnoj formulaciji u kojoj mi se često postavlja, pitanje je dopunjeno riječju “primitivnog” materijalizma). Odgovor je kratak i jasan, čak i ako ga treba dokumentovati prima facie: – Ne, jer je suština budističkog nihilizma ontološki idealizam, u opreci prema materijalizmu. Čovjek bi morao najprije da bude “nešto”, pa da može biti “uništen”. Kako mu prijeti bog Jehova koji ga je “stvorio iz ničega”. (Šopenhauer je divno dokumentovao iz cejlonske hronike kako je apsurdna i nezamišljiva za Azijce i sama pomisao te vrste.) Ali čovjek nije ništa od iskona ni po srži. On je tek ideja, i to zabluda. Korijen je egzistencije “neznanje” u smislu “zablude” i “znanja da ništa ne znam” kao pokretne snage filosofiranja. Naravno da ta Budina “prva karika” dokaza o ontičkom nepostojanju nije bila njegov izum, nego prvi princip prve filosofije u Indiji, koji seže barem do najranijih upanišada. U knjizi “Budizam” (Beograd, 1977) ja sam to dokumentovao tekstovima Budinih govora o religiji. […]

Konačno da napomenem također u obliku referencije na svoju obradu srodne teme: Vaš govor o Strahu i Sažaljenju čini mi se da koincidira po historijskim referencijama bar donekle s mojim osvrtom na Šelerovu (Scheler) kritiku Kanta, gdje mu prigovara da je pod bitnijim utjecajem stoičke etike, nego kršćanske. Tačnost je te primjedbe vrlo važna i za moju studiju o Kantu od koje polazim u "Ethosu spoznaje u evropskoj i u indijskoj filosofiji". Osim toga Šeler neposredno povezuje stoicizam s budističkom etikom, sa svog diferencijalnog kršćanskog stanovišta na način koji je također vrijedan za mene. Rukopis te knjige sam dostavio D. Pajinu, koji ima prilične izglede, a i interes da tu knjigu objavi u Beogradu, pa Vam može reći više o svemu tome.

Nadam se da Vam neće suviše smetati ni prekratki, a ni preopširni (u početku) dijelovi ovog koncepta za odgovor na Vaša zanimljiva, ali za mene preopširna pitanja.

S prijateljskim pozdravima
Čedomil Veljačić

22. 6. 1980.
P. S. Čitajući ponovno Vaše pismo, čini mi se sada da biste mogli shvatiti da u skici svog odgovora zaobilazim Vaše središnje pitanje i problem kako da shvatite "putnike istočnjake", jer Vam "nije jasno šta zapravo ovi mladi ljudi… traže i očekuju od budizma". Iako se meni ne čini teško dati dokumentovani odgovor na to pitanje iz vlastite neposredne prakse i korespodencije s tim mladim ljudima nove akvarijske rase (v. Jungovo nagovještenje o tome u "Autobiografiji"), bit će ipak potrebno da nadodam još jednu stranicu, jer se moja dokumentacija ne da racionalno zaokružiti u potpunosti, nego jedino u aspektima koji su za mene simptomatični.

Najozbiljniji je slučaj jednog čovjeka u zrelim godinama (između 40 i 50). To je jedan američki trapistički asketa, porijeklom iz istočnog heremitaža kao i spomenuti Merton (koji je bio u 50-tim godinama kad se je uputio na budistički istok u potragu za nedostacima svoga kršćanskog asketskog puta pročišćenja), mislim da je bio i Mertonov lični prijatelj i mlađi saradnik, sada živi već više godina u trapističkom samostanu Šent Jernej u Sloveniji. (Ne zna naš jezik kao ni ja ovdašnji sinhalski iz namjerne predostrožnosti). Odlučio je da krene Mertonovim putem, ali na duži rok i sa solidnijom pripremom. Obratio se je Buddhist Publication Society u Kandy-ju, ali ga je tamo 80-godišnji glavni urednik (predratni židovski emigrant iz Njemačke i knjižar po zanatu) uputio odmah na mene kad je vidio da živi u Jugoslaviji. U jednom od svojih prvih pisama ovaj mi je trapist opisao izraziti motiv svog puta na Istok i vjere da će u budizmu naći bolji odgovor na svoje egzistencijalno pitanje: (U približnom citatu) – Mi smo ovdje (u trapističkim samostanima) smješteni u prilike prividno uzorne za introvertni meditativni život, ali uz to ne dobivamo nikakve upute kako da taj smještaj iskoristimo za sistematski duhovni razvoj. – Vi ste budisti izgleda u tom pogledu u boljem položaju sa svojim školama i učiteljima meditacije. To bi mogao da Vam odbrusi kao formulu naučenu napamet iz svog katekizma svaki hipi – samo s kolikom dozom znanja i ozbiljnosti?

Ja bih želio da ih sve razuvjerim ukazujući na realnost koja nije i ne bi smjela da bude mjerilo ni kriterij vrijednosti nekog duhovnog i filosofskog učenja. Zato se redovno ograničavam na jedno upozorenje: Budizam je potpuno neprikladan za početnike i ljude bez dubljih predznanja o raznovrsnim specifičnostima azijskih kultura, osobito indijskih. Barem za mene, s moga filosofski preopterećenog stanovišta, budizam nije moguće ispravno shvatiti, a pogotovo osnovano usvojiti, bez dubljeg i trajnijeg upoznavanja, pa barem i privremenog prihvaćanja nekog oblika vedantinskih religija i ideja: upanišadskih, Šamkarinih (prema kojima sam ja skloniji) i Ramanuđinih, koje su nesumnjivo u raznovrsnosti bhakti dionizijskih ekstatičkih kultova (prema kojima sam ja nesklon) najprijemljivije za hipijevski pre-determinirane putnike istočnjake. Budizam se u svakom pogledu može shvatiti samo u kontrastu prema tim pankosmičkim filosofskim i vjerskim stremljenjima i metafizičkim pokušajima, jer Buda je bio indijski Kant u stavu prema svim tim specifičnim metafizičkim spekulacijama, upoznavanje kojih se ne može preskočiti. Najinteligentniji njemački budist (u prvoj trećini ovog vijeka) Paul Dahlke je to formulirao kratko i klasično: "Budizam je religija za odrasle." Nije možda izričito rekao zašto je to rekao: iz pretpostavke da je kršćanstvo (barem u toj usporedbi) religija za djecu. Međutim, hipiji kao zločesta djeca spadaju još manje ovamo nego tamo. — Tematika je beskrajna i mogućnost diskusije ubitačna i za nas na toj tački.

Želim jedino da nadodam, jer Vam možda u Beogradu nije poznato, dok u Zagrebu već jeste, da trapistički samostani na cijelom svijetu postaju sve privlačniji za eskapiste mlade generacije. U svom posljednjem pismu pred odlazak ovamo preko Amerike, moj mi je trapistički prijatelj iz Šent Jerneja pisao da se je upravo, poslije jednog trapističkog tečaja duhovnih vježbi, trudio da odvrati jednog pobožnog omladinca da se ne zaredi u trapiste. Opis slučaja je vrlo dirljiv, ali ne mogu u njega ulaziti. Mislim da je simntomatičan već iz za mene antipodskih slučajeva u ovdašnjim susretima gdje sam nekim skrahiranim bhikkhuima toplo preporučao njihovu namjeru da iz budističkih pustinjaka pređu u trapističke redovnike na Zapadu. Tamo očekuju da će naći onu disciplinu koju su uzalud tražili u budističkim pustinjačkim naseljima ovuda u džunglama, jer su bili nezreli za "njegovanje plemenite šut- nje" u osamljenosti slobodnog stila. Ovdje su im nedostajale pretpostavke za introvertan unutarnji život. A tamo? – Najsnažniji utisak mi je ostavio jedan Englez srednjih godina koji je desetak godina živio kao budistički redovnik u Burmi, u pustinjačkoj džungli gdje je kao i mnogi drugi mladi ljudi (danas pretežno u Sijamu) mjesto izvora meditacije našao izvore narkomanije za kojima svi oni tragaju, zaređujući se upravo u tu svrhu. Ali i to je samo jedna površna strana slike. — Ukratko, naišao sam na barem jednog narkomana koji se je nadao da će se u trapističkom redu izliječiti od narkomanije i naći pravu disciplinu. Otuda moja simpatija za trapiste. Ali šta sve doista, prolazi kroz njihova asketska rešeta, to ne znam. Važno je jedino upozoriti na njihovu već pomodnu aktualnost za omladinu o kojoj me pitate, pogotovo za povratnike s puta na Istok. S moga preširokog i nestručnog autsajderskog stanovišta prema ovim problemima sve je samo circulus vitiosus u upropašćavanju usjeva novovjerstva đavoljim kukoljem. – Izgleda ipak da je moje shvaćanje bioloških motiva tog novovjerstva, u suštini pozitivno, različito od Vašeg. […]