Theravāda budističko društvo

Pismo 6

Download PDF

Pisma Vladeti Jerotiću

Čedomil Veljačić


Za sajt priredila Jasna Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Pismo 6

Nuwara Eliya, Kenna Cottage,
19. 9. 1982.


Poštovani i dragi dr Jerotiću,

Vaše pismo me je obradovalo, a i za ovo moje činilo mi se je da će dulje zakasniti zbog "prezaposlenosti". Prirodno, ja svoju prezaposlenost ne mogu da mjerim s Vašom koja je realna, dok je moja u usporedbi skoro mikroskopska. Ipak nikad nisam smatrao da prezaposlenost nije dovoljno objašnjenje za nepisanje. To je Vaš herojski optimizam u koji ne bih mogao da se uživim već iz svojih sadašnjih "profesionalnih" razloga kao pesimista. Tek, poštujući na prvom mjestu harmoniju sporog toka života i mišljenja (a to bi približno s općeg budističkog stanovišta moglo da se nazove, osobito danas, definicijom meditacije i meditativnog života) koju sam stekao s priličnim egzistencijalnim naporom i izuzetnom blagonaklonošću karme (koja bi svaki čas mogla da se predomisli i da mi ponovno pomete zavjetrinu u kojoj uživam i ovaj čas dok mi se kroz planinsko svježe plavetnilo behar krušaka naviruje kroz prozor) — bio sam skoro od početka ove godine, pa do jučer, zaokupljen nizom povezanih radova u sređivanju i nadopunjavanju uglavnom svojih engleskih radova, koji polako počinju da izlaze u većim cjelinama. Tako mi kao neugodan prekid u koncentraciji ponekad izgleda i neophodna biološka potreba da svaki treći dan izlazim da kupim hljeb, a usput i voće i ostale sitne potrepštine koje nisu toliko vezane na rok kao "kruh svagdašnji". Osim toga neki dan je bila polovica godišnjeg razdoblja povlačenja u unutrašnji život s kojim sam se hvalio koliko mi imponira u članku o Disu.

Nakon ovog sanjarskog uvoda, čitajući ponovno polaganije Vaše pismo, treba i Vama najprije da razjasnim (iako biste to Vi bolje mogli da razjasnite meni, nego ja Vama) apsurdni psihopatološki napadaj izvana u širenju očito zainteresovanih zlonamjernih vijesti o mojoj smrti, ili barem teškoj bolesti. To je najprije bila zamka, pred više od godinu dana, da se odloži štampanje mog "Ethosa spoznaje" u BIGZ-u. Tada mi je Berberski tačno razjasnio koji "vanjski član" unutarnjeg samoupravljanja na taj način obrazlaže svoj veto. Izgleda da mu je taj trik upalio i previše dobro posrednim i kasnijim djelovanjem na suviše razdraženu histeriju kolektivne neuroze naših boraca za slobodu kulture. Inače sam već od 1972, kad sam prebolio infektivnu žuticu (jedinu tropsku bolest koja me je do sada pogodila), barem subjektivno potpuno zdrav. Dapače, početkom ove godine sam neusporedivo lakše nego lani podnio ponovno duže putovanje u Indiju. Napravio sam jedan širi krug letenja sa svojom kćerkom da joj pokažem gdje sam sve nekada živio, s moralnim povodom da joj pomognem uspostaviti kontakte na nekim univerzitetima i vjerskim ustanovama đaina i muslimana, gdje su jednako srdačno pokazali interes za njene komparativne studije religija nakon njenih studija predbiblijskog i predislamskog autentičnog đainizma u Arabia Felix, o kojima i đainski i islamski akademski instituti znaju tek da je postojao i žure se da pronađu neku staru knjigu, gdje se možda tek u jednoj sitnoj bilješci spominje i ta historijska činjenica. Pisao sam Vam jednoč ranije o zajedničkom interesu moje kćeri i mene za maniheizam. Za mene je to svakako mnogo manje važno sa stanovišta visokog kulturnog univerzalizma predbiblijskih milenija u cijelom starom svijetu, od Arabije do Kine, dok se rad moje kćeri sve više koncentrira na toj historijskoj razini, osobito na historiji Mandejaca. I u tome sam joj pomogao da utire put u Indiji u potrazi za jednom zanimljivom ostavštinom u Adyar-u, u zanemarenim heseovskim arhivama Teosofskog društva! A vratio sam se i u predjele mojih "penzionerskih Himalaja" na jugu indijskog supkontinenta. Sasvim nešto drugo nego lanjski nagli sraz s Babilonom bombajskog aerodroma, u čiji pustinjski predio ove godine kao lokalni indijski putnik nisam trebao niti da zalazim.

S druge me strane, eto, i iz ličnih razloga koje sam gore naveo, zanima, u vezi s knjigom koju Vi sada pišete o neurozama, i problem kolektivnih neuroza u idolopoklonstvu socijalnih kvazireligija (kako ih je nazvao P. Tillich), koje već s požarom maoističkih permanentnih antikulturnih revolucija prodiru i ovamo. Ni tu prirodno ne postoje još one opasnosti koje podjaruje strana štampa (barem ne u Sri Lanki gdje se svaki politički potpaljen i štićen razbojnički napadaj zbog lične pljačke prikazuje kao početak masovne revolucije), dok zemlja vidno i naglo počinje da cvjeta pod inteligentnijom i poštenijom vladavinom. (Historija slijedećih nekoliko mjeseci oko izbora mogla bi, istina, još uvijek da me demantuje!).

Mnogo bih toga mogao da Vam pišem i o svojim iskustvima s mladim ljudima i simptomima duhovne zrelosti koje Vi klinički nalazite pod metežom njihovih preobrazbi. Ne bi mi bilo teško da se saglasim s Vašim dijagnozama. […]

Šta da Vam pišem dalje o svojim amaterskim iskustvima s kundalini autonomnim živčanim sistemom?' — Drago mi je da uzimate u obzir i tu stranu patoloških kompleksa, koja je za mene kao praktičara osnovna i standardna. Pošto već predajem bijelu zastavu oficira za vezu među religijama svojoj kćeri i nastojim da i ostanem njen saradnik, vratit ću se radije i u ovom pismu na Vaš interes za muslimanstvo, koji je za mene radosno iznenađenje.

Nije lako povezati u jednu cjelinu granice Vaših interesa za tu temu. Da bih se izvukao iz teškoća kompleksa te vrste previše široko postavljenih pitanja o aktualnim stanjima koja su plitki odnosi raslojavanja u čije formacije se ne može steći ni približan uvid, ako se ne posegne barem 4000-5000 godina u nedovoljno razrađenu arheologiju, čak i kad je govor o predbiblijskim elementima koji su prvobitno utjecali na potrebu radikalne reforme odumiruće visoke arapske kulture koju je u neophodnim okolnostima morao da izvrši islam — ja se služim u kritici religija kriterijem najgrubljeg otcepljivanja institucionalnih religija od njihovih izvornih pojava čija psihička snaga ostaje nepresušiva zahvaljujući nemogućnosti potpunog zatiranja biološke funkcije telurskih provala misticizma, a upravo takvom zatiranju institucionalno reformirane crkve u prvom redu treba da služe — pogotovo danas. Doživio sam vrlo zorno snagu nekih izvora te vrste carismae direktno iz zemlje. Najčuveniji takav izvor na Adamovom vrhu na Cejlonu najbolje su poznavali i prvi ga identifikovali s biblijskim koordinatama arapski putopisci najkasnije u 10. v.n.e. O svojem doživljaju tog izvora telurske religije pisao sam nešto kratko i površno u vezi s provalom i patologijom hipizma u "Delu" br. 7, 1981…

S iranističkom orijentacijom H. Korbena (H. Corbin) u studijama islama upoznao sam se pred tridesetak godina u Njemačkoj kad sam pisao "Filosofiju istočnih naroda" (II). Moja je orijentacija odgovarala istim tendencijama već zato što mene u islamu zanima prvobitno iranska kultura, pa i iranski heterodoksni antiarapski šiitski islam, kao veza indijske kulture sa sredozemskom. Mnogo snažnije je u tom smislu na mene utjecao Max Horten (v. "Fil. ist. naroda", II). Proučavanja moje kćeri u Saudijskoj Arabiji i okolnim zemljama otkrila su mi mnogo dublji i izvorniji smisao staroarapske, izrazito đainske kulture i reforme koju je iz te vanbiblijske perspektive značio islam. Za Korbenovu historiju filosofije čuo sam prvi puta kad je u Sarajevu izišla u prijevodu. Nisam još uspio da dođem do te knjige, a nije više za mene ni od bitnog interesa. Vjerojatno je napisana poslije rata. Na ostala Vaša pitanja i razmišljanja o smislu i porijeklu islama ne bih mogao da odgovorim na još 2-3 stranice ovakvog pisma. Njih bi trebalo ne samo raslojavati nego i razmršavati uz neminovno kidanje konaca u klupku. Za mene je važna i karakteristična Vaša vrlo vrijedna i tačna primjedba da je doseg nirvane (ne "povratak" u nju!) "povezan sa potpunim poništenjem ega" (tačnije "sebe"). I odnos prema taoizmu mislim da ste vrlo dobro odredili, osobito u vezi s kasnijim neodvojivim povezivanjem taoizma i zen-budizma koji ne želi da je udalji od taoističkih pozicija. A Vaš kompliment ljudima ("kojih je krajnje malo") koji više nemaju potrebe za besmrtnošću (i utjehom reinkarnacije za hulje i nitkove) upadnije je ispoljen u budističkom farizejstvu nego igdje drugdje gdje je manje kontradiktoran udarac šakom institucionalne religije u oko mističkih uvida. Ja pod misticizmom nipošto ne podrazumijevam iracionalizam ili modernije i gluplje rečeno, antiracionalizam našeg vremena, nego mnogo više i doslijednije Budi obrnuto. I o tome sam (velikim dijelom pod utjecajem Bergsonovog biološkog shvaćanja funkcije religije i misticizma) napisao jedan poveći članak, uglavnom u obranu misticizma, pod upornom insistencijom Rade Iveković, za zagrebačka "Filozofska istraživanja". Još sam uvijek duboko uvjeren da to neće moći da se objavi, u najboljem slučaju slomljeno napola i drugim, bitnim, dijelom bačeno u vodu, a ja na taj način nasijedam već po drugi puta hiru prijateljske dobronamjernosti svojih mlađih kolega. O tome bi Vam mogao više reći D. Pajin, koji je također napisao nešto za isti tematski broj časopisa, ali je u međuvremenu brutalno anatemisan od jednog starog cenzora, paranoidnog u svojoj rukovodilačkoj svemoći.

Gnostička evanđelja me uvijek zanimaju po svojim manihejskim komponentama, a sada me i maniheizam zanima još pretežno po svojoj islamsko-đainskoj verziji Mandejaca u još postojećoj dijaspori po arapskim pustinjama i jemenskim vrletima gdje se sklonio — do danas sve hermetičnije pritješnjen embargom svih triju biblijskih religija (američko-židovske, općekršćanske i sunitske orgodoksije — u opreci sa sovjetsko-šiitskim fundamentalizmom, koji izaziva izgrede i u najsvetijoj džamiji u Meki itd.).

U vezi s mojim indo-iranskim, i suviše heterodoksnim, interesom za islam možda bi Vas moglo zanimati poglavlje o Mohammad-u Iqbal-u u mojem dijelu "Indijske i iranske etike" (Sarajevo, Svjetlost, 1980). Kod tog sam predratnog indo-iranskog pjesnika i modernističkog filosofa "Rekonstrukcije religijske misli u islamu" naučio mnogo o mogućnosti usaglašavanja svoga univerzalističkog stava s potencijalnim rezervama islamske duhovne kulture. Osobito me se je doimala njegova kritika Ničea kojemu je islamska misao na Istoku svakako najsrodnija. Pour ne pas trop epater le bourgeois, napominjem da je moja kći Snježana Veljačić-Akpinar objavila jedan članak u novosadskim "Poljima" o prisutnosti đainizma u zaleđu arapske islamske kulture u br. 266. aprila 1981.

Sa srdačnim pozdravom
Čedomil Veljačić