Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Iz “Pjesama za sestricu”

Čedomil Veljačić

Objavljeno u časopisu “Savremenik”, broj 1, 1936.
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


Pjesma trešnjinog cvijeta

Nemoj se ljutiti, sestrice mala trešnjo,
što sam ti nanio toliko bola.
Želio sam da budem cvijet između tvojih hvoja
i da se njišem posve lako,
onako, kako si me ti učila,
a miris da mi ostane u dubini tvoje krošnje.

Htio sam da cvjetam, koliko može ubogi cvijet,
i nisam pitao dokle,
a zatim da opadnem i svenem ti u podnožju,
u mirisnom sagu tvojih latica.

Nisam mogao no cvasti, kad sam čuo kucaj
tvog crvenog trešnjeva srca,
i nisam mogao znati, da će oluja proljetna
razderati časku moju do dna
i baciti je daleko od tebe u lokvi da sagnjije.
Ovako je mjesto utjehe slutnja samo ostala:
slomljena je tvoja najtanja, najvitija hvoja.
O, nemoj se ljutiti, sestrice mala trešnjo,
što sam ti nanio toliko bola.

Djevojčica

Lice iz starinske božićne priče netom pročitane;
u žutim kosama još nije svenuo trag umjetnog uvojka.
Prošla su vremena kad je sreća bila trajna ko smiješak na licu lutkama,
a doba kad radost nije vezana uz Božić i posjete tetkama
nije još tu.

— To je dakle život djevojački: čekanje, vjernost i tiho sjećanje,
i pogled se s knjige diže s časa na čas.
— Ma soeur, mon frère, ne vois-tu rienf
— Non, c’ est de la poussière.
Znam, laganju sklon mi je glas.

Želim da ostane tiho tvoje nebo kao na slici
i tvoja da bude mladost pokojne bakice,
kojom će dovijeka morati svako srce preći.

Pognimo glave, moja mala sestrice,
nad bajkom o Barbe-bleu.
Već slutim nad tobom topot konja horde Indijanaca,
na stazi srca tvoga trag konjskih kopita;
za njima kola polako prolaze,
krotka, teretna povorka, dvije brazde, lokve dv’je.