Theravāda budističko društvo

O buddhističkoj bibliografiji

Budizam

Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


O BUDDHISTIČKOJ BIBLIOGRAFIJI

Nije lako dati opći i obuhvatan pregled izdanja i prijevoda osnovnih pali tekstova (Ti-pitakam ili "pali kanon"), na kojima se osniva ovaj prikaz, a uz to preporučiti i nekoliko uvodnih knjiga na raznim evropskim jezicima, pristupačnih nestručnom čitaocu. Zato ću pokušati da s nešto šireg i kritičkog stanovišta prikažem stanje na tom području u letimičnom osvrtu.

Pod kraj 19. vijeka osnovao je T.W. Rhys-Davids u Londonu Pali Text Society. U izdanjima te ustanove, počevši od 1882, objavljene su zbirke pali tekstova i njihovi komentari transkribovani latinicom, u obradi evropskih indoloških stručnjaka na tom području. 1899. počinje izlaziti zbirka prijevoda tih tekstova, najprije pod naslovom Sacred Books of the Buddhists, translated by various oriental scholars, u izdanju oxfordskog univerziteta (P. Max Müller). U toj je zbirci objavljen, u toku od više od dvadeset godina, najvažniji Rhys Davidsov prevodilački rad, zbirka Buddhinih dugih govora (Digha-nikayo), pod naslovom Dialogues of the Buddha, sa pouzdanim i vrijednim uvodom uz svaki pojedini od ta trideset i četiri govora. Od nekoliko općih i uvodnih knjiga o buddhizmu od istog autora najpoznatija je knjiga Buddhism, koja je od 1877. do danas izašla u preko trideset izdanja i u nekoliko prijevoda. Ta je knjiga još uvijek jedan od najpouzdanijih evropskih uvoda u pali buddhizam.

Poslije smrti T. W. Rhys Davidsa (1922) zbirka prijevoda izlazi i dalje redovno sve do danas  pod naslovom Pali Text Society Translations Series. Tim je prevodilačkim radom rukovodila do svoje smrti Mrs. C.A.F. Rhys Davids sa nekoliko svojih stručnih prevodilaca. Ona je i kao prevodilac i kao redaktor, a i kao samostalan pisac knjiga o pali buddhizmu, nasilno nametala svoju antibuddhističku koncepciju, prema kojoj Buddhino učenje treba svesti na pseudovedantinsku vjeru u atmu, u značenju besmrtne duše. U njenoj redakciji su prijevodi osnovnih tekstova znatno iskrivljeni iz osnova, a protiv njene koncepcije vedantinskog buddhizma počeli su konačno da se bune i neohinduisti Radhakrishnanove škole, koji su buddhizmu željeli da podmetnu vjeru u "negativni apsolut", ali ne i u biblijski shvaćenu dogmu o besmrtnosti duše. (Vidi u prethodnom poglavlju osvrt na knjigu T.R.V. Murtija, The Central Philosophy of Buddhism, gdje se najprije odrešito i opširno razračunava sa neodrživim stanovištem Mrs. Rhys Davids.)

Poslije njene smrti i poslije drugog svjetskog rata, broj saradnika i prevodilaca u Pali Text Society obnovio se i proširio. Izdati su novi prijevodi nekih osnovnih zbirki Buddhinih govora, ali je koncepcija Mrs. Rhys Davids, iako u umjerenom opsegu, još uvijek na snazi.

Pali Text Society izdalo je do sada u potpunosti sve osnovne i komentarske tekstove, a i niz nekanonskih djela. Prevodilački rad je već široko obuhvatio i komentarsku književnost. Na tim udaljenim područjima saraduju i neki predstavnici autentičnih buddhističkih tradicija i stručnjaci novije generacije indologa koji više nisu pod utjecajem Mrs. Rhys Davids. Tu se ističe kao prevodilac nekih važnih i opsežnih komentarskih djela Bhikkhu Ñanamoli, Englez, koji je u pedesetim godinama 20. vijeka živio i radio na Cejlonu.

S opsegom toga rada u Engleskoj ne može se ni približno mjeriti prevodilački rad ni u kojoj drugoj zemlji. Ipak je kvalitet engleskih prijevoda u prosjeku notorno nepouzdan, površan, a ni stilski ni estetski ne zadovoljava mjerila i shvaćanja današnjeg vremena, te u tom pogledu znatno zaostaje, osobito za njemačkim prijevodima.

Povodom 2500-godišnjice Buddhine smrti održan je u Rangunu koncil buddhističkih pali stručnjaka iz zemalja thera-vado tradicije. Tu je pripremljeno novo saobraženo kritičko izdanje cjelokupnog pali kanona. Ti su tekstovi objavljeni 1958-1960. godine u Rangunu, burmanskim slovima, i danas se smatraju najautentičnijim u buddhističkim zemljama. Istim povodom je obnovljeni buddhistički univetzitet u Nalandi izdao svoje kritičko izdanje Ti-pitake i osnovnih komentara. Potpuna zbirka sadrži oko četrdeset knjiga, a zove se Nalanda Devanagari Pali Series. Izdanje je potpunije i opsežnije nego Pali Text Society.

"Modernih" knjiga o buddhizmu "uopće" javlja se u posljednje vrijeme ogroman broj, osobito na engleskom jeziku. Ovdje ću spomenuti nekoliko pouzdanih djela stručnjaka koji su stekli najšire priznanje i do čijih djela nijc teško doći. U starijoj generaciji to je bio E. J. Thomas, čija je knjiga The History of Buddhist Thought izišla u Londonu 1933. i u nekoliko novijih izdanja. Poslije rata ističu se objektivnim pristupom buddhističkim temama na širokim područjima, uključujući i sanskritski buddhizam, filosofiju i mahayanam religije izvan indijskog područja, knjige Edwarda Conze, osobito Buddhist Thought in India, London, Allen-Unwin, 1962. Cejlonski bhikkhu Walpola Rahula, student i kasniji saradnik prof. P. Demieville u Parizu, objavio je najprije na francuskom (1959), a kasnije u vlastitoj engleskoj preradi jedan od najpristupačnijih dokumentarnih savremenih uvoda u osnovno Buddhino učenje, What the Buddha Taught, New York, Grove Press, 1962. [Videti prevod na ovom sajtu]

1958. godine osnovana je misionarska ustanova Buddhist Publication Society, P.O.B. 61, Kandy, Sri Lanka. U serijskim knjižicama na engleskom jeziku B.P.S. objavIjuje pojedine Buddhine govore, većinom u sadržajno ispravljenoj verziji ranijih izdanja P.T.S. uz važnije dodatke iz komentara. Do 1975. objavljeno je trideset brojeva u seriji prijevoda, povezanih u dvije veće knjige. Veći dio knjižica u istom izdanju sadrži populame prikaze osnovnih pojmova i vidova Buddhina učenja i srodnih tema. U nizu posebnih izdanja B.P.S. vrijedno je spomenuti nova izdanja sažetog prikaza The Word of the Buddha, čiji je autor Nyanatiloka Mahathera 1911. god. osnovao na Cejlonu prvo evropsko pustinjačko naselje, Island Hermitage, Dodanduwa, koje još postoji. Spomenuta knjižica objavljena je najprije na njemačkom 1906. Od tada do danas prevedena je na mnoge jezike u nizu novih izdanja. Kao izvor podataka koristio ju je djelimično i Vladimir Dvorniković u knjizi Krist, Buddha, Schopenhauer, Zagreb 1925. Od ostalih djela Nyanatiloke na njemačkom i engleskom jeziku koristan je i za nestručnjaka koji želi da čita prijevode Buddhinih govora, Buddhist Dictionary (3. izd., Colombo, Frewin, 1972). Njemačko izdanje je navedeno u slijedećem odlomku o njemačkoj bibliografiji, a postoji i francuski prijevod.

Na njemačkom jeziku je krajem 19. vijeka bečki profesor K. E. Neumann prvi počeo objavljivati potpune zbirke Buddhinih govora u prijevodima koji su književno i estetski ostali do danas najljepši u svjetskoj prevodilačkoj književnosti na ovom području. Iako su iste tekstove kasnije vjernije i pouzdanije prevodili i drugi njemački autori, povodom 2500-godišnjice Buddhine smrti objavljeno je novo izdanje Neumannovih prijevoda u četiri knjige velikog formata u Zürichu 1956-7. godine. Ti prijevodi sadrže zbirku govora srednje dužine (M., 152 govora), objavljenu najprije 1896-1902, i u još nekoliko izdanja; zatim zbirku dugih govora (D., 34 govora), prvo izdanje 1907, te dvije manje pjesničke zbirke, Dhammapadam, prvi Neumannov prijevod 1893, i Suttanipato 1905. Novo jubilarno izdanje je pod naslovom Reden Gotamo Buddhos.

Dobre i pouzdane prijevode, kritički znatno vjernije od Neumannovih, objavljivao je početkom 20. vijeka Neumannov takmac Paul Dahlke. Od popularnijih izdanja dostupna je jedino knjiga Buddha, Auswahl aus dem Palikanon, objavljena u vrlo lijepoj opremi u Berlinu 1921. Ta je knjiga ostala jedan od najboljih i najopsežnijih izbora Buddhinih govora iz svih kanonskih zbirki. R.O. Franke je 1913. objavio opširan i dobro obrađen izbor iz zbirke dugih govora Digha-nikayo.

Zbirku Samytta-nikayo počeo je prevoditi na njemački W. Geiger, koji je objavio svega dvije od ukupno pet knjiga, u Münchenu 1930. Prijevod treće knjige objavio je četrdeset godina kasnije Nyanaponika, Gotamo Buddho, Lehrreden aus der Systematischen Sammlung des Pali-Kanons (Samyutta-Nikayo 17-39), Hamburg, Horae Subsicivae Philosophiae, Band 4, 1967.

Posljednju od četiri velike zbirke Buddhinih govora Anguttara-nikayo, preveo je na njemački Nyanatiloka i objavio najprije u Münchenu u četiri knjige oko 1920. To je djeio ponovno objavljeno pod naslovom Die Lehrreden des Buddha aus der Angereihten Sammlung (Anguttara-Nikaya), 5 Bande. Verlag M. Dumont Schauberg, Koln, 1969.

Od Nyanatilokinih djela spomenutih u engleskoj verziji, Das Wort des Buddha je objavljeno najprije 1906, a Buddhistisches Worterbuch 1953, u Buddhistische Handbibliothek, Band 3, Verlag Christiani, Konstanz.

Na italijanskom jeziku objavio je Neumannov saradnik G. De Lorenzo prijevod zbirke govora srednje dužine (Mađđhima Nikayo) u tri knjige, Bari, Laterza, 1916. i d. Isti je pisac objavio ranije i vrlo vrijednu, bogato dokumentovanu i obimnu knjigu India e Buddhismo antico, Bari, Laterza, koja je 1926. izišla u petom izdanju. U toj je knjizi De Lorenzo još snažnije od Neumanna znao da istakne estetsku ljepotu tih arhajskih tekstova, ljepotu od koje u engleskim prijevodima nema ni traga ni glasa. E. Frola je objavio prijevod Digha Nikayo, Discorsi Lunghi, Bari, Laterza, 1960-61. Isti je autor preveo i Dhammapadam, pod naslovom L'orma della Disciplina, Torino, Boringhieri, 1968. (2. izd.). Prije Frole Dhammapadu je preveo P. E. Pavolini, Testi di morale buddistica, Carabba, 1919. Ta knjiga sadrži i prijevod Sutta-nipate. Uskoro poslije Frolinog prijevoda Dhammapade pojavio se još jedan: L. Martinelli, Etica Buddhista ed Etica Cristiana, Firenze, Associazione Buddhista Italiana, 1971. Uz prijevod svakog poglavlja Dhammapade autor dodaje poredbena opažanja o buddhističkom i kršćanskom shvaćanju teme koja je u tom poglavlju obrađena.

Francuski je od svjetskih jezika, osim španjolskog, najoskudniji u prijevodima buddhističkih pali tekstova, iako je broj naučnih radova o buddhizmu još od početka 19. vijeka obiman, a takoder i broj stručnih prijevoda sa područja sanskritskog, kineskog i tibetanskog mahayanam buddhizma. E. Burnouf je početkom 19. vijeka (1801. i 1827) objavio prve radove o pali gramatici. Prvu potpunu gramatiku pali jezika napisao je Rus Minayeff. Francuski prijevod te gramatike izišao je u Parizu 1874. Najvažnije i najopsežnije djelo E. Burnoufa je Introduction a I'Histoire du Buddhisme Indien u dvije obimne knjige, objavljene u Parizu 1844. i 1852, u kojima se još i danas mogu naći korisni podaci o nekim pojedinostima. Tematika nije omeđena na pali buddhizam.

Savremeno djelo sličnog formata i znanstvene vrijednosti napisao je danas najistaknutiji buddholog u Evropi, predstavnik belgijske škole, E. Lamotte, Histoire du bouddhisme indien, Louvain, 1958. Prof. Lamotte raspolaže do danas vjerojatno najpotpunijim stručnim znanjem na područjima kineskog, tibetanskog, sanskritskog i palijskog jezika, i iscrpnom dokumentacijom tih književnosti koju koristi u poredbene svrhe, osobito u svojim opsežnim prijevodima s kineskog. Na autentičnost njegovog kritičkog pristupa osnovnim načelima Buddhina učenja upozorio sam u prethodnom poglavlju. U Parizu je od 1930. do 1957. izlazila i Bibliographie bouddhique.

Uskoro poslije rata brojna ekipa najistaknutijih pariskih indologa počela je rad na prevođenju zbirke Buddhinih dugih govora Digha-nikayo. lzdavač Maisonneuve objavio je 1949. prvu svesku tog prijevoda s paralelnim pali tekstom. Knjiga sadrži blizu jedne trećine cijelog djela, ali rad nije dalje nastavljen. Inicijativom buddhističkih društava izdavani su povremeno i posredni prijevodi pali tekstova s engleskog u manjim antologijama i sl. Među radovima te vrste najpopularnija je knjiga R. et M. de Maratray, Le Dhammapada, Collection de la Societe des amis du bouddhisme I, Paris, Geuthner, 1931.

Ruska akademija u Petrogradu bila je već u prvoj polovici 19. vijeka vodeća znanstvena ustanova u Evropi za studije azijskih kultura, a posebno za sanskritske i buddhističke studije. Schopenhauer u drugom izdanju svoje knjige "O volji u prirodi", 1854, u poglavlju o sinologiji navodi listu od dvadeset i tri djela o buddhizmu, koja preporuča kao najbolja koja su mu poznata. Prvih pet studija su rasprave i prijevodi s tibetanskog, koje je I. J. Schmidt objavio od 1829. do 1843. na njemačkom jeziku u Radovima Petrogradske akademije. Bibliotheca Buddhica te akademije izdavala je radove svih istaknutih evropskih indologa krajem 19. i početkom 20. vijeka, pretežno izvorne tekstove. 1960. obnovljena je Bibliotheca Buddhica u Akademiji nauka SSSR u Moskvi. Kao 31. knjiga izdat je tada prijevod Dhammapade koji je priredio V. N. Toporov. Izmedu prvog i drugog svjetskog rata Lenjingradska akademija je nastavila da izdaje djela Th. Stcherbatskog, koji se od početka 20. vijeka isticao kao najbolji svjetski poznavalac kasnije buddhističke filosofije, o kojoj je bilo riječi u prethodnom poglavlju. Radovima s istog područja odlikovali su se i saradnici Stcherbatskoga, osobito Otto Rosenberg, čije je djelo na njemačkom jeziku, Probleme der buddhistischen Philosophie, Heidelberg, 1924, do danas ostalo jedno od najčešće citiranih na tom području.

Od radova čeških i poljskih indologa poslije rata mogu da spomenem jedino češki prijevod: V. Lesny, Dhammapadam, Praha, Symposion, 1946, i poljski prijevod istog djela: S. F. Michalsky, Scieska Prawdy, Lodz, 1948, 2. izd.

Opširniju bibliografiju izvornih djela i radova na posebnim i širim područjima buddhističkih studija čitalac može naći u knjizi Radoslava Katičića, Stara indijska književnost, Zagreb, Matica hrvatska, 1973.

 

BIBLIOGRAFIJA

The Path of Purification (Visuddhimagga) by Bhadantacariya Buddhaghosa. Translated from the Pali by Bhikkhu Ñanamoli. Colombo, Semage, 1956, (i kasnija izdanja).

Soma Thera, The Way of Mindfulness, The Satipatthana Sutta and Commentary (engleski prijevod), Kandy, Buddhist Publication Society, 1967.

Paravahera Vajirañana Mahathera, Buddhist Meditation in Theory and Practice. A General Exposition According to the Pali Canon of the Theravada School. Colombo, M. D. Gunasena, 1962. (Doktorska teza univerziteta Cambridge.)

Ñanamoli Thera, Mindfulness of Breathing — Anapanasati, Buddhist Texts from the Pali Canon… Translated. Kandy, Buddhist Publication Society, 1964.

Nyanaponika Thera, The Hearth of Buddhist Meditation. London, Rider, 1962. Autor je objavio nekoliko verzija istog djela na njemačkom jeziku za izdanja Christiani, Konstanz, pod naslovima:
Der Heilsweg buddhistischer Geistesschulung, 1950. Der einzige Weg, 1956.
Francuski prijevod: Satipatthana, Le Coeur de la Meditation Bouddhiste, Paris, Adrien-Maisonneuve, 1971.
(Sva su izdanja i verzije ove knjige popraćeni izborom pali tekstova u prijevodu. Svrha je knjige da popularizuje metodu Mahasi Sayadaw, a pošto burmanske metode “čistog uvida” (vipassana) ne polaze od izvorne strukture đhanam, ni ove antologije ne sadrže tekstove o toj temi.) [Videti prevod na ovom sajtu]

Mahasi Sayadaw, Practical Insight Meditation. Kandy, The Forest Hermitage, 1971.

Mahasi Sayadaw, The Progress of Insight. Kandy, The Forest Hermitage, 1965.

Sunlun Shin Vinaya, The Yogi and Vipassana. Sunlun Buddhist Meditation Centre, 505/8 Prome Road, Rangoon.

E. Gonze, Buddhist Meditarion. London, Allen-Unwin.

D. T. Suzuki, Zen Buddhism. New York, Doubleday Anchor Books, 1956.

D. T. Suzuki – E. From, Zen-budizam i psihoanaliza (s predgovorom Č. Veljačića) Beograd, Nolit, 1964.

H. Zimmer, Der Weg zum Selbst, Lehre und Leben des indischen Heiligen Shri Ramana Maharshi aus Tiruvannamalai – Herausgegeben von C.G. Jung. Zurich, Rascher Verlag, 1954.

T. M. P. Mahadevan, Ramana Maharshi and his Philosophy of Existence. Sri Ramanasramam, Tiruvannamalai, 1959.

C. F. von Weizsäcker – Gopi Krishna, Biologische Basis religieser Erfahrung. Veröffentlichungen der Porschungsgesellschaft für ostliche Weisheit und westliche Wissenschaft. O.W. Barth Verlag, Weilheim/Obb, 1971.

Gopi Krishna, Kundalini — Entwicklung der geistigen Kraft im Menschen (isto izdanje).

J. H. Shultz, Das autogene Training (Konzentrative Selbstentspannung), Versuch einer klinisch-praktischen Darstellung. Stuttgart, G. Thieme Verlag, 1956, 9. izd

J. E. Coleman, The Quiet Mind. London, Rider, 1974.