Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Budizam

Čedomil Veljačić

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


UVOD

Oskudnost prevedene literature i još veća oskudnost dela domaćih autora koja bi se bavila budizmom ili indijskom tradicijom uopšte, uslovile su da se svako takvo delo prima sa zanimanjem i medu istraživačima, a i medu širom, čitalačkom publikom. Mada je većina tekstova iz Veljačićeve [1] knjige već u izvesnom obliku objavljena u časopisima tokom poslednjih deset godina, te je jednom, krugu čitalaca donekle poznata, celina koju imamo pred sobom predstavlja jedan nov kvalitet, dajući izvesno zaokruženo viđenje budističkih tema i preokupacija. S druge strane, ponovno čitanje nekih tekstova koji su nam još u sećanju otkriva nam sve bogatstvo istraživačkih postupaka i metoda koje nam u prvi mah promiče zbog visokih zahteva koje nameće sam predmet. Najvredniji tekstovi u knjizi po pravilu su i najteži za čitanje (npr. “Problem ništavila u budističkoj filozofiji”) i možda će premašiti mogućnosti prosečnog čitaoca, ali u obnovljenom čitanju moguće je te teškoće prevladati. Zbog svega toga knjiga će pobuditi pažnju čitalačke javnosti, pogotovu ako imamo u vidu da je to prva knjiga na srpskohrvatskom području koja istražuje budističke teme u užem smislu.

Sa takvim delima, koja se donekle izdvajaju iz tekuće izdavačke produkcije vezane za filozofsku esejistiku i studije, uvek se javlja i pitanje pobuda i razloga autora, pogotovu ako autor protokolarno nije deo akademskog kruga pisaca. Verovatno će jednom broju čitalaca sama okolnost da pisac živi povučeno u skoro pustinjačkim uslovima biti povod za ponekad neobuzdane fantazije u tumačenju samih tekstova, dok bi o tim istim tekstovima mislili potpuno drugačije da je njihov autor, na primer, arheolog ili profesor: Jedan deo površnih reakcija je svakako još odranije vezan za tu, građanski neobičnu, okolnost što se pisac ove knjige “povukao u pustinjake” i otišao na daleko ostrvo. Ta okolnost će mišljenje nekih čitalaca opredeliti više nego tekstovi knjige, ali sa tim usputnim nesporazumima mora računati sve ono što nije deo uobičajenog.

Ukratko, želimo da podvučemo da ovo delo ne možemo razumeti ni iz biografije njegovog pisca, ni iz trenutnih okolnosti njegovog života. Sve što u tom pogledu vredi istaći jeste da ovi tekstovi svedoče o srećnom spoju ličnog iskustva o predmetu i filozofske refleksije. Naime, kad je reč o tim temama, pisci sa ličnim iskustvom obično teško odolevaju pretencioznoj želji da čitaoca impresioniraju nekom neobičnom zgodom ili feljtonističkom senzacijom. U Veljačićevim tekstovima ne nalazimo ni ono površno “esejiziranje” u koje se lako upada kad se piše o “Istoku”, “jogi” ili “meditaciji” sa egzotičnim asocijacijama. Po svojoj opremljenosti i strogosti, ovi tekstovi bliži su studijama nego esejima.

Čitalac koji donekle poznaje literaturu posvećenu ovim temama uveriće se da su Veljačićeva istraživanja ravnopravna sa najboljim evropskim delima iz tog područja, a u nekim aspektima i nadmoćna. Ovo je srećna okolnost s obzirom na to da u ovom području do najskorijeg vremena nismo imali kvalifikovane istraživače, delom zbog odsustva tradicije, a delom zbog odsustva institucionalnih pretpostavki koje bi privukle istraživače ka tim temama. Zbog toga su se ova istraživanja u nas odvijala na margini akademskih interesovanja, najčešće kao stvar ličnog izbora i napora.

Budući da smo na određen način okrenuti saradnji sa zemljama indijskog potkontinenta i vezama s jednim brojem drugih azijskih zemalja čiju je kulturnu tradiciju u velikoj meri oblikovao i budizam, prirodno je da počnemo upoznavati tu tradiciju i sopstvenim snagama, bez evrocentričkih opterećenja, kao i bez kompleksa prostodušnog “zapadnjaka” koji otkriva “dubine istočnjačke mudrosti”. Možemo reći da Veljačićevi tekstovi uspešno zaobilaze te plićake i doprinose da se rasprše neke zablude o “budizmu”, “meditaciji” i sličnim temama u egzotičnom izdanju popularne feljtonistike i priručnih gurua.

Iako u svojim tekstovima prvenstveno istražuje filozofske teme vezane za budizam, Veljačić nam pomaže da se snađemo i u složenim pitanjima vezanim za istorijski razvoj budizma, koji se razvijao i kao filozofsko mišljenje i kao popularna religija pod istim imenom. Posebno složenim se pokazalo istraživanje specifičnog budističkog praxisa (budističke kontemplacije), tj. jedne egzistencijalne psihotehnike sa mnogostrukim implikacijama vezanim za lično iskustvo. Ovo je inače jedna od onih “istočnih” tema sa kojima se jako sklizne u misticizam ili fantaziranje i subjektivizam. I na ovom planu Veljačić se pokazuje kao lucidan i odmeren autor koji ne preza da čitaocu predoči razloge svojih traganja i oduzima svaku nadu čitaocu koji bi se obraćao ovim štivima, ili samoj tehnici kontemplacije, kao sredstvu samozaborava ili priručnoj kompenzaciji za sivilo svakodnevice.

Posebnu pažnju zavređuje Veljačićev napor da istraži problem ništavila u budizmu, uz distinkcije koje taj pristup odvajaju od nihilističkih preokupacija u evropsko] filozofiji. Reč je o iznijansiranom razmatranju, čiji će pravi smisao možda i izmaći manje pažljivom čitaocu. U našoj sredini, koja nema tradicije na planu indologije, svakako da će biti i nužnih nesporazuma i lutanja u nalaženju pravog odnosa prema temama koje pred nas iznosi Veljačićeva knjiga. Ona nam nudi jedan od mogućih pristupa i ostavlja otvoren prostor za nova i drugačija istraživanja: kulturološka, sociološka, filološka.

Ostaje neosporno da se sadašnji način života koji je Veljačić odabrao za sebe pokazuje teorijski plodnim. Osim knjige koja je pred nama, objavljen je prevod PESAMA PROSJAKA I PROSJAKINJA (“Veselin Masleša”, Sarajevo), koji prezentira literarno stvaralaštvo ranog budizma. U idućoj godini treba da se pojavi presek kroz istoriju istočnih filozofija (RAZMEĐA AZIJSKIH FILOZOFIJA, “Liber”, Zagreb). Time nam ovaj plodni pisac pokazuje da je u živim vezama sa kulturnom sredinom u kojoj se razvijao i da želi da ostane u njoj prisutan delom koje postavlja temelje filozofskim istraživanjima u jugoslovenskoj indologiji.

(Recenzija za knjigu: Bhikkhu Njanađivako BUDIZAM, Beograd, leto 1977).

 Dušan Pajin


Beleška

[1] Bhikkhu Njanađivako je budističko ime Čedomila Veljačića. [Natrag]