Theravāda budističko društvo

Pabbađđa

Download PDF

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

 

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Pabađđa – odlazak u beskućnike

“Razmotrio sam danas svoju odjeću i uvidio da služi samo za zaštitu od zime i vrućine, od smetnji muha, komaraca, vjetra, žege i gmazova, samo zato da prekrije slabine. Kao što je postojanje te odjeće zavisno od mjere njenih sastojaka, isto tako i osoba koja se njom služi zavisno od mjere svojih sastojaka nije ni 'biće' ni 'život', nego ništa. Pa ipak sva ta odjeća nije još toliko odvratna koliko će postati na gnjiležu ovog tijela.

Razmotrio sam danas isprošenu hranu i uvidio da ne služi ni za razonodu ni za poslasticu, ni za užitak ni za ljepotu, nego tek za opstanak ovog tijela, da se održi nepovrijeđeno i da posluži isposničkom nastojanju da se riješim osjećaja koji postoje od ranije i da ne izazovem nove, da provedem ostatak života besprijekorno i spokojno. Kao što je ta isprošena hrana ograničena na svoje sastojke, tako i osoba koja se njom služi u granicama svojih sastojaka nije ni 'biće' ni 'život', nego ništa. Pa ipak sva tako isprošena hrana nije još toliko odvratna koliko će postati kad padne u gnjilež ovog tijela.

Razmotrio sam danas svoje sklonište i uvidio da služi samo za zaštitu od zime i vrućine, od smetnji muha, komaraca, vjetra, žege i gmazova, da izbjegnem vremenske nepogode, za spokojstvo u samoći. Kao što ovo sklonište postoji samo u granicama svojih sastojaka, isto tako i osoba koja se njim služi u granicama svojih sastojaka nije ni 'biće' ni 'život', nego ništa. Pa ipak ni sva ta skloništa nisu još toliko odvratna koliko će postati kad na njih spadne gnjilež ovog tijela.

Razmotrio sam danas lijek koji koristim protiv bolesti i uvidio da služi jedino da ublaži bolove i izliječi bolest. Kao što je taj lijek ograničen na svoje sastojke, tako i osoba koja se njim služi u granicama svojih sastojaka nije ni 'biće' ni 'život', nego ništa. Pa ipak ni svi ti lijekovi nisu još toliko odvratni koliko će postati kad padnu u gnjilež ovog tijela.”

Za mene je buddhizam filosofsko uvjerenje. Oni za koje je religija treba da ovaj tekst shvate kao molitvu prilikom zaređenja ili “bjekstva” iz svijeta u beskućnički život. (Riječ pabbađđa je iz istog korijena i značenja kao i naša “pobjeći”.) Ta se “molitva” ponavlja i kasnije na našem pustinjačkom otoku svake večeri prilikom neobaveznih sastanaka u dana-sali, dvorani za “darivanje” hrane isposnicima, uz druge slične recitacije onih koji su tome obredu skloni ili mu nisu protivni (jer je Buddho u načelu zabranio vršenje obreda).

U jednostavnom i kratkom obredu svog prvog i nižeg zaređenja (16. jula 1966) trebao sam da u sebi ponavljam ove izreke za vrijeme presvlačenja, skidanja svoje dotadanje bijele odjeće koja se sastojala od saronga (muške suknje), duge bijele košulje i rublja, i oblačenja redovničkog odijela koje se sastoji samo od dva dijela, donjeg i gornjeg. Donji dio je kao i sarong kakav sam do tada nosio, četvorina duga oko metar i po, a široka oko metar, sašivena kao i gornji dio, ili ogrtač, od pravilno izrezanih duguljastih četvorina platna koje simboliziraju rižina polja bogatih dobrotvora — dayaka. Ogrtač je dvostruko veći. Boja obadvaju dijelova je svjetlije ili tamnije narančasta, najsličnija boji vlažne cigle. Boja ne bi trebala da bude “umjetna” ili tvornička, nego “prirodna”, dobivena iskuhavanjem korijena stabla nuga.

Velika je zasluga pokloniti prvu odjeću onome tko se zaređuje. Moji su dayake bili seoski učitelji, među njima i slikar s tropskim kolonijalnim šljemom od pluta i dalekozorom za promatranje ptica obješenim oko vrata. Donji mu je dio tijela — ogrnut sarongom i bos — ostao urođenički ili “de silva” kako se to ovdje naziva portugalskim izrazom. Spomena je vrijedno i to da se ovaj slikar proslavio sredinom 20. vijeka u Rusiji kao ilustrator jedne knjige istočnih priča. Učitelji su već odavno osigurali tu počast za svoju zbornicu, iako su se kasnije javljali i drugi, privatni pojedinci koje sam morao odbijati. Ali kad je došlo vrijeme da izvrše svoju svetu obavezu stvar je zapela, bila zaboravljena u toku nekoliko posljednjih sedmica, tako da sam, da ih ne uvrijedim, konačno nekoliko dana prije zaređenja morao otići u selo da ih podsjetim. Preostala su im dva-tri dana da sve pripreme uz povoljnu okolnost da je najimućniji među njima vlasnik velike krojačke radnje u sreskom mjestu Galle. (Završio je humanističke studije londonskog univerziteta, a zatim se spokojno vratio na očevo imanje i preuzeo trgovinu koja “ide” i bez njegovog neposrednog sudjelovanja, zahvaljujući obiteljskoj slozi.) Ali već sljedeće večeri pojavila su se njih trojica na otoku. Doveslali su po mrklom mraku upravo kad se završio naš obred u dana-sali, tako da smo svi još bili na okupu. Donijeli su svoje darove, ali ne meni, nego maha-theri, jer su bili još u poluprerađenom stanju. Odjeću je trebalo obojiti, a zdjelu za prošenje hrane “ispeći”. To stručno savjetovanje s maha-therom ja sam promatrao izdaleka sa svoga niskog sjedišta na drugoj strani prostorije. Osjećao sam se kao u predbožićne dane u djetinjstvu kad počnu pripreme za kićenje bora.

Darovi su zadržani da njihovo dovršenje bude izvršeno ovdje na propisan način i od stručnih osoba. Bojenjem odjeće zadužen je najmlađi Nijemac, živahan i spretan mladić koji je na Cejlon došao kao mornar, a sada živi robinsonski u đungli. Da bi to mogao, odustao je od višeg zaređenja i ostao samanćro, ili kako sam sebe naziva šaljivim cejlonskim izrazom za djecu iz sjemeništa punći hamdru, “mali pop”. Da svoje stanovište opravda, iako nije naročit izuzetak, razradio je vrlo razboritu teološku teoriju koja polazi od pretpostavke da je potpuno zaređeni hamuduru pravilima vinaye — redovničke discipline — toliko i tako vješto vezan pukim formalnostima (protiv kakvih se borio već Buddho), da nije sposoban za samostalan život i da mu život i smrt zavise od stalne pratnje sluge, a ustanovu prosjačkih sluga je Buddho zabranio u prvom redu. — Ovamo je došao da se očisti i okrpi pred početak službenog razdoblja kiša (vas) kad svi redovnici treba da se povuku u svoje samostane ili pustinjačke kolibe na tri mjeseca (od jula do oktobra). Kao protuuslugu primio je zadatak da preostalih nekoliko dana boji moju buduću odjeću tri do četiri puta dnevno, jer se “prirodne” boje teško upijaju a brzo ispiru iz tkanine i blijede pa bojenje treba obnavljati svakih nekoliko mjeseci.

Pečenje prosjačke zdjele za hranu preuzeo je sam maha-thero jer je to postupak koji se ne vrši često i nije jednostavan. Prvoga dana mi je opširno tumačio kako se to radi, kako treba pripremiti vatru u posebno sagrađenoj maloj peći u dvorištu, a zatim limenu posudu premazati posebnom vrstom ulja koje davake treba još naknadno da nabave i pošalju… Drugog dana izvukao je iz spreme veliku kartonsku kutiju “Made in Japan” u kojoj je bilo u svileni papir uredno zapakirano nekoliko posuda prebojenih crnim lakom. Tako sam, možda malo nepropisno, dobio zdjelu kakvu imaju svi ostali osim američkog pustinjaka, koji se u to doba također našao na otoku, a inače živi na krajnjem jugu u sušnoj pustinji blizu sela koje se zove Bundala. Njegova je posuda pečena, kakva je trebala biti i moja, i nije mi ulijevala mnogo povjerenja jer me je po duguljastom, visokom i eliptičnom obliku i suviše podsjećala na vlasnikovu obrijanu glavu.

Odjeća bez zdjele uručena mi je neposredno pred početak obreda zaređenja. Predao mi ju je stari otac učitelja kojeg sam smatrao svojim najboljim prijateljem u selu. U propisnoj bijeloj suknji i košulji, sa sijedim brcima i perčinom, mali dobri starac, izraziti obudovjeli papučar, koji nije uspio poudati znatan broj kćeri, stajao je na čelu reda prisutnih posjetilaca i domaćih kroz čije je ruke, zbog rajskih zasluga, dar trebao da prođe prije nego što mi ga je starac kao vrhovni i najstariji dayako predao. S odjećom u naručju kleknuo sam pred maha-theru i zamolio ga da mi se smiluje, da primi ovu odjeću i udijeli mi zaređenje. Kad je on na to pristao, predao sam mu odjeću, a zatim ga ponovo istim riječima zamolio da mi se smiluje, da mi vrati odjeću i da me zaredi. Maha-thero mi je tada svežanj odjeće pojasom vezao oko vrata. Dok je to činio, identificirao me je kao živo biće riječima: “Kosa, dlake, nokti, zubi, koža — koža, zubi, nokti, dlake, kosa” (kesa, loma, nakho, danto, taco — …). Zatim sam se presvukao u kuhinjskoj spremi uz pomoć našeg starog pojca i burmanskog bhikkhua koji se zatekao ovdje tih dana na putu u neko udaljeno i osamljeno pustinjačko sklonište gdje će provesti razdoblje kiša kroz sljedeća tri mjeseca.

Dok sam se oblačio, ponavljao sam u sebi tekst citiran na početku, koji naš stari pojac zna i da otpjeva. Na kraju sam se preobučen vratio pred maha-theru, ponovo mu se tri puta ničice poklonio i klečeći ga zamolio da mi uz trostruko utočište (u Buddhu, njegovu nauku i njegov prosjački red) udijeli i zavjet od deset “izbjegličkih” (pabbađđa) vrlina (silam). Ponavljao sam za njim rečenicu po rečenicu, najprije tri puta formulu trostrukog utočišta, a zatim deset vrlina koje u prijevodu glase:

Obavezujem se da ću nastojati da se suzdržim od:

  1. ubijanja dahom obdarenih bića,
  2. uzimanja onoga što mi se ne daje,
  3. spolnog općenja,
  4. laganja,
  5. alkoholnih pića i drugih opojnih sredstava,
  6. jela nakon određenog doba dana (tj. od podne do sljedećeg jutra),
  7. prisustvovanja plesu, pjevanju, igrokazima,
  8. upotrebe vijenaca, mirisa i masti za uljepšavanje tijela,
  9. visokih i udobnih ležaja,
  10. primanja zlata i srebra (tj. novca uopće).

Poslije toga preostalo mi je jedino da zamolim maha-theru da mi bude učitelj. Pristajući na to on mi je potvrdio redovničko ime (koje sam prethodno sam izabrao): Njanađivako (onaj koji živi dosljedno znanju, ili u skladu sa spoznajom).

U našoj pustinjačkoj ustanovi postoji tradicija (burmanskog porijekla) da svako ime počinje sa Njana- (Nana u međunarodno usvojenoj transkripciji), tj. “znalac…” — Ime koje sam ja izabrao naišlo je najprije i na formalnu i na stvarnu poteškoću. Formalno, Cejlonci su pod indijskim utjecajima (a konačno i pod engleskim, gdje riječi nemaju rodova kao u indijskim klasičnim jezicima) sanskritizirali imena i ostale riječi prvobitno preuzete s buddhističkom religijom iz srodnog pali jezika. Imena koja u muškom rodu u pali jeziku redovno završavaju u nominativu na -o, u sanskritu završavaju na kratko -ah. Donekle i pod zapadnim utjecajima (najprije islamskim) i taj je nastavak sveden na osnovu riječi. Kratko -a, koje se u modernim indijskim jezicima uopće ne izgovara, u ovdašnjem sinhalskom jeziku još jasno postoji preobraženo u -a. Pošto su i padeži odavno izumrli, bilo mi je gotovo nemoguće razjasniti opravdanost svog zahtjeva da dobijem ime u punom nominativu. S te me je formalne strane spasila jedina okolnost koju sam mogao razjasniti, a koja je primljena s velikim zadovoljstvom i čuđenjem, da u mojem materinskom jeziku — koji je u mnogo čemu još uvijek bliži sanskritu nego što je to bio pali prije dvije i po hiljade godina — ime Đivako, gotovo u istom obliku, s istim nastavkom i istim osnovnim značenjem postoji još i danas — Živko. To bi moglo povoljno djelovati i na popularizaciju buddhizma u mojoj domovini. Ipak, taj bi utisak bio promašen, dapače, mogao bi se pretvoriti u ruglo, kad bih morao da se zovem Živka, jer bi to značilo da sam postao “časna sestra”, bez obzira na to što u buddhističkim zemljama thera-vado (pali) tradicije ženski red već odavno ne postoji, jer domaći vladari nisu bili zainteresirani da ga održavaju ni da ga obnavljaju kad je počeo da izumire skupa s muškim redom. Brinuli su se jedino da tabuističkim obredima dvorskog ceremonijala (tabuizam feudalnog porijekla!) održe i obnavljaju muški red, važan da osigura redovnu obradu feudalnih zemljišta čime su obdarili hramove koje su pojedine plemićke obitelji trebale da snabdijevaju žrtvovanjem bar jednog sina u svakoj generaciji državnoj vjeri kad je država bila dovoljno snažna. A kad bi đungla počela da proždire i državu, izumirao je i stalež “potpuno zaređenih”, a “mali popovi”, plebejci, održavali su se u hramovima i napuštali ih prema svome nomadskom instinktu.

Stvarnu poteškoću u izboru moga redovničkog imena izazvalo je obrazloženje povijesnog uzora ličnosti čiji sam primjer tim izborom želio da obnovim i slijedim. Đivako, Buddhin suvremenik i laički sljedbenik, zapamćen je uglavnom kao slavan liječnik na dvoru u Māgadhi. Zato se njegovo ime još i danas smatra prikladnim za bhikkhue koji dolaze iz liječničkog staleža. Međutim, u mojem slučaju radi se o slijedu dubljih etičkih sklonosti po kojima je Đivakovo ime ušlo u “kanonsku” književnost. Kao Buddhin sagovornik Đivako se javlja u naslovu jednog značajnog govora u zbirci Mađđhima-nikāyo 55. To je jedini tekst u kojem se Buddhi neposredno i izričito postavlja pitanje o suzdržavanju od hrane koju dobivamo “ubijanjem dahom obdarenih bića”, od mesne hrane. Odgovor glasi:

“Ja kažem da je hrana s mesom zazorna u tri slučaja: kad ga vidimo, kad nam se to kaže i kad smo u sumnji.”

Tko upotrebljava meso za ishranu, snosi, prema Buddhinu konačnom obrazloženju u tom govoru, peterostruku odgovornost: 1) za nabavku životinje za klanje, 2) za strah i patnju koju ta životinja proživljava pri dovođenju na klanje, 3) za naređenje potčinjenima da životinju ubiju, 4) za bol koju životinja snosi dok je kolju, 5) za nuđenje onoga što je zazorno Buddhi ili njegovom sljedbeniku.

U Buddhinu učenju o osnovama moralnog rasuđivanja važno mjesto zauzima karakterološka podjela ljudi u četiri vrste: mučitelj drugih, mučitelj samoga sebe, mučitelj i sebe i drugih, onaj tko ne muči ni sebe, ni druge. Ta su karakterna obilježja vezana i za izbor zvanja. Mučitelj drugih izabire zvanje mesara, lovca, ribara, razbojnika, krvnika, tamničara i si. Primjeri mučitelja i sebe i drugih jesu “pomazani i okrunjeni kraljevi” i “svećenici na visokim položajima”. Obrazloženje je da i jedni i drugi prinose krvne žrtve u svečanim zgodama.

Tradicija koja se osniva na ovom Đivakovu razgovora s Buddhom rečeno mi je da ovdje u Sri Lanki nema više sljedbenika, a da je tako i s mnogim drugim Buddhinim poukama mogao sam se lako i s&m uvjeriti. Povijesni razlozi koji su do toga doveli dobro su mi poznati. Buddhizam je u Lanku prenio u 3. v. pr. n. e. Mahlnda, sin slavnog indijskog cara Ašoke. U 2. v. n. e. kanonska su djela zapisana na palmino lišće da ne budu zaboravljena, ako izumru oni koji su se brinuli da se pojedini dijelovi uče u njihovim školama napamet i recitiraju od pokoljenja do pokoljenja. Kako su se pojavile i opasnosti zatiranja u dinastičkim ratovima protiv južnoindijskih (tamilskih) najezdi, donesena je u teškim vremenima i odluka da je briga za očuvanje svetih spisa važnija od primjene njihova sadržaja u životu. Ta odluka o čuvanju “triju košara” (Ti-pitakam) od trošenja i izlizivanja u svakodnevnoj upotrebi vjerno se primjenjuje još i danas. Jer, konačno, po Buddhinu osnovnom i vlastitom shvaćanju života, sva su vremena jednako teška, dobrih vremena i nema, osim možda u mašti ponekog pojedinca i preporoditelja. Ono što je ostalo za stalnu upotrebu vjernika naziva se “sitnice” ili “okrajci” (parittam). To su stihovi koje bih nazvao “molitvama” kad u ortodoksnom rječniku, u koji sam zavirio da ovo provjerim, ne bi pisalo da ta riječ sada znači “protective charm” ili dobronamjerna vradžbina. Među tim “mantrama” koje se pjevaju i na našem večernjem obredu nalaze se, npr., i ove melodiozne pjesmice:

“Bog neka udjeljuje kišu kad je za to vrijeme,
a vladar (rađa) neka bude pravedan!”

Ili:

“Ovo je učenje za pametne. Ovo učenje nije za glupane (dupanne).*

Najteža okolnost hereze kojoj sam se priklonio izborom svog redovničkog imena ostala je srećom potpuno zaboravljena. To je povijesna činjenica da je Đivako po vjeri bio đain, pa je zbog toga i postavio Buddhi spomenuto pitanje. U vezi s tim je i moja teorija (na osnovu nekih kanonskih podataka o Buddhinoj užoj rodbini) da je Buddho i sam bio đainski raskolnik. To svjedoče i pravila asketskog života koja je slijedio i napustio kao nepodesna neposredno prije svog duhovnog probuđenja. Njegov se raskolnički stav ukratko može sažeti u načelu: “Duhovne svrhe se ne mogu postići fizičkim (danas bismo dodali “i kemijskim”) sredstvima, a ne kako se obično olako uzima da je Buddho bio protivnik i odricatelj asketske discipline uopće. Zbog tih je razloga i povijesnih okolnosti i razračunavanje sa sektom đaina (koje Buddho u govorima i razgovorima s njima obično naziva naslovom njihovih vodećih autoriteta, titthdko, ili “vodič preko rijeke”, a to je i sam bio u značenju s drukčijim razjašnjenjem) uvijek opisano najžučljivije i najpristranije, za razliku od odnosa prema brahmanima, prema kojima se redovno odnosi s više ili manje “sokratovskom” ironijom. —

Na dan moga zaređenja prva upotreba prosjačke zdjele za hranu bila je posljednji važan događaj. To je trebalo da znači stjecanje navike da jedem prstima. Tu naviku nisam nikada uspio naučiti kako treba prema pravilima vrlo stroge pristojnosti. Toj tjelesno najneugodnijoj vježbi prethodio je duševno najneugodniji završni dio obreda — moje prvo izlaganje vjerničkom “obožavanju”, mada je i taj obred formalno vrlo jednostavan i ostaje na posve niskom zemaljskom sloju. Sjeo sam skrštenih nogu na svoje novo mjesto na kraju stola. Dayake su prilazili jedan za drugim, klekli preda mnom i sklopljenih ruku se klanjali do zemlje. Ja sam ih blagoslivljao riječima: “Sukhi hotu” — “Neka bude sretno!”. Ustajući svaki je stavio pred mene svoj skromni dar — sapun, maramicu, mali čaršav za dječji krevetić, kakvi se ovdje upotrebljavaju, iako ne znam tačno kako i zašto, ubrus obojen propisnom žutom bojom za svečanije obroke kakav je današnji i si. Za sve će te darove dobiti tisućustruku naknadu na drugom svijetu i time neznatno produžiti svoj ograničeni boravak u nebu prije ponovnog pada u niže svjetove (životi nebesnika traju navodno i stotine tisuća godina).

Posljednji čin obzira prema svijetu posjednika kojemu sam dotle pripadao bilo je dijeljenje moje ranije odjeće slugama. Bilo bi mi ugodnije da su i “za moju odjeću bacili kocku”. Ovako sam svoju posljednju imovinsku nepravdu i pristrasnost izvršio pod utjecajem čarobne riječi: “Māge, māge” (“Meni, meni!”).

Konačnu utjehu sam našao u tom času u iskrenosti i dosljednosti kojom sam u sebi mogao da ponavliam Buddhin odgovor na sva ta zapomaganja, slavne riječi kojima je običavao nijekati besmrtnost duše:

“N'etam mama, rieso 'ham asmi, na me so atta.”

(To niie moje, to ja nisam, nije mi to svojstvenost.) — “To je zbiljski stav”, nadodao bi Buddho, “prema svakom obliku, prema svakom osjetu, prema svakoj predodžbi, prema svakom činiocu, prema svakoj svijesti — prošloj, budućoj ili sadašnjoj, unutarnjoj ili vanjskoj, podloj ili uzvišenoj.” — “Moja suština (ili duša) ne postoji ni u sklopu tih pet sastavnih dijelova, a ni izvan tog sklopa.”

“Ja” sam ništavilo kako sam toga jutra potvrdio u početnoj meditaciji o sebi i svome. Napokon sam ostao sam u svojoj kolibi s Buddhinom porukom: “Ono što učitelj treba da učini iz samilosti za dobro svojih učenika, ja sam učinio iz samilosti prema vama. Tamo je, prosjaci, korijenje stabala, a ondje su prazna obitavališta. Njegujte zadubljenost, ne budite rastreseni da se ne pokajete kasnije. To vam je moje uputstvo.” — “Svatko je sam sebi vodič. Zar bi itko drugi mogao to da bude?”