Theravāda budističko društvo

Pun Mjesec nad Colombom

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Puni mjesec nad Kolombom

Motiv u naslovu odnosi se na moj prvi romantični doživljaj u Sri Lanki; romantičan, podrazumijeva se, u smislu dostojnom sljedbenika onih starih Nijemaca koji su početkom 20. vijeka počeli dolaziti ovamo da postanu buddhistički pustinjaci, bhikkhu — prosjaci i beskućnici — s imenima koja reda radi još uvijek počinju sa Ñâna– ("znalac"). Svi ti Ñâne već odavno nisu samo Nijemci, a ja sam jedan iz još uvijek dvocifrenog redoslijeda među njima. Romantika većine Ñâna, u mlađim godinama, iživljava se u traženju što nepristupačnijih spilja i pećina za pustinjački život u đungli, [1] ugrožen leopardima, medvjedima, kobrama, skorpionima i "tarantulama” — paucima velikim kao šaka, s krakovima debelim kao ljudski prsti. U početku mladi se Ñâne odriču spremno svega, u naše dane čak i bujne kose, jer je obilježje buddhističkog bhikkhua obrijana glava i lice, čak i obrve u nekim "sektama" (kako su Englezi okrstili razlike među redovima koji se uglavnom razlikuju po vrstama kišobrana, a nimalo po svetim knjigama, pa čak ni po uzajamnoj isključivosti ili zatvorenosti "redova"; razlika je neusporedivo manja nego među katoličkim redovima). Pa ipak se ni ovdje ne odriču rado svoje riđe bradice koja ne smije biti veća od nekoliko centimetara (sporno je da li je mjera sijamski ili engleski inč). Prije ili poslije, ili u stanovitoj uzročnoj vezi sa svim time, neke od mladih Ñâna obuzima kobna mistična težnja za heretičnim kultom Božanske Majke, koja — iako okrutno i krvoločno — vlada stotinama milijuna vjernika Indije, ali ju je Buddho, negator bogova, na ovom “Gospodnjem” (Sri) otoku pretekao i spriječio da ovdje dublje i trajnije proširi svoju vlast. Od davnih predbuddhističkih vremena otok Lanka bio je čuven po svojim sirenama, ženama demonskih ljudoždera. Zato pobožne duše ovdje umjesto bogovima smiju da prinose žrtve jedino ljudima, ili, prozaičnije rečeno, da donose hranu u hramove sljedbenicima Buddhinog reda, bhikkhuima.

U sporu sa svojim suvremenikom Mahavirom, reformatorom zajedničke đainske prareligije, Buddho je isticao da se fizičkim sredstvima (a danas bi trebalo dodati s obzirom na hipije — i kemijskim) asketskog trapljenja ne mogu postići duhovne svrhe. Time, naravno, nije ni pomišljao (kako bi htio dobar dio njegovih današnjih sljedbenika) da odbaci asketizam propisan u temeljnim pravilima redovničke discipline (silam) koja su moralna podloga bitno zajednička svim religijama gdje postoje redovničke zajednice, u Indiji, pa i u današnjem kršćanstvu. Trapistički ekstremizam đainske tjelesne askeze smatrao je u nizu slučajeva i načela nepovoljnim za postizanje "jedinog cilja", unutrašnjeg smirenja urođene životne bojazni i patnje. U tome se sastoji njegov "srednji put" između krajnosti smionog i nesmiljenog života. Ali mladi Ñâne ponekad nalaze svoj put na Istok gonjeni nezadovoljenim žarom koga nije uspio ugušiti racionalni stid od zabranjene mistike, pa prije nego što pronađu sami za sebe smisao "srednjeg puta", bivaju privučeni ogromnim (iako prilično zarđalim i blatnim) magnetom čežnje za božanskom Majkom Indije, Kali, za koju su čuli da udjeljuje mističke sposobnosti yoge onima koji iz huliganskih bandi pregladnjelih sadhua (seoskih svetaca punih magičnih amuleta izrađenih od praznih konzervi) uspiju da se dovinu iz neizmjerne jalove i užarene crvene ravnice koju su stranci nazvali Indija, nešto bliže podnožju Himalaja, u "gornjem" dijelu srednjeg toka najsvetije rijeke Gange, oko Harduara i Rišikeša.

Glavna je poteškoća buddhizma, "religije za odrasle", za one koji ga još iskonski treba da dožive, u tome da je za Buddhu "svatko sam sebi vođa, sam sebi svjetlost; zar bi itko drugi mogao to da bude?" — I tako se dešava da i pokoji mladi Ñâna bojažljivo slijedi odrođenu poslovnu trku uvelih i prezrelih dama sa "Zapada” a u "lovu na gurua" (mističkog učitelja) po "Himalajama".

Budući da u Indiji, iz principijelnih razloga diktiranih autoritetom autohtone kulture, izjave o činjenicama nikad ni približno ne odgovaraju samim činjenicama (jer kultura se ne sastoji iz činjenica nego iz dijalektike), potrebno je da razjasnim zašto sam Himalaje ovdje stavio pod navodike.

Prošlog sam ljeta na putu u moderne turističke Himalaje (koje za mene počinju na 2000 m nadmorske visine), a i u posjetu Dalaj-lami koji takoder živi na toj ozbiljnoj visini, odbio da prekidam put u Harduaru ili Rišikešu, najzvučnijim imenima s reklama za himalajska svetišta "blizu izvora Gange" — u stvarnosti posljednjim izdancima paklenske crvene pustinje. Šanti-devi, suputnica koja je već dobar dio svojih srednjih godina provela ovdje — daleko od svoje južnoameričke rodne grude, nije dopustila da ova sveta mjesta njenog pokojnog gurua (izumitelja "đaldi", tj. "na brzinu" yoge za biznismene, u dvonedjeljnim tečajevima) nazivam prljavim selima na osnovu površnih utisaka iz željeznice. Jeste da je vruće i nisko u usporedbi s pravim Himalajama, ali uranjanje u žute valove Gange osvježava čovjeka za nekoliko sati, već prema stupnju duhovnog dostignuća, a po noći se osjeća, osobito u snu, svježi dašak još nedovoljno vidljivih, ali geografski bliskih izdanaka Himalaja. (Zubar iz Hamburga mi je rastumačio kasnije da se zapravo radi o krhotinama planina starijih od Himalaja, u pojasu oko Dhera-Duna, još uvijek osebujnom po flori i fauni, i zbog toga pravom raju za lovce na najrjedu divljač — kakav je bio i moj zubar. On je pred rat pošao u planinarsku ekspediciju na Mount Everest, pa je ostao interniran u Dhera-Dunu, a poslije rata se nije više mogao odvojiti od svog lovačkog raja. Od prvih tragova tigrovih šapa na koje je naišao morao je napraviti otisak u zubarskom gipsu da bi ostali internirci povjerovali u njegovu lovačku priču kojoj slijede mnoge, mnoge druge. Savez protestantskih crkava omogućio mu je da se smjesti u tom području, iznad svojih lovišta, kao zubar za tibetanske izbjeglice koji po prirodi ne znaju šta je to zubobolja.)

Međutim, posljednji veliki gurui su pomrli, iz okultnih razloga, do polovice 20. vijeka. Tko je imao sreću da se pridruži hajci prije toga roka, kao moja južnoamerička suputnica, taj je još uspio da vidi i čuje i da podupre paralizirane udove posljednjeg sveca za kojeg su izvori svete Gange (iz tehničkih razloga) bili pristupačni do rišikeškog podnožja.

Pouzdajući se u racionalnu snagu svojih indijskih iskustava, nastojim da pomognem neiskusnim Ñânama, ili bar da ih upozorim na neminovne preduslove putovanja po Indiji u omraženim buddhističkim ogrtačima. Ali kolike su i kakve iracionalne snage Božanske Majke, carice Hindusa, u ovakvim slučajevima, to mi još nije poznato.

Karakteristično je da su u lutalačkim pothvatima ove vrste glavni ortaci pokolebanih Ñâna cejlonski dayake. Bez njih ne bi bilo ni moje lične priče koja tek treba da slijedi.

Od ove tačke bit će bolje da pođem putem razjašnjenja značenja riječi i izraza. Taj mi je postupak odvratan iz filosofskih razloga, jer sam za sebe ne vodi nikuda, ali je djelomično ipak neizbježan i za nedužnu lektiru, jer bi bez njega čitalac u ovom slučaju nužno krivo shvatio već dva naslovna izraza, “puni Mjesec" i “Colombo”, a pogotovo počasni naslov dayaka kad ga bude trebalo predstaviti punim imenom i prezimenom. 

a) "Puni Mjesec" obilježava glavni od četiri poya dana, ili mjesečna praznika kojima su ovdje nedavno zamijenili kršćanske nedjelje u buddhističkom kalendaru. Poya, ili dani vjerskih obreda, određeni su Mjesečevim fazama, a jedina je poteškoća da između jednog i drugog razmak nije stalan nego varira bar od 6 do 8 dana. Astronomsko obrazloženje te nestalnosti ne znam tačno, iako ne isključujem da sam o tome nešto učio u sarajevskoj gimnaziji.

b) Ime Colombo po svom društvenom porijeklu nije u vezi s Kristoforom Kolombom, posljednjim Evropljaninom koji je u vremenskom ciklusu naše kulture otkrio Ameriku u geografske svrhe, nego vjerojatnije s "koka-kolom" (kola-amba, “zeleni mango”. Popularna legenda svodi taj naziv na priču o tome kako je "bila jednom jedna kraljevna koja se tako zvala — kao kad bi kod nas netko nazvao svoju kćer Zelen-kruška, umjesto jednostavno Dunja, ili slično.)

c) Dayaka je funkcionalni pojam, a može se shvatiti najbolje iz samog događaja na koji konačno treba prijeći. Preliminarno, analitički je korisno reći bar nešto o mogućnostima njegovog društvenog porijekla. Prosječnog poslovnog građanina Colomba možemo nazvati Perera, u počast portugalskim osvajačima koji su kao prvi ovdje ostavili najdublji pečat. Sljedeći su "purgeri” (Burger), potomci holandskih osvajača iz 17. vijeka. Perera ma'tya ("gosp.", skraćeni mahatma, kakav je bio nedosežni ideal moje mladosti Mahatma Gandhi, poraženi borac za nenasilje) nije baš Jovanović, ali je gotovo Marković. U višim sofisticiranim krugovima susreću se imena kao Hektor de Albis (čitaj "di Elbiš" po mogućnosti s engleskim naglaskom), a u nižim, malograđanskim i vanprijestolničkim, vlasnik nove vile i starog automobila zove se De Silva (de Silva, a u krajnjem, najotmjenijem slučaju de Zylwa). To je po prezimenu pravi drug Jovanović, ali s dvije varijante krsnog imena: Roland ili Ananda (a često i obadvoje skupa: R. A. De Silva, ili narodnjačkije A. R. de Silva).

Doslovno, dayaka je “onaj koji daje", davalac koji u određene dane, najčešće na dan smrti milog pokojnika, dolazi u hram i samostan sa svojom širom družinom i užim susjedstvom te donosi, u svakom slučaju, količine hrane nerazmjerno velike za broj ham'drua ("popova", uobičajenije i dostojanstvenije nego bhikkhu, Buddhin prvobitni naziv za pripadnike njegova "prosjačkog reda". Cejlonski ham'dru je kao indijski swami titula feudalnog gospodara).

U konkretnom slučaju, dayaka kojem sam najprije dopao u šake zove se Ananda. Po profesionalnom nastrojenju je buddhistički marksist. Čim sam javio prijateljima i centrima koje kanim posjetiti da me je on, još prije dolaska ovamo, pozvao na prvu večeru na ovom gostoljubivom tlu, bio sam upozoren hitnim pismima s tri strane da su on i njegovi ortaci preko organizacije dayaka ranije pronevjeravali imovinu i u većim razmjerima nego što se to samo po sebi razumije. Istina, to je bilo u mnogo težim vremenima, odmah poslije rata, i stvar nije bila zvanično u javnosti. Za prošle vlade moj je dayaka po svojim ljevičarskim vezama uspio da dobije dobro državno namještenje koje još uvijek drži. Opasnost materijalne prijevare sada je znatno manja, ali mu ne treba povjeravati veće vrijednosti.

Razlozi zbog kojih su položaji u organizacijama dayaka cijenjeni i primamljivi činili su mi se bar na prvi pogled različiti i mnogobrojni. Neposredno lično iskorištavanje štićenika – osobito stranaca – nije uvijek vidljiv povod zauzimanja za njihovo blagostanje. (S vremenom sam na žalost, u toku godina, na vlastitu štetu a i na tuđim primjerima, sve jasnije mogao da shvatim koliko sam u prvi čas precijenio površinski efekt kako je ovdje u nastavku opisan među mojim prvim utiscima.) Glavna se prednost i u ovom slučaju može izraziti jednom riječju, ali je i ta riječ na žalost tipično lokalna – tamaša (iz iste osnove kao sanskritska i naša riječ "tama"): predstava ili cirkus čija ekshibicija postaje društveni događaj, jer se radi o artistima iz uvoza. Najbolje je da opišem kako sam ja odigrao ulogu artista iz bijelog svijeta u tamaši svoga dayake, i bez ikakve materijalne štete, dapače, u nešto drukčijem egzistencijalnom raspoloženju moglo bi se reći i uz korist kakvu bi mogli da požele i reporteri većeg stila. Samo što ja nisam došao po reporterskom poslu.

Moj dolazak nije bio po predviđenom planu, jer se planovi sporovoznog putnika s prtljagom u ovom dijelu svijeta i ne pokušavaju predviđati. Tamaša je uvijek u nepredviđenosti, iako nije vrijedna skupljih ulaznica. Tako se dogodilo da smo uspostavili vezu upravo uoči praznika punog Mjeseca.

Sljedećeg dana predveče trebao je moj prijatelj da dođe po mene i da me povede na večeru. Doduše, ne u svoju kuću, nego stjecajem okolnosti kod rodbine. Stariji rođaci su upravo toga dana otišli u neki udaljeni hram da prinesu dane, hranu redovnicima uz sve ritualne počasti. Moj prijatelj i njegova uža i manja obiteli ostali su preko noći u kući tih rođaka s djecom, a i sljedeći dan, praznik punog Mjeseca, da dočekaju povratak hodočasnika. Tada ćemo svi zajedno večerati, a prethodno žele da mi pokažu obred u jednom malo neobičnom novom svetištu koje se tek obrazuje oko jedne proročice. Sve je to u južnom dijelu grada gdje i ja stanujem, na putu prema Mount Lavinia (kupališnom poluotoku).

Okolnost što se hodočasnici nisu požurili da se zbog mene vrate baš te večeri, nije važna. Možda je, s obzirom na visoki kvalitet večere koju su pripremile kćeri dviju obitelji, bila važnija upravo obrnuta pretpostavka, da se neće vratiti. Još me je jedanput moj prijatelj izveo na večeru kod svoje bogate i ekscentrične rođake koja se udala za siromašnog komunistu, profesionalnog internacionalnog revolucionara, koji je u ime Kominterne u Indiji decenijama podrivao Gandhijev pokret. I ja sam došao iz Indije i hvalio se da sam bio svuda omražen kao gandhijevac… Pardon, ali to baš nije smjelo da bude važna kvalifikacija za predstavljanje u ovom salonu. Salon je tom ženidbom samo dobio na egzotici. Revolucionarni pokret je dobio jedne novine više, jer je revolucionar po službenom zanimanju novinar. Njegova se gospođa inače bavi unosnim dobrotvorstvom na veliko i bez diskriminacije, služeći se podjednako katoličkim misionarskim kanalima otvorenim prema inozemstvu kao i buddhističkim. Vremena su takva… Ljevičarska novina je u međuvremenu zabranjena. Pod istim krovom, s dvorišne strane, postoji prosvjetna ustanova čija velika naslovna ploča vidno izražava folkloristički smjer. Svakako da i strance kakav sam ja treba što prije upoznati i pozvati da dođu u ljetnikovac na jugu, gdje gospođa boravi kad god nađe nekoga s kim može brbljati bar nekoliko dana, jer to joj je glavni hobi u životu. Stil života je vrlo zapadnjački.

Prolazilo je vrijeme prazničkog popodneva. Plaža pred zgradom Ramakrišnine misije, gdje sam stanovao, sve se više punila popodnevnim šetačima. Zalazak sunca u okean je jedinstven u cijelom Colombu. Cijeli je grad okrenut prema tom zalasku. Kad je i to prošlo a mojeg prijatelja još nije bilo, doživio sam i suviše zorno kako bi lijepo bilo da uopće ne dođe, da mu, recimo, nasred ceste ispadne osovina motora iz razlomljenog automobila. U toj nadi sam se uputio u Ramakrišnin hram gdje je upravo počeo kirtan, tamilska glazba i pjevanje prije večernjeg obreda.

“Debeli svami", najvještiji i u vršenju obreda u svetištu, ima dobro uvježban dječji i omladinski kor; pjesme su vedre i vesele, na kraju svakog programa dolaze dvije arije tipično portugalskog porijekla. Jedna mi je dobro poznata, autentična rimska tarantella, s riječima ljubavi i odanosti bogu šivi na tamilskom jeziku. Sve je to glazba u kakvoj mora da je prije više od sto godina uživao prorok Ramakrišna, uz kakvu su on i njegovi mladi sljedbenici plesali u zanosu po Kalkati (bengalska Kali-kata, engleska Calcutta).

Sada je Ramakrišnina slika na oltaru, u pročelju osmerokutne apside. Pored njega u nišama lijevo i desno su najprije sveta majka Sarada, njegova supruga, i Vivekananda, najmiliji i najmuzikalniji učenik, zatim Buddho i Krist, pa Mahavire i Zarathuštra. [Muhamed je prorok bez slike, pa prema tome za širokogrudo indijsko shvaćanje jedinstva svih religija prisutan svuda gdje se slavi Gospod. — Pjesnik Rabindranath Takhur (Tagore) potomak bengalskih Pirili brahmana koji su tradicionalno surađivali s islamskim vladarima svoje uže domovine u borbi za oslobođenje te daleke pogranične pokrajine od delhijskog sultanata, sjećao se s nostalgijom iz djetinjstva priča svoga mnogo starijeg brata o uspomenama na srdačne odnose Hindusa i muslimana po bengalskim selima u starim dobrim vremenima. Dirljivost te solidarnosti u siromašnom životu sela diljem cijele Indije opisao je i ne manje poznati pripovjedač Premćand iz posve drugog dijela Indije u priči o seoskoj proslavi bajrama — "Id". Sjećajući se tih nostalgičnih priča s domaćeg ognjišta "mali Robi" (kako su ga zvali otac i starija braća) u kasnijem pokušaju da ostvari ideale indijskog univerzalizma u svom slobodnom "Istočnom univerzitetu" u Šantiniketanu uspoređivao je islamska osvajanja s engleskim kolonijalizmom ovako:

— Muhamedanci su, na primjer, u više navrata dolazili u Indiju natovareni vlastitim zalihama znanja i osjećaja i svojom divnom vjerskom demokracijom, i uvijek su svježim bujicama plavili naš središnji tok. — U Moghalskom razdoblju muzika i likovna umjetnost u Indiji dobivaju snažne podstreke od vladara, zato jer se njihov čitav život — a ne tek njihov službeni život — iživljavao u ovoj zemlji, a samo se iz cjeline života stvara umjetnost. A naši engleski učitelji su ptice selice. Oni grakću na nas umjesto da nam pjevaju — ni srcem ni dušom oni nisu u zemlji svog izgnanststva.

U hramu Šri Ramakrišne, koji je neko vrijeme i sam živio prema zakonu islama da ga provjeri, a konačno je utvrdio da su sve religije dobre, samo ako su dobri i pošteni oni koji ih slijede, sada se glavni obred vrši svakog jutra i svake večeri pred njegovom slikom na isti način na koji je i on sam, osobito na početku svoga svećeničkog zvanja vršio taj obred pred crnim "idolom” Božanske Majke Kali u Dakšinešvaru. Zapravo za mleććhu (barbara) kakav sam ja, to je rijedak doživljaj. U kalkatskoj misiji, gdje sam ranije živio, imali smo univerzalni hram svih religija, ali obredi se nisu održavali iz principa, da ne budu konfesionalni. Svakome je bilo slobodno da tu moli na svoj način. Inače su me više puta najurili na drugim mjestima trištulom (Šivinim trozubom) kad sam pokušao da zavirim malo dublje u ortodoksne hramove (npr. u Puriju, gdje su brahmani pokušali da ubiju Gandhija u hramu). Ovdje sam, međutim, u hramu i kulturnom centru indijske manjine na Sri Lanki; obredi se vrše marljivo i ortodoksno, ali pristupačni svima. Bhađan, hrana koja se ritualno priprema i prinosi, vrlo je ukusna i strogo vegetarijanska u skladu s južnoindijskim načelima brahmanske ortodoksije, osobito ujutro — voćna riža začinjena najukusnijim istočnim mirodijama.

Vrijedno je, dakle, opisati taj obred koji vrše prsti "debelog svamija" kad se završi njegov program vedrih vjerničkih pjesama. Obred je popraćen neprekidnom zvonjavom prilično velikog zvona koje drži u lijevoj ruci i pokreće u određenom ritmu kružnim pokretima desne ruke. Ti pokreti simbolički obavljaju radnje koje bi u realnosti služile udobnosti i uljepšavanju ljudskog života. Simbolika tog kratkog obreda postaje dirljivo jasna, osobito ovdje gdje u poznavaocu izaziva sjećanje na opise takvih obreda kako ih je zanosno vršio Ramakrišna kao mladi svećenik u svetištu božice Kali, oko njenog idola od crnog kamena. Oživljujući u mašti i prema opisima živih svjedoka taj obred, Romain Rolland je pokušao da shvati i razjasni zanos koji je obuzeo maštu i probudio vidovitost mladog seoskog brahmana iz Kamarpukura u tada neslavnom, gotovo zloglasnom, ali romantičnom i prostranom sklopu hramskih prostorija koje je uz obalu Gange iznad Kalkate podigla imućna gradska kurtizana Rani Rasmani. Nije joj bilo moguće da nađe uglednijeg svećenika od seoskog mladića Ramakrišne, koji je zbog svojih glumačkih sposobnosti oponašanja i dirljive muzikalnosti u djetinjstvu djelovao genijalno, a kasnije kao dječak malo pomalo počeo stjecati glas neuravnoteženog lakrdijaša. Ne samo pamćenje, nego njegova cjelovita snaga usisavanja života osnivala se najprije na posve jednostavnom mehanizmu bugačice ili upijača, koji mi suviše prozaično za ovakvu usporedbu nazivamo "posušilo". Uspio sam da doživim u Bengalu letimičnu sliku onoga što se najsnažnije upečatilo u njegovu dušu i dalo joj nezaustavljivi polet. 

Bilo je to u Šantiniketanu, bolnoj parodiji genijalnosti Rabindranatha Tagore, kakvu može da izvede samo hiljadugodišnja podlost brahmanskog licemjerstva. Među mnoštvom zabranjenih sloboda tu postoji i zabrana bilo koje pjesme ili glazbe izvan uskog izbora "Robindro šongita" (Rabindranathovih pjesama) koje su osnov monotone osnovne i "razvijene" umjetničke nastave. Do u neko doba noći, a i ujutro rano prije vrana, sa svih strana odzvanja monotono skandiranje dnevne lekcije "Robindro šongita" iz najviših i najsnažnijih dionica dječjih grla. Jedne večeri čuo sam neočekivano zvuke sasvim druge glazbe, jednostavno narodne, ali ganutljive, pogotovo u takvim okolnostima. Pjevanje je bilo popraćeno bubnjanjem, instrumentom za koji tada nije bilo nastavnika, iako je, na primjer, jedan student umjetnosti došao čak iz Trinidada da studira tu vrstu instrumenta i bio poslan ravno u Šantiniketan kao najugledniji centar muzičke kulture (naravno u zamisli svoga pokojnog osnivača, a zna se da je zamisao realnija od stvarnosti koja je tek sklop niskih i nevažnih slučajnosti kakva je bila i ova). Bilo je doba vaišnavskog praznika i proslava. Bengalski vaišnavizam (kult boga Višnu) seoskom je primitivnošću zapretena visoka umjetnička i mistička kultura, ne samo na području i suviše slavne lirske popijevke, koja je u slučaju Ramakrišne preplavila neprijateljske šaivitske temelje njegove okrutne i krvave hramske religije, negu i na području toliko rijetkih slikarskih tradicija u Indiji, koje tek danas počinju da razotkrivaju stranci.

Sljedećih dana, lutajući pjevači i svrači, trubaduri ljubavi gospodnje, sljedbenici bengalskog mistika Ćaitanye, obučeni u odijela od raznobojnih širokih vrpci, kao dvorske lude na evropskim srednjovjekovnim dvorovima, praćeni učenicima, obilazili su od vrata do vrata i ponavljali svoj program u svakoj kući za po koji novčić.

Vrijedno je i privlačno za mene danas, nakon više godina, kad potpuno napuštam taj svijet neuravnoteženosti slika i žarkih osjećaja, da se iz daljine, iz neočekivanog podneblja jednog Ramakrišninog hrama izvan Indije, još jednoč osvrnem na taj svijet koji se naglo udaljuje u prostoru i vremenu — svijet uobrazilje jedne vaišnavske bahantkinje, tipične ekscentrične bengalske intelektualke koja je bila Ramakrišnina prva mistička učiteljica; Totapurija, "golog čovjeka", bezimenog askete koji je bio njegov posljednji učitelj, a za kojim su još stotinu godina kasnije, pa i u moje vrijeme, Ramakrišnini sljedbenici i duhovni potomci hodočastili u neki mali ašram na morskoj obali u blizini Purija, uvjereni da još uvijek tamo obitava. (Znao sam jednog Amerikanca koji je uvjeren da ga je tamo i vidio i poklonio mu se u društvu s nekoliko uglednih svamija čijem je redu i on tada pristupio nakon dugogodišnjeg očekivanja da prorok Ramakrišna s onoga svijeta odobri njegov prijem. U međuvremenu bio je u Hollywoodu pjesnik dubokih religijskih pjesama i engleski redaktor "Ramakrišninog evanđelja".) — Primamljivo je još i sada za mene da u mašti razmatram u tom svijetu vrevu svih onih lutalica, mističkih sljedbenika raznih sekti i vjera, od hinduizma do islama, koji bi se privremeno sklonili u područje Ramakrišnina hrama. (Među njima se jednog dana pojavio i svijetli lik Isusa koji je ušao u Ramakrišnu i prožeo ga toplinom (tapas) svog asketskog žara, "vatrom koja hladi", o kojoj je često raspravljao Ramakrišna.) Motreći bez prestanka način života i kulta tih povremenih posjetilaca, a zatim ih oponašajući do posljednjih realističkih sitnica, saživljavao se sa svim religijama, vjerovao je da je shvatio tom metodom i Krista i Muhameda i tolike druge, i da mu ništa što je uzorno u njihovoj nauci nije promaklo. Gdjekad se zgražao nad suludim asketima, ali nije mogao da se otme ni suosjećanju s njima, da osjeti da ga i to možda ponovo očekuje. U parenju šugavih pasa primjećivao je odsjaj grešnih duša koje su se utjelovljavale u ovaj svijet patnje…

Među Ramakrišninim motivima koji su me konačno doveli do nekog razumijevanja, gdjekada gotovo i pomirenja s duboko dekadentnom religioznošću Indije, koje ću se do smrti sjećati s čvorom mučnine u utrobi, jedan je od najsnažnijih Romain Rollandov opis obreda koji je mladi Ramakrišna svakodnevno vršio u hramu božice Kali, dok ga patnja uživljavanja nije dovela u suludi očaj i zaborav. Bez te reminiscencije možda ne bi bilo ni jednostavnog i čistog doživljaja obreda u današnjem Ramakrišninom hramu, koji sam želio da opišem:

— Jesi li vidio Boga?

— Ja ga vidim kao što vidim tebe, samo mnogo jasnije. "Kako bi moglo promaknuti Ramakrišni da vidi 'Majku tamnoplave puti'? Ona je, vidljiva, utjelovljavala moći prirode i božanstva u ženskom liku koji živi u smrtnicima — u liku Kali. U svom ga je hramu opijala mirisom svog tijela, grleći ga svojim rukama, i vezala ga svojim zamršenim kosama. Nije bila tek kip s nepomičnim smiješkom, kip koji se hrani litanijama. živjela je, disala, ustajala sa svog ležaja, jela, hodala i ponovo lijegala na počinak. Hramski obred je tek pokorno slijedio ritam njenih dana. Svakog jutra u zoru zazvečali bi zvončići, zatitrali plamenom. U prostoru za svirače frule su svirale svetu himnu praćene bubnjevima i cimbalima. Majka se budila. U bašči, mirisnoj od ruža i jasmina, pleli su se vijenci da je ukrase. U devet sati ujutro glazba je pozivala na obred na koji bi dolazila i Majka. U podne ju je trebalo ispratiti da se odmori na srebrnom ležaju dok jenja vrućina. Glazba ju je ponovo pozdravljala u šest sati, pri izlasku. Uz pratnju buktinja slijedila ju je svirka pri zalasku sunca na večernji obred, a duboko trubljenje školjki i zvuk zvončića nisu prestajali sve do devet navečer kad se najavljuje sat počinka i kad bi Majka usnula.

Njen je svećenik bio združen sa svim intimnim zbivanjima dana. On ju je oblačio i svlačio, prinosio žrtve cvijeća i hrane. On joj je bio dvorjanik kad je kraljica ustajala i kad je odlazila u postelju. Zar bi bilo moguće da njegove ruke, oči i srce postepeno ne prožme njeno biće? Već je prvi doticaj ostavio Kalin duboki ubod u njegovim prstima i sjedinio ih zauvijek."

(La vie de Ramakrishna, pogl. 2)

Svami koji danas vrši sličan obred pred oltarom Ramakrišne sjedeći najprije na podu, okružen posudama s vodom, plamenima uljanica, mirisima, cvijećem i hranom za obred (bhađan), nakon nekoliko magičnih pokreta ruku, nakon škropljenja cvijeća vodom, ustaje i osvjetljava sliku proroka kružnim kretanjem male uljanice s više plamenova, zatim istim kružnim pokretima ruke, uz neprekidnu zvonjavu, ispunjava vazduh oko slike mirisom jednoga lijepog i velikog svježeg cvijeta, zatim pročišćava vazduh kitnjastom perjanicom od srebrnih dlaka. Nema kipa ugledne ili svete ličnosti koji nije popraćen dvjema pratilicama koje ga tim perjanicama štite od sparine i muha. Svjetlost uljanice kojom je najprije osvijetljen prostor oko svete slike ili idola, voda koja je posvećena na isti način i mirisi kruže zatim među prisutnima, nosi ih drugi svećenik od vjernika do vjernika. Uvijek me se najljepše doimalo preuzimanje vatre i svjetlosti s uljanice. Obje se ruke nadnesu nad plamen, a zatim se dlanovima i prstima protaru oči i lice. Slijedi nekoliko kraćih himni bogovima u svečanoj vedskoj intonaciji, čije se recitiranje izvodi u rasponu od samo tri note. Time rukovodi posebni stariji svami. Konačno se vjernicima dijeli žrtvena hrana, bhađan.

Obred je bio u toku kad se moj buddhistički dayaka našao uz mene i izveo me iz hrama.

Želio je najprije da me odvede — tako sam shvatio — da vidim obred u nekom buddhističkom hramu na dan punog Mjeseca. Mitskoj legendarnosti Mjeseca buddhizam je dodao priprost prilog u obliku jedne čuvene basne — o zecu čiji se lik vidi na punom Mjesecu i o tome kako je taj zec došao tamo da bude ovjekovječen kao svijetli uzor vrline milosrđa i požrtvovanja svim živim bićima, ljudskim i neljudskim. Zec je, naravno, bio jedno od ranijih, skromnijih utjelovljenja Buddhe. Puni Mjesec podsjeća svakoga tko je od djetinjstva bio Buddhin sljedbenik najprije na tu basnu — Sasa-đatakam. Taj je književni prilog pridonio da se održi osjećaj privrženosti prema našem nebeskom pratiocu u doba kad je Mjesec kao ishodište najstarijih astronomskih računskih sistema u povijesti čovječanstva izgubio važnost i u božanskoj hijerarhiji ustupio mjesto Suncu i njegovim zodijakalnim dvorovima: "Mnogi su stanovi gospodnji…"

A što se tiče stana gdje me je čekala praznička večera, na putu prema njemu najprije smo razvezli i rasporedili za večer i noć djecu po više-manje usputnim rodbinskim kućama. Na kraju je trebalo da shvatim, na mjestu do kojeg smo konačno stigli, još jedanput iz ličnog neposrednog iskustva istinu koja se stručno naziva prvim od triju bitnih obilježja svega što postoji (i opstoji!): Sabbe sankhara anićća –– "sve su stvari nepostojane", neistovjetne u struji zbivanja koja je jedina vječna. To vrijedi, shvatio sam, i za buddhističke hramove. Hramsko svećenstvo ne uživa u modernim prosvijetljenim krugovima, još uvijek duboko vezanim za religiju, poseban ugled. Tu se tek počinje nazrijevati opasnost unutrašnje krize svećenstva, vrlo moćnog po svojim tradicionalnim feudalnim uporištima u zemlji. Još u srednjem vijeku profesionalni predstavnici nauke o negativnosti života kao nepopravljive patnje, koja je neminovna posljedica prolaznosti i neodrživosti bića, počeli su se naglo degenerirati u ovoj zemlji slasti i lasti, od koje nesumnjivo po bogatstvu i ljepoti prirode nema bogatije na svijetu, zemlji dvostrukog ljeta i žetve, dvostruke jeseni i dvostrukog proljeća, gdje na kraju nije bilo druge nego da se učenje o patnji zamijeni propovijedanjem manje teško podnošljive i prevarljivije darežljivosti kao dijalektičkog sredstva za održanje blagostanja. U tom preobražaju dogodilo se da su hramovi gotovo ostali bez svećenstva; ženski red Buddhinih sljedbenica tada je potpuno izumro i ne može se više obnoviti dok se ne rodi novi, sljedeći buddho.To će biti (tačno za još 2500 godina) buddho Metteya (mahayanistički Maitreya), ili buddho sveopće ljubavi. U međuvremenu preostaje nam još jedan komad puta degeneracije ljudskih bića, čija će prosječna dob života konačno biti svedena na deset godina, a tome će odgovarati i umne sposobnosti. Tako je o budućnosti svoje nauke i njenog propadanja govorio buddho naše ere, Gotamo, čiji su hramovi, koji na Sri Lanki postoje već 23 vijeka, upravo u pitanju. U interesu reda i poretka u ovoj zemlji srednjovjekovni su vladari, da se obezbijede od potpunog izumiranja religije, povremeno tražili pomoć u najbližim buddhističkim zemljama, Sijamu i Burmi, za obnovu religije, a ista je pomoć u drugim zgodama bila potrebna i u obrnutom smjeru, jer ovaj prvobitni buddhizam (pali tradicije) nikad nije bio dovoljno religija (u tropskom smislu čuda i čarolija) da se održi sam po sebi, bez kraljevskih interesa i sredstava. Obnovljeni redovi, sijamski i burmanski, održavali su se na taj način kroz historiju u sjeni dvora, ali je sijamska "sekta" (koja se od burmanske razlikuje jedino po kišobranima), u čijim je rukama bio glavni cejlonski dvorski hram s relikvijom Buddhina zuba uz planinsko jezero prijestolnice u Kandyju, zadobila i zadržala snažniju vlast nad hramovima u cijeloj zemlji — i nad njihovom imovinom.

Sve što je ikad bilo dobro ili loše u Indiji našlo je prije ili kasnije učene i ugledne oponašaoce i u maloj perifernoj pokrajini Sri Lanki. Srećom, ti su utjecaji uglavnom ostali površinski i izolirani — blijesak intelektualnog odraza — i nisu podgrizli zdravo i bujno korijenje ove zemlje, koju Indija nije uspjela da podjarmi usprkos svim naporima od legendarnih vremena opisanih u eposu Ramayani (čija se glavna radnja odigrava ovdje na Lanki blizu malog romantičnog hrama koji tamilski pridošlice još uvijek održavaju kao mjesto svojih hodočašća, ispod najvišeg vrhunca ove zemlje, Piduru-tala-gale) gdje sam se nakon 13 gudina pustinjačkog lutanja konačno i ja nastanio, 1979.

Posljednja prijestolnica, Kandy, koju su brutalno razorili i spalili Englezi, nalazi se u središtu brdovitog kraja u srcu Sri Lanke. Prastanovnici tog područja su Rodije, lijepo i zdravo, radino i zapostavljeno pleme. I Rodije su od davnine sljedbenici Buddhini, ali svećenstvo sijamske dvorske sekte odbija da za njih vrši vjerske usluge i obrede, čak i u slučaju smrti, jer se smatra da su Rodije potomci plemića koji su u vremenima što se više ne pamte bili urotnici protiv neke legendarne dinastije, pa su protjerani van granica tadašnje civilizacije u izobilje neiscrpne đungle gdje se kao i Vedde, diskriminirano prastanovništvo, bave još i danas ilegalnim poslovima. Da bi ostali isključeni iz boljeg društva, Vedde su osuđeni na najstrašniju kaznu za ovdašnje tropske prilike života, da ne smiju da se kupaju. Inače se ne sjećam da sam ikad prošao preko i jednog mosta nad rijekom ili potokom, kojima obiluje ova zemlja, a da nisam vidio grupe veselih kupača.

Druga, "burmanska sekta", pod čiju podvrstu i ja spadam, shvatila je već od početka moralne prednosti pustinjačkog pokreta koji ovdje nije nikad bio tako ozbiljno ugrožen kao gradsko i seosko "hramsko svećenstvo” u vremenima nemarnih vladara koji nisu marili za održavanje feudalnog gazdinstva čijim je potrebama religija uglavnom služila. Prema svojim prvim utiscima stekao sam, iako samo površno, mišljenje da upravo danas taj pustinjački pokret naglo dobiva na ugledu i da mnogi jedino pustinjake smatraju dostojnim bhikkhuima. Tako se desilo da je i obitelj čije sam gostoprimstvo uživao na večeri u odsutnosti domaćina zakasnila na povratku s hodočasničkog puta u neko udaljeno pustinjačko naselje.

Hram u koji su me odveli nije bio ni pustinjački ni ortodoksni. (Ortodoksni su vrlo često u stilu južnoameričkih baroknih crkava sa zvonikom, vjerojatno smjesa sijamskog i portugalskog stila.) — Politički gledano, ovaj je osebujni hram, iako bez šire važnosti, simptom opasnosti koju osjeća današnji cejlonski nacionalizam. To je prodiranje hinduizma na njemu svojstven način u život ove zemlje. Ali to ni De Silva ni Abeyasekera ne uzimaju i ne osjećaju s te strane.

Jedan od najaktualnijih i danas najčešće citiranih Buddhinih govora (između desetak hiljada) u krugovima buddhističke inteligencije je Kalama-suttam, gdje je Buddho rekao ovako pripadnicima plemena Kalama:

"Ispravno je, Kalame, da sumnjate i da ste neizvjesni. Nemojte se držati onoga što vam je nametnulo stalnim utuvljivanjem, ni tradicijom, ni glasinama, ni zato jer tako piše u svetim knjigama, ni zato što svi tako misle, ni na osnovu učenih dokaza, ni iz sklonosti prema jednom od nazora o kojima ste duže razmišljali… Kad se sami uvjerite da je nešto loše, onda to napustite…"

(Anguttara-nikayo, III, 56)

U razgovoru sa svojim učenicima o napretku u meditaciji, Buddho ih jednom zgodom pita:

“Kad ste to shvatili i uvidjeli, možete li reći:
— Mi poštujemo svog učitelja, pa iz poštovanja prema njemu poštujemo poštujemo i ono što on naučava?
— Ne, gospodine.
— Zar ono što vi tvrdite, učenici, nije isključivo ono što ste sami spoznali, vidjeli i shvatili?
— Da, gospodine."                    

(Mađđhima-nikayo, govor 38)

U našem slučaju, međutim, građani koji "misle o problemima" općenito, počinju da razmišljaju i o religijskim problemima sa stanovišta doživljajne vrijednosti i neposrednog očitovanja. I eto, svetište u koje su me doveli proizvod je te vrste razmišljanja, a još više neposrednog iskustva iskustava žednih bića koja motoriziranim i polu-motoriziranim snagama hrle za tamašama na sve strane!

Uostalom, i pojava koja je dovela do nedavne uspostave ovog svetišta, a u njegovoj blizini ayurvedske (narodno-medicinske) apoteke, nije nova. Ona neminovno potječe iz pradavnih vremena kad priprosti narod nije znao šta da počne s Buddhinom naukom, kad čak ni vrlina darežljivosti nije još postala osnovna teološka dogma. Priče iz Đataka — kao ona o zecu — postale su u narodu (baš kao kasnije u Tibetu) zameci folklornog uobličenja vjerskih obreda.

Jedan primjer: Nemirni duh jednog češkog bhikkhua doveo ga je, još prije rata, u predio najviših cejlonskih planina u središtu otoka. U želji da tamo uspostavi svoj pustinjački dom sam za sebe i za svoju esperantističku misionarsku djelatnost (za koju a Ñâne izgleda nisu pokazivali dovoljno interesa), naišao je u jednoj plantaži čaja na malo i ruševno, polu-nezakonito, ali popularno svetište, gdje se u vezi sa žetvom obavljaju divlji magični obredi jednom ženskom demonu yakkhini iz đataka. Čeh je pored tog svetišta zasadio stablo bodhi (probuđenja, pod kojim je Buddho doživio svoje duhovno probuđenje) i počeo svoj misionarski rad s univerzalnim perspektivama na tom uporištu narodnog vjerovanja i darežljivosti obožavalaca demonice koja je, ukroćena Buddhinom naukom, postala čuvar i savjetnik dobre žetve.

U Colombu ista iskonska potreba nalazi izraz pod kulturno-historijski malo zakučastijim okolnostima. Buddhizam ne može neposredno i potpuno zadovoljiti psihološku potrebu vjere u bogove. Kao religija on je u svakom pogledu očevidno anemičan. Buddho je bio na svoj način negator bogova, više njihovog povlaštenog položaja u svijetu nego njihove egzistencije. U tom stavu nije u svoje vrijeme bio ni prvi ni jedini. Kult heroja (đina) bio je već tada prastari oblik religije, jednako u Indiji kao i u Arabiji, odakle vuče korijenje đainizam, a po njemu i đainski odmetnik Buddho.

— Tko su zapravo bogovi? — To je za Buddhinog sljedbenika vječno otvoreno pitanje koje mora rješavati nekako neortodoksno. S druge strane morskog tjesnaca, koje Lanku odvaja od Indije, glavno je dostignuće hinduizma da je vjera u jednog boga opasna zbog fanatičkih posljedica. Ako je bog jedan, mora biti bezličan. Međutim, bezlični bog ne vodi računovodstvo o našoj darežljivosti i drugim potrebama neophodnim za dostojanstvo vjernika. — Ali, zar u svakom stablu ne živi pokoje svjetlosno čudnovato biće — duh iz nadljudskih svjetova? U vlastitoj bašči na najljepšim stablima svatko ima sandučić ili pleter od palmina lišća za svjećice koje se na svečane dane pale njima u počast. Uopće:

— Zar još nikad niste doživjeli takvo nadljudsko biće? Ja sam se prije toliko godina jedne noći našao sam u đungli osvijetljen kao reflektorima s nekoliko strana. Mogućnost da u okolici ima automobila bila je isključena, jer nema za njih prohodnih putova… Pa onda sve relikvije koje uvijek nalaze i dobivaju mediumatične duše, rukovođene nadahnutim snovima, za podizanje novih ćetiya (svetišta).

— Da, zbilja, zbilja… Toga se sjećam, čitao sam u novinama…

— Bogovi su dayake, darivaoci kojima moramo biti zahvalni. I oni tako služe u prvom redu Buddhi i njegovim sljedbenicima.

Tako mi je tumačila proročica, prije nego što sam i bio svjestan da govorim s osobom natprirodnih moći, domaćica skromne vile i nusprostorija u lijepom vrtu na prostranom travnjaku. Svjećice su gorjele na krupnim stablima, ljudi naokolo nije bilo mnogo, automobila pred ulazom bilo je više. Prvi je utisak bio malo egzotičnog koktel prijema (razumije se, trezvenjačkog).

— Meditirati treba, ne u pustinjačkoj samoći, nego u svagdašnjem životu. Pravo ima Krishnamurti!

— Šta mislite o tome, profesore?

— Šta da mislim kad govorimo o čistom iskustvu!

Čisto parapsihološko iskustvo počinje. U posebnoj kućici, gotovo kolibi, širokoj jedva dva metra, a dugoj oko pet, ili manje, niskoj svega dva metra, s malim natkrivenim prostorom pred ulazom, nalazi se svetište proročice koja sama ne pripada nikakvom redu zbog ranije spomenutog nepostojanja ženskog buddhističkog reda, nego je “prema vani privatna osoba". U dnu prostorije, u lijevom uglu, nalazi se sam za sebe pod kvadratnom kupolom veliki Buddhin kip, kao i svi ostali simboli i idoli, od neukusno obojenog gipsa. Uz drugi zid postrance duž cijele prostorije iza poluprozirnog zastora od plastične mase nalaze se osvijetljeni kipovi indijskih i neindijskih božanstava: svemoćni Siva, mudra Sarasvati sa svojom tamburetinom, crni Krišna s frulicom, zatim jedna figura s muslimanskim fesom i turbanom, koja u ovakvim okolnostima novovjekog periferijskog panteona može biti čak i Muhamed, a donekle možda i Zarathuštra po persijskom izgledu, možda Guru Nanak ili Kabir, te konačno jedan Kinez — Konfucije, Lao-ce, Mao-ce…? (Krista se ne sjećam.) Ispred bogova i duž drugog uporednog zida na uskim dugim stolovima nalaze se darovi bogovima, ili možda tačnije darovi bogova Buddhi i svim ostalim ljudima čije je on najčovječnije oličenje. Oponašanje Ramakrišninog shvaćanja jedinstva svih religija, ali u buddhističkom duhu. Atmosfera je vrlo zagušljiva. Dvadesetak osoba koje su napunile prostor smrde po prozaičnoj hrani, uključivši i trulu ribu. Znojenje tek počinje. Do sada je sve kao u ostalim buddhističkim hramovima, osim ikonografije.

Sam obred nije buddhistički nego u osnovi šamanski obred derviša galamdžija. Cijelo vrijeme, preko pola sata, više ručnih zvona ječi svom snagom. Intenzitet zvonjave mora da se po mogućnosti povećava, a ne smanjuje. To se postiže povremenim smjenama zvonara. Zvona idu od ruke do ruke. U početku sama proročica rukovodi velikim zvonom u određenom ritmu u kojem se urlaju molitveni tekstovi, fortissimo i prestissimo. Duvač dubokog, dugog i smirujućeg, ali zaglušnog tona školjke ima najteži zadatak da neprestano duva nanovo iz svojih posebno snažnih i širokih pluća. Mladi "svećenik" (ili glavni vršilac dužnosti čitanja molitvi) imitacija je brahmanskog svećenika, a nije isključeno da je nepatvoren. Kao u južnoindijskim hramovima, ogrnut je samo do pojasa bijelim sarongom, a preko prsiju ima brahmansku uzicu. Usplahireni stariji gospodin, koji je vani vodio glavnu riječ (takav gospodin postoji u svakom boljem društvu; kod nas na "zapadu" je to obično dužnost dama), koji je isticao svoju sposobnost da meditira u vrevi i gužvi "običnog" života kao svjedok ispravnosti Krishnamurtijevog učenja, urla sada što brže može svete osmerce uz "svećenika", a istovremeno pazi budnim okom na proročicu da na vrijeme preuzme od nje veliko zvono kad se približi čas njenog transa — samadhi — i "lebdenja", i da osigura potrebni prostor za njen djelokrug. Taj se "djelokrug" sastoji od nekoliko divljih skokova šamanske proročice uvis. Ona u prvom trenutku nadahnuća raskida svoje ovosvjetske okove i uzdiže se u viši svijet božanstva koje se njom služi kao medijem. Tu ostaje "polu-lebdeći" tako treba shvatiti njenu nesposobnost da i dalje čvrsto stoji na vlastitim nogama dok je u transu. S rukama oslonjenim iza leđa na zid između Buddhinog ugla i strane bogova ostaje nepomična u kataleptičkom položaju, s glavom zabačenom unatrag i očima okrenutim prema gore. Urlanje se nastavlja još bar desetak minuta dok njen trans postaje sve dublji. Zatim molitva jenjava, svi se povlače iz hrama gdje ona najprije ostaje sama. Poslije se pojedinci vraćaju i stavljaju svoja pitanja, a proročica daje vidovite odgovore. Bolesnicima diktira ayur-vedske recepte.

Opisi dubokog transa poznati su mi uglavnom iz Ramakrišninog životopisa. Liječnik koji ga je u posljednjoj godini života liječio od raka motrio je pažljivo njegova kataleptička stanja, iako je nastojao da mu iz zdravstvenih razloga zabrani da se prepušta takvom stanju. Ustanovio je potpuni prestanak disanja i pulsa. Njegovi eksperimenti sa svetim zanosom ponekad su izazivali zgražanje, osobito kad bi kao u slučaju ustanovljavanja smrti stavljao svoj prst na oko zamrlog proroka. — Naša je proročica, međutim, u svom transu vidljivo disala.

Mislio sam da je izlaskom iz hrama na svježi vazduh završena posjeta i da na travnjaku čekamo dok se i proročica povrati i ponovo pridruži nama kao domaćica da se oprostimo. Ali nije bilo tako. Njeno stanje transa u hramu traje duboko u noć. Kad se malo raščistila vreva nestrpljivih iščekivača njene nadljudske pomoći i savjeta, trebalo je da se i ja sa svojim pratiocem vratim u hram.

Šćućuren do njenih nogu nisam, prirodno, mogao da slijedim tok razgovora koji se odnosio na mene. Njen nešto izmijenjeni glas koji je postao krajnje sladunjav u tom je stanju glas nekog neznanog božanstva što je opsijeda i služi se njom za našu dobrobit. Svima je bogovima i nebeskim bićima dozvoljeno da ovdje odaju počast Buddhi i da time i sami stječu zasluge za oslobođenje od vlastite, tjelesno "neuobličene" egzistencije, od života daleko iznad naših zemaljskih dometa, ali ipak ograničenog iscrpljivošću zalihe njihovih dobrih djela po kakvima svemirska bića sa svih strana i iz svih rodova mogu da postignu privremeni položaj bogova. — A zatim slijedi dramatičnost "pada bogova" i njihov "sumrak", ponekad i ispod naše ljudske razine u životinjsku, ili još gore, u stanja ukletih i prokletih duhova.

Takva je smjena bogova vrlo zorno shvatljiva i iz kolonijalne povijesti Sri Lanke. Portugalce su smijenili Holanđani, čiji su potomci još i danas nadasve poštovani "purgeri" (Dutch Burghers), zahvaljujući okolnosti da su Holanđani stvorili cejlonsku građansku klasu, jer su bili zainteresirani za nabavke kolonijalne robe iz unutrašnjosti zemlje pa su im trebali domaći posrednici u gradu, a vojske nisu imali dovoljno da pustoše po cijeloj zemlji. Jedini je izuzetak, koji se nije ticao Cejlonaca, bilo holandsko progonjenje portugalskih katolika kao odjek vjerskih ratova u metropolama kolonijalizma. Buddhiste su cijenili toliko da je zahvaljujući njima u 18. vijeku buddhizam obnovljen, do sada posljednji puta, od potpunog izumiranja. U tu su svrhu holandski brodovi doveli hitnu pomoć svećenstva iz Sijama i Burme. I Schopenhauer je iz cejlonske hronike tog vremena preuzeo (u 2. izdanje svoje disertacije O četverostrukom korijenu načela dovoljnog razloga) dugački izvod o vjersko-ideološkoj ograničenosti guvernera koji se trudio da shvati u razgovorima s učenim buddhističkim klerom, ali nije uspio, kako to da oni ne vjeruju u Boga-koji-je-stvorio-svijet niti u "prvi uzrok" takvog stvaranja nečega iz ničega.

I tako otmjeni purgeri žive do danas u svojoj gospodskoj četvrti Colomba, u "vrtovima cimta", mada pokoji manje autentičan mješanac i križanac zaluta i među buddhističke bhikkhue gdje do u duboku starost propovijeda dayakama Buddhinu moralnu nauku na čistom sinhalskom jeziku i žvaće (i pljucka) betelovo lišće; ravan kao svijeća i kršan kao njegov suvremenik Adenauer (u slučaju koji će mi ostati zorno u sjećanju). U dokaz svemu tome moj je otmjeni osamdesetgodišnji purgerski kolega na pustinjačkom otoku pokazivao kako mu je bijela koža — na trbuhu. A smjena kolonijalne vlasti uvijek je korisna onima koji pod prethodnim osvajačem nisu imali sreću, a onima koji jesu više ne može mnogo škoditi. Englezima nije nikad palo na pamet da progone purgere, a purgerima je itekako bilo stalo da se afirmiraju engleskom ukočenošću, još krućom od holandske. — Ali to je prošlo! Danas (1966. g), preko noći, ne može svatko da "secuje” na Ameriku. Možda je lakše preko noći potkopati američke položaje.

U mojem skromnom slučaju uspostave veze s božanskim bićem koje prebiva u tropskoj vegetaciji vrtova u južnom predgrađu Colomba, jedna telepatska izjava je djelovala uvjerljivo. Božanstvo se najprije kratko osvrnulo na moje ranije živote i vjerske zasluge koje su me sada dovele ovamo. Zatim je potvrdilo jednu moju više-manje intimnu misao: Postići ću ovdje ono što želim u roku od pet mjeseci. To u mojem realističkom jeziku znači do isteka važenja vize i putne isprave (koja mi se nije nalazila u džepu, nego je bila pohranjena kod imigracionih vlasti). Na kraju mi je božanstvo obećalo svoju ličnu i neposrednu zaštitu za vrijeme boravka na otoku Lanka, osobito u zdravstvenom pogledu. Sada mogu u miru da proslijedim svoj hodočasnički put.


Beleška

[1] Indijska riječ đungla izgovara se sa đ nešto mekšim od našega, a ne turskim . [Natrag]