Theravāda budističko društvo

Punća Koći

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

 

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Punća Koći

“Isposniče, nađi udaljeno boravište u šumi, u podnožju stabla, na obronku brijega, u uvali, u planinskoj spilja, na groblju, u gaju, na otvorenom polju, uz stog sijena! Na povratku s prošenja hrane isposnik treba da sjedne skrštenih nogu i da uspostavi pažnju pred sobom. Odstranivšd težnju za svijetom, on tada boravi u duhu lišenom težnje, pročišćava duh od težnje. Odstranivši ljagu zlovolje, boravi u dobronamjernosti duha. U samilosti i milosrđu prema svim bićima pročišćava duh od zlovolje… Tada prozirnije jednu stranu svijeta duhom dobronamjernosti, a isto tako i drugu stranu svijeta, i treću i četvrtu, iznad sebe, ispod sebe i poprijeko. Tako boravi prožimljući cijeli svijet svuda i u svakom pogledu duhom dobronamjernosti koja je dalekosežna, prostrana, neograničena, bez neprijateljstva, bez zlovolje…”

(Mađđhima-nikayo, govori 107 i 127 et passim)

Prije nego što mogu da pomišljam na to da iz usredotočenosti pune i osnažene pažnje u jedan oštri vrh uputim zraku svoje ili bilo čije blistave i spasonosne “ideje” u bilo kojem smjeru, potrebno je da svoje misli i ugođaje, razlivene u uspomenama s triju kontinenata starog svijeta (koji su mi jedini neposredno poznati) priberem u sidrištu određenom za tu svrhu u zaleđu svog pustinjačkog otoka. Upravo na putu u to sidrište zalutao sam u prethodnom pismu u niz povezanih i nepovezanih priča izbliza i daleka, i nisam stigao dalje od kolibe gdje je tada boravio naš hodočasnik, “Kozak iz Vječnosti”. Sidrište kojemu sam se uputio u neposrednom je zaleđu te kolibe. U njemu je preko dana stalno usidren jedan tuđi, sasvim neobičan brod čiji izgled ne smiruje nego i dalje potiče maštu.

Na prvi pogled to moje sidrište podsjeća više na opise mjesta gdje se navodno ponekad uglibe leteći tanjuri. — Eto tu preda mnom, nešto me je u početku mamilo da pomislim, zaglibio je i zarastao u trnje durerovske grafike jedan od prvih prototipova letećih tanjura. Seljaci iz raznih močvarnih krajeva svijeta, a najviše iz južnoameričkih (tako sam čitao u novinama) od vremena do vremena tvrde da su vidjeli slijetanje i uzlijetanje letećih tanjura, metalno sjajnih zvrkova koji u glibu šikare izdube poveliko gnijezdo. Ovdje u mojem sidrištu takvom gnijezdu, u udubljenju obale, odgovara mangrove. To je splet visokog nadzemnog i nadvodnog korijenja čijim mršenjem i razmršavanjem đungla postepeno korača s čvrstog kopna u glib jezera. Uvalicu o kojoj govorim više tvori razmeđe u smjerovima rasta dviju velikih skupina mangrova nego formacija same čvrste obale. “Vozilo” usidreno u zaljevu mangrova pristupačno je jedino preko te neobične strukture kvrgavog drvenog mosta.

Brod koji je tu usidren preko dana nije ipak svemirskog porijekla nego je sretnim okolnostima stečena svojina našeg najstarijeg sluge, Pćma-dase (“rob ljubavi”), nazvanog u selu Punći Koći (“mali vlak”) zbog svojih neobičnih saobraćajnih sredstava, sposobnosti i navika. Tim snažnije me jedna razbijena iluzija podsjeća na drugu, i na treću. U ambijentu ledenih grenlandskih oluja škotski je pjesnik George MacBeth opjevao motiv sličnog nebeskog porijekla:

“Lord God of wings, forgive this hand
That stole from Thee. These holv bones
Where Thy long shadow ran I give
Thee back, repentant. From Thy dead
Steel bird's ripped belly …
……………. Thy lofty skull
Smoothed by the Greenland wind, I stole
With my scarred hands. …

… U tmurnoj i blatnoj sjevernonjemačkoj zimi svirao mi je prije mnogo godina Igor Ozim Rahmanjinovu sonatu za violinu iz koje odzvanja škripa snijega i pucanje leda …

U ovdašnjem konkretnom slučaju leteći tanjur, privatno vozilo Roba Ljubavi, saobraća samo po mrkloj noći, a sve su noći jednako mrkle u đungli. Kad se razmotri iz blizine, vidi se da ta alurninijska papuča nije svemirskog porijekla u tolikoj mjeri u kolikoj se pričinja na prvi pogled onome tko je zapazi skrivenu u njenom gnijezdu izvan obale. Pa ipak, prva pretpostavka nije bila potpuno iluzorna. Čamac se sastoji od čahure avionskog motora. Avion je navodno bio japanski, pa je čamac Dasin ratni plijen, iako o vazdušnim borbama i pobjedama na ovom dijelu neba nije nikad bilo objavljenih podataka prema izjavama onih koji se sjećaju ratnih vremena.

Prijelaz od sidrišta u pozadini otoka do Dasine kuće na kopnu tu je vrlo kratak, ali on treba da ga prevali prije zore, oko pet sati ujutro, i navečer oko devet kad početak čeznutljivog tuljenja naših triju kuja objavljuje okolici da se na otoku sve već smirilo i da nema ničega osim pasje strehe što bi bilo primamno i vrijedno ozbiljnog njuškanja. (Samostanska područja su ujedno skloništa za sva “dahom obdarena bića” koja drugdje “obični ljudi” smatraju opasnim i suvišnim, pa ih vlasnici ili dobrotvori više-manje kradomice naseljavaju među pustinjake — iz čistog milosrđa.) Povremene prekide noćnog mira korskim tuljenjem pasje straže, u noćima prošaranim mjesečinom kad je to tuljenje najsnažnije, tumači njihovom zabunom da u pukotinama tame naziru šuljanje prividnih likova. Da li su ti likovi ljudske ili životinjske spodobe i duhovi, i to maha-thero bez daljnjeg razlikuje po intonaciji laveža. Inače, kad se mlade kuje razbježe bilo kuda, stari pas počinje tuliti za njima sa svoga ležaja gdje ostaje napušten u tami koja je za njega već preimućstvo vječnosti, jer je u posljednje vrijeme naglo oslijepio. Neki dan ih je po njuhu slijedio do mostića u pristaništu. Kad ih tamo nije zatekao, tromo se okrenuo i obilazeći oko maha-therinih nogu pao u vodu.

Noćno vozilo Roba Ljubavi za mene je postalo, kao i njegovo sidrište na otoku, simbol plovidbe vlastitog duha nad arhetipskom kaljužom podsvijesti u vježbama kontemplacije. U procesu pročišćenja “izljevi” podsvijesti postaju u umjetnosti života nadrealistički prijelaz iz kiča konkretnosti u apstraktnost poništenja, u gašenje oblika i boja. Služeći se istom slikom splavi, Buddho je to krajnje dostignuće nazvao “drugom obalom”.

Jedan od najtežih prijestupa redovničke discipline sastoji se u hvalisanju magijskim “sposobnostima” koje ne posjedujemo. Usprkos dužnom strahopoštovanju prema toj disciplini bez koje nema opstanka ni u “vanjskom” a ni u “unutarnjem” ljudskom svijetu, ne mogu ipak odoljeti napasti da sam uočio nesumnjivo porijeklo radnih navika našeg Daše u njegovom prethodnom utjelovljenju i obitavalištu koje mi je dobro poznato: Kurseong u istočnim Himalajama.

Primijetio sam najprije da se po dana-sali na svojim ravnim tabanima kreće uvijek naprijed i natrag kao po nevidljivim tračnicama pod vidnom presijom izazvanom svrbežom hemoroida. Na izlazu iz pocrnjelog tunela kroz koji dolazi iz kuhinje, klepet zdjela nanizanih na dugom stolu, kad ih “prikopčava” na crne kuke svojih kandži, u uzročnom je ritmu s njegovim trzanjem desno i lijevo pri zastajkivanju i posluživanju. Poslije ručka, kad zavesla veliki čamac naše redovne poštanske pruge preko jezera, gusti dim njegova ćeruta (cigare nedozvoljene na pustinjačkom tlu) diže se tim veselije iznad obale nad “bijelim” turbanom turskog ručnika kojim veslač omotava glavu, više iz straha od vlage i prehlade, nego da se zaštiti od tropskog sunca. Protiv sunca služi kaubojski šešir engleskog kolonijalnog stila, dio službene uniforme policijskog i poštanskog osoblja, kojim se u svom svojstvu nosača zaključane poštanske vreće redovno služi mlađi pomoćnik Punći Kočija, po imenu Banda (“Rođak”). Redovno zakašnjavanje te zvanične pruge na povratku razjašnjava se preprekama kao što je kalfi, balla (crni pas) ili događajima kakav ću opisati na kraju ove priče.

U toj stravi neodoljivih noćnih povrataka s odgovornim teretom poštanske vreće prozreo sam konačno tragični čvor koji povezuje Dasin sadašnji život s prethodnim: Kurseong je glavna stanica na polovici pruge malog vlaka koji se uz strmi i šumoviti obronak Himalaja penje iz Siligurija u Darđiling. Nešto ispod te stanice smještena je velika središnja ložionica, sklepana od valovitog pleha. Kao većina himalajskih višekatnih palača, sazidanih u svojim gornjim dijelovima od istog (rashodovanog) materijala, i ložionica djeluje džinovski u odnosu prema građi od koje je napravljena. Taj utisak pojačava topli i zapareni, iskreći dim koji se probija kroz šavove ložionice, a po noći postaje još vidljivije svjetlucanje gomile žara koji se rasipa ispod lokomotiva što su izvršile svoj zadatak.

Jedna od tih sitnih lokomotiva bio je, bez svake sumnje, naš sadašnji Punći Koći — svakako jedna iz prve serije. Ostale još uvijek vuku svoje vagončiće prve i" treće klase do Kurseonga i od Kurseonga, gdje ih zamjenjuju i napajaju parom i žarom. Tako napojen i opojno sjajan i nas je Punći Koći u svojem prethodnom utjelovljenju jednog tmurnog predvečerja u razdoblju kiša, u ranim danima svoje kompanije, pojurio prema odredištu po redu vožnje i, vjerojatnije više silom prirode nego vlastitom nepažnjom, survao se u jednom od sezonskih odrona zemlje u ponor odakle ga je bilo nemoguće izvući. Da nije bilo tako, još bi i danas svladavao željeznom snagom neobične himalajske serpentine, ili tačnije zerpentine. Ti su zavoji, naime, zbog oskudice prostora, konstruirani u obliku slova Z s produženim krakovima na gornjem i donjem uglu:

Vlak se zatjera u ta izduženja, a zatim natraške izlazi iz jednoga i vozi do drugoga gdje ponovo mijenja smjer, tako da lokomotiva opet vozi naprijed, a vagoni slijede pozadi.

Za nadoknadu te prostorne skučenosti na većem dijelu puta graditelji pruge su iskoristili pri kraju puta široku mogućnost zaravni na vrhu strmog obronka, blizu tibetanskog samostana Gum, koju bi pruga trebala da siječe. Umjesto toga vlak obilazi cijelo polje u kružnom zamahu, a pruga na kraju “spirale” prolazi sama ispod sebe. Kratki ostatak vožnje uz cestu do Darđilinga sliči na izlazak iz cirkuskog “Luna parka”. Na tom izlazu iz spirale, na blagoj nizbrdici, vlak dočekuje vrisak djece koja se takmiče u uskakivanju i iskakivanju. U tome im daju dobar primjer stariji pravi putnici koji, kad se vlak približi njihovoj kući uz cestu, izbacuju prtljag i iskaču.

Od svega toga naš je Dasa sačuvao u svojoj organskoj, ali još ne produhovljenoj strukturi tek nesvjesnu uspomenu u načinu klizanja na ravnim tabanima od stola do stola uz spoticanje na rupama i naborima kokosovog lauftepiha po sredini sale. Međutim, nepravedna priroda dala je meni, a ne njemu, mogućnost da prepoznam i odgonetnem porijeklo tog neobičnog zbivanja u nizu “akauzalnih koincidencija”, kako je okultne pojave te vrste nazvao C. ć. Jung. Drugi su znanci i znalci identificirali to željezničko porijeklo tek instinktivno, a samog Dasu priroda je nadarila jedino čuđenjem kao sposobnošću koju u prošlom životu još nije imao.

“Plivanje protiv struje” (prema Buddhinu uputstvu), ili plovidbu u nadrealističkom čunu punći-koći, kako je ja predočavam u svom slučaju, preko kaljuže podsvijesti remeti, osobito u početnom stadiju, u plitkim vodama, zapljuskivanje muljem i zapletanje u korov plićaka. Buddhina utjeha:

Kao što iz hrpe đubreta bačenog na cestu
može da iznikne lotosov cvijet opojna mirisa, primamljiv,
isto tako iz bezvrijedne gomile zaslijepljenog svijeta
prosijeva mudrošću učenik potpuno budnog…

(Dhamma-padam, 58—59)

— djeluje na moju plovidbu po svoj prilici kao kuća Roba Ljubavi, koja se nazire bijela u raslinju druge obale, na svog gospodara. A kad se čun istrgne iz korova, ni dublja prostranstva vode nisu mirna.

Ujutro, iza podneva i navečer, kad idem u dana-salu, silazim redovno do glavnog pristaništa na drugoj strani otoka, do jedinog mjesta uz jezero gdje je vidik otvoren, nezarašten u đunglu. Odrazi večernjeg neba, ljubičasti i zelenkasti oblaci, koliko su god primamljivi, ne ulaze u svijet moje arhetipske simbolike kao jutarnji prizori od kojih se svaka, i najsitnija podvodna pojedinost upija u pažnju. Jer jutarnja ljepota jezera proizlazi iz same vode, s njene površine, iz njene dubine.

Za godinu dana vidio sam ovdje samo jednog jutra, potkraj posljednjeg zakašnjelog vala kiša u decembru, pravu maglu nad vodom. Inače, često rano ujutro, površina jezera se isparava, a magličasti se pramovi vijugavo vuku nad vodom slično strujama koje su dovoljno jasno vidljive, osobito u odnosu prema povremenim srebrnastim krugovima na mirnim dijelovima površine. U početku mi se činilo da ti krugovi, široki po nekoliko metara, prate plivanje kabara ili zmija, jer mi je izgledalo da im mogu slijediti smjer. Ipak i taj se smjer, u odnosu prema snažnijoj struji, prebrzo gubi, dok kružni valovi ostaju neporemećeni. Što duže traje, sve jasnija postaje prividnost njihova kretanja.

Moje je razumijevanje prirode redovno netačno. Krugovi na vodi činili su mi se previše veliki i trajni da bi bili posljedica ribljeg skoka. Pomišljao sam i na podzemne izvore u zaljevu, na sliku Buddhine usporedbe drugog stepena zadubljenja đhđnam, moga idealnog dometa utihnulosti, sa svježim podvodnim vrućima, ali sam se uvjerio da se krugovi ne ponavljaju trajno na istom mjestu.
Kad sam napisao ovu stranicu, sišao sam do jezera. Bilo je predvečer. Stajao sam na pristanišnom mostiću i promatrao vodu obustavivši razmišljanje kao i obično u promatranju prirode. (“Čisto promatranje” te vrste, ako se doista provodi i vježba, nema ni prvenstveno ni isključivo spoznajnu, nego pretežno estetsku vrijednost katarze. Niži stepeni kontemplacije koincidiraju često s uživanjem u “prirodi” stvari, čini mi se da se odatle prirodno rađa i jednostranost panteističkog pogleda na svijet.) — Iznenada, manje od dva metra ispred mene, prsnula je tmasta površina vode. Bio je to skok cijelog jata riba nad površinu. Nastao je krug valova dovoljno snažnih da se ne staloži nekoliko minuta, povoljno osvijetljen blagim nagibom sunčevih zraka. Doba izlaska i zalaska sunca osobito je povoljno za odražavanje ove pojave. Osim toga to su i sati, osobito predveče, kad se na rahloj i vlažnoj zemlji, obično nedaleko od obale, otvaraju gejziri iz kojih naviru jata krilatih mrava. I slab vjetar ih lako sunovraća u vodu iz visine od približno dva metra koju doseže biološka snaga što ih izbacuje iz podzemnog vrela njihova rođenja.

Ta mi je pojava postala primamljiva zbog jedne književne asocijacije koju je izazvala: U Katha-upanlšadi (11,3,17) izražen je jedan od osnovnih principa yoge ovako: “Unutarnje biće treba izvući iz tjelesnosti, kao vlat iz zaliska trstike, silom.” — Sveti Hipolit (4.vji.e.) opisuje učenje indijskih brahmana na osnovu svjedočanstava dobivenih iz Južne Indije o brahmanskim naseljima na obalama rijeke Tungabhadra. On izražava istu misao najprije barbarskijom slikom, svojstvenijom tadašnjem Mediterancu: “Kao netko tko je navukao na sebe ovnujsku kožu, brahman izlazi iz tijela u koje je obučen, da bi jasno ugledap taj logos nazvan Bogom”. A zatim dodaje usporedbu koja je mnogo tipičnija za indijske opise: “Kad izlaze iz tijela, brahmani su kao ribe kad skoče iznad vode i u čistom uzduhu ugledaju Sunce”.

U nadrealističkoj slici oplovljavanja baruština podsvijesti u olupini čamca Punći Koči prve su se prepreke mojih napora koncentracije javile u dva oblika: jedne kao likovi na obali koji nailaze, zaustavljaju se, promatraju moje tdmaša (“cirkuske”) pothvate, a zatim se udaljuju bez neposrednog uplitanja u moj posao, zaostaju zasjenjeni šipragom (još uvijek imam utisak da tako stoje i gledaju dokle je njih volja, a ja ne moram da im obraćam pažnju); druge kao zapljuskivanje ili kuljanje kroz pukotine razlabavljenih aluminijskih ploha muljevite tekućine, zatalasanog ljigavog taloga koji Buddho naziva “izljevima” (asava) u svijest. One su gadnije jer su sablažnjivije, ali ih je upravo zato lakše odstraniti. Nagli prekid daha to redovno postiže u potpunosti. Pretpostavka je vjerojatno ne samo uvježbanost, nego i intelektualni prekid s najizrazitijom čuvstvenom pobudom kršćanske religioznosti i pobožnosti — strahom od grijeha i grižnje savjesti. Savjest je izraz čuvstvenog vrednovanja “sebe” koje isključuje mogućnost neposrednog uvida u stvari “kakve jesu”. Svijest o “sebi” i ne može da sadrži predmetno bilo šta što nije pogrešno (a-kusalam), jer je i sama u svojoj psihičkoj pojavnosti pogrešna. Čišćenje je, dakle, dokidanje (“gašenje” — nibbanam) samoga sebe, a ne ostvarenje ljudskih pozitivnih ideala. Nezavisno od toga isključivo buddhističkog gledanja na svijet, poznato mi je također da je svakoj vrsti indijske religioznosti ta kršćanska tlapnja pod grijehom zazorna i bolesna pojava. U to me je neposredno uvjerio Ramakrišna.

U Ramakrišninoj sobi (polovinom 19. vijeka), među šarenim slikama bogova “svih vjera”, nalazi se i slika Isusa koji hoda po vodi i izvlači svetog Petra koji tone, jer mu se pokolebala vjera. Ta je priča iz kršćanskog Evanđelja djelovala neobično privlačno na Ramakrišnu. Od tadašnjeg snažnog pokreta “kristijanizacije” hinduizma u kalkatskom Brahmo-samađu odbilo je Ramakrišnu upravo kršćansko poniženje čovjeka na biće opsjednuto strahom od grijeha: “Grijeh — to je sve što se čuje u vašem Brahmo-samađu. Bijednik koji stalno ponavlja: 'ja sam rob, ja sam rob', postiže jedino to da zbilja postane rob. Tko dan i noć ponavlja: 'ja sam grešnik, ja sam grešnik' — taj doista postaje grešnik. Treba imati takvu žarku vjeru u Boga da možeš reći: 'Šta?! Zar grijeh može da prione uz mene kad uvijek ponavljam ime božje? Kako bih mogao biti grešnik? Otkud bi još mogli postojati okovi za mene?” (Razgovor s Kešabom 27.10. 1882)

I bez takvih uvjerenja koja su strana buddhizmu, mogu reći iz vlastitog iskustva da njegovanje kontemplativnog zadubi jenja nije borba s “grižnjom savjesti”. Smetnje prve vrste znatno više zaslužuju da budu tu i tamo ocrtane, zabilježene, pa čak i analitički “obrađene”. (Poslije svake vježbe kontemplacije potrebna je retrospektivna analiza.) Prirodna je pretpostavka da ni te smetnje nisu nedužne kako izgledaju na prvi pogled. U tom mi se smislu sada čine značajne smetnje koje su se ponavljale u prvim sedmicama mojih vježbi toliko redovno da su im zatim nosioci “uloga” prirodno izblijedjeli krivnjom vlastitog pedantizma i presušenja fantazije. Ne moje fantazije! Pokušat ću razjasniti u nastavku zašto su se baš te smetnje, srećom za mene, pojavile u to doba, iako je njihova nadražajna snaga za maštu i savjest bila i ostala prosječno površna. Izgled? mi iz tog primjera da događaji koji nisu ostavili dubljeg traga u životu, združeni s asocijacijama koje također nisu ostavile dubljih tragova, ipak mogu da djeluju vrlo izrazito na oblikovanje čvrstih arhetipskih tvorevina.

Prva slika. Mlada Parskinja Aban stoji na otoku pješačkog prijelaza na određenom raskršću Oxford Streeta u Londonu i čeka zeleni signal. Naglasak je cijele slike na njenom neobičnom šeširu, crnom, od prozirnog lakog materijala, s velikim ovalnim obodom. Vrlo joj dobro pristaje. U realnosti nisam ni jedanput vidio Aban sa šeširom. Sjećam je se jedino u sari ju ili u uskim sportskim hlačama. Nakon prvog čuđenja javlja se početna smetnja u pomisli da je Aban trebala, nekako baš u to doba, da ode u London na duži boravak. Možda je moja vizija autentična? Možda zbilja u tom trenutku stoji na tom mjestu, dostojanstveno zadovoljna svojim novim, ako ne i prvim, šeširom. Taj utisak zatim pojačava moje vlastito sjećanje na tu istu tačku u Londonu. Time, međutim, biva pokolebano prvo pouzdanje u vjerodostojnost moje vidovitosti, ali ga nadomješta ugodna zamjedba temeljnog ugođaja iz kojeg je u dva skoka izrasla cijela “smetnja”. — Bilo je ljetno dopodne, možda u isti sat, vedro i sunčano, slično ovom blagom februarskom danu na Sri Lanki, više godina prije nego što sam upoznao Aban u Indiji. Vraćao sam se iz biljetarnice opere Covent Garden neobavljena posla. I to je sve čega se sjećam na toj tački. Kako sam spomenuo, slika se vraćala redovno duže vremena dok se nije izlizala kao stari film. Od tada je prošlo godinu dana a da s tim motivom nisam imao primjetljive smetnje. Karakteristično je, ne samo za moje poznanstvo s Aban (u tome bih najlakše mogao da sam sebe zavaram), nego za čitav kompleks mojih smetnji u prvim mjesecima, među kojima je ovo samo jedna, prva, ali ne i ugođajno najsnažnija slika blijeđenja prošlosti, da je moje ljetovališno poznanstvo s Aban i s njenom majkom, prije dvije godine u Darđilingu, bilo vrlo srdačno, ali ne i sentimentalno, zahvaljujući, dakako, prije njenom nego mojem zdravom i realnom stavu prema životu, a i širem kompleksu društvenih odnosa u parskoj sredini koja me je u to doba usvojila (najprije kao “vjeroučitelja”, jedinog od prisutnih ljetovališnih gostiju koji je imao sobom i jednu od parskih — zoroastrovskih — svetih knjiga).

Kao početnoj smetnji ovoj slici nisam pridavao posebnu važnost. U to doba nije još prošlo dugo vremena otkad sam Aban sreo posljednji put, na njenom bračnom putovanju u Kašmiru, pred odlazak u London, koji je trebao da približno koincidira s mojim odlaskom na Cejlon. Nikakve druge asocijacije osim ovih nekoliko slučajnih koincidencija u našim putovanjima svijetom, iako se nikad nismo dopisivali, nisu mi dolazile na pamet otkad je slika prestala da se vraća kao smetnja, pa do sada kad sam je umjetno evocirao. Sada, međutim, prvi namjerni dodir toga zapretenog žarišta razotkriva u mojem sjećanju sasvim nove vidove njegova razumijevanja.

Rekao sam da mi je od prvog časa bilo jasno da je neobičnost slike, a i smetnje, izazivao šešir. Zašto, to se uopće nisam pitao dok je trajao cjeloviti utisak. Sada mi se prije svega ostalog vraća u sjećanje to zašto, koja je arhetipska simbolika iskonski odvojena od svog nosioca u smetnji. Taj ine je šešir, uz male razlike u materijalu, ali ne i u boji i obliku, impresionirao u dva navrata ranije u povijesti slikarstva. Prvi puta na svjetlokosoj glavi gole Venere L. Kranacha (?), na čije tijelo se kupe savršeno realistične muhe. Ta je slika neposredno poslije rata bila izložena duže vremena u Palazzo Venezia u Rimu dok nije vraćena u Njemačku s ostalim ratnim plijenom. — Drugi puta, desetak godina kasnije, na Rubensovom triptihu u katedrali svetog Bavona u Antwerpenu, umjetnički najukusnijoj staroj crkvi u koju sam ikad ušao. Odlučio sam na prvi pogled da je to za mene najbolje Rubensovo djelo — uz jedan od manjih čistih krajobraza, koji je izraz zlatnog bogatstva boja, tipičan za zalazak sunca u kasnom žetvenom ljetu Flandrije. (I taj je Rubens bio izložen u Palazzo Venezia, koliko se sjećam, istovremeno i na istom zidu, a snažniji je od cijelog niza istovrsnih Rubensovih studija u galeriji u Bruxellesu.) — Na jednoj strani antwerpenskog triptiha Bogorodica dolazi u posjetu majci, prije Isusova rođenja, u jednostavnoj putnoj haljini, s tipičnim šeširom. Ta je Rubensova verzija prirodno djelovala snažnije na oličenje moga arhetipskog kompleksa, pa je u tom obliku ušla i u flamanski ciklus moje lirike (1953—1955, na engleskom). Tada je Tintoretto (s istog zida u Palazzo Venezia) poslužio kao sviješću zasjenjena asocijativna veza s tematikom sredozemnog istoka, koja je u to vrijeme bila kontrapunkt mojih nordijskih nadahnuća (“ … And meet the spider within … — Are there still such places in Beirut? …”)

Rukopis božične pjesme iz Bruggea nemam kod sebe. — Kritički stih je sadržavao predosjećaj ressentimenta koji se ispoljio tek dvije godine kasnije u slomu jednog prijateljstva što sam ga održavao u predalekom rasponu između istoka i zapada:

Christmas was nearing. The snowflakes were few
to cover the dirt. Yet some angels flew
down to earth. Some noble spirits were excited.

Old Belfirv's crovvmed head bade to convoke
his peers of old and <new, with them to evoke
the mystery of birth. Both you and I were among those invited.
. . . . .
Rubens' Madoimas with brimmed hats did resent.

Sve je to srećom potpuno izostalo iz svijesti u mojoj lanjskoj smetnji. Isplovio je jedino šešir, dospio u London i našao se na glavi osobe koja je i u ovom slučaju tačno na izmaku dviju godina postala smetnja, a vjerojatno je (po psihoanalitičkoj matematici) značila žarišnu tačku u skupu osoba među kojima mi se nikad nije činilo da je bila najvažnija. Zbog te sretne okolnosti “subjektivnog” uvjerenja vraćala se neko vrijeme statički, bez fantazije — a zatim je bez poteškoća i napora izblijedjela. Neke druge uzbudljive figure iz iste skupine stigle su za njom i zadržale se upornije i ćudljivije u mojoj mašti. Aban je ostala pasivni gledalac mog intimnog života.

Pa ipak, kao bol zuba kojemu se izvadi živac, tako iščezavaju i duševne smetnje. Zašto? — Moja duboka izvjesnost o tome osniva se na jednom od najzapanjivijih unutarnjih doživljaja iz djetinjstva. To je bio prestanak moje prve ljubavi. Taj potpuno introvertni doživljaj obuzimao me je dvije godine, od desete do dvanaeste godine života. Zatim sam preselio u drugo mjesto. Ništa novo se nije dogodilo što bi moglo djelovati na promjenu mojih osjećaja. Jednog dana su mi rekli da je djevojčica (mojih godina), u koju sam još uvijek vjerovao da sam zaljubljen, u posjeti kod zajedničkih znanaca u istoj kući. Istoga časa sam osjetio da od mojih dubokih i mučnih osjećaja nije preostalo više ništa. Zbog toga mi je bilo vrlo neugodno. Uspio sam da izbjegnem susret.

U početnom razdoblju mojih vježbi kontemplacije, prije godinu dana, moje je prvo otkriće bilo još jedanput da osjećaji, bar u mojem posve ličnom slučaju, gube žalac zbiljskog života u prilično taČno ograničenom roku od po dvije godine. U ovom slučaju to je otkriće značilo s jedne strane ogromno moralno olakšanje S druge strane, istovremeno sam bio svjestan da sam, ako se nisam prevario u računu, otkrio veliki skandal ljudske savjesti za koji nisam nikada ni slutio da djeluje u pozadini čitave moje moralne filosofije, stava prema životu, a vjerojatno i etičkog htijenja u ljudskoj prirodi “uopće”. Nikada nisam slutio da su te granice “praktičnog uma” tako ornamentalno ocrtane šestarom spinozijske geometrije.

Za razliku od filosofske poruke koju sam izveo iz prestanka svoje prve ljubavi, ovog puta, pod znatno većim teretom moralnih odgovornosti koje je život tovario na mene decenijama dok ih nisam stresao u jednom trenutku bez mnogo kolebanja kao gnjilež prezrelih plodova, dostajao mi je neznatan prvi poluugodan-poluneugodan utisak baroknog šešira koji sam prepoznao na otočiću usred struje Oxford Streeta. Važno je postalo pitanje: Da li ću ikada uspjeti da raščistim staretinarnicu uspomena koje se sklapaju i rasklapaju neprekidno od sitnih, atomskih djelića stvarno doživljenih i knjiških, razbijenih i izlomljenih slojeva i raspona svjetskih kultura u čija sam prekrižja zapao, u krugu širine Ekvatora na kojem sam se upravo našao, u ponoru u čijem se zjapu pramen svjetlosti moga duha upravo zaustavio na rasponu Mohenđo-dara u Indiji i Ura u Haldeji — pet, deset ili više hiljada godina uspomena čije se snažne keramičke i proćućene boje (u mojoj zbirci iz iskopina Kaušambija) ljeskaju na raspuklinama moje pretovarene svijesti? Nije li ludilo jednostavnije rješenje? — Ne! Ludilo suvremenog čovjeka je korak iz jednog svjetskog rata u drugi, iz drugog u treći… Učinit ću sve što mogu da izumrem u plemenitoj šutnji zabačenosti, ne “negdje”, nego ovdje na kraju svijeta.

Jednogodišnje iskustvo do sada mi potvrđuje i dalje da se nisam znatno prevario u svom pučkoškolskom računu: Grižnja savjesti gubi svoj žalac nakon dvije godine. Ono što preostaje, kao krhotina zuba kojemu je izvađen živac, tek je smetnja savjesti oko koje se kupi slina egzistencije. No smetnje kontemplacijskih vježbi nisu ovakve “smetnje savjesti” nego zbiljske žive smetnje — mlađe od dvije godine, ili stare upravo dvije godine, pripremljene da im se posljednjim bolnim zamahom istrgne već omamljen živac. — Preostaju smetnje neposrednog ugođajnog ambijenta. Krhotine savjesti ostaju za spoticanje “zdravog razuma” u obavljanju preostalih svakodnevnih poslova. U posljednje vrijeme ustalio mi se, već nekoliko mjeseci, običaj da svakog jutra dok se umivam po mraku u otvorenom predvorju svoje kolibe i mučim se da poluslanom vodom sperem sapun iz ušiju, ponavljam uvijek jedan te isti odgovor, vrlo razborit i jasno formuliran, pred jednom te istom krhotinom savjesti kao pred oltarom. Prije nego što se uspravim iznad lavora da uzmem ručnik s konopa, ogledam se kroz đunglu da vidim počinje li nebo prosijevati ili još ne. Zatim idem dalje svojim poslom. Odluka da treba ušutjeti sve je lakše sprovodiva čim pažljiviji postaje uvid u zbivanje in stotu nascendi duševnog toka. Jer, duša je neprekidno in stotu nascendi. Upravo na osnovu tog uvida Buddho negira njen opstanak (a u novijoj psihologiji je slično postupio W. James).

Tekst iz Visuddhi-magge (“Put pročišćenja”, Buddhina katharsis) koji sam ovdje želio dodati u zagradi suviše je zanimljiv u potpunosti svog književnog izraza, a da bih ga mogao znatno skraćivati. Navodim ga opširnije za meditativne duhove:

“… Zatim svaki pojedini korak dijeli u šest dijelova: dizanje noge, pomicanje naprijed, pomicanje u stranu, spuštanje prema tlu, spuštanje na tlo i odupiranje o tlo… Na tih šest dijelova na koje je razdijelio korak primjenjuje tri obilježja egzistencije prema kriteriju onoga što u svakoj fazi zastarijeva. Kako? — To treba shvatiti ovako: Počela i vrste posredne tvarnosti koje sudjeluju u dizanju noge prestaju postojati s tim dijelom pokreta i ne traju do pomicanja noge naprijed; zato su nepostojani, bolni, lišeni vlastitosti. Isto i u sljedećim fazama… Tako se slamaju tvorevine kao što prskaju sjemenke sezama sasute na vrelu tavu… Priroda tvari ispoljene iz svijesti postaje nam očita u promatranju radosnog i žalosnog izraza. Tvarni kompleks koji se ispoljava u času kad je netko radostan gladak je i nježan, dodir mu je svjež i mekan, dok je tvarni kompleks koji se ispoljava kad je netko žalostan naboran, oronuo i ružan… Život, osoba, radost i bol — to je sve što se stječe u svijest prohujalog trenutka… Prirodna tvar je ime za spoljašnju tvar koja nije zavisna od osjetila, a javlja se početkom ekspanzije nekog svijeta u cikličkom nastanku… Trenutačnost opstanka te tvari postaje nam jasna ako promatramo izdanak cvjetnog stabla ašoka. Tvar koja se ispoljava kad je mladica nježno ružičasta iščezava ne dosižući do vremena kad boja postane zagasito crvena… žućkasta … svijetlo pa tamnozelena… povenula…”

(Buddhaghoso, Visuddhi-maggo, XX:61—74. 5.v.n.e.)

Bijeg u Gulmarg. — Javljaju se prirodno i vedre nedužne smetnje. Jedna od najsnažnijih bio je dugo vremena upornom redovnošću Dalaj-lama. — Ni s koje strane ne znam kako da shvatim svoju privrženost Tibetancima. Nikad ranije nisam osjetio ljubav ni “razumijevanje” za bilo koju vrstu ljudskih zajednica, a najmanje po kriteriju narodnosti. Patriotizam mi je uvijek bio odvratan, a to je i danas u svakom obliku. Ipak, moji su osjećaji prema Tibetancima kao Tibetancima od prvih susreta po njihovim prljavim selima u istočnim Himalajama bili ganutljivi. U tome nema ni teosofske mistike ni bolećive sentimentalnosti, a pogotovo ne patriotskog sučuvstva. Prvo svojstvo kojim me je osvojio Dalaj-lama, dok ga još nisam lično poznavao, bila je potpuna odsutnost izbjegličkog ogorčenja u njegovu liberalnom i zdravom političkom stavu (u govorima koje sam lično čuo, ne u izjavama objavljenim pod njegovim imenom). Nezavisno od svakog tibetanskog mitosa — iako mi ni on nije stran još iz mladosti — u realnom životu Tibetanac je za mene nešto sasvim drugo, gotovo oprečno mističnoj fantaziji. On je potvrda rusćovskog ideala čovjeka. Tim snažnije što su moji prvi bliži doticaji s njima počeli u školama i na izletima s djecom u Himalajama. Kao odraz svega toga vedrog uzbuđenja koje može da me dotjera do suza, Dalaj-lama je postao najveselija “smetnja” moga kontemplativnog mudrovanja. Javljao se od početka (pa dok i on nije izblijedio) kao i ostali gledaoci moje plovidbe, na obali — kršan momak koji se grohotom smije. U ozbiljnim, filosofskim diskusijama, koje su mu tada bile možda najomiljeniji hobi, ako tako smijem da se izrazim o Njegovoj Svetosti, provale tog smijeha znaju u najmanju ruku da smetu sugovornika svojom neočekivanošću, ali me nikad nisu ostavile hladnim. Nikad nisam pomislio ni to da je izlišno dalje govoriti o stvarima koje su usprkos svojoj ozbiljnosti znale izazvati njegov smijeh — nikad podrugljiv podsmijeh, nikad pristojnu nedoumicu. — Uz njega se nekada javljao i ozbiljni lik njegove sestre na čijem je licu jedan nedavni nesretni slučaj pogdjekada izazivao izraz traumatične zabune.

Sta poduzimam protiv tih smetnji? Buddho je i u ovom slučaju bio posve jednostavan u svojoj sistematičnosti. Njegova je metoda četverovrsna: neposredno odstranjivanje nepoželjnih stanja koja su se već pojavila kao smetnje; nedopuštanje da se pojavljuju nove smetnje te vrste; njegovanje povoljnih motiva koji već postoje u klici i kojima nepovoljne treba zamijeniti; razvijanje još nepostojećih povoljnih stanja. Sa stanovišta modernih psihoanalitičkih pretpostavki i predrasuda, druga vrsta metoda, nadomještanje i zaobilaženje nepovoljnih motiva, sublimacija, ima prednost pred jednostavnim odbijanjem i odstranjivanjem. Ovdje sam se na to pitanje osvrnuo zbog jedne fantastičnije mogućnosti koja mi se učinila privlačni ja. Tu sam obrambenu mjeru nazvao nostalgičnim “bijegom u Gulmarg”.

Gulmarg je “put cvijeća” u Kašmiru, nevelika uvala u himalajskim vrhuncima na visini iznad 3000 m. Pristupačan je i kao ljetovališno mjesto pješacima, jahačima i nejakima koji putuju u nosiljkama. Od maja do septembra, kad nije pod snijegom, uvala je prekrivena niskom travom i sitnim cvijećem, obrubljena sa svih strana granicom vječnog snijega. Odasvud, na raznim visinama ispod tog ruba, raznim brzinama preko kamenja i kroz meko tlo poljane teku i šume bujni potoci. Kad se iziđe iz kotline, na obilasku njenih oblina izvana, spuštaju se strme šume ukrašene veličanstvenim deodarima u veliku kašmirsku kotlinu oko Srinagara. Uz podnožja strmih obronaka, plodno i močvarno područje “himalajske Venecije” odvojeno je obrubom bijelih nanosa kamenja s planina. Tu se bujice raspršuju u plodna jezerska područja. I neprekidni šum voda koji dopire iz tih dubina snažan je i neobičan. Na izlazu kroz kapiju gulmargske kotline (na suprotnoj je strani zaleđe strmog snježnog zida čije je sljeme granica s Pakistanom) jedan kružni put vodi nadesno više od milju po obronku do sedla preko kojeg se ponovo stiže u dolinu. Na vrhu tog sedla bila je izgrađena skupina tipičnih anglo-islamskih ljetovališnih vila. Te drvene kuće u Kašmiru nisu nikad sagrađene od punih greda, nego od dasaka koje jedna drugu natkrivaju u kosini, ali nikad potpuno ne obrubi ju ju, tako da u neožbukanim prostorijama uvijek puše. Pod teretom snjegova i te otmjene ljetovališne daščare s gotsko-islamskim ekrerima i viktorijanskim atrijima gnjiju i već se prilično brzo napuštene urušavaju. Takvo je bilo naselje na kraju moga omiljenog puta, a mostići na tom putu već su u stanju raspadanja, ali još, upotrebljiv za opreznog pješaka.

Moj “bijeg u Gulmarg” upravo je bijeg tom stazom prema naselju od Čijeg napuštanja nije moglo proći mnogo godina. Na luku od blizu 90° od polazne tačke nalazi se mjesto gdje se zaustavljam. Šuma koja se spušta niz obronak nije gusta, ali obronak nije krševit. Iz nejasnih razloga, na mjestu na kojem se zaustavljam spušta se trak nepošumljene ledine, upotrebljiv kao pašnjak, strmo do dna. Dno, možda niže i hiljadu metara, s te strane nije otvor kašmirske doline nego korito snažne rijeke koja teče u suprotnom smjeru, prema jugoistoku, između dviju planinskih kosa. Ipak je moguće pogledom pratiti dio njenog toka na preskoke kroz nekoliko zavoja. Dalek šum te snažne rijeke doseže do moje visine s neopisivom veličanstvenošću. Taj se prizor vratio pred moje oči jednog tmurnog dana dok sam u pustinjačkoj kolibi obrasloj cejlonskom đunglom čitao Buddhin govor, “Budite poput Mjeseca” (Samyutta-nikayo, XVI:2): “Poput Mjeseca treba da se krećete, prosjaci, udaljeni tijelom, udaljeni duhom … isto onako, prosjaci, kao kad se neki čovjek nagne da pogleda u stari zapušteni bunar ili niz obronak planine ili niz provaliju rijeke, udaljen tijelom, udaljen duhom”.

Još uvijek smatram da zorno zauzimanje takvog stava udaljavanja od provalije najbolje pomaže laganom i opreznom odstranjivanju smetnji na putu kontemplacije. Dah koji pobuđuje predodžba ove vrste izaziva ugođaj otuđenosti i svježine planinskih vrhunaca, ukoliko ne potpadnemo pod sugestiju predodžbe prije nego dopremo do željenog ugođaja, i tako budemo zavedeni kao što se najprije dogodilo meni u bjekstvu na Gulmarg.

Dok sam u Gulmargu sjedio, najradije prije podne, na debeloj niskoj grani stabla u maloj zaravni preko puta opisane provalije, shvatio sam da bi upravo ta uvalica pod planinskim vrhom bila najidealnije mjesto na svijetu na koje bih se mogao povući do kraja života.

— A zima pod snijegom veći dio godine?

Začudo, ne mogu se sjetiti da sam u Gulmargu razmišljao o takvim okolnostima i pojedinostima. Međutim, ovdje u prosjačkoj kolibi na Sri Lanki, prvi postranični i plašljivi pogled prema pozadini gulmargskog prizora u mašti bio je jednako sudbonosan za moje sanjarenje o spasu u Gulmargu kao Orfejev kolebljivi osvrt na Euridiku u podzemlju. Nalijevo od grane na kojoj sam sjedio rub mi je oka u toj kriptičnoj reminiscenciji zahvatio jedan prizor moga nesuđenog “ašrama” koji je fatamorgana tu za mene upravo sagradila. Doduše, nije mi se svidjelo već na prvi pogled da to konačno sjedište moje duhovne djelatnosti ima svijetlo ožbukane zidove, da nije sagrađeno od oblih debala jelovine kao kućice po bosanskim planinama u mojem djetinjstvu. Disciplinirano obilje cvijeća djelovalo je također suviše građanski. Ipak sam samosvjesno odmah ušao u tu poklonjenu vilu. U radnoj sobi na prvom katu visila je u suncu nad kaminom velika fotografija Dalaj-lame. Posljednji orfejski udarac zadao mi je sluga na ulazu u prizemlje. Tibetanac mojih godina; pitam se još uvijek u nedoumici da li zbilja sasvim nepoznat iz realnog života. Na široko nasmijanom kršnom licu bore su se sjekle u krupnim četvorinama. Protanjene pletenice povezane plavom vrpcom iznad širokog čela nisu bile pod njegovim uobičajenim smeđim šeširom. U jednom uhu tirkiz veći od jednog kvadratnog centimetra…

A na ponovnom zaokretu pogleda u “realnost” —

vječna ljepota jednostavnih slika:
nježne boje cvijeća na sočnoj livada
pod ljetnim prstenom snijega,
još nježniji miris u podnožju smreka,
lelujav nad strminom u podnevnom povjetarcu.
Zvukovi nad pozadinom žubora potoka i rijeka
sa svih razina sve blažeg obronka,
u svim brzinama prštavog mlaza i potmulog toka
(zašto vijugaju mlade rijeke kroz mekanu zemlju dolina?)
— dva vrapca (mužjak s prsima tamne bakrene boje
kao sod svježe vode)
prhnu pa zacvrkuću od žbuna do žbuna;
nečujni zasjek krila velikih ptica
izmediu dva vrhunca, šumovitog i snježnog,
nečujni blijesak i nečujni kovitlac
uzleta i sleta u "krugu;
utamljeni pokret žarkih podnevnih boja jahača u kasu
preko poljane.

Sjecanje na ljetnikovce mogulskih vladara uz jezero,
na duge lijene maćuhica i ruža
uz razine vodoskoka i starome vodopada
niz zasjeke frula u 'kamenu za zvučni odboj voda.

Post scriptum 15 godina kasnije, kad sam se naselio u poluruševnom škotskom svratištu na obronku najvišeg vrha Sri Lanke Piduru-tala-gale (približno visine Triglava, s prostranim travnjakom na zaravni vrhunca):

Put razrovan bujicom,
blaži uspona,
šiprag, rododendroni,
tihi travnjaci.
A zatim me prigrli
duh planine i nosi
dokle hoće sam.

A na povratku želja
da sjedim bez umora
tiho u zadubljenju.

— Treba ići sam.

I tako dalje zloupotrebljavam često puta iluziju neobičnog vozila i ratnog plijena našeg poštenog Daše za svoje nadrealističke letove nad urušenim svijetom. Da odam počast, na kraju, okviru kojim me je snabdio u ovom pismu, zaključit ću s jednom nemilom zgodom koja se tiče samo njega i njegova poštenja.

Neke je večeri kasno dovezao svojom poštanskom prugom jednog nadobudnog mladog Sturmfuhrera obnovljene njemačke vojske. Znak raspoznavanja Sturmfiihrera u civilu bio je veliki žuti brk ulašten u oštrobridno četverouglast oblik lineala od 20 cm. Dasin znak raspoznavanja, dokaz istine i poštenja, bio je zub koji mu je gost izbio pesnicom da se ukrca u čamac. Kad ga je maha-thero upitao šta se dogodilo, SUirmfunrer (koji nije stigao dalje od ulaznih vrata u našu dana-salu) je odgovorio pretjerano korektnim engleskim magnetofonskim izgovorom: “I am afraid I had to do so.” — Dasa je tražio pet rupi ja za prijevoz! Pet rupija, tadašnja protuvrijednost jednog dolara, bila je osnovna jedinica cijene koja se ovdje može tražiti od stranog turista — ako se uopće već nešto traži na taj način. Naravno da u području pustinjačkog naselja skupljanje i primanje novca nije dozvoljeno. Posluga bi trebala da se zadovolji diskretnim bakšišem, a ako je bakšiš premalen, trebalo bi da primalac prstom pokaže da postoji još po neki zaslužni i važni član posluge koji je bio ili će biti potreban za izvršenje usluge. Međutim, to interno pravilo našeg morala za laike nije bilo poznato Stunnfuhrera i nije moglo biti obrazloženje njegova postupka. Kad je razjasnio svoj slučaj i nije naišao na odobravanje, zamolio je maha-theru da “smije izraziti svoje zbogom” (to bid his good-bye) i nestao u noći. Kuda i kako, to smo se pitali iza njegovih leđa. — Ehrenfrage!

Prošla je godina dana moga boravka ovdje. Turistička sezona je opet u punom jeku…

Post postscriptum… A zatim je prošlo još desetak godina od mog odlaska i odsustva s pustinjačkog otoka do posljednje posjete (do sada). (Prvu godinu tog novog razdoblja u svom pustinjačkom životu, iako ona još nije važila kao konačno napuštanje otoka, opisao sam u priči “Rala-hamijeva aranja — sveta šuma pod crnim stijenama”, 1968.) Posljednja posjeta koju želim da spomenem u dodatku bila je povodom smrti i sprovoda mog učitelja, maha-there, koji me je tamo zaredio i nakon nekoliko godina “unaprijedio” u konačno i potpuno zaređen je (upasčmpadd), na koje ću se osvrnuti u posebnom poglavlju. No sprovod učitelja uključio je neočekivano i posljednje posmrtno zbogom njegovom sluzi i počast simbolu njegove tragične plovidbe kroz zaleđa života (“back-waters”), završene u barovitom šipragu opisane pruge Punći Kočija, ne bez fatalne analogije sa slutnjom o njegovom prethodnom životu. S himalajskih odrona kao da je bio odbačen u baruštinu đungle na suprotnom kraju indijskog potkontinenta, skupa sa svojim smrtničkim vozilom. Da nije možda utješno za nastavak njegovih vrludanja strujanja opstanka (samsaro) da je iz najkrućih oblika prapočela “Zemlja” prebačen ovom zgodom u sljedeće razblaženije agregatno stanje elementa “Voda”? — Sa stanovišta zakulisnog promatrača njegovih nastupa na pozornici svjetskih zbivanja (kako je u Bhagavad-giti simbolički opisan tok preporađanja svih živih bića), nastavak ove rekonstrukcije triju karika lanca u fantaziji “svjedoka” (sdkšin) kakav sam u ovom slučaju mogao biti ja, — evo šta se dogodilo:

Na dan maha-therina sprovoda njegovi preživjeli drugovi, koji su već odavno napustili pustinjački otok, i učenici koje je on tamo kasnije zaredio, a među koje sam spadao i ja, stigli su posebnim autobusom iz Colomba gdje su se sakupili u Vađir-arami, matičnom samostanu cejlonskog reda kojemu se nedavno priključila i prvobitno nezavisna naseobina evropskih pustinjaka na našem otoku. U vrtu seoskog hrama na pribrežnoj obali jezera gdje smo čekali na čamac povećavalo se mnoštvo posjetilaca, ali prijevozna sredstva su bila nedostatna. Velikog čamca, kojim je ranije Punći-koći održavao našu glavnu saobraćajnu prugu, nije više bilo. Umjesto toga unajmljena su dva ribarska čamca istesana u deblima velikih stabala u koje je moglo da stane, uz stanovitu opasnost, jedva desetak putnika svrstanih u jednom redu u korito trupca. Stabilnost trupa prividno je povećavao motor prikačen za krmu, posebno dobavljen za ovu svrhu.

U pristaništu na otoku bio je nasukan i izvinut na obalu stari veliki čamac s razbijenim bokom koji je već gnjio. Iznad njega u gustom granju bio je vertikalno uglavljen mali svemirski brod pokojnog Daše. U njemu se utopio jedne, možda i ne suviše burne noći. Njegove plovidbe u tom vlastitom prijevoznom sredstvu bile su isključivo noćne. Po danu je vozio veliki teretni čamac koji je sada po zakonu akauzalne sinhronosti svijeta ležao također razbijen ispod olupine privatnog svemirskog tanjurića. Dasina bijelo okrečena kućica bila je na bližoj pribrežnoj strani jezera u zaleđu otoka. Ujutro bi dolazio na posao prije naglog tropskog svanuća, iza 5 sati, a kući se vraćao po mraku, oko 9 sati. Bilo mi je nevjerojatno da nije znao plivati ni on, koji je spašavao život drugima, pomažući im vješto da se uz njega uhvate za rub izvrnutog čamca u toliko nesretnih slučajeva od kojih je nekoliko bilo poznato i meni, osobito smrt jedne majke s malim djetetom, ali ne u Dasinom pouzdanom velikom čamcu, nego u malom ribarskom dubu kakve iznajmljuju djeca uz obalu jezera. Nagađanje drugih koji o njegovom nesretnom slučaju nisu znali više od mene, bilo je da se u mraku zapetljao u puzavce među podvodnim žiljem pa da zato nije mogao da se izvuče iz prevrnutog čamca.

U dobrim starim vremenima, naravno, da sve to nije bilo tako. Stari njemački pustinjački pionir Nvanatiloka nije dozvoljavao boravak na otoku nikome tko nije pred njim položio ispit iz plivanja. O tome mi je živopisno pričao ovom zgodom jedan od najstarijih veterana, Ceh, Čije polaganje tog ispita izgleda da je bilo prilično švejkovsko, u doba kad je i Hašek bio u modi.

Poslije podne, nakon kratkog obreda i ne predugih govorancija, lijes je smješten na dva motorizirana debla koja su nas dovezla na otok, povezana u splav postoljem kratkim koliko je bilo neophodno da se na njega smjesti lijes pod žutim baldahinom. U ostatku dvaju podvojenih trupaca mogli su da stoje, kao na predrenesansnim slikama ribarskih scena iz Evanđelja, hijerarhijskim redom patrijarh (tačnije “veliki vođa” — mdhanayaka) reda i još nekolicina redovnika i pomoćnog osoblja za paljenje posmrtne lomače na trećem, nenaseljenom, “švicarskom” otoku, nazvanom tako po nekom biologu koji se ovdje neko vrijeme bavio proučavanjem, početkom 20. vijeka, još prije osnutka pustinjačkog naselja. (Možda je taj vremenski slijed interesa za otoke naveo Lady de Silva na misao da otkupi te otoke i da ih pokloni novodošlom buddhističkom misionaru Nvanatilćki za prvi zapadnjački pustinjački dom.)

Posmrtni obred u buddhizmu ostat će za mene jedan od najsnažnijih utisaka lapidarnosti klasičnog stila. Ni rođenje, ni vjenčanje, ni smrt u buddhizmu nisu sakramenti, zapravo i nemaju nikakve veze s religijom odricanja od svijeta. Jedino je smrt potresni dokaz Buddhine prve “plemenite istine” o implicitnim uzrocima i posljedicama neminovnosti patnje. Zato i na sprovodu buddhističkih laika redovnici imaju prvu riječ koja upravo svojom kratkoćom potresno estetski odudara od nepredvidivog niza dugačkih govorancija koje za njom slijede, a održavaju ih pozvani i nepozvani laici, hazarski galamdžije i advokati. — Ono što pripadnici Buddhina prosjačkog reda imaju da odrecitiraju jesu posljednje Buddhine riječi na samrti:

“Nepostojani su sastojci bića. Tek što se pojave, pojave se raspadaju, a njihovo gašenje je sreća.”
(anićća vata sankhara — uppada vaya dhammino uppajjitva nirujjhanti — tesam vupasamo sukho)

Pustinjački otok ima i svoje groblje. Na najvišoj tački, gdje se krševito zemljište strmo spušta u jezero, iza maha-therine kućice i biblioteke na samom rubu otoka, podignut je spomenik utemeljitelju, Nvanatiloki, poslije njegove smrti 1957. godine. Vrh mramornog spomenika ukrašen je velikim guščjim perom u tintarnici. To je simbol njegovog književnog i prevodilačkog misionarskog rada. U pozadini je nevelik krug gdje bi trebale da se pokopaju urne nas ostalih sljedbenika, svaka pod malim zaobljenim kamenom, nešto manjim od kilometarskih oznaka uz ceste. Ali, iako ih je u međuvremenu tu pomrla već nekolicina, dva Engleza i jedan Cejlonac, na brisanom prostoru groblja stršio je još uvijek samo jedan kamen — na grobu jednog Poljaka iz Kanade, koji nikada nije “nogom stupio” ovamo, niti je bio zaređen, iako je to želio. Svoju je skromnu ostavštinu poklonio za dalju izgradnju ovog naselja, a pepeo mu je poslan ovamo, srećom još pravovremeno da bude sahranjen. Male barokno iskićene urne s pepelom ostalih, koji su ovdje bili redovnici — poznatog engleskog pali učenjaka i plodnog prevodioca Nanamolija i njegovog prijatelja i suputnika od ratnih vremena u Italiji, za kojim je ostala skandalozna (iako ne jednoglasno usvojena) uspomena osnivača hipijevske sekte, uz najstarijeg pokojnika, opisanog u ranijem pismu po ambicioznoj tituli — Purger “Neizmjernost Znanja” još se uvijek pomjeraju na policama biblioteke — ne mogu da doznam zašto — a takvo će isto po smrtno poštovanje, izgleda, sada biti odano i našem maha- theri. To me je pomalo uzbudilo ovog popodneva dok sam s ostalima čekao povratak čamca, jer su svi pokušaji da dobi jem objašnjenje odbijeni upornom šutnjom. Jedino od Čeha sam doznao da je poslije samoubojstva Engleza, koje je iza zvalo skandal, on taktikom prepada na starješine telegrafski pokrenuo postupak da se pokojnika pokupi iz đungle gdje je živio kao osamljen pustinjak, da ga se preveze na otok i spali, nakon nekoliko dana nadimanja i truljenja leša. Za ključio sam da se iza svega toga čekanja na policama krije pseudo-kolonijalistička tvrdokornost najstarijeg i najneautentičnijeg “Evropljanina”, a možda i još ponekog tko se ovim bojkotom groblja opire vlastitoj posmrtnoj zajednici sa skandaloznim bratom-heretikom čiji pepeo se ipak nitko ne usuđuje da saspe u jezero kroz prozor biblioteke.

A za mene bi i u vlastitom slučaju to bio najljepši i najbuddhističkiji postupak. Jer i ja bih želio da moj pepeo, ako ne može biti vraćen prapočelima vjetru i vodi, ili dat za hranu najuspješnijim stvorovima koje je priroda uspjela da proizvede u ovom biološkom ciklusu (u kojem je čovjek tek najpovršniji rubni pokušaj neuspješnog samousavršavanja prirode na periferiji ovog životnog kruga) gdje
je potpuni sklad postignut jedino u žarištu stvaralačkog napora — u biljkama.

Moj posljednji odbojni ostatak taštine pri pomisli na smrt jeste odvratnost prema pokapanju lesa u grob. Želim da budem spaljen, a sada, eto, i da ne budem odložen na policu zbog bilo čijeg hira. Sada, dok pišem ovaj post-scriptum, (1980.) moglo bi se dogoditi i to da katoličke časne* sestre, od čijeg milosrđa najviše ovisim na fizički najvišem mogućem vrhuncu bjekstva od svijeta, povodom moje smrti proglase da sam umro kao katolički pokajnik.

Nije neobično da takve zabune budu dobronamjerno izazvane smrću pustinjaka moje vrste, već zato što je jedino uvjerenje koje sam još uvijek spreman propovijedati u svojoj neposrednoj okolici to, da smatram sve religije u izvornim oblicima jednako vrijednima, a u institucionalnim oblicima jednako nevrijednima i izopačenim do te mjere, da zbog jednako prijateljskog stava prema svima odbijam i izbjegavam posjete hramovima i crkvama svih vjera i sekti, kako onih zajednica koje me priželjkuju, jer im ne pripadam, tako i onih koje me se klone iz inferiornog straha pred nasrtljivom konkurencijom, a to je lokalno “hramsko svećenstvo” koje smatra da mu pripadam… — Ne znam da li bih na samrti imao volju i snagu da odbijem posljednjim ljudskim prijateljima — samaritancima posljednju želju da me još jedanput obrate — želju onih koji preživljuju, a ne onoga tko umire.

Razmišljanja o vrijednosti ovakvog prosjačkog testamenta prekinuo je konačno večernji porast uzbuđenja oko mene zbog zaborava onih u čamcima da i nas pokupe. Možda se i njima činilo već prekasno da odustanu od kratice. Tek kad smo otišli u dana-salu da se odmorimo, popijemo čaj i rasporedimo za noćenje u svojim negdašnjim leutima (pustinjačkim kolibama), došao je glasnik da nas pozove u čamac koji se netko s druge obale sjetio da pošalje po nas kad je vozač autobusa prebrojavao ukrcane pred polazak.
Na pristanište smo stigli opkoljeni znatnim brojem laičkih posjetilaca, pretežno mladih i bezglavih, koji su htjeli da se prikače uz nas makar i izvana. Navala je u mraku izazvala neminovnu opasnost nesretnog slučaja. Kad se čamac počeo kretati izlazeći u luku iz pristaništa, još u plitkoj vodi, počeli su ispadati oni koji su se držali vanjskih rubova. Mi koji smo stajali unutra nastojali smo da uravnotežimo nagib. To nam ne bi uspjelo da se Čeh nije razmahao svojim štapom, koji je gotovo veći, iako ne deblji od njega, da razjuri obijesne obješenjake. Ja sam izbacivao sandale japanke koje su plivale na vodi što je počela da zapljuskuje u čamac. Tako smo se spasili od posljednjeg pokušaja zlih duhova da i nas povuku u svoj vir smrti.

To je bio posljednji rastanak od učitelja postavljenog po službenoj dužnosti, kojemu sam i usprkos tome (za razliku od većine drugih mlađih podređenih u asketskoj disciplini) ostao uvijek prijateljski sklon i cijenio pouku koju je znao i volio da mi pruži za razliku od onoga što je trebao da nam pruži, a to bi bilo i suviše oskudno, da je nekome doista bilo potrebno. Naučio sam od njega o životu nadzemnih, zemaljskih i podzemnih životinja — od arhitektonskih sposobnosti ždralova, preko opasne umiljatosti mangusa, sve do otmjene povučenosti zmija i njihovih ličnih obilježja u posebnim slučajevima. Naučio sam i ono o čemu me on nije poučavao, jer njemu samom nije bilo potrebno, da svoj dobronamjerm" odnos prema bujnom životu đungle zadržim uvijek u šutljivom asketskom rastojanju čistog promatrača.

Od Punći-koćija se nisam rastao istim mahom. On ostaje trajniji i spontaniji simbol donkihotske plovidbe po muljevitim ušćima opstanka koje ovdje bar na stanovitim udaljenim i isturenim sprudovima okeana, pročišćavaju krokodili.

Kolofon

“Ljudi umiru kao stoka.” (Hemingway povodom prvog svjetskog rata)

Osnivač religije sikha, pandžapskih serdara, “Guru Nanak bio je omiljen i poštovan i kod hindusa i kod muslimana. Toliko su ga cijenili da su poslije njegove smrti, 1539. g, i jedni i drugi zahtijevali da sahrane njegovo tijelo prema svojim vjerskim obredima. Tada je tijelo bilo prekriveno tkaninom, a ujutro kad su došli da ga odgrnu, pod pokrivačem su s čuđenjem zatekli samo hrpu najljepšega cvijeća”. (Svami Suddhasatvananda)