Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Godwin Samararatne

5: Razmišljanje

Hurnse Gaper, Hurwenen, Holandija (21.juli 1998)


Prevod Maja Janković
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


Može li patnja nastati bez misli je zanimljivo pitanje o kojem bi trebalo razmisliti. Jer većina naših problema vezano je za misli i način na koji ih koristimo.

Misli često nastaju mimo naše volje, mahinalno, po navici. Primetićemo, ukoliko budemo posmatrali svoje misli, da se one javljaju same od sebe. Tek tako – iznebuha. To se dešava kao posledica naših navika i uslovljavanja. Pošto se misli jave, mi se za njih vezujemo. Samodestruktivna osoba mahinalno će nalaziti sebi zamerke ili će pamtiti ono što su joj drugi ljudi zamerali. Ljudi  skloni  autodestruktivnom razmišljanju mogu povremeno imati i pozitivnih misli, ali u skladu sa svojim navikama, oni će ih odbaciti ili potisnuti. Nasuprot tome, vezivaće se za svoje negativne misli. Zaista je zanimljivo videti šta mi sve radimo sa svojim mislima.

Ima još jedna stvar koju činimo putem svojih misli: smišljamo priče. Kada priči koju smo smislili podarimo realnost, čak iako ona nije realna, mi postajemo žrtve realnosti koju smo sami stvorili. Ovo je jedan destruktivan i veoma opasan mehanizam. Te priče mogu podstaći osećaje neizvesnosti, nesigurnosti, ljutnje, krivice itd. Mislim da svi ti naši takozvani demoni proističu iz priča koje smišljamo. Ovaj primer jasno pokazuje kako sami stvaramo svoju patnju bez da smo toga svesni.

To nam ukazuje na značaj svesnosti. Ako analizirate različite tehnike meditacije, videćete da se većina njih svodi na pokušaj da se bude sa nečim stvarnim. To može biti dah, osećaji u telu ili zvukovi koji nas okružuju. To je pokušaj da se stvarnost odvoji od onoga što ona nije.

Zanimljivo je i to da, kada su naša uverenja u pitanju, možemo postati prilično dogmatični. Iako većina naših uverenja može proizići iz priča koje smo sami smislili. Kada neko dođe i kaže nam da su naše priče besmislene, naljutimo se na tu osobu. Ne volimo kada se naša realnost dovodi u pitanje. Zato se držimo svojih uverenja i na taj način postajemo dogmatični. Nažalost, prava međusobna komunikacija nije moguća kada se tako čvrsto držimo svojih uverenja. Vremenom, priče koje smo smislili pretvaraju se u fantaziju, neku vrstu sna na javi u kome smo zarobljeni. Možete se zapitati koja je razlika između pravog sna i sna na javi. Zapravo, razlike nema: tek kada se probudimo shvatimo: „Pa ja sam to samo sanjao“.

Ono što je sjajno u vezi sa dahom jeste činjenica da je on stvaran. On je nešto  objektivno. Od njega ne možete napraviti priču. Ne možete fantazirati o dahu. To je jedna veoma jasna situacija gde zaista možemo uočiti razliku.
Ja radim sa ljudima koji imaju psiholoških problema ili psihijatrijskih komplikacija. Ponekad koristim dve tehnike kako bih im pomogao da uvide šta je stvarno, a šta nije. Jedna od njih je koncentracija na dah, a ponekad, kada  ljudima ovo teško ide, služim se koncentracijom na osećaje u telu. U te svrhe koristim takozvanu tehniku čišćenja. Telo se mentalno očisti od glave naniže ka stopalima, pa se onda postupak ponovi u suprotnom smeru. Na taj način im omogućim da osete svoje telo: sve osećaje i pokrete u telu. Potom, kada se jave fantazije ili paranoidne misli, zatražim im da ih jednostavno odagnaju i budu prisutni u stvarnosti sadašnjeg trenutka. To je veoma jasna razlika.
Još jedna pojava vezana za razmišljanje je osuđivanje sa kojim počinjemo čim se misli jave. Odmah dajemo minus onim mislima koje smatramo negativnim. Ovim kontrolišemo  i potiskujemo misli. Međutim, kad samo posmatramo misli, učimo da budemo otvoreni za njih; učimo da postanemo svesni da osuđujemo, onda kad to činimo. Kada, usled takvog načina posmatranja, osude postanu manje stroge, počinjemo da stvaramo prostor u kojem možemo slobodno da otpuštamo misli koje se javljaju. Tada se moć misli smanjuje.

Tibetanska tradicija to jako dobro objašnjava. Oni kažu da um treba da je poput prostranog neba, a misli da su kao oblaci: oblaci nemaju uticaja na nebo i obrnuto. Ovaj model možemo pokušati da sledimo u svojoj praksi. Dopustite svakoj misli da se javi bez osude. Objašnjenje je veoma jednostavno. Znam da je osuđivanje veoma jak oblik uslovljavanja na kojem moramo da radimo, ali upravo to je ono što čini  praksu: ne reagovati na misli kada se jave. Jer, na isti način na koji su došle, one će i otići kada imamo to prostrano uporište u nereaktivnom umu.  

Ova tehnika može se posmatrati i kao treniranje uma da bude poput ogledala, da samo odražava stvari onakve kakve jesu. Na ovakvo poređenje uma sa ogledalom nailazio sam u mnogim duhovnim tradicijama. Kada nešto što se smatra lepim stane pred ogledalo, odražava se upravo kao ono što jeste, a isto se dešava i sa nečime što se smatra ružnim. Primenjujući ovaj princip na našu svakodnevicu, kada se javi pozitivna emocija, jednostavno treba da joj dopustimo da bude to što jeste. Kada je radost prisutna, treba samo biti sa njom. A kada se demoni pojave i njih treba samo pustiti da se ogledaju onakvi kakvi jesu. Bez pozitivnih poena za radost, a negativnih za tugu, i jedno i drugo treba samo da se ogleda takvo kakvo jeste.

Mi to možemo postići u svakodnevnom  životu. Ukoliko reagujemo na svoje emocije, možemo istraživati i ispitivati te svoje reakcije. Nije važno ako reagujemo. To je jedan od aspekata onoga što bi se moglo opisati kao posedovanje ‘’uma poput ogledala’’.

Još jedan aspekt uma poput ogledala je to što on uvek funkcioniše u sadašnjem trenutku. Ogledalo ne može da odrazi nešto što će se desiti u budućnosti, niti nešto što se desilo u prošlosti. Postavlja se pitanje: da li je u svakodnevnom životu moguće uvek biti prisutan u sadašnjem trenutku? Šta, dakle, znači biti prisutan u sadašnjem trenutku? Trebalo bi to da razjasnimo. Iskusiti sadašnji trenutak je kao videti sveću koja sada gori pred nama, čuti zvuk kašlja, biti svestan daha i osećaja koje imamo u svom telu. Ali u svakodnevici takođe moramo da koristimo prošlost i budućnost. To je pravi izazov: kako koristiti prošlost i budućnost a ipak ih odražavati onakvima kakvi jesu.
Ukoliko potpuno odbacimo prošlost, nećemo umeti da pronađemo put do svoje kuće: to nam pokazuje da je potrebno koristiti prošlost. Kada ne bismo razmišljali o budućnosti, kada ne bismo planirali, ne bismo bili u stanju da dospemo tu gde jesmo. Kad razmišljamo o prošlosti, kada se sećamo, isto kao kad predviđamo budućnost, mi to činimo sada. Moramo da shvatimo da kada razmišljamo o prošlosti, kao i o budućnosti, to se uvek dešava u sadašnjem trenutku. Jedini problem je to što prošlosti pripisujemo stvarnost koju ona nema. Ne shvatamo da se ona ne može promeniti i dopuštamo joj da stvara negativne emocije i patnju. Na sličan način može se javiti i strepnja vezana za budućnost. Iako budućnost još uvek nije došla, mi ipak u sadašnjosti razmišljamo o nečemu što će se tek dogoditi. U umu koji je poput ogledala sve to razmišljanje o prošlosti i budućnosti odvija se u sadašnjem trenutku.
Još jedna odlika uma poput ogledala je i to što on ništa ne zadržava. Dešava nam se da se identifikujemo sa svojim iskustvima. Držimo u sebi to što nam se desilo.  Tako se stvaraju rane koje putem sećanja utiču  na nas.
Postoji jedna poznata zen priča koja jasno ilustruje proces zadržavanja ovakvih iskustava. Dvojica zen monaha išli su zajedno i stigli do mesta na kome je bio potok. Tamo je bila i jedna devojka koja nije mogla sama da pređe na drugu stranu. Jedan od monaha ju je podigao i preneo preko vode. Zatim ju je ostavio i monasi su nastavili svojim putem.

Sutradan, drugi monah je rekao: ‘’Znaš, nije trebalo da dodiruješ tu devojku, niti da je preneseš preko potoka. Mi smo monasi i ne bi trebalo da radimo takve stvari.’’ Na to je drugi monah odgovorio: ‘’Ja sam je ostavio na suprotnoj obali, ali ti je i dalje nosiš!’’ To isto i mi činimo, nosimo i dalje ono što je trebalo da ostavimo iza sebe. Zato je veoma zanimljivo znati šta je to što nosimo.

Svi mi imamo selektivno pamćenje. Ukoliko neko ima naglašene samodestruktivne crte ličnosti, sa sobom će nositi samo ono što je negativno, samo neuspehe. Samo pogrešne stvari koje su drugi učinili. Prirodno je, budući da smo ljudi, da neka od naših prošlih iskustava ostave dubok trag na nama, pa umesto da ih tretiramo kao odraz u ogledalu, zadržavamo ih i ne možemo da ih otpustimo.

Moramo naučiti kako da pustimo stvari za koje smo se vezali, a koje izviru iz našeg sećanja. Kada ih se setimo, počnemo da sudimo, pogotovo tako što im dodeljujemo negativne poene, a zatim ih potiskujemo. Kada se služimo tehnikom uma poput ogledala, sve te stvari su i  dalje tu sa nama i dopuštamo svemu što se zadržalo u našem sećanju da dođe u svest. Mi smo samo pasivni posmatrači, koji dopuštaju da stvari dođu i odu. Stvari koje nam dolaze mogu biti u formi emocija, sećanja, čak i osećaja koje imamo u telu. Mi nosimo sva svoja prošla iskustva u telu, iako toga nismo svesni. Napetost i neprijatni osećaji ponekad su povezani sa potisnutim emocijama. Kada se u telu javi bol i neprijatni osećaji, treba da naučimo da ih posmatramo kao odraz u ogledalu, da im damo prostora i sprijateljimo se sa njima.

Još jedna odlika uma poput ogledala je to što ne postoji razlika između onoga što se ogleda i samog ogledala: ne postoji dualnost. Mislilac nije odvojen od misli; slušalac ne postoji odvojeno od slušanja, postoji samo ono što se čuje. Uz pomoć ove meditativne tehnike postajemo svesni činjenice da postoji samo slušanje, a ne ideja da ‘’ja slušam’’; da postoji samo razmišljanje i da mislilac ne postoji odvojeno od misli koje se dolaze i prolaze; da postoji samo osećanje, a ne neko ko oseća.

To je kao jedan orkestar, koji čine zvukovi, misli, emocije, osećaji; ali razlika je u tome što nema dirigenta. Dirigent je taj koji  kontroliše, upravlja, koji želi i osuđuje. Kad je on odsutan, postoji samo  orkestar; postoji samo misao, samo zvuk, samo emocija.
Zvuči veoma jednostavno, ali takav model i treba da bude. Ovu meditativnu tehniku smatram veoma moćnom, zbog brojnih dubokih aspekata koji je odlikuju. Dopada mi se to što je zaista možete praktikovati u svakodnevnom životu. Kod pojedinih meditativnih tehnika morate da zatvorite oči ili zauzmete određeni položaj. Ovde to ne morate činiti. U svakoj situaciji samo treba imati svest o tome šta se događa u vašem telu i umu.