Theravāda budističko društvo

Himalajske priče

Download PDF

Himalajske priče
 

 

ČERENCE-MA I ŽRTVENI PIJETAO

Uvodna napomena

Onaj ko je u posljednjih desetak godina putovao u Nepal kao prljavi hippie ili kao pobo žni hodočasnik, kao trgovac ili kao nedužni turist zaularen japanskim kamerama, čitat će možda ove moje utiske i maštanja na krovu svijeta iz ljeta 1955. kao priču iz zaboravljene davnine. U međuvremenu se nije promijenio samo maha-rađa. U vrijeme moje priče bila je osobito u Nepalu neopisiva bijeda tibetskog zbijega, ponekad stihijski smještenog oko zapuštenih hramova koji su tada avetno oživjeli, ili u podzemnu okolicu napuštenih dvorova.

Kad sam u to doba prvi puta posjetio Dalaj-lamu, sa mnom je došla jedna Američanka, dodijeljena da posluži kao stenograf. Domaćin se je najprije srdačno rukovao s damom i odmah je upitao:

— Jesu li Tibetanci strašno prljavi?

Danas čujem da postaju sve manje omiljen stalež sposobnih trgovaca i novih bogataša. Kuda god su dospjeli u posljednjih nekoliko decenija, svuda su ispoljili svoj snažni doprinos zdravog i jedrog života, radinog po prirodnoj nuždi koja se je odavno izjalovila i odrodila iz svijeta u koji su dospjeli, od Nepala i Indije, preko Švajcarske i Engleske, do Amerike. Tako sad svojim neutomljivim zdravljem — možda posljednjim darom prirode samoubilačkom čovječanstvu — izazivaju zavist.

S ne manjom nostalgijom sjećam se danas i rashodovanih američkih dvomotornih aviona za padobrance s dvije uske aluminijske klupe i dovoljno mjesta među njima da se smjesti ono što je bilo najvažnije za mirnodopsku vrstu prometa: sepeti pokarskih naranča, ili metalne indijske škrinje dobro natovarene pretežno kineskom robom iz Katmandua za udaljena i zabačena sela. Danas se sav taj čni avionski promet vrši savremenijim sredstvima — autobusima po novoizbrazdanim cestama koje povezuju krajnji istok zemlje sa krajnjim zapadom, od negdašnjeg Istočnog pa do Zapadnog Pakistana, ili od himalajskih obronaka historijskog Bangla-deša pa do historijskih granica stare slave delhijskog sultanata. Tako su se proširile i mogućnosti hodočasničkih putovanja iz južnijih zemalja u rodno mjesto Buddhe. U to su ime i u Pokari, koja je već postala univerzitetski grad, japanski buddhisti podigli jedan od svojih čuvenih spomenika mira kojima žele da povezu cijeli buddhistički svijet, a studenti su se požurili da ga razore. Na preblagom himalajskom suncu buddhizam je u Nepalu živnuo početkom 20. vijeka, a za tim ponovno, skoro avetno, polovinom našeg vijeka, da na kraju ipak bude potisnut u turističke zakutke. Mudra izreka, Nemo propheta patriae, nesmišljeno se primjenjuje i na slučaj Buddhe.

Kandy, 1979.

1

— Taši dili!
— Taši dili-koka! (Dobar dan — dijete!)
— Taši dili — kaka! (Dobar dan — striče!)

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

— Tibeti-hotel-vala-larki (djevojčica vlasnika tibetanskog hotela) — a za tim osorno, "kuš!" … pa s pritomljenim smiješkom, „mačko!" … pa sa suspregnutom srdžbom, „nemoj mi buditi djecu!"

To je bio Sardant. Drugi bataljon Gurka za vrijeme rata, a i malo poslije — u dalekom svijetu. Još uvijek u prometne sate nosi kaki košulju sa dvije prelomljene pruge od bijele krpe na kratkim rukavima.

Primijetio je da je već napola otvorio svoju ,,Boutique", iako mu to nije bila namjera.

— K vragu! Od tog šmrkavog tibetanskog turističkog agenta na seoskom aerodromu ne može čovjek više u miru ni da se popiša pokraj vlastitog zida, ni po danu ni po noći.

Opet je pažljivije pogledao šta radi. Zapravo nije bio ni dan ni noć. Nebo je i dalje bilo plavo od bljesaka zvijezda oko Anapurne, ali to više nije bilo ono noćno meko plavetnilo koje se ne širi u beskraj. Nebo i zemlja postajali su hladniji od bljeska Anapurne.

A ona se je mačka tamo na drugim vratima, koja je zatvoriti za sobom, već kesila okružena manjom čurlijom. Bila su već tolika da su joj mogla trijebiti uši pri neophodnoj svjetlosti na pragu — dovoljno opravda se vidi, čuje i poprati smijehom sve što se naokolo .

Sarđantovo lice je ozbiljno i koštunjavo, s nekoliko snažnih bora koliko je u tu svrhu potrebno. Kad sam svratio u njegovu ,,Boutique" da kupim platneni nepalski asimetrični fes protiv iznenadne žege, činilo mi se je da su mu sve to djeca, po ljestvici koja je ipak djelovala kao da joj je ispalo nekoliko prečki ispod najgornje. Tek kad sam ih htio uslikati sve skupa, a i sebe s njima, shvatio sam u čemu je stvar. Pokušao je kratko i osorno da pomjeri tu najvišu prečku unutra, a kad nije išlo zbog važnosti njenog kešenja, onda smo se ipak uslikali svi skupa, ja s novom šarenom kapom, a on sa sarđantskim prugama vidno iz-bočenim na mišici. Slika nije uspjela zbog bljeska Ana-purne u pozadini, pa neka ovo posluži za reklamu ,,boutique" u pokari (kakva je bila 1965), uz nokat ne suviše zablaćenih prstiju Anapurninih nogu — sasvim blizu seoskom aerodromu. Avioni se tu u svojoj graji ponašaju baš kao vrane, ali se vrane u svom kreštanju ne ponašaju kao jata aviona koji su ih malo po malo istisnuli i raspršili.

Da, kako je sve to bilo s onom tamo što se svakome kesi? Nije baš ni tako glupa kako bi se očekivalo u njenim zelenim godinama. Poznata joj je priča iz „Đataka" (Buddhinih ranijih rođenja) koja nije bez veze. Bog zna otkud joj to, i uopće šta je i odakle je. Takve se priče ne spominju već odavno, otkada su se oni iz Guđarata popeli na krov svijeta tu da vladaju, i dovukli svoj ljigavi i krvavi smrdež u naše pagode pozlaćene čistim zlatom.

Evo najprije pri če koja opravdava poštenje ljudskog smijeha:

— U starim dobrim vremenima (tako je govorio Buddho) kad je Brahmadatta vladao u Benaresu, jedan je siromah čovjek imao trgovinu povrća i živio od prodaje raznog korijenja, zelja, tikava i ostalog. (Dućan još postoji. Ko vraćajući se s Hanuman Ghata ne skrene na desno, kamo ga svi navlače u bazare sa stvarima lijepim za uspomenu, nego okrene lijevo uskom ulicom iznad Gange, naći će ga iza zaokreta — sitan, mračan i crn, otvoren prema memli uličice, kakav je bio i ostao hiljadama godina prije i poslije Buddhe. Ni prvi susjedi se nisu promijenili, desno ni lijevo. Jedan je ćumurdžija, a drugi ima magazu tanjura razne veličine od suhog lišća prošivenog tankim grančicama. Preko puta je ulaz, pod niskim kamenim lukom, i tijesan prolaz do malog unutrašnjeg dvorišta građanske kuće. Starica neznanih godina stoji oslonjena drhtavom rukom na paučinu pocrnjelog zida u prolazu, a starac se nazire šćućuren u dvorištu bez sunca uz unutarnji zid kuće. A Ganga kako teče meljući u žuti mulj drvlje, kamenje i strvinu, tako valjda podzidava svojevrsnim kvasom i temelje sokaka. Svakih hiljadu godina izdignu se skoro po metar iznad obale koja svojim nadimanjem tu i tamo i prelomi po koji krošnjati hram sazidan suviše uz rub, ili ga jednostavno ostavi s nogama zagubljenim pod vodom. Nad ćepencima iz tog kvasa sada rastu i pucaju katovi u islamiziranom stilu i zatvaraju nebo pred prozorom gdje živi moj indo-hispanski prijatelj, prerušeni jezuit, veliki učenjak koji je tu postao yogi. Čudni su putevi Božji!)

Taj je trgovac povrćem imao lijepu kćer koja je bila jednako dobra i kreposna kao i lijepa, ali se je uvijek smijala. Kad su je zaprosili u obitelj iz istog staleža, otac je pomislio: „Trebalo bi da je udam, ali ona se uvijek svakome smije, a zla djevojka kad se uda, u tuđoj obitelji postane sramota vlastitim roditeljima. Treba da se sam uvjerim je li poštena ili nije."

I tako joj jednog dana naredi da uzme ko šaru i da dođe s njim u šumu brati bilje. A onda, da je iskuša, uzme je za ruku. (Uzeti djevojku za ruku znači isto što i izvršiti ženidbeni čin, zakonito ili nezakonito. Tako piše u Maha-bharati.) Prošapće joj nekoliko ljubavnih riječi, ali djevojka smjesta brižne u plač, užasnuta kao da je pred njom vatra buknula iz vode, i počne ga moliti da je pusti:

„On koji bi trebao da mi bude stega,
vlastiti otac sad nasilje vrši.
Dok ja u gustoj šumi izgubljena plačem,
zaštitnik dužnost dušmanski krši."


Na očeve riječi:

„Čitav svijet je, drago dijete,
za užitkom nastran.
Sad te imam, a i ja znam
što druge nije sram",


kći izjavi da još nikad nije pogledala ni jednog muškarca požudnim okom. Smirujući je i tješeći otac je odvede kući i pripremi veliku gozbu za njenu udaju.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . .

— …i uopće šta je i odakle je — pomišljao je pogdjekad Sardant kad su mu se misli klonule vraćale iz dalekog svijeta i junačkih okršaja iz minulih dana. Ona to naravno ne zna ni sama. Otkud bi i znala? Možeš da je bijes, ako hoćeš, ali nije kriva. Jer, da znaš šta si i odakle si, treba da se razumiješ u zemljopisne karte, fizičke i političke. Fizičke su ljepše, jer imaju više sitnih crteža po sebi, ali u osnovi s manje boja. Samo što te boje, smede-žute i zeleno-plave, nekako prelaze jedne u druge, blijede na preljevima, a izrazitije što se više udaljuju jedna od druge. Na političkim kartama nije tako. One su ocrtane mnogo grublje, velikim potezima, kao kad djeca nacrtaju kuću, pred kućom psa ili kravu, i, recimo, malo dima iznad kuće. Po bojama su ravne, bez prelaza. Boja odudara od boje, ali ih zato ima koliko ko hoće. A ova, njegova bili-bili-bibi (mačja žena) nije stigla ovamo ni po fizičkim ni po političkim linijama.

Jednog je dana pošla za ocem iz kolibe pod vrhom brda. Bilo je doba kad zriju uljarice i vrše se pripreme za tiještenje. Na vrhovima svih brda, a i na padinama, na svakoj zaravni, caklile su se perjanice zlatnih sjemenčica, lelujavih od vlastitog tereta koji se više nije mogao čvrsto držati. Bilo ih je dokle ti oko seže. Sela ili druge kuće nisi mogao sagledati. Eto odakle je!

Išli su danima nizbrdo i uzbrdo od kuće do kuće i nekako stizali da se zakonače kod najbližih susjeda po najudaljenijim bregovima. Konačno su došli ovamo, bogzna zašto. Ono što nije uspjelo po osamljenim konacima, uspjelo je ovdje bez mnogo nagađanja. Kršni Sarđant, koji je izgledao mlađi od njenog oca (takvi su Gurke!), ju je u svoju ,,Boutique". Vojnički bez mnogo natezanja i računanja godina života. Tada je nekako počeo svoj civilni ili polucivilni posao, ima tome više od pet . Otac je otišao — i nikom ništa. Gdje da ga još nađeš? A ako te pitaju odakle si, šta možeš nego se smiješ. Da se ljutiš, treba imati zašto, kao Gurke s imenom, s inicijalima pred njim i brojem bataljona. A smijati se možeš i onako.

2

Čerence-ma je ponovila svoj pozdrav: — Taši dili, kaka! — s posebnim zadovoljstvom. Nešto joj je odlanulo sa srca i ohrabrilo je pri tom susretu na izlasku iz naselja, odakle se već neposredno vidi zaokret — desno duž Cvijetnog jezera po kojem je Pokara dobila ime, zaklonjenog sniježnim i ledenim Ribljim Repom, a lijevo pored brane i mjesta za pranje prema njivama i brežuljcima odakle dolaze i kuda odlaze svi oni koji niti su iz sela, niti mogu da lete po nebu s robom koju su kupili na pazaru, (jer ih, recimo, zbog slijetanja i uzlijetanja po tolikim selima prije njihovog zabole uši, pa više vole da nekoliko dana duže tjeraju kljuse).

Ona je trebala da zakrene desno. Ne bez straha, u ovo rano doba dana kad ni s druge strane ne pristiže niko, kad ni avioni još ne trešte nad glavom, nego je sve tiho. S pjetlićem toplo šćućurenim ispod mišice treba preći duž cijelog zida kraljevskog ljetnikovca. Čak i stražar s puškom na ulazu djeluje ohrabrujući. Čerence-ma nije više mala da bi ga se bojala. A onda se stigne do stabla pred zaokretom u zaselak gdje je škola. Pod tim se stablom kolju, paraju, vješaju na grane i prodaju životinje za hranu. Muhe će već početi da brecaju po zagađenim i razbacanim otpacima, a i druga odvratna bića. Najgore su zmaj-pticeponešto potegnu u zrak, pa ti s time lamaću nad glavom. Zmaj-ptice, koje se isključivo hrane strvinama, inače su najljepše što možeš vidjeti na nebesima, a i najbezopasnije. Divni su beskrajni preljevi na njihovim krilima kad mirno kruže nebom, uzdižu se visoko, bogzna zašto, jer im je oštro oko uvijek na đubrištu.

Tu je bolje po žuriti i zaokrenuti prema školskom dvorištu. — Ne! Jutros treba sići ravno na jezero.

Čerence-ma ne treba da ide u nepalsku školu. Oni su izbjeglice iz Tibeta, tako im piše i na ploči s hotelskim naslovom. I to je privilegija. Ipak zna više od sve te djece, šta god hoćeš, a osobito računati i čitati koješta — baš koješta, u putnim ispravama i u knjizi hotelskih gostiju. Ipak joj je Japanka (iz Tehničke pomoći) pomogla da pročita šta su napisali oni kanadski oficiri, jer to je bilo važno.

Napisali su: „Nećemo nikad zaboraviti vesele nepalske djevojke u ovom hotelu!"

— Niko ih nije zvao, a nikad prije nisu tu ni bile! A to da su se nagurale bio je razlog da se u oduševljenju bez mnogo premišljanja dade zaklati dobra stara kvočka. Možda i ne bi da nije naišao još i Sarđant na nesreću baš u pravi čas velikog veselja. Sarđant ju je zaklao za njih. Zna se da pravi Tibetanci, kakvi smo da smo, nikad ne kolju. Ali kad je počelo, sada tome treba da bude kako treba i kraj! Tako je odlučila Čerence-ma kad je sve to pročitala i razmislila po svome.

Sad joj je bilo žao da je neki dan kad je mene dovela ovamo, skrenula u školsko dvorište da se poigra dok ja otiđem dolje do jezera i preko u hram na otočiću. Onda još nije mislila ni na šta drugo nego da se malo istrči, a sada je sve već sasvim drukčije. I ona sama izgleda kao da joj je više od deset godina, a to zapravo i jeste, rekla mi je Japanka (ko bi drugi mogao da kaže?) kad sam se divio njenoj spretnosti da s hrpom šarenih pasoša i stotinjarkama rupija trči do aerodromske barake, probija se unutra kroz ljudske repove, a kad joj kažu „Nema!", juri dalje po polju između košara pokarskih naranča dok ne pronađe pilota koji je spreman da se „čarteruje" na vlastitu ruku za ,,Royal Airlines" i da odmah poleti kad vidi sve to uvjerljivo šarenilo među čvrstim dječjim prstima Čerence-ma.

Shvatio sam s kim imam posla kad me je promatrala kako se umivam iza kuće ujutro prije nego je pošla da mi bude vodič. Rekla mi je otvoreno da se nisam oprao kako treba, i to baš kad sam požurio natrag u kuhinju gdje me je čekala šalica tople kave i kad sam uzeo u prste prvi vrući roti koji je njena mama izvadila iz tave na ognjištu. Vani je bilo zima, ali mi je zato Čerence-ma donijela tople vode. Ipak me je kasnije, kad je sunce izašlo kako treba, uzela za masne prste i povela prema jezeru da vidim zlatnu pagodu na otočiću.

Sve je to bilo nekada. A sada je, još mnogo ranije ujutro, potrčala niz obronak ravno prema jezeru, sa šarenim (sivo-bijelo išaranim) pjetlićem pod pazuhom. Tamo je bio starčev čunj nasukan na pijesku. Ali pred kolibom je već bila hrpa zločeste djece oko brvna na kojem su se ljuljala. Najsitnija, gmizava, bi se uvijek našla zacenuta u plaču tamo gdje je izgledalo da će ih brvno upravo udariti po glavi, ali to se, naravno, nije još nikad dogodilo.

U školskom dvorištu se je osjećala ugodno i sigurno, a zbog ove dječurlije iz kolibe na skliskoj strmini do jezera nije nikad tamo silazila, nije još nikad bila ni preko u pa-godi. I to ju je mamilo, iako je znala da se tamo već odavno ne poštuje Seng-ye (Buddho) i da su od njega preostale još samo pozlaćene glave umnogostručene okolo naokolo po obrubu krova.

Zašla je, dakle, ravno i odlučno među djecu iz kolibe (zaobići ih i onako ne bi imala odakle) kao u mutnu vodu čije je dno puno sedefastih školjki, i upitala gdje je starac. je da se u svojoj obijesti ni ne osvrću na nju. Prolazila je neprimijećena kao da je nije ni bilo. Ipak je starac u dva koraka već bio za njom. Kad je vidio pijetla, nije rekao ništa, nego ju je pustio da se smjesti u dnu cunja i zaveslao. Starčeva je smirenost bila takva kakva može da se staloži na čovjeka jedino u ustajalosti dobrote strpljenja. Znala je da će je čekati preko dok indijski sadhune prinese žrtvu. Nije ga trebalo moliti. Ta šutnja joj je bila posljednje olakšanje.

Što su dalje otpadale predviđene zapreke, sve je više rastao pravi i konačni strah. U svom predzadnjem oličenju sad je to upravo bio strah od sadhua.

Vidjela ga je jedanput (ako je to taj isti) daleko odavde, na kraju sela s druge strane planine iznad bazara, medu granjem ogromnog hramskog stabla.

Ko prvi puta sleti pod Anapiirnu, nade se u zabludi o njenom smještaju, smeten njenom ogromnošću. Kad se uputi prema njenom obronku, čini mu se da se od njega udaljuje. Put vodi preko lelujavih humaka prekrivenih usjevom i nekoliko manjih naselja skrivenih medu njima, do bazara. Bazar je na uzbrdici iza čijeg gornjeg ruba se vidi još samo Anapiirna. Što se više približuju tom rubu, seoski putevi počinju sve više da se rašljaju desno i lijevo. Lijevo je prostrano hramsko područje, a s onu stranu ruba — puteljci se granaju i dalje i blago se spuštaju između kuća i naselja u daljinu koja te još dijeli od Anapurne. Treba se vratiti pod rub vidokruga i tada, kad se okreneš, vidiš da se i Anapurna vraća za tobom. Čini ti se, kao Tantalu, ako se opet popneš do hramskog dvorišta da ćeš se naći pred snijegom i ledom.

Pred tim hramom na razmeđu varavog vidokruga Anapiirne stoji ogromno stablo, još veće, a i još zagađenije, činilo se Čerence-ma, nego ono nad jezerom gde se kolju i čerepe goveda, ovce i svinje. Tu se skuplja besposlen hazarski svijet, a tu je vidjela i tog strašnog sadhua koji prinosi žrtve krvoločnom indijskom bogu Sivi.

U tom liku sadhua činilo joj se da vidi samog Padma Sambhavu iz priča o njegovu životu, kad su ga nabili na kolac, ubili i raskomadali, pobacali ptičurinama koje su ga raznijele. Ali se je on svojom magičnom moću iz već pro-bavljenog stanja ponovo vratio u život, lijep i neokaljan kao kad su ga našli novorođenog u lotosovu cvijetu… Ali ovaj sadhu kao da je nižim magičnim moćima nasložen iz živinskih dijelova, kao Varaha, bog-svinja koji krasi vrhove kupola hinduskih hra aova.

Ali to je bio tek letimičan pogled na strahote bazara, Ko nije čuo pjesmu kojom je Đetsun Milarepa nastojao da smekša srce svoga učenika Rečungpa kad je Rečungpa polazio u Indiju da traži lijek protiv gube?! Učitelj ga je doveo do bazara, ,,a tamo su došli do mnoštva mesara. Naslage mesa bile su kao zidovi, životinjske glave naslagane kao stogovi sijena, kože razbacane po zemlji, krv se je kao voda slijevala u močvaru:

— Ah, kako je tužno podizanje zidina grijeha
od mesa vlastitih predaka što ginu! . . ."

Čerence-ma je dolazila na bazar s roditeljima jedino kad je trebalo da se ponovi, a o sadhuima nije bilo riječi. Moglo ga se je možda tek rubom oka nazrijeti negdje medu lišćem razgranatog stabla.

A sada? … Sada ga nije bilo na otoku. — Zašto bi i bio? Istina, puteljak oko hrama obasjanog zlatnim smiješkom umnogostručenog Buddhina lica bio je zagađen krvlju i perjem.

— Om, mani padme hum! Om, mani padme hum! (Oh, dragulj u lotosu!) Ponavljala je najsvetiju molitvu obilazeći hram s lijeva na desno. Usput je provirila kroz rešetke na vratima. Nije se dobro sjećala domaćih hramova u Tibetu. Ostalo joj u pamćenju samo jedno: Iza ogromnog pozlaćenog Buddhe u sredini hrama, na desno u pozadini caklio se je u staklu Avalokite-švara, zaštitnik svih svjetova, s mnoštvom glava na vratu kao na grozdu – toliko glava koliko je baš sada svjetova koje štiti. (Glava možda i nije bilo više od sedam pred očima onoga ko nije obdaren božanskim vidom.)

A ovdje na otočiću nije više bilo ni Buddhe, a kamoli Avalokitešvare i drugih dobrih i uzvišenih Bodhisatva (budućih buddha). Usred zagađenog razora Hindusi su nasadili kameni lingam, spolni organ svog boga Sive, obao i ljigav od masnih žrtava.

Šta sve to znači? I zar bi bilo lijepo i korisno žrtvovati još i ovog pjetlića magiji ispaštanja tuđih grijeha u vlastitoj kući? Sva su joj se ta tajanstvena pitanja počela bistriti u glavi tek za trenutak kad se je već lišena cijele bojazni našla ponovo na vanjskom rubu jezera odakle je pošla.

Starac je pored nje šutio, a Čerence-ma se je zagledala u vodu, ne poprijeko prema otočiću čijoj je strašnoj demonskoj moći sretno umakla sa živim pjetlićem, zahvaljujući zlatnom bljesku Buddhina lica koje se je čudotvorno umnožilo iznad njene glave dok je obilazila hram i zaštitilo je od nesreće. Zagledala se je u vodu uzduž jezera gdje se je dokle oko seže zrcalio iedeni Riblji Rep na vodi.

Ali opasnost još nije minula. Kako to obično biva s omađijanima, odlahnulo joj je tek za trenutak. A tada, pred pogledom ukočenim nad bistrom slikom u vodi, ta se je bistra slika odjednom zamutila. Voda je postala žuta, puna tamnog balegavog trunja. Dah joj je zastao, pogled skrenuo u stranu. Krdo bivola plivalo je pored otočića na drugu stranu. Prva su goveda tamo već izašla iz vode, a čobani su bili preko i počeli da se dozivlju. Poneko govedo, kao iz svakog krda, već je zastranilo svojim osamljenim putem u šumu, napustilo ostala sa staze prema pašnjaku.

Starac je pokraj nje šutio. Kad se je ona zaprepaštena pokrenula, krenuo je i on naprijed prema kolibi kao da je ponuka da se uputi. Tada je ponovno čula graju djece:

— A novac? A novac, djede?!

Novca nije imala. Desilo se je da joj nije ni trebao. Prije nego se je stigla pribrati, neko ju je s leđa gurnuo u stranu. Zateturala je i obazrela se kuda da umakne. Velik i gadan, koštunjav čovjek već je zamakao do kolibe s njenim pjetlićem. Sigurno je bio otac sve te raspuštene dječurlije koja je trčala za njim. Prolaz je bio slobodan. Brzo* je iskoristila tu posljednju sretnu okolnost. — Sve je moglo biti gore, mnogo gore.

— Om…

Dok je u sebi hitro ponavljala pozdrav i zahvalu „Dragulju u lotosu", pred očima joj se pojavilo trostruko viđenje Seng-ye, veliki Buddho čijeg lika više nema u nepalskim pagodama, Avalokitešvara iz davno zamagljenog sjećanja i rođenje Padma-sambhave u lotosu.

Zastala je tek na posljednjem zaokretu na kraj jezera, odakle je mogla da vidi svoju kuću ovjenčanu lepršavim molitvenim zastavicama. Do tamo pogled joj je trebao da preleti preko hrpe raštrkanih potleušica među kojima je bila i Sarđantova ,,Boutique".

— Kako su lijepe naše tibetanske kuće! — Iako se ni njih nije mnogo sjećala iz napuštene domovine, Čerence-ma je sada jasno vidjela pred sobom i zašto su tako lijepe. — Lijepe su, jer su tako lijepo otvorene i tako lijepo zatvorene u isti mah. Ne izgledaju kao obijeni sanduci i nabacane petrolejske kante. Usporedbe sa sanducima uopće ne može biti, jer se tibetanske kuće mogu mjeriti međusobno jedino po tome koja je ljepši obrub unutrašnjosti dvorišta. Tako su pronašli i Dalaj-lamu. Jedan je ge-še u viđenju znakova ugledao na vodenoj površini izdvojenu kapiju njegove kuće. Na zelenkastoj plohi jezera kapija je bila pokrovljena još tamnijim zelenim crijepom. Zeleno emajlirani crijep je rijetkost i na hramovima. A kuća u kojoj se rodio Dalaj-lama bila je seoska i ne naročito bogata; trebalo ju je tražiti vrlo, vrlo daleko, na kraju Tibeta.

Tako kapija zatvara i otvara ono što je uključeno u kuću. Lijepa kapija, kao ova naša, nije sraštena u zidove, nego je njihovo predvorje. Desno i lijevo ostavljen je uski otvor da se istakne njena vlastita ljepota. Tu je uglavljen i visoki bambus sa molitvenim zastavicama jednom iznad druge. Predvorje je uzvišeno i prostrano. U našem slučaju desno i lijevo pod njegovim krovom je po hladnjak sa stolom i klupama. Tu po danu svako voli da sjedi i jede, da obavlja čiste poslove kao što je krpanje, i da gleda u daljinu, niz krov svijeta.

— … Do Benaresa, rekla bi Sarđantova Bili, do onog Benaresa u kojem je vladao Brahmadatta … — Takva je njena priča.

Čerence-ma je često slijedila okom dobro natovarene seoske avione, tragala među naborima klasja i šume za uvalom u koju je skriven grad Katmandu. I sad joj se je pogled, na posljednjem zaokretu puta prema kući otvarao na tu stranu. Neko joj je rekao da je sadašnja Kumari–devi (mala božica) njenih godina. Ja sam joj rekao da to nije istina, da je mlađa, i ispričao joj gdje i kako sam je vidio.

Visoki krovovi pagode u starom kraljevskom dvoru, koji je ostao napu šten otkad su došli Indijci, već su se toliko nagnuli na ulicu da posljednjih nekoliko katova tek što se nije srušilo na prolaznike.

— Bio sam svejedno na vrhu. — Sigurno da bi se odatle vidjela i Pokara, ali ja je nisam vidjeo. Stari su vladari imali vidovite stražare koji su mogli da nadgledaju cijelu zemlju, ali moje oči nisu tako dobre. — Kad se sruši vrh staroga dvora, sigurno će oštetiti i kuću u kojoj je zatvorena Kumari-devi. — Kako je zatvorena to baš nisam ni ja sasvim shvatio kako treba … — Ta je kuća svakako najljepša na dvorskom brežuljku, ali i sve ostale nizbrdo oko nje su vrlo lijepe. Do pred dvjesto godina tu su živjeli svi oni koji su vladali Nepalom. A od novih gospodara kao da su i duborezom ukrašene grede svih tih malih palača dobile samo gubu. Njihovim se vlasnicima više ne zna za potomstvo. Kuće im još gnjiju kao starački zubi iz korijena ogrezlih u nečistoću, a sa polomljenih prozora vise prnjci sirotinje koja je ostala u gradu ili je došla kasnije. Ko bi sve to pamtio.

Kuća Kumari-devi još je uvijek lijepa u svoj svojoj prljavštini i graji djece koja ispunjaju dvorište. Kad uniđeš u dvorište, kuća ti se čini napuštenija nego kraljevski dvor, jer su zakutci postali stovarište raznih otpadaka sa trga. Ali kad sam iz vana pogledao na duboreze prozora i balkona, primijetio sam da odozgo graji mnoštvo djece. Kad sam pogledao prema njima, i oni su se naglo zablenuli u mene, a onda se izobijestili još više, svi osim Kumari-devi. Ona je duže i pomnije gledala dolje na ulicu. Po tom sam je poznao, a i po namazanom i dotjeranom licu. Oči u umjetnom crnom obrubu izgledale su joj neprirodno velike, trome i tužne. Mogao sam je gledati dokle sam htio, ona bi mirno kao pod maskom gledala u mene. Jer, sva će se ostala djeca razletiti kad im padne na pamet, a samo ona ne može van iz kuće.

— Kako ne može, nije ni meni jasno. Sve je oko nje otvoreno i razlupano, ali ona ne može van za ostalom djecom, za majmunima, psima i mačkama koji dolaze i odlaze kako ih je volja. Neko se brine za nju. U tome joj se sastoji svetost. Vidio sam po sarima povješanim po nekim prozorima i balkonima da u kući ima starijih žena.

— Izići će kad malo naraste, recimo kad joj bude šesnaest godina. Tada više neće biti Kumari-devi.

— Ali tada više neće biti ni dijete — shvatila je Čerence-ma, sjećajući se usput i te priče. Požurila je kući kao da ništa nije bilo.

3

Poslije podne stigao je s puta Đigme, mladi pomoćnik i rođak vlasnika hotela, koji se je brinuo što je bolje mogao za Đigmea. Imao je mnogo razloga da mu bude pri ruci. Tako ni on, a ni drugi, nisu zabadali nos u tuđe poslove i brige. Čerence-ma se je pobrinula da na vrijeme zatvori kokošinjac.

Poslije večere Dorđe je želio da iskoristi prisutnost Đigmea da unaprijedi svoju pismenost. Nije lako za laika da postane pismen. A kad to postigne, onda i u samostanima znači više od većine lama. Eto, lama Gjatše Rim-poče živi sada tu, u posljednjoj sobi hotela, najudaljenijoj od kuhinje i prostorije za boravak gostiju. Ako izađeš pred vrata, i sada ćeš ga čuti kako pjevajući čita svoje duge uske stranice iz Kanđura. Struja njegova glasa ovijena mirisom tamjana prodire ti ravno u srce kroz zrakoprazno hladan i tih prostor dvorišta. Ali napisati pismo ne bi umio. Drukčiji je i jezik na kojem on čita, a i knjige se uvijek samo čitaju, a nikada ne pišu. Trideset godina se uči njihovo čitanje, a za pisanje bi trebalo možda još tri. Ko ne može da ih čita, taj može da ih nosi na glavi u procesiji, zamotane u svilenu maramu. I to mnogo znači, biti u takvoj zgodi jedan od sto osam nosača svetih knjiga. S druge strane, među pismenim laicima, ni jezik kojim se piše nije jezik kojim se govori. Sve se ne piše. Onaj ko piše treba da zna pravilno sažeti šta mu se je reklo da bi postalo čitljivo.

Tata je nabavio knjižicu iz koje se može naučiti čitati i pisati kao da si u školi. Ali gdje je tibetanska škola? Tako i Dorde i Đigme mnogo više žele nego što mogu da dokuče premećući knjigu iz ruke u ruku. Svake se večeri s time počne, svi se okupe oko knjige, i gosti koji naiđu iz krajeva svijeta vrlo dalekih od Tibeta, s donje strane kugle zemaljske kako se danas kaže. Tata je u tu svrhu nabavio i posebnu vrstu vrlo svijetle lampe.

A onda se malo pomalo pređe na druge stvari. Na primjer, kako to, ako je zemlja zbilja okrugla, i još se k tome vrti, da možeš putovati avionom na onu stranu svijeta, u Ameriku. Prije nego stigneš, Amerika može da se okrene na drugu stranu, ili da se sa cijelom zemljom otkotura dalje dok si ti u zraku, pa da ostaneš u svemiru i čekaš dok se vrati baš na isto mjesto.

— … ako se zbilja vrati. Ali svako ko je do sada išao tamo, stigao je u redu.

Ali kad dođe Digme, pričaju se obično sasvim druge priče. To na žalost i nisu priče. To je ono što je Đigme upravo sam vidio i doznao.

Čerence-ma i sluša i ne sluša. Ali večeras je ostala bez daha. Đigme je ovaj put govorio s nekoliko izbjeglica koji su upravo stigli. Kao i uvijek, pošlo ih je mnogo da traže spas, ali ih je malo preživjelo napor puta, zimu i glad. Selima se ne usude približavati, a pošto su pobjegli iz pouzdanja u spas svoje vjere, niko se ne bi usudio da od gladi ubije u šumi ni najmanju životinju. Time bi svi pali ravno u ralje nasilja ostalih živih bića. Kako nisu sreli nikojeg inovjerca po šumama da im nabavi hranu za zlato, počeli su da skapavaju. Tada se je neko sjetio da počnu da kuhaju kožnate mješine iz kojih su iscrpli ponesene zalihe. To ih je spasilo nekolicinu da stignu do Sikkima.

Strah je spopao Čerence-ma. Ona je bila spremna još jutros da indijskom bogu krvoloku žrtvuje domaćeg pijetla, dok su drugi radije umirali od gladi nego da i pomisle na nešto slično. Dobri duhovi su joj se smilovali i spasili je iz životne opasnosti, ali pijetla nije uspjela da spasi. Šta će sad biti? Jedino veliko pokajanje može da joj pomogne. Bila je zavedena strahotom tuđeg grijeha da ljudski grijeh pokuša iskupiti božanskim. Kojem bogu sada da se obrati?

Sjetila se je priče o Sakri, bogu bogova niskog nebeskog svijeta. On može da uvidi da je ispaštanje grijeha počinjenog u kući htjela da izvrši baš zato, jer je sama nedužna. Zar to nije dosta da se mramorno prijestolje na kojem sjedi Sakra bar toliko zagrije da se bog osvrne i na nju? Jer od velikih dobrih i požrtvovanih djela na ovom svijetu božansko se prijestolje na onom svijetu može i da zažari pod Sakrom, tako da i sam bog jedva dospije da skoči s njega i bude primoran da ljudskom dobrotvoru — htio ili ne htio — isplati zasluženu nagradu.

Izišla je u dvorište s namjerom da otiđe pogledati je li joj Sakra vratio pjetlica u kokošinjac. U sukobu s prvim valom hladnog uzduha shvatila je da treba da prijeđe cijelo dvorište poprijeko. Kokošinjci i štale se grade uz vanjski zid desno i lijevo od predvorja. Trebalo bi otići u mračni ugao blizu sobe Gjatšo Rimpočea.

Od lame te ne treba biti strah; nije je nikad ni bilo. Uvijek je sretna kad može da mu odnese na velikom poslužavniku njegov jedini dnevni obrok, da ga smjesti pred njega i da se tri puta ničice pokloni pred njim, mičući ruke kao da bojažljivo pliva na maramici prostrtoj na pod, svaki puta kad glavu spusti do zemlje.

— Oprostite mi, gospodine, sve propuste koji su promakli kroz troja vrata (mojih misli, riječi i djela)! — A on odgovara:

— Opraštam što se može oprostiti.

Ali sada njegovo pojanje kroz nevidljivost noći kao da uprto pravo u njeno zazeblo srce. Glas dubok kao i opahnut mirisom tamjana. Kroz prozor se samo obod svjetiljke od laganog pergamena ukrašen slikama dobrih znamenja — pladnjem voća, školjkom i unakrsnim žezlima, dorđe. Obod se lagano okreće od topline žiža koje pod njim plamsaju u velikoj posudi masla.

Ni šta nije strašno ni neobično tamo u dnu dvorišta. Ali ipak Čerence-ma je odlučila u posljednjem trenutku da je bolje provesti noć u povjerenju i provjeriti tek sutra ujutro šta će za nju preko noći učiniti Sakra.

Nije htjela da se vraća u gostinsku sobu i da sluša dalje Đigmeovu priču. Požurila je uz unutarnji zid do njihove spavaće sobe i zavukla se pod topli pokrivač. Odnekle, dosegla ju je mamina ruka i klopnula po stražnjici.

LJUBAVNICA IZ TRINIDADA

— C'est une merde, Chanchal, rien qu'une merde! (Nije zmija, možemo ići dalje!).

Imala je ružičaste rupce, premalene za njene potrebe — da se usekne u uzbudljivim prilikama i smiri polipe u nosu, da obriše znoj koji bi joj obično potekao u krugu oko usana, da bolje smjesti svoje debele naočale. Kad bi nešto odlučila nakon kratkog razmišljanja i rekla „da", nije nikad odustajala pred poteškoćama i opasnostima, a najmanje pred monsunskim zmijama kojih se je i onako najviše bojala.

*  *  *

Jedan je moj kolega bio Panđabi. Za njega je trebalo reći uvijek prilikom predstavljanja da nije „serdar" i Sikh po narodnosti i vjeri, zato jer mu je sitno lice sa šiljastim nosom bilo u raznim prilikama više ili manje uvučeno u krug podjednako podrezane brade i kose kao u mišju rupu. Predavao je logiku i znao je da se njom duhovito služi u semantičkim diskusijama o značenju izreka, npr. može li se reći: „Tamo je jedno iskustvo", ili ne. Inače je bio pretjerano ljubazan, a kad bi se netko znatno viši po rangu pokazao izrazito pristojan prema njemu, kad bi mu recimo šefov šef ponudio da ga poveze autom, pokolebao bi se iz tabana, a u odnosu lica i brade bi se vidno ispoljio doživljajni kompleks ispunjavanja rupa (u smislu Sartreove a ne Freudove psihoanalize).

On sa slučajem u naslovu nema nikakve veze. Jedino što me je upoznao sa spomenutom junakinjom ove priče, koja također nije identična s licem u naslovu. „Ljubavnica iz Trinidada" je namjerno sporedna osoba. Objektivno je realna, ali sadržajno je samo podesna literarna asocijacija.

— Poznato je iz povijesti religijskog iskustva (a slučaj koji me ovdje zanima spada u to područje) da se je češće događda je za obraćenja velikog stila povod bila zabuna na prvi pogled, npr. primamljiv književni naslov izabran za neprimamljivu moralnu sadržinu, uzet iz ljubavne simbolike orijentalnih mistika, sufija ili bhakta. Zapravo mi je stalo upravo do takvog efekta, iako slučaj možda ni po sadržaju u potpunosti neće odgovarati svrsi. Pošto se ne radi o potrebi istinskog obraćenja, ni moral na koji naslov aludira ne mora da bude na naročitoj simboličkoj visini. To je upravo ono što mi se čini vrijedno spomena. — Književna se aluzija odnosi na jedan ljubavni par u hodočasničkoj vrevi iz Zolinog „Lurda". S druge strane, motiv moje priče nije obraćenje na vjeru u nekog određenog boga ili nauku nekog određenog proroka. Kako će se vidjeti, bog i prorok su ovdje još slučajnije pojave nego ljubavnica iz Trinidada. Važne su jedino okolnosti pod kojima sam se zauzeo da junakinji olakšam prijem u samostan nezavisno od njenih iskonskih vjerskih sklonosti, jer takvih nije ni bilo.

*  *  *

Kolega Panđabi nije imao nikakvog razloga da se zaustavi sa mnom na ulazu u institut, a ni ja s njim na izlazu, tim više što je on raspravljao o hitnom stambenom pitanju s naučnom saradnicom iz posve strane struke. Ipak je njihov hitni razgovor bio presječen tako potpuno da je poslije kratkog upoznavanja saradnica pošla dalje sa mnom u suprotnom smjeru, jer se je ustanovilo da bi teza iz profane književnosti na kojoj radi mogla postati vrlo zanimljiva za mene, kad bi se kolegica, pošto završi, posvetila đainskoj teološkoj književnosti iz istih jezičnih izvora. Ta književnost mene zanima, ali za njeno proučavanje nemam dovoljno tehničkog znanja. Rješenje bi se moglo naći prilično jednostavno, jer i ona sama iz srodnih pobuda pomišlja da se naknadno posveti studiju folosofije. Samo Što su njene pobude da se zaredi u Ramakrišninoj misiji barem isto tako važne, iako ne znače objektivnu i konačnu smetnju za njen naučni rad, nego samo subjektivnu i trenutačnu. Privremeno je, međutim, njena molba za prijem u red odbijena. Ali, nisam mogao ni htio da prešutim da je svami, koji je konačno rješenje privremeno odložio, moj najbolji prijatelj u toj misiji, i da bi moj sud o ozbiljnosti slučaja mogao da utječe barem na to da je lično prizna za sljedbenicu. Imao sam namjeru da na neki način postavim uvjete u interesu njenog daljeg naučnog rada na području jedne posve druge vrste religije. Oboje smo željeli da se što prije sporazumijemo o tome.

Na toj je vremenskoj tačci unišla u igru sudbine ljubavnica iz Trinidada, sporedna ličnost koja je ipak snažno utjecala na stvaranje neobične atmosfere naših daljih pregovora.

*  *  *

Najprije, kolegica je trebala da u mojem svratištu (koje je jedino) naruči pečenu kokoš za neku svoju potrebu toga popodneva. — Ne, nije rođendan. Zbog ostalih priprema u vezi s time nije imala vremena da još malo posjedi u sjeni moje terase.

Poslije ručka, ranije nego sam se mogao nadati, zaustavila su se dva rikše pred ulazom u moju sobu. U jednoj kočijici je bila moja kolegica. (I ona je bila iz Panđaba, jedan od onih rasnih tipova žena koje ne mogu dijeliti rikšu sa još nekim — osim možda s mojom kćerkom Nitom koja je doista sasvim istančani proizvod dugih dravidskih pokoljenja južnoindijskih strogo vegetarijanskih brahmana, čisti precipitat njihove apstrahirane senzualnosti, sadržan u fizičkom stanju najbližem bestjelesnosti. Nita je u takvim slučajevima zauzimala uzvišeni pobočni naslon sjedišta.)

U drugom rikši bila je ljubavnica iz Trinidada sa svojim afghanskim ljubavnikom kojega je upravo dočekala na obližnjoj graničnoj stanici i dovela ovamo da ga smjesti — slučaj je htio — u sobu pored moje, tako da su nam prozori pod pravim uglom jedan prema drugome gledali na isti isječak polukružne terase.

Kokoš još nije bila pečena. Bilo je prerano za čaj predviđen na drugom mjestu u čast ljubavnog para – svečanost koju nisam bio pozvan. Za ručak je bilo prekasno i ljubavnici nisu za to marili, nego su se odmah povukli u sobu koju je za gosta osigurala kolegica. Kasnije sam doznao s drugih strana, a i iz naših razgovora o yogi i psihoanalizi, da su prijateljske usluge te vrste njen hobby i namjerni napor usmjeren ka socijalnoj sublimaciji osjećaja vlastite manje-vrijednosti.

Tako smo prije ugovorenog vremena, donekle mojom zabunom, a donekle nedostatkom takta moga novog susjeda i ljubavnice iz Trinidada, ostali suočeni u pravougaonom odsječku medu poluprečnicima prozorskih vidika iza naših leđa. U tom po malo tjeskobnom podneblju tromog tropskog popodneva nastavili smo — u entre-acte-u — ranije započeti razgovor o mogućoj nezavisnosti samostanskog života od neposrednih vjerskih pobuda bjegunaca iz svijeta.

*  *  *

Saglasnost u pozitivnoj ocjeni te mogućnosti djelovala je obostrano kao jedan od najneobičnijih doživljaja u svijetu pokolebanih vrijednosti. Odlazak u samostan nasilno ili iz očaja vrlo je stara romantična tema. Ali prihvaćanje određene vjerske discipline bez religioznog uvjerenja, a ipak iz najdubljih moralnih pobuda, činilo nam se je oba-dvojici nerazjašnjivo i neizrazivo. Činjenica da smo od ranije bili jednako svjesni takve moralne mogućnosti izazvala je neobično obostrano povjerenje i uvjerenje da se u osnovi razumijemo i bez riječi. Ta nam je svijest istovremeno omogućila da raspravljamo o toj temi do u pojedinosti i da ispoljimo razlike u svojim nastranim namjerama, da nastojimo utjecati jedan na drugoga u konačnoj nesaglasnosti u pogledu najboljeg ostvarenja zajednički priznatog ideala.

— Dakle, i vi osjećate tako!

— Sigurno! Samo što ja više tako mislim nego osjećam, jer nisam sentimentalna, pa ne mogu uopće biti religiozna.

Pomislio sam (možda tek kasnije, razmišljajući dalje o ovom razgovoru): „Ne bi bila dostojna tisućljetne tradicije jalovog verbalizma indijske logike kad već u formulaciji svoga prvog protustava ne bi vodila računa o dijalektičkom efektu polazne figure pratikula-tarka. "Nasuprot tome, u borbi protiv brahmanske arogancije, moja se redovna taktika sastoji u pokušaju zavođenja protivnika pomirljivim popuštanjem.

Igra je počela. Šta će značiti pobjeda? Bilo je prerano misliti i o tome. Poštivanje pravila me je zamaralo. Nisam mogao da se otmem utisku da mi se pod ovim okolnostima nameću pravila opće pristojnosti.

— U mojem smislu religioznost, naravno, nije stvar čuvstvenosti kao što nije ni problem vjere u boga ili dušu, nego pitanje čistog meditativnog iskustva, na putu pročišćenja lične gadljivosti. Mislio sam da vam je to jasno kad sam rekao da na cijeli problem gledam s buddhističkog stanovišta. Uostalom, na sličnoj osnovi i vaš – još nesuđeni — guru propovijeda jednaku vrijednost svih
religija.

Slijedio je nasrtaj na moralnu nedostojnost i karijerističke prednosti u pozadini poslovične „vedrine" svećenstva u buddhističkim zemljama.

— Upravo ovdje pored nas, u onoj tamo kućici gdje stanuju…

— … moja dva nemarna studenta u narančastim ogrtačima… Da, da, nije mi bilo ni na kraj pameti da vas šaljem u buddhističke samostane izvan Indije, u zemlje gdje ženski red niti ne postoji. Dosta sam razmišljao o svemu tome. Ali možda moji zaključci i nisu posljedica razmišljanja. Ne! Neposredno uočavanje me u Indiji uvijek dovodi do najneobičnijih zaključaka. To je redovno očita, ali najčešće umjetnički monumentalna suprotnost stvarnosti sa svime što možete čuti ili čitati… Pogledajte sve ove kapije bez zidova i ograda na ravnici oko nas, u neodređenoj udaljenosti od svake monumentalne građevine sagrađene po hiru Velikog Pjesnika! . . . Sve je počelo s mojim ponovnim doživljajima indijske umjetnosti, turističkim obilaženjem hinduističkih hramova poslije povratka u Bombav, mjerenjem razmjera među rastućim i opadajucim bogovima, u Elefanti i dalje, od EUore do Konaraka, i dalje, od 9. do 13. vijeka.

(…poslije povratka u Bombay:

                      Slow-hooved across the carrion sea,
                Smeared by the betel-spitting sun,
          Like cows the Bombay islands come
      Dragging the mainland into view.
(Laurie Lee, Bombay Arrival)

Upoznao sam je sa svojim teorijama o hinduističkoj pornografiji, o njenim „dravidskim" i pred-dravidskim izvorima, sa svojim teorijama o kulturnoj eroziji — sa teorijama čiju sam znanstvenu razradu prepustio starom belgijskom jezuitu koji je neki dan odavde otišao donekle zbunjen i pokoleban u dosadašnjim rezultatima svoga proučavanja historijskih utjecaja Ramayane na hinduizam … Žar popodneva se je rasplinjavao po travnjacima oko nas.

Gledala je mirno i ne previše pažljivo prema suprotnom rubu moga stola. Uzela je omašnu knjigu jednog njemačkog stručnjaka o rađastanskoj umjetnosti i počela da je lista. Ta knjiga nije bila bez veze s onim što sam dalje govorio. Znao sam da nije prestala da me sluša. Prešao sam na đainizam. To je bila tema na koju sam s najvećim interesom očekivao njenu reakciju. Reprodukcije rađastanske umjetnosti vidljivo su izazivale u mojoj slušateljici uspomene na lične doživljaje u neposrednoj vezi s mojom temom. Obuzdavala je eksploziju svog odgovora dijeleći pažnju između mene i monografije koju je isto tako nesuvislo listala, u čijem je tekstu tu i tamo provjeravala pojedina objašnjenja. Od vremena do vremena nije mogla da se suzdrži da sa samozadovoljstvom ne upozori na po koji najosnovniji podatak o pojedinim umjetninama koji je bio tipično pogrešan u djelu tog njemačkog autoriteta ukorijenjenog u Americi. Sve joj je to bilo intimno poznato. U paklenskoj vrućini prošlog ljeta zavirila je u svaku škrinju udaipurskih rukopisa gdje su se nalazili i originali mnogih reprodukcija te knjige. U tom je poslu tragala za nepoznatim sadržajnim i jezičnim varijantama priča iz Panćatantre. Nekoliko mjeseci poslije ovog razgovora pomogao sam joj pri provjeravanju verzija nekih evropskih autora. Priče o zmijama su uvijek novom neodoljivošću zaustavljale njenu pažnju. Povezujući jedne s drugima, prelazila bi na nevezana razjašnjenja biologije i psihologije zmija, o načinu kako jedu svoje mlade, kako ih čuvaju da im ne pobjegnu i kako ih othranjuju za to da ih pojedu, o hemofiliji zmija i ukrasima na glavi „kraljevskog kobre" (o zmiji se smije govoriti samo u muškom rodu).

Usput je zavirivala i u đainsku teološku književnost. — Aj, aj, aj, da znate kako su beskrajno suhoparne sve te formule o nepovređivanju nijednog sićušnog oblika života, nijednog nezrelog oblika tuđe misli!

Tako smo sjedili u mojoj sobi, za mojim stolom, očekujući osvježenje od ventilatora, nastojeći da u prepirci prevladamo tromost ranog popodneva. U jednom trenutku vlažni val jugoistočnog vjetra donio mi je iz susjedne sobe miris parfema koji me je podsjetio na eukaliptusove šume u planinama tamilskog zavičaja. Sa svoga ruba stola mogao sam vidjeti kako se sada na otvorenom prozoru s drugog kraja terase leprša na vjetru ukrućena bijela podsuknja od šupljikavog plastičnog materijala. S druge strane stola, izvan tog vidokruga, smiješak živog sjećanja oduhovljavao je djetinjastom nježnošću mesnato lice moje sagovornice. Svaki je izraz njene neposrednosti ceptio mladošću. Osjećaji neprivlačne stvarnosti vlastitog tijela, koji su izazvali teme samostanskog života, počeli su da blijede. — Ipak, trebalo je nastaviti razgovor o yogi. Zastao sam za trenutak, pokoleban bezobzirnošću zdravog života, pred završnom razradom misli koju sam već doveo do praga zadnje namjere. Konačno, zdravog života nema psihološki, pa prema tome ni fiziološki. Zabluda se nalazi neposredno iza čulnog privida. Kompleksi se ne daju zaobići.

— Znate li da je Bergson i astronomiju smatrao „preokrenutom psihologijom"?

— On ju je smatrao, a psihoanalitičari su je u tom smislu razradili — kao i naši stari astrolozi.

— Čudno je da je upravo Freudova, a ne Jungova psihoanaliza toliko popularna u Indiji. Ne kao terapija, nego kao tema zabavnih razgovora.

— To psihološki, a ni historijski nije ni najmanje čudno. Pogledajte našu religiju i umjetnost bar malo izvan svog đainskog vidokruga!

— Imate pravo… Govoreći o sistemima unutrašnje discipline meditativnog doživljaja — a i o buddhističkom kleru, ako baš hoćete, o njegovim manama — htio sam da posredno dođem do sasvim druge poteškoće na koju želim da vas upozorim. Ali sada ću najprije završiti misao koju ste mi vi nametnuli. (Ne, to nije pomisao da bi na neki način to što ona govori o freudovskim motivima trebalo razjasniti indijskom hodočasniku Miguelu Serranu, autoru knjige o Hesseu i Jungu. Njegov je se Cirkulo Hermetico ne bi ni malo ticao.)… — Da, vidite, (po onoj tamo knjizi) da ni za mene nisu nezanimljivi umjetnički vidovi teme kojom se vi bavite. Kako bilo da bilo, buddhziam nije nikad uspio da me udalji potpuno od svoje historijske podloge u đainizmu.

(Treba li da joj priznam, tu gdje mi se nit trga, da moja sadašnja lutanja u potrazi za đainskim munima — „šutljivim mudracima" — po rađgrirskim brežuljcima i po krcatim uličicama iza kalkatske luke, imaju duboku sentimentalnu pozadinu u čiju se atavističku nezajažljivost ni sam ne usuđujem zavirivati? Na svojim putovanjima između Kalkate i Dillija nastojim da zaobiđem ili preletim jedno čvorište „beznadne nade" u povratak na mjesto svog najsvečanijeg akademskog uspjeha, kojemu je slijedila gozba gdje sam s roditeljskom pažnjom vodio brigu o „čistoći hrane" za đainsku studenticu koja me je prvi puta u životu priznala za đaina, s oduševljenjem ne manjim od mojega, jer je priznanje principa nenasilja, oličenog u vegetarizmu, jedini kriterij pripadnosti toj vjeri. Kasnije je odlučila da bez mog savjeta neće donijeti nijednu važniju odluku u životu, pogotovo ne o udaji. Slijedeći je korak bila želja da nadzirem njen rad na doktorskoj tezi — o D. H. Lawrenceu. "Lady Chatterlay" je naravno ostala izvan tematskog opsega. Egzistencijalistička pozadina Šestovljeve borbe protiv razuma, u kojoj je motiv iz Dostojevskoga o dozvoljivosti svega, „ako nema Boga", privukao pažnju Lawrencea mnogo ranije nego se je odrazio kod Sartrea, postala je osnova mog utjecaja na tu tezu … — Šta bi u ovom trenutku sve to moglo da znači za moju sagovornicu? — „Kompleks kćeri" koji mi je kasnije predbacivala.)

— Može prigovarati šta god ko hoće toj vjeri bez svećenstva, bez „vidljive crkve". Bio sam svjedok, usput rečeno, u po nekoj vrlo ortodoksnoj đainskoj kući snažnog djelovanja te neobične okolnosti na dječju maštu. Događa se u djetinjstvu ili mladosti, osobito u određenim manjim mjestima, da se „šutljivi mudrac" na svojim putovanjima pojavi na pragu kuće. Iako su „pravila čistoće" u pripremi hrane i pića za njega strogo određena i dobro poznata, čas njegova dolaska mora ostati nepoznat; nikakva priprema, a osobito priprema hrane, ne smije biti predviđena zbog njega. U gotovo neispunjivim pravilima čistoće utihnuli mudrac sja u tjelesnoj prljavštini, neopranoj od dana zare-đenja do dragovoljno predviđenog dana smrti gladovanjem. U rijetkim trenucima takvih posjeta dužnost je šutljivog munija da propovijeda vjersku nauku o „nevršenju nasilja kao vrhovnom zakonu". Kroz tisuće i tusuće godina u toj najstarijoj od svih postojećih religija sve se je već skorilo i skamenilo, životu je urnrtvljen dah. Može se reći da je yoga uopće svjesno umrtvljenje daha. Ali jedna je velika istina ostala živa uza sve to od prvog dana kad ju je izustio prvi tirthankara „vodič preko struje života", pa do danas. To je upravo ona istina koja je u svim ostalim religijama zabljesnula prva, i prva se utrnula kao iskra izbačena iz plamena. Zbog toga su za mene sve ostale religije odavno mrtve, a samo je ova okamina prve vjere još uvijek živa. To je najjednostavnija i najgroznija istina, najočiglednija, kojoj se niko drugi ne usuđuje dublje zagledati u oči, istina pred kojom su svi vjerski „izvori života" postideno oborili glavu prije nego su i postali izvori života: „Oni koji su smireni, koji su oslobođeni strasti, ne žele da žive". Muni je propovjednik smrti. Za mene mimo toga ne postoji alternativa u religiji. Ko hoće da njeguje duh, mora odvratiti pogled od tijela, mora ga prezreti i razgolititi njegovu prljavštinu. Bjekstvo od svijeta je u svom očaju najkritičniji dokaz realnosti života i svijeta. nije krajnje vrijeme i za njegovu filosofsku rehabili?

Njen odgovor je bio spreman od početka. Nestrpljivo je stršio i praćakao joj se pod prstima među šuštavim stranicama knjige o rađastanskoj umjetnosti. Ali, u ovom trenutku joj je zapeo u grlu. Iskoristio sam bljesak besmrtne istine o smrti da okušam svoju psihičku snagu:

— Sutra je svetkovina punog mjeseca. Sinoć sam dugo promatrao jednu rijetku pojavu na nebu. Ne znam jeste li je primijetili. Nebo se je činilo posve vedro. Povjetarac je imao onu meku svježinu koju može da dočara samo u ovom podneblju sjeveroistočna struja sa Zaljeva. Tanku opnu magle nije odavalo ništa pod zvijezdama. Ali mjesec, skoro već pun, bio je okružen prostranim prstenom bijele aureole koja je obrubljivala dobar dio neba oko njega. — Zašto sam vam opisao ovu sliku ?. .. U njoj ima nešto što odgovara mojem bolećivom, gotovo hipnotizovanom lutanju za utihnulom mudrošću golih i bijelih mudraca. Blagi dodir povjetarca i magličasta aureola oko mjeseca dočarali su mi toplinu pogleda i oblik oka jednog starog munija koji se je pred nekoliko mjeseci bio sklonuo
na vrhu stepeništa đainskog samostana u ćorsokaku iza Cotton Streeta u Kalkati. U tamnom krugu njegovih očiju mekoća pogleda bila je naglašena tankim mrenastim prstenom na rubu irisa.

Nakon kratke neočekivane šutnje nastavio sam svoju meditaciju:

— Pravila predostrožnosti i zaštite svih živih bića zasnovana su kod njih na prethistorijskoj atomistici „čistih", sićušnih počela života u vodi, vatri, zemlji, uzduhu i misli. Pored zabrane pranja „živom", neprokuhanom vodom i disanja bez koprene, čini mi se po svemu da isputih pravila ne ostavlja prljavštini tijela okruženoj neotuđene čistoće u najužem prostoru koji ih žuje dovoljno mjesta ni vremena za meditativnu zau kakvoj je, na primjer, onaj Buddhin učenik pojeo sagnjeli gubavčev prst koji mu je pao u prosjačku . To su razlozi koji podržavaju moju bojazan pred životom u jedinoj dosljednoj religiji.

— Mene ne bi toliko smetalo ni jedno ni drugo koliko postovi i vaš vegetarizam. Ali moram da vas razočaram u vašem povjerenju u moralnu uzvišenost munija. I ja sam na svojim studijskim putovanjima susrela jednog munija s mjesečarskim očima i kožom koja je od dugogodišnjeg nepranja postala bjelja i čišća od moje — a za tim se je dogodilo nešto grozno u tom mjestu, srećom ne meni. Muni je posjedovao natprirodne moći i uspio je da na neki način hipnotski privuče nekoliko udatih žena i majki koje su došle u samostan i bile spremne da se odreknu porodice i života. Teškom mukom je uspjelo nekoliko njih odstraniti iz hrama, više ili manje nasilno. Dvije su ostale. Šta kažete na to?

— Ništa naročito. Yoga đainskih munija mora da je vrlo skrovita vještina. Ali takve moći nisu nikad bile moj ideal meditacije. Znam da Indijci više nikada neće shvatiti mogućnost ni smisao religijske negacije i poništenja duše. To ne očekujem ni od đaina. Takvo izvorno raspoloženje možda je bilo moguće jedino u oporoj osami trans-himalajskih nepreglednih prostranstava, tamo gdje je i fantazija suprotne vrste mogla da se raspali u najsnažniji avetni plamen magije.

— Vidite, da pređemo na ozbiljan razgovor, sve se to ne tiče nimalo samostanske discipline u redu kojemu ja želim da pristupim. Samoodricanje se iscrpljuje i nalazi zadovoljstvo u službi zajednici, u čovječnim djelima, u izmicanju pred odvratnošću priznanja i nagrade. Kakva će opasnost prijetiti meni, ako mjesto unutrašnjosti nastavim gledati vanjštinu? Uostalom, svamiđi mi je rekao da moram pričekati još pet godina zbog kušnje „na bojnom polju" svjetovnog života.

— Razumijem. Cijela moja duga priča bila je samo zaobilazak oko vašeg realističkog stanovišta — da mu odredimo granice. Znao sam od početka da govorim o drugoj mogućnosti koja može postati povod odluci iste vrste, ali ne u vašem slučaju. Nije mi bilo nevažno kako ćete reagovati, već zato jer bih želio da vas zadržim na svom neobičnom području istraživačkog rada i da zađete dublje u idejnu baštinu te kulture čiju površinu sada obrađujete. Priznajem da je vaš pristup neposrednom problemu intelektualnog asketizma, potrebnog za produbljenje djelatnosti ove vrste, zdraviji. Zapravo to bi trebalo da me raduje. Ali ni vaš bolji izbor nije bez poteškoća. Iako sam ih doživjeo neposrednije od vas u dužoj saradnji s redom kojemu želite pristupiti, ipak vjerujem da nisu nepremostive, pa želim da vas na njih upozorim.

— Ne mislite valjda na svoje drugovanje s istočnoevropskom antimisionarskom Uma Devi, koja već pola stoljeća u vašem Tamil Nadu preobraća natrag na hinduizam Dravide koji su prešli na kršćanstvo!

Osjetio sam s čuđenjem da mi je ovaj izazov mjesto uobičajenog smiješka nametnuo na lice neugodno krut i hladan izraz, a čudio sam se donekle i brzini svog nepromišljenog odgovora:

— Ne, ali mislim da se i u vašem slučaju na neki način radi o oštećenju cjelovitosti ljudske ličnosti, a sasvim otvoreno psihoanalitički rečeno, za vas je važna prvenstveno ta cjelovitost u čije održanje ste izgubili fizičko povjerenje.

Shvatio sam iz svog vlastitog reagovanja da je neobičnost cijele situacije sada u tome da još nikad nisam naišao na osobu kojoj je problem sublimacije vlastitog kompleksa tako savršeno jasan i fizički zoran.

— Ono drugo što sam htio da vam kažem odnosi se, u slučaju vašeg opredjeljenja, na Proroka. Znam da niste čitali njegovo ogromno „Evanđelje" s neminovnim predgovorom Aldousa Huxleya. Blizina u vremenu i prostoru s mahatmamau ovoj je zemlji tako obična pojava da nikoga ne zbunjuje. Ali duhovno podneblje u kojem je živio vama će ostati jednako daleko, ako ne i dalje nego meni. Meni je vaš Prorok postao neodoljiv upravo zbog te nedosežne razlike podneblja. Ne znam da li ćete i vi uspjeti da ga doživite na sličan način, ali osebujnost moga doživljaja je postala izrazito fizička. Pod „podnebljem" ne mislim već odavno ni na kakvu mističnu sferu. Jednostavno, kad se po najvećoj dnevnoj žegi vratim iscrpljen iz grada i uz iscurjeli glineni krčag ne nađem ni načeti limun, ne mogu da odolim da se žedan i oznojen ispružim na ležaj i pročitam najprije nekoliko listova tog „Evanđelja" . . . Nemam dovoljno spretnosti da se duže vremena igram s djecom. Ali je kataleptički zanos iz kojeg izviru prostodušne riječi ovog proroka majčinske ljubavi toliki da se njime služim svakodnevno i gotovo isključivo kao sredstvom za osvježenje tjelesnog života. Znam da takvi doživljaji nisu ideološki neminovni, da se to ne traži od vas. Ipak bih želio da vam mogu pokloniti svoju vrstu fizičke ljubavi za vašeg Proroka. Jer, kad vas gledam, pitam se hoćete li vi ikada uspjeti da probavite do kraja kao duhovnu sadržinu tu „živu vodu" koju ja upotrebljavam da saperem znoj sa tijela.

— Ne, ali ipak imam čvrst i ponošljiv želudac. Sigurno vam je poznato i to da su intelektualna sposobnost i sprema neophodan kriterij za prijem osobito u ženski red ove misije, spremnost za prosvjetiteljski rad na višem stepenu školovanja. Ni veliki Učenik, čiju je intelektualnu nedostupnost Prorok nostalgično obožavao, nije uspio da probavi primitivni kult Sive kod svoga učitelja. Mnogi su drugi u prisustvu Proroka ostali trajno postiđeni zbog svog inteletualizma, a ipak nisu uspjeli da se udalje kao što je običavao Naren. Vjerujem da i vi odnekle osjećate tu nedo-sežnu neodoljivost djetinje iskrenosti. S Prorokom je umrla i ta vrsta trajne unutarnje borbe za koju ja nikad ne bih mogla imati razumijevanja. Priznajem da je potrebno stanovito određeno i odlučno unutarnje prevladavanje koje je dublje od cijelog misticizma o kojem vi govorite i različito od njega. Cijeli se problem discipline više ne postavlja za sljedbenike sa stanovišta Proroka koji nije bio misionar, nego sa stanovišta Učenika koji je to postao. Osim toga, da vam smirim savjest, mogu vam reći, u mojem slučaju, da me je svamiđi lično oduševio pred godinu dana kad je bio ovdje. Neposredno nakon njegovog govora otišla sam k njemu i izrazila spremnost da se posvetim toj misiji i molila da me primi lično za učenicu. On je čovjek za kojeg još uvijek osjećam da ga mogu slijediti kroz život.

— Osjećate! Dobro je da osjećate.

— Da! Ja prihvaćam ideal djelatnosti, a ne meditacije. Pitanje nije u unutarnjem sadržaju. Nutrina i duša su izraz egoizma. Moje je pitanje jednostavno: kako ću najbolje utrošiti život.

— Ja smatram da ste predodređeni da nastavite naučni rad. Ne vjerujem da će moralna zadovoljština moći da vam nadoknadi žrtvu prirođene nadarenosti. Čemu toliko isticanje estetske i osjećajne manje vrijednosti? Shvaćate li razloge moga podozrenja?

— Shvaćam, ali mi nisu dovoljno privlačni.

*  *  *

Do tih se je razmjera kretao tok naših razgovora, koji je prema mojem nepouzdanom pamćenju u ovom prepričavanju usklađen sa pravilom jedinstva mjesta, vremena i radnje. U stvarnosti pojedine teme u vezi s glavnim pitanjem raspravljali smo danima i vraćali se na njih nakon prospavanih i neprospavanih noći. Moja sagovornica je spadala u onu vrstu intelektualaca čije su noći pretežno neprospavane i bila je vrlo marljiv noćni radnik. U to je doba, a poslije ovih događaja još i više, obogaćivala svoju tezu iz noći u noć. Rok predaje se je naglo približavao, a profesor je još uvijek nalazio nove i nove neobrađene probleme za pojedina poglavlja. U jednom naročito teškom slučaju pokušao sam da joj pomognem shvatiti smisao tehničke formulacije jednog estetskog problema. Stručno značenje termina na području klasične književne kritike bilo je srećom njoj potpuno jasno, ali je mogućnost primjene na konkretni slučaj izgledala teško dokučiva, a to je i ostala, barem u kratkom vremenu našeg drugovanja.

Takvi su bili razlozi ozbiljnih moralnih obaveza zbog kojih naše prijateljstvo nije moglo dugo trajati. Međutim, prevagnuli su kao i obično nemoralni razlozi za koje, naravno, nismo neposredno snosili krivicu mi sami, nego prvenstveno ljubavnica iz Trinidada, koja je kroz sve te sretne i uzvišene dane smatrala da je dovoljno čvrsto zaštićena našim dobronamjernim ugledom.

Meni se je činilo da ti dani prolaze neizmjerno sporo. Ostali saučesnici su bili daleko više zaokupljeni svojim brigama i poslovima, uspjesima i neuspjesima. Sve čega se sjećam da sam morao da obavim u međuvremenu bilo je nekoliko konsultacija sa studentima koji su pisali radnje o „potkovama" (u logičkim formulama) i o „zubobolji" kao školskom primjeru „privatnosti doživljaja", privatnosti koju je naučno svakako trebalo razbiti i pobiti u interesu općečovječanske javnosti. Najjasnije mi se je usjekao u pamćenje u tim zgodama neizmjerno prazan, upravo tup izraz koji je uspijevalo da poprimi Nitino lice kad bi slučajno prisustvovala tim konsultacijama sjedeći na ogradi terase u tihim jutarnjim satima. Kasnije, kad bi prostrana zelena poljana sa raštrkanim stablima oživjela pred nama lepršavim bijelim dhotima studenata, kao da ih vjetar raznosi na sve strane, i skupinama sarija izrazitih boja bosonogih studentica nanošenih u valovima oko pojedinih stabala koja su bila markacije predavaona pod vedrim nebom — u to sam doba smjene obično ostajao sam, kao usamljeni gost na Guru-devovoj garden party. Kolegica je dolazila obično pred podne, a tako nekako i ljubavnica iz Trinidada, čijem dolasku je bilo umjesnije ne pridavati posebnu pažnju.

Događalo se je da smo imali zajednički ručak u četvero, u počast gostu ili gostima, a nekad i zajednički doručak, su rikše pred otvorenim vratima čekali na jutarnje u okolicu.

*  *  *

Konačno se je dogodilo nešto neočekivano i strašno, posljednjeg popodneva, kad je afghanski fiance trebao da otputuje.

Moj razgovor s nesuđenom saradnicom nije više imao napetost ozbiljnih pregovora ni donošenja odluka. Počeli smo obostrano da priznajemo neke slabosti u pogledu svojih životnih ideala. Mislim da sam upravo govorio ponovno o svome muniju s magličastim obrubom oko irisa u oku i priznao da je zapravo kora prljavštine na njegovoj glavi s nepotpuno iščupanim kosama djelovala na mene možda kao prvi potpuno svjesni odbojni doživljaj — kad smo iz susjedne sobe čuli krik.

Bio je to histerični grč izazvan prerazdraženom strašću ljubavnice u posljednjem zagrljaju pred rastanak, grč popraćen snažnim neuralgičnim bolovima u cijelom tijelu, koji nisu popuštali ni u toku slijedećih dana.

Bilo je pred zalazak sunca kad se na tople boje monsunskih oblaka noć počne da spušta kao crna zavjesa svečano, ali ne polaganije nego je to moguće postići na umjetnoj ljudskoj pozornici. Ko se u to vrijeme nađe na mostu razlivenog kanala za navodnjavanje, taj će se vratiti kući po gustom mraku, a negdje usput će ugledati posljednji odraz crvenila daleko na istoku kao da se pomalja „iz novčarke pune zlatnika koju brzo i oprezno razrješuje škrtac" (R. Tagore).

Bili smo zbunjeni. Znali smo da će se cijeli slučaj svršiti skandalom čiji razvoj još ne možemo ni zamisliti. Prijatelj je morao hitno da otputuje. Pričekali smo malo nakon njegova odlaska i konačno uspjeli da našu štićenicu oprezno smjestimo u rikšu i prevezemo u djevojački dom.

Slijedećih nekoliko dana kolegica nije mirovala u svom osjećaju odgovornosti za zdravlje drugarice koje se nije poboljšavalo. Stari Ijekar, homeopat, nije uspijevao da smiri bolove. Pošto je dijagnoza bila „histerija", ni on, a ni univerzitetske vlasti kojih se je to ticalo, nisu pristajali da bolesnica bude otpremljena u grad u bolnicu. Studentice u domu su se podijelile u dvije skupine. Jedne su bile „za nas", a druge, uglavnom domaće, protiv. Ove posljednje su počele da otvoreno ismijavaju svoju drugaricu, Indijku iz daleke strane zemlje. Stanje je bilo bezizgledno, bolovi su se često iznenada pojačavali, a nikada nisu sasvim popuštali.

Ja sam upravo u to doba imao druge neugodnosti s rukovodstvom zbog suviše upadnog prijateljstva s Crncima. Prijetila je opasnost da skupa s njima budem izolovan i teritorijalno, a ne samo moralno. Bilo je potrebno i u tom bezizglednom slučaju da sam istupim otvoreno prije nego što javna osuda stupi potajno na snagu. Osjećaj obaveze da se zauzmem za bolesnu studenticu i da joj omogućim odlazak u bolnicu ubrzao je odluku da povežem dvije bezizgledne intervencije. Trebalo je nekoliko dana da u slučaju bolesnice moje traženje (primljeno ,,s punim razumijevanjem") bude zadovoljeno. Vjerojatno bih bio osujećen ljubaznim obećanjima ozbiljnih odgovornih starješina (koji su „činili sve što mogu") da se istovremeno moja kolegica, uza svu opasnost suodgovornosti i očite kompromitovanosti sa mnom, nije iz svih snaga zauzela svojom zdravom panđabskom žilavošću da pod svaku cijenu slučaj što prije savlada. Ja sam joj samo utirao put. Konačno je otputovala s bolesnicom u grad.

*  *  *

To je ujedno bio trenutak za mene da izvršim svoje obećanje i da je sa svojom toplom preporukom pošaljem svamiđiju, njenom duhovnom učitelju. Glavni dio moga pisma sastojao se je približno u ovim riječima: „Donositeljica ovog pisma je najusklađeniji tip žene intelektualca koji sam sreo u životu. . . Posebno zadovoljstvo ćete joj učiniti, ako joj omogućite da posjeti samostan i ustanove Vaših uglednih intelektualki, sannyasini…"

Kad se je vratila, rekla mi je da moje pismo nije predala svamiju. Od svih mojih preporuka prijateljima je samo jednu, pismo dr Dasu, ljekaru koji također živi u misiji, iako pripada drugoj redovničkoj organizaciji. On se je svestrano zauzeo za bolesnicu i uspio da joj brzo i stekne njeno povjerenje. (Kad sam mu nekoliko kasnije lično zahvalio i zanimao se za pozadinu tog slučaja koji ne spada u njegovu specijalnost, trebalo mu je vremena da se uopće sjeti događaja, a za tim se je vrlo pohvalno izražavao o razboritosti pacijentkinje i o spremnom povjerenju kojim mu je olakšala posao.)

Kad sam upitao kolegicu da li je uopće posjetila svamija, odgovorila je donekle neodređeno da ga je vidjela na gradilištu, ali nije s njim dulje razgovarala, a moje mu pismo nije predala, jer joj se nije svidjela moja pretjerana ocjena njenih sposobnosti i sklonosti.

Inače je poslije povratka vrlo uspješno sprovela slijeganje prašine oko sebe. Hitnost završavanja doktorske radnje potpuno ju je zaokupila i vezala za institut. Tamo sam mogao da je nesmetano susrećem, jer je profesor kod kojeg je radila ostao nama obojici iskren prijatelj, za razliku od same kolegice kojoj su se duže vremena susreti sa mnom činili izrazito nezgodni i neugodni.

Bilo je i za mene vrijeme da što prije završim svoje obaveze i da se odlučim za dalja lutanja po svijetu. Ostati potpuno osamljen pred odlazak iz bilo koje ljudske sredine zapravo je prilično sretna i nesmetana okolnost.

Bilo je, istina, i takvih prijatelja koji su još uvijek, ili tek sada, želili da što bolje iskoriste do kraja za svoj vlastiti posao moj „prekratki" boravak u njihovoj sredini. Neki su me posjećivali i nalazili potajno i izražavali mi svoju solidarnost, nepokolebivo prijateljstvo i želju da trajno ostanu sa mnom u vezi. Medu njih nije spadala ni moja saučesnica u zlu, a ni moja kći Nita koja nije bila sklona da mijenja univerzitet baš u to doba zbog mojih „avantura", zbog kojih mi je više zavidila nego što je mogla da mi zamjeri.

*  *  *

Do zadnjeg časa ostale su mi vjerne i otvoreno privržene dvije osobe:

Jedan je bio Bhaiya, slijedbenik jednog od najčuvenijih gurua među duhovnim učiteljima našeg stoljeća. Nakon više godina duhovnih napora napustio je po nagovoru učiteljevu ašram i vratio se da nastavi živjeti na „bojnom polju" (u skladu s učenjem Bhagavad-gite). Živeći dulje u ovom kraju, poprimio je neke osobine ekscentričnog srednjovjekovnog misticizma Ćaitanje. Kao profesor književnosti bio je prepun duhovitih aluzija. Ipak sam uspio da i ja njega razveselim u jednom sretnom trenutku jednom svojom književnom aluzijom kad sam ga usporedio s Anatole Franceovim „Jongleur de Notre-Dame". Svoju je nekonvencionalnost plaćao relativno jeftino — odricanjem od napredovanja u karijeri. Stvarnu štetu od njegovih izgubljenih bitaka na bojnom polju snosio je jedino njegov ašram, koji je bio korisnik većeg dijela njegova dohotka. Bhaivina književna proizvodnja bila je možda unosnija, ili barem plodnija.

— Nečim treba da platimo svoje sofisticiranje, rekao mi je prvom zgodom kad me je spopala i tjelesna mučnina. Odgovorio sam mu:

— Drugi klasičniji sveci bi vjerojatno pokušali da mi pomognu molitvom i polaganjem ruku na izmučeno tijelo.. .

— Ali čemu? „Čovjek nije ono što jeste; čovjek je ono što nije". (Bhaiya je bio dobar poznavalac Sartrea i na mojem području.)

Druga nepokolebiva vjerna osoba bila je ljubavnica iz Trinidada. Njen se afghanski fiancenije više javljao ni pojavljivao, ma da su, kako sam čuo, prijateljski nastrojene drugarice nastojale da ga pismeno navedu da to učini.

U početku je s obzirom na takve okolnosti prijetila da krivo shvatim vidljivo naglašenu, upravo upadnu pažnju s kojom je nastojala da me gdje god može predusretne. Gdjekada bi se pridružila Niti da uđe u područje moga Apartheita, ali mi je mnogo češće prilazila vani, na javnim mjestima, i upuštala se u vrlo intelektualne raz, pretežno o socijalnim pitanjima. Doznao sam vrlo brzo da je kao omražena strankinja bila već odavno na zlu zbog sumnjivih i opasnih inicijativa s kojima se je uvijek otvoreno i posve lično obraćala univerzitetskim , zauzimajući se za poboljšanje uslova studentskog života. Ta je nekonspirativnost primljena kao nezapamćena . Tako su i u slučaju koji se je ticao mene njene počeli tumačiti u političkom smislu, na koji način, nikada nisam uspio da shvatim. Tome sam svakako imao zahvalim nagli porast svog ugleda medu naprednim snagama, na posebno zanimljiv način, u krugovima čija se iskusnija opreznost počela pretvarati u konspirativno renje prema meni.

Visoko iznad dvosmislenosti svih tih zbivanja i odnosa ostao je u mojem sjećanju jedan posve jasan ali neizreciv izraz: Kad sam je pratio na stanicu prilikom odlaska u bolnicu, ljubavnica iz Trinidada se je držala za sjedište otvorene kočijice tako grčevitom ukočenošcu da se je normalna vitka plahost njenog tijela činila preobražena u porcelansku krhkost. Za vrijeme oprezne vožnje do stanice i dugog čekanja na vlak osjećao sam na sebi isto tako nepomično posve utihnulu nježnost njenog pogleda. Taj se pogled nije promijenio ni kasnije, do posljednjeg dana mojeg boravka. Bio sam ponekad u nedoumici kako da shvatim taj pogled koji me je trajno i očito nesvjesno slijedio. Prevladalo je razumijevanje da je moć takvog izražavanja svojstvena vrlo rijetkima.

LOP ČE

Preko puta Madanovog hotela, u sklopu zgrade sa njegovim dućanom, nalazi se prostrana kuća na kat, naseljena Tibetancima. Poslije večere, kad izađem da prošetam, kuća se pričinja puna primamljivih neobičnosti koje probijaju kroz otvore prozora i sa verandi na gornjem katu s mirisima tamjanovih štapića. Ružin i sandalov miris njihova dima kao da filtrira talog isparavanja uštavljenih kapa i usoljenog masla koje se topi u visokom bambusovu sudu za miješanje čaja i u mjedenim posudama, oko žiška čija toplina lagano okreće pergamenski obod svjetiljaka pred svetim slikama i kipovima, obod ispisan molitvama i simbolima cvijeća nebeske boje i dobrih znamenja, školjki, ukrštenih pletera i žezla (dorđe, po kojem je Darđiling dobio svoje prvobitno tibetansko ime — Dođeling). Dva unakrštena žezla, vjerski simbol tibetanskih lama, ornamentalno je posve jednak s bizantijskim krstom.

U prvoj sobi do prostranog kućnog trijema stanuje sigurno neki ugledni lama, sudeći po oltaru ukrašenom slikama, brokatom i laganim duguljastim bijelim maramama oko njih. Preko puta prozoru je zidni sat sa klatnom u ormariću. Ulazni trijem postaje mračan i tih. Iza prozora verande na katu naziru se pokreti u polusvjetlu sobe, medu konopima krcatim odjećom.

Velike kamene ploče okrnjenih uglova pred trijemom kuće i dalje pred Madanovim dućanom prekrivaju nepotpuno kanal širok kao pločnik. Ujutro kad počne vreva oko ulaza, aje (dadilje hotelske djece), siromašne susjede u prljavim sarima i šalovima, sa velikim i malim zlatnim ukrasima u nosu, počinju da se skupljaju s naše strane ulice, a djeca iz susjedne kuće se smještaju s druge stranenad odlomljene dijelove plo čnika iznad kanala i obavljaju nuždu.

*  *  *

Moj kolega Banerđi poznat je u redakciji stručnog geografskog i etnografskog časopisa po svojim snimkama starih hramova i skulptura. Lani smo nekoliko puta zajedno lutali po rađgirskim brežuljcima, pa imam zbirku njegovih snimaka starih đainskih hramova sa vrhova koji su postali najdraža mjesta mojih hodočašća u izjalovljenom iščekivanju da ću ponegdje još sresti kojeg golog i šutljivog đainskog isposnika, o kojima su mi pričali arheolozi i čuvari starina u ovim krajevima. Umjesto toga njihove hramove čuvaju seoski Šivini svećenici koji se srećom u ovom hodočasničkom kraju više brinu za bakšiš nego da svojim odvratnim obredima zamaste čistoću bijelocrne mramorne umjetnosti, čistoću na koju su đaini toliko ponosni kao da i sami nisu Indijci.

I Banerdijev fotografski aparat je na takvom poslu razvio svoje vlastite mističke sposobnosti. Njima zahvaljujemo snimku dobro poznatog starog kamenog puteljka koji vodi do jednog od tih svetišta nad vratima pakla Avići iz kojih izvire ljekovita voda rađgirskih toplica. S desna i s lijeva popločani je put zasjenjen jasnim obrisima manjih hramova koji u zbilji ne postoje.

Iako je mistika tibetanske kuće preko puta Madanova hotela mnogo popularnije vrste, ipak ima nešto što me podsjeća na hodočašća s Banerđijem, osobito u rane jutarnje sate. Tu je i druga, manja kuća s onu stranu vrta pred mojom sobom, koja se vidi na svim fotografijama snimljenim s ovog položaja, ispod luka kapije obraslog ružama, a u prirodi je nikada ne mogu pronaći.

Želja za tajanstvenošću često upleće u zakutke magijske mreže naših maštanja i sasvim vulgarne asocijacije. To važi za snove i molitve moje susjede, stare gospode Mehta koja se o njihovu dubljem smislu rado savjetuje sa mnom, a važi i za moju vlastitu spretnost i nespretnost da pravilno identifikujem ljude i stvari u svojoj neposrednoj blizini. Zato su valjda i odrazi neobičnih otkrovenja u banalnim zbivanjima mane vezane većinom za rane sate kad se život u kući preko puta Madanova hotela tek počinje da budi simboličkim vjesnicima dana. U isto vrijeme običaje prolaziti kroz ruže pred mojim prozorom i stara gospoda Mehta na svom putu prema vidikovcu izlaska sunca iza ledenjaka Kinćendunga. Vjerna prastaroj zoroastrovskoj tradiciji parske religije iz davno izgubljene domovine, ona je obožavateljica Sunca. Tako se dešava ponekad i meni kao i njenoj kćeri da joj budem nehotični pratilac. Misterioznost najnižeg reda ovijala je kućicu na obronku, ukrašenu lepršavim bijelim zastavicama s tibetanskim molitvama na visokom bambusovu stupu i girlandama ispred kuće. To je kuća sumnjivoga lame čiji mi ortakluk sa susjedima moje sobe u hotelu ogorčava život među ružama i orhidejama. Kad je otišao gospodin Juda, najtiši i naj-dobroćudniji susjed koga sam mogao zaželiti u pokrajnoj sobi i za pokrajnim stolom u blagovaonici, dugogodišnji znalac svakog zakutka u ovom dijelu Himalaja, u susjedstvo su mi došla dva trgovca starinama kojima je bilo suđeno da im se ovaj ljetovališni i poslovni boravak u istoj sobi pretvori u krvno dušmanstvo i duge ogorčene histerične svađe o novcima svake večeri oko ponoći kad su se vraćali sa kockanja ili sa tombole i plesa u Gymkani, i svakog poslijepodneva u doba sieste. Jedan je bio ponosan i kršan musliman iz Sindha sa kapom od persijskog krzna. Dućan mu je bio u Kalkati u Hilton hotelu. (U to doba nije bilo Hilton hotela. Koristim to ime da koliko mogu iz diskrecije zabašurim identitet vlasnika dućana u drugom kraljevskom hotelu čiji naslov mnogo bolje odgovara velikim istočnjačkim gestama moga Ijetovališnog susjeda koji se je na kraju od mene oprostio vrlo prijateljski, ni ne pokušavajući da se ispriča za neugodnosti koje mi je mogao nanijeti njegov malo neobični privatni život.) Drugi je bio sitan degenerisani Pars koji se je, bogzna kako i zašto, upravo vratio iz Pariza i donio posljednje „krikove" zapadne mode u plesu, odijevanju i ostalome u našu bombajsko-parsku Ijetovališnu sredinu ukrašenu nekolicinom obilatih marvaskih začina.

Zloglasni lama bio je dobavljač jednoga i drugog. Pričalo se da su starine koje je dobavljao pokradene iz tibetanskih hramova u okolici. Zlatno doba otkupa od tibetanskih izbjeglica već je prošlo, počinjalo je doba crnih noćnih svađa i opasnosti. Tibetanski hramovi i manastiri u ovom kraju bili su do oslobođenja Indije ugledna sjedišta tibetanske učenosti (odakle je svoje znanje crpio npr. popularni Evans-Wentz), a i tibetanski laici u ovom području sticali su ugled i položaje pod engleskom zaštitom. Sada se pod pritiskom bengalskog šovinizma s juga i proletarizacije tibetanskih izbjeglica sa sjevera taj tradicionalni mistički raskoš rasiplje u prah i pepeo. A sumnjivi lama se po cijeli dan šulja po mojem vrtu, oko moje sobe, bdije i osluškuje da svaku od svojih mušterija nađe nasamu. Pokušavao je da i mene odobrovolji zelenom grimasom neuspješnog smiješka, a i ja sam pokušavao da ulaz i prolaz ispod cvijetnog luka svoje kapije zadržim pod ključem, ali ni jedan ni drugi nismo uspjeli u uzajamnim namjerama. Stara gospođa Mehta morala bi inače da se uspinje na gornju ulicu i u blagovaonu strmim stepenicama, a ona je naravno, već s obzirom na svoju težinu, i srčani bolesnik.

Tako sam polagano gradio kulu svoje ljetovališne mistike iz krhotina svih vrsta spomena vrijednog i dovoljno egzotičnog materijala koji se je zatekao u bližoj i daljoj okolini.

*  *  *

Neočekivaniji i uzbudljiviji od svega toga bio je moj nedavni rani susret sa Lopče, dan prije glavnog buddhističkog praznika u godini, Vaišakha, punog Mjeseca u maju.

Bilo je rano i tmurno jutro. Vjerski i turistički poštivaoci Sunca na izlasku nisu se žurili prema kružnom šetalištu i vidikovcu Kinćenđunge. Možda sam računajući upravo na to izišao tako rano. Strma je ulica bila prazna i sužavala se na uzbrdici uneprovidnim sjenama stabala. U jutarnjoj svježini polagani me je uspon bez privlačnog cilja vraćao u raspoloženje ugodne snene topline.

Iz suprotnog smjera sa vrha nizbrdice prenuo me je najprije zvuk užurbanih ženskih koraka. Činilo mi se je da je Lopče. U neizvjesnosti sam najprije počeo da nabore lica smještam u što ljubazniji smiješak. U tom poslu smela je moju namjeru iznenadna pomisao, otkud i zašto da to bude Lopče. Odakle može sada da žuri kući? Usprkos mojih neuvjerljivih napora, primijetio sam kad se je približila, da joj je izraz lica mrzovoljast i smeten. Očito nije željela da na svom putu sretne nikoga, pa ni mene, sasvim nevažnu mušteriju tibetanskog ,,Antiques & Curio Shopa". Pošto me je ipak srela, jedino što joj je preostalo bilo je da me ne primijeti. Smedecrveni i bijeli zavežanj koji je nosila podsjećao me je na prljavo rublje koje se nosi u praonu. Tako je osjećaj odbojnosti u tom susretu postao obostran. Činilo mi se da je još više ubrzala korake, a kad sam se zaustavio i ogledao za njom, upravo je zalazila pod kapiju velike tibetanske kuće, uz Madanov dućan.

Nisam više bio siguran da je to mrzovoljno lice koje prije nikad nisam vidio uopće bila Lopče. Odakle je mogla žuriti i kuda, i šta joj je pri tome bilo neugodno?! Da se ne bavi i time? Ne, sigurno su u te krpe kao i obično zavijene neke dragocjenosti nabavljene za trgovinu. Znači. .. Bila mi je mnogo draža pomisao da je došla iz one kuće koju se tu negdje može opaziti samo na fotografijama, a ne u prirodi, nego iz kuće sumnjivoga lame.

Kad sam se uspeo na zaravan i ogledao se za vijencem snježnih vrhunaca kojih toga jutra nije bilo na vidiku, shvatio sam da osjećam grižnju savjesti zbog Lopče. Zapravo je naš prethodni susret u njihovom dućanu bio vrlo neugodan.

Doveo sam im lijepog prijatelja! Doista je kao mušterija morao djelovati i lijep i izazovan u isti mah. Krupan prosijed lik sa čvrstim crtama lica potamnjelog na himalajskom suncu. Pogled crn, sjajan i posve siguran u svoju osjetljivost i za sitne vrijednosti u blještavim hazarskim nizovima i tamnim zakutcima iza njih. Stari smo prijatelji i zemljaci, ali sam tek ovom zgodom u njegovoj prisutnosti osjetio onu nelagodnu jezu koje se sjećam iz djetinjstva

kad je trebalo da pogledam u lice i zatražim što želim od uglednih srpskih trgovaca na sarajevskoj čaršiji čiji je on potomak. Nikad ga nisam zamišljao u tom, za njega najprirodnijem izvornom sklopu života. A i u njemu kao da se je ovdje, u ovom malom, ali najdragocjenijem tibetanskom izbjegličkom dućanu probudio proturječni ponos zaboravljene mladosti i svega onoga čega se je s njom — pod prisilnim okolnostima — odrekao.

Jer zapravo nije želio da kupi ništa drugo nego jedan tirkiz osrednje veličine, po mogućnosti prirodnog oblika i ne skuplji od 20 rupija. Potcjenjujući robu znao je da potcijeni trgovca. Prohtjelo mu se je odjednom da pokaže da pozna ne samo dobro nego i stručno istočne bazare. Time je počinio najstrašniju pogrešku koja može da uvrijedi Tibetance.

Mislim da sam karakter Tibetanaca shvatio najbolje kad se je radilo o dječjim cipelicama. Svaki par tibetanskih cipela mora biti remek-djelo likovne umjetnosti, barem u dječjim očima — koža i ćoha i vez na njoj, bijela unutrašnjost, mekoća i toplina. U Indiji su školska djeca trebala da skinu te cipele, i uopće da počnu hodati bosa. Došli su u bundama sve do Madrasa, upareni i izmoždeni dok im tek na cilju neko nije skinuo kožuhe i razjasnio im da će se tako osjećati svježije. Nisu bili samo sretni nego i zahvalni, dirljivo zahvalni. Ali kad im je poslije toga rečeno da će ovdje trebati da idu bosi… Shvatili su da ih je zadesila bijeda izbjeglica.

Ostali smo dugo u dućanu. Tako i treba. Kad je osjećaj počeo da bude mučan, možda iz obzira prema meni, počeli su slati u potragu i dovoditi postepeno i polako starce u surkama koje zbog svoje nesrazmjerne veličine, a osobito zbog predugih rukava od kojih se samo redan koristi, a druga strana visi preko ramena, uvijek izgledaju prnjavi. Starci su iz dubokih i daleko dosežnih džepova vadili stare burmutice i srebrne duhanske kutije i iz požutjelog pamuka u njima vadili stare dragulje. Velikih tirkiza nije bilo. Kad bi se pojavio koji izbrušen, moj bi prijatelj odmah ustanovio da je „mrtav", kako se to stručno kaže, da ne sja živom bojom; upitao bi poluprezrivo za cijenu i grohotom se smijao.

Lopče i njena majka nisu već odavno sudjelovale u poslu. Majčino je lice iskusnom sigurnošću i lakoćom poprimilo izraz još tvrdi i brončaniji nego što ga je moj prijatelj mogao da zadrži u svojoj samodopadnoj glumi. Lopče bi mi ponekad dobacila pogled koji se je još uvijek trudio da ostane prijateljski usprkos nerazmrsivoj zlovolji i ogorčenju koje nije želila da prikrije. Mogao sam da joj odvratim jedino pogledom koji je pokušavao da izrazi saosjećaj, a uspjevao jedino da ispolji zaprepaštenje. Jasno je da na kraju nismo kupili ništa. Uvjerio sam se i inače, u njihovim dućanima i radionicama narodne umjetnosti, da Tibetanci cijene svoje i zato su loši trgovci.

*  *  *

U svojoj tmurnoj šetnji sećao sam se na Jeanne, djevojku porijeklom iz Goe, koja je svoju posjetu djedovini produžila do Kašmira. Iz užeg porodičnog zavičaja zadržala je u sebi neugodne tragove portugalskog katolicizma.

Jedne večeri u Srinagaru, u doba kad se zatvaraju ugledne radnje skupocijenom robom, zamolila me je da uđem s njom u jednu takvu draguljarsku radnju. Poznavanje dragulja je posebni užitak i smisao, koji je u njenom slučaju naslijeđen iz majčine loze. Stari muslimanski gazda, umjetnički dobroćudan u svom stručnom ponosu, prepoznao je u njoj znalca i brzo ustanovio stilsko porijeklo njenog znanja. Naravno, porijeklo sasvim drukčije od njegova. Sjedili smo do kasne večeri na sečijama u prostoru zastrtom ćilimima od debele bijele vune ukrašenim grubim vezom kašmirskih ornamenata. Na niskoj sofri pred nama nije se nizalo samo skupocijeno i još više neobično drago kamenje, nego su postepeno pridolazili i jednostavni alati velike vještine i razjašnjenja stilova stranih islamskih zemalja, o kojima je odrođena Indijka trebala tek da počne sanjati.

Ovom zgodom Jeanne je kupila nekoliko jeftinijih predmeta. S najvećim strahom se kolebala da uz stručno savjetovanje izabere za majku dar iz Indije u granicama svojih skromnih sredstava, od kojih joj je ipak preostalo da kupi i jedan krupniji muški prsten u srebru. — Bi li ja nosio srebrni prsten? — Kakav ja! — Pred starim se je majstorom u tren oka našla činija od posebnog kašmirskog drveta sa rubinskim pijeskom u tekućini za glačanje srebrnog sjaja. Prsten sa tigrovim okom zasjao je pred nama ljepši od polumjeseca na kašmirskom nebu te večeri. Nije mi se dogodilo dva puta u životu da se tako ugodno prevarim u svojim očekivanjima kao pratilac u kupovini.

Kad sam se poslije doručka uputio u Šerpinu kavanicu iznad Tensingova Himalajskog instituta (to je jedina kavana sa stolovima napolju na koju sam naišao u Indiji), vidio sam kako brzo napreduju pripreme za sutrašnji buddhistički praznik.

Iz svih samostana u okolici uputit će se prije podne procesije prema središtu grada, a glavna će biti ona iz Bhutiya-basti gompe, jer je jedino poglavar toga najstarijeg samostana rimpoče ili „inkarnirani" lama koji se poslije smrti uvijek preporađa u okolici gdje ga ponovo pronalaze prema propisanim znamenjima i odvode u samostan gdje ga odgajaju — baš kao i Dalaj-lamu. — Tek slijedećeg dana sam vidio da je sadašnji rimpoče dječačić od desetak godina. Za trubama dugim oko dva metra, koje nose u sprezi po nekoliko svećenika, a čiji je zvuk dubok kao što je bio Buddhin glas, ili kao što je glas trubačkih školjki u indijskim hramovima, ali zaglušan, dječak je jašio na bijelcu pod žutim baldahinom. Uz njega je bio njegov učitelj koji me je na prolazu ispod moga vrta prepoznao i javio se dostojanstvenim smiješkom prije nego sam stigao da pred njim dignem sklopljene ruke što više iznad glave. Tek sam tada shvatio da taj visoki položaj zauzima moj stari susjed sa zlatom obrubljenim naočalama u čiju prizemnu sobu preko puta se navirujem svake večeri kroz prozor poluosvijetljen svjetiljkom na oltaru, kako sam to opisao na početku. Shvatio sam usput, ili bar počeo da shvaćam, i još po nešto iz svojih opreznih i suzdržljivih odnosa s tim privlačnim svijetom.

U procesiji je za starijim lamama i gelongima (običnim tibetanskim redovnicima koji su još u toku svoga tridesetogodišnjeg studentskog života) slijedilo sto i osam nosača i nosačica svetih knjiga Kanđura, dugih oko pola metra, a širokih oko 15 centimetara, u koricama od sandalovine ili drugog skupocijenog drveta, ukrašenim duborezima i draguljima. Knjige se nose na glavi, zamotane u svilene marame. Tako sam shvatio i neobični podatak iz vjerodostojnih naučnih izvora da se upravo u te hramske knjige rado zavlače uši na razmnažanje.

Procesija se je spuštala svečano i zaglušno prema mojoj kapiji po nizbrdici na kojoj sam prethodnog jutra sreo Lopče.

Na dan pretprazničkih priprema spuštajući se dalje tom istom nizbrdicom na čijem se zaokretu prema bazaru nalazi Lopčin dućan, ugledao sam već iz visoka njenu majku kako sjedi na svom stolčiću preko puta, na sunčanoj strani ulice, s glinenom lulom na bambusovu kamišu u ustima i plete svoju debelu vunu. (Tibetanke uvijek pletu debelu vunu, često i kad izađu na korzo Ćorasti.) Kad sam se približio držeći se također sunčane strane, pričinilo mi se kao da mi stara prijateljskim klimanjem glave daje znak da se obazrem prema izlogu dućana. U izlogu je čučala Lopče i prala okno. S njenog me je lica pozdravljao najširi mogući i najvedriji tibetanski smijeh, smijeh iz grohota i bez ustručavanja, srdačan i prijateljski. Ovdje, u vlasitom izlogu, odlučila je da ćemo ostati dobri prijatelji — takvi su poslovi –, ako je mlada Tibetanka koju sam istog jutra sreo zbilja bila Lopče, a ne njen dvojnik ili priviđenje iz nepostojećih kuća i hramova u mojim mističkim uspomenama iz Indije i sa Himalaja.

MAGLE I RASTANCI

— Zašto ste svirali Kreuzerovu sonatu na rastanku kad znate da su mi asocijacije sa Tolstojem snažnije od svih efekata čiste muzike?

Zastao sam da me čuje, ali se nisam okrenuo.

Bio mi je sasvim jasan izraz lica za mnom u magli, na kojem ne bi bio vidljiv ni trag napora za odgovor.

Na pitanje „zašto?" — bilo koje zašto – gospođa Chatterji ne bi odgovorila ni smiješkom kojim se predusreću djetinjasta pitanja. „Zašto" je za nju uzrečica bez smisla, jedna od mnogih riječi koje se mogu prečuti, a da se ipak iz vlastite neporemećenosti, u zasjenku svoga predvorja shvati tuđi smisao — kao sitno porcelansko zvonce čiji batić se pokreće titranjem molitvenog pergamena na privjesku.

*  *  *

Gospođa Chatterji stanuje u jednom od drvenih dvoraca na strmim himalajskim obroncima. Isto tako zorno kao njeno lice, zamaklo u večernjoj magli iza mojih leđa, bila mi je u tom času pred očima Sherru, na gornjem zaokretu puteljka — zamakla u jutarnju maglu — prilikom njenog posljednjeg i mojeg prvog posjeta gospođi Chatterji pred nekoliko nedelja.

*  *  *

Bilo je prerano za nenajavljenu posjetu.

Jedna učenica je ustala od klavira u velikom salonu i ostavila nas same, usprkos nagovoru da ostane. Prešla je u drugu sobu za drugi klavir i nastavila da svira tihom i bojažljivom nježnošću svoju jednostavnu vježbu. Odvojen od mekih crta manipurske ljepote njenog lica, zvuk je blijedio pred nama.

Kroz otvoreni prozor staklenog balkona nadirala je magla iz provalije.

Čekali smo naslonjeni svaki na svoj kraj dugačkog okruglog jastuka na preuskom divanu.

Kaikobad i Diniva su se tiho igrali na smedem kokosovu ćilimu.

Gospođa Chatterji je u kupatilu raščešljavala svoju dugu prosijedu kosu.

Nad otvorenim ulaznim vratima treperila je molitva dvaju porcelanskih zvončića. Zvuk je tek tu i tamo postajao zamjetljiv.

Nehotični pokret glave u tom smjeru bio je vidljiva pobuda za Sherru da se pokrene iz neprimjetne nelagodnosti iščekivanja — ili možda iz onog već danima zajedničkog osjećaja koji je izvorno bio moj.

*  *  *

Ustala je i pošla na drugu stranu vrata, prignula se do niske police s kineskim ukrasima.

Neko vrijeme sam iz nespretnog razmaka pratio njeno promatranje. Onda sam se približio i njenim dlanom obujmio nisku vazu od smeđe dade da je podsjetim na neobičnu dodirnu svježinu te prozračne umjetnosti. Sherru je znala.

Tek kad sam podigao svoju ruku, moj ju je dodir podsjetio da ustane i da u luku pređe na drugu stranu sobe i sjedne u naslonjač. Ja sam se vratio na usku sofu.

Između nas Kaikobad se je sam od sebe odupirao želji da stoji na glavi.

*  *  *

Magla je navirala iz strmog brzaca kroz otvoreni prozor. Podsjećala me je na prizore oko tibetanskog samostana Alubari i na poglede u dubinu sa stepenica nadgrobnih spomenika lama, po rubovima proplanka.

I Sherru je u toj perspektivi postala slika u baroknom otvoru okvira fantastičnom trenutačnošću usječenih u sedefne sivine predpodnevnih magli nad sljemenom čajnih plantaža, nad bljeskom metalnih krovova i pozlatom pagoda — slika posmatrana sa strahom od iščeznuća zamagljene sličnosti s otetom prošlošću — iz nemoći da se odvojimo ma i kroz polukrug sobe — zbog pukotina koje su posljednjeg dana i za njenim polupraznim stolom zjapile prisutnošću onih koji su otišli i za kojima je neminovno trebalo poći iz tuđe kuće prepune neželjeno i usiljeno učtivih odsutnosti.

*  *  *

Magla je navirala i raspršavala se dok smo pili ledenu limunadu, a gospođa Chatterji uspostavljala sa mnom prve veze srodnih uspomena iz Bonna i Pariza.

Došle su druge učenice i slijedio je poziv na intimnije muziciranje u salonu do ulaza, okrenutom padini brijega i bambusovim čunovima orhideja obješenih pod crvenom strehom.

*  *  *

I na kraju, na vlastitom osamljenom odlasku, zastao sam da gospođa Chatterji čuje moje riječi. Ne moje zašto. U njen izraz nije moglo naići ništa novo, a moj je pogled opet bio uprt naprijed, na strmi uspon puteljka ka izlazu gdje su se pred nekoliko nedjelja u prvoj jutarnjoj magli pod kraj himalajskog ljeta ispred mene počeli da raspli-njuju hitri koraci Sherru.

Ta je igra bila mnogo djetinjastija od Kreuzrove sonate.

Ni za Sherru „zašto"? nije važnije od svagdašnjice, ma da je na jedno zašto odgovorila slučajno i bez pitanja, prvog toplog dana na obronku botaničkog vrta: — To je neodoljivost svake uzbrdice na putu koja je tjera da požuri i da je što prije prevlada. Kad su strmine bile poduže, trebalo ju je zvati da pričeka.

Uspon do kapije gospođe Chatterji nije bio predug.

Polagano, polagano, vodio sam Dinivu za ruku. Znao sam da će nas čekati na izlazu. Ipak, kad se je pričinilo da izmiče u magli proplanka, podigao sam Dinivu na rame i brže pošao za njom.

PROSJAK ANANDO

Preda mnom su dvije fotografije. Spadaju među najuspjelija djela moje amaterske umjetnosti. Pozadina je na obadvije neugodno, skoro na milimetar ista — sijamski hram u Bodhgayi. Taj je komadić crvenobijele i skoro minijaturne sijamske gotike za mene kao i za ostale osobe koje se vide u prvom planu fotografije danas najčišći i najukusniji hram u Indiji. U unutrašnjem se uređaju u još manjem razmjeru arabeske u crvenom laku obrubljenom zlatom vijugaju lakoćom plamena, ne ispreplićući se i ne prerastajući u tornjiće izvan stepenastih polica koje u sebi i na sebi nose uz zlato tankih posuda i vaza prozračnu lakoću zlatnih ploha i plamenog obruba nekoliko manjih figura i replika velike zlatne kopije Buddhe Ćinrata iz srednjovjekovnog hrama u Phisanuloku, prototipa sijamskog stila Buddhinih statua.

Indijski bogataš Birla podigao je svuda po Indiji, pa i ovdje, mnoštvo hramova svih vjera i stilskih imitacija starih hramova koji služe praktičnim svrhama, od smede-crvenkastog kamena ili imitacije kamena u stilu monumentalnih zadužbina negdašnjih maharađa. Mali sijamski hram sa svojim prostranim vrtom, sa niskom pozadinom prizemnog samostana koji se raskriljuje skoro neprimjetno ka još daljim nepreglednim ravnicama, svijetli se na rubu rižinih polja, ne zbog svog uzvišenog, nego zbog svog udaljenog položaja, pun otvorene nutrine koja se tek nazire i vuče pogled sve dalje i dalje prema svojoj skrivenoj tajni.

Jednog ranog jutra ta je tajna izronila pred mojim očima iz temelja hrama ili iz pozadine samostana, ne znam ni sam iz koje perspektive treba da joj ponovo priđem u sjećanju. U svijetloj rasplamsanosti minijaturne draguljarske gotike basnoslovnog istoka i to je bila samo svojevrsna replika jedne od prastarih priča kojih smo navikli da se podsjećamo pod teretom tamnih, vlažnih i od pamtivijeka pocrnjelih zidina kula, gradova, pa i mostova, kao što je „Zidanje Skadra", kao što je „Na Drini ćuprija"; priča o majci, nevjesti ili crncu uzidanima u temelje velikih zadužbina, o dušama uklopljenim na okrutan način u tamu kamenja. Ali sijamski hram ima plitke moderne temelje od betona nad rascvjetanim močvarama, pa ko bolje zaviri, u miru i nesmetanosti, rano ujutro ili predvečer, može da vidi i ovdje, između hrama i samostana, likove nevjeste, majke i crnca. Nevjesta je na mojoj fotografiji Indijka u bijelozlatnom benareskom sariju koji se ljeska na suncu pri zalazu, jer nevjesta u Indiji treba da bude obučena u zlatom protkanu haljinu. Majka je ta ista osoba onim svojim dijelom kojim je obgrlila jednu od svojih šest kćeri, ni najmlađu ni najstariju, a crnac je „prosjak" Anando koji upravo kazuje svoju priču „guslam".

To što se vidi na slici trebalo bi shvatiti kao svečani kraj priče. Po zalasku sunca slijedio je, istina, još dugi pogovor s učenim komentarima u crvenobijeloj galeriji chiostra pred vratima ćelija. Ali prava priča traje samo tako dugo dok još može da se prati pogledom]svježe svijesti, a ne više kad je još samo slušamo. Prava je priča u tom smislu počela da se priča ujutro. Počela je da je priča djevojčica u samostanskoj kuhinji prije doručka, ali djetinjasto i jezikom koji i onako ne razumijem. Kad sam vidio da su riža i čaj za doručak laicima kuhani, prešao sam u trpezariju. Usput sam htio da pitam mladog sijamskog gosta otkud ovo indijsko dijete, ali nisam stigao. U trpezariji je pokraj stola pripremljenog za doručak stajala majka djevojčice. Znao sam da ne mogu da počnem s njom razgovor. Od domaćih nije bilo nikoga da me predstavi. Nisam shvatio hoće li i ona doručkovati s nama. Bilo mi je neugodno da prvi sjednem i počnem jesti, ali sam nakon malo oklijevanja vidio da nema druge. Ravnao sam se prema ponašanju mladića koji je ovdje već domaći, u gostima kod strica. U to je stigao i moj domaćin Silanando sa još jednim bhikkhuom. Pridošlica nije bio Sijamac, nego po svemu sudeći Indijac. Pomislio sam da je jedan od buddhističkih izbjeglica iz Istočnog Pakistana koji se često susreću u Kalikati, ali nije bilo tako.

Iz postepenog upoznavanja shvatio sam glavne dijelove priče. Neki su mi momenti ostali nejasni, neke sam shvatio tek kasnije. Mnogo se je toga u prvi čas zamrsilo i iz vlastitog podozrenja splelo u tu priču koja je u zbilji bila posve jednostavna, prema mjerilu ljudske riječi toliko sićušna da se u pričanju nužno gubi u dekoru okolice koji nado-mještava nezahvatljivost vremena njenog istinskog dozrijevanja. Tragovi toga unutarnjeg vremena u priči zanimali su me od prvog časa više nego vanjski tok događaja koji sam zbog toga slušao dosta rastreseno. Ali na licu onih koji su priču proživjeli nisam uspio da razotkrijem ništa od onoga što sam očekivao, što bih, recimo, kad bi slučaj prosjaka Anande bio moj vlastiti slučaj, očekivao u svojoj okolini. — U zrelim plodovima nije više zamjetljiva gorčina dozrijevanja, a sumnja u zrelost ne da se lako provjeriti promatranjem voća izloženog na stolu.

Bio je to moj posljednji dan u Bodhgayi. Vani me je čekao rikša da me odveze u Gayu da obavim sve što je potrebno za odlazak slijedećeg dana u ranu zoru.

Dok sam se vozio uz obalu rijeke Neranjđare, kroz gajeve pored pješčanih sprudova prve čiste rijeke koju sam vidio u Indiji (u zimskom razdoblju poslije monsunskih kiša), kroz gajeve koji su vjerojatno bili isto tako pitomi kad je Buddho osjetio da u njihovom zasjenku pored te rijeke može naći potpuno smirenje strasti i fanatične borbe s njima — pred mojim se je očima priča o prosjaku Anandi razbistrila do potpuno plitke jednostavnosti koju najprije nisam htio da pretpostavim: Anando je do nedavno bio arhitekt C. K. Banerđi u gradu Gaya. Kad su Sijamci odlučili da zidaju svoj hram na mjestu Buddhina duhovnog probuđenja, povjerili su njemu izvođenje radova. Kako i zašto je bio privučen idejom utjelovljenom u tom hramu koji je zidao po tuđim planovima, idejom koja se je ipak rodila ovdje u njegovom mjestu u davnim vremenima u glavi jednog od mnogih asketa lutalica, kakvi i danas znaju ovamo da navrate, idejom koja je tu zatim i vidljivo živjela preko deset stoljeća, a onda se je iscrpla i zamrla, ali su je opet nakon desetak stoljeća stranci donijeli natrag, ucrtanu u planove čije je izvođenje bilo povjereno Banerđiju — to bi sve spadalo u komentar ove priče.

Dok sam se tako vozio s Banerđijevom preporukom šefu stanice za sitnu uslugu, bile su mi jasne i dovoljne samo dvije činjenice:

Nakon nekoliko godina borbe s podronjavanjem temelja, Banerdi je odlučio da svoje remek-djelo učvrsti uzidavanjem svoje vlastite duše i savjesti u temelje hrama. Kad se je nakon nekoliko godina statičkih provjeravanja uvjerio da je uspio da dovoljno čvrsto zazida svoju vlastitu prošlost i da onemogući ponovni odron, odrekao se je konačno odzidanog dijela samog sebe. Pred nekoliko mjeseci otišao je u Sijam da izgradi svoju novu ličnost i da bude zaređen pred početak razdoblja monsunske klauzure u samostanima. Noćas se je vratio da nastavi živjeti na istom mjestu kao sijamski bhikkhu Anando. Prije nego što je svanuo dan u samostanu se je našla i njegova bivša žena s jednim djetetom da obriše prah s putnikovih nogu i da po prastarom običaju pozove sve prisutne na ručak koji će sama prirediti. Budući da redovnicima nije dozvoljeno da jedu za istim stolom s laicima, ona će svoj dio ručka pojesti kasnije u društvu sa mnom, s djetetom i s mladim sijamskim gostom.

U prvi čas, dok sam je još slušao, priča mi je bila i suviše kratka da je shvatim. Moj je pogled cijelo vrijeme nastojao da se što neprimjetnije prikrade žaru njihovih očiju. Jer, ni u ženinim, a ni u Anandinim očima nije bilo traga tuge, a ni namjerne indiferentnosti namještenog dostojanstva. Činilo mi se da i jedne i druge oči nesvjesno izražavaju, ili odaju, izraz gotovo strasnog zadovoljstva.

Pred zalazak sunca snimio sam svoje fotografije. Vani je čekao rikša. Žena se je vratila u večernju tamu svog doma. Njena sudbina za mene ostaje prepuštena posrednom komentaru, ako ikad na njega naiđem u neoskolastici svog vremena. Anando je još jutros želio da na prolazu izvana pogledam taj dom uz obalu rijeke na drugoj strani ulice u Gayi na čijem se dnu uzdiže veliki hram podignut nad tragom stopala boga Višnu. Navečer, nakon ženinog odlaska, ostao je sa mnom. Žalio je da odlazim. Volio bi toliko toga sa mnom da razgovara. I ja sam požalio da neću moći da s njim razgovaram o onome u šta Buddhini sljedbenici ne vjeruju: o njegovoj vlastitoj duši. Bio sam pokoleban. Da sam odlučio da ostanem, moja bi priča možda postala suviše realistička, izgubila bi čar trenutačnosti, čar uvida na čijem se uspjehu ili neuspjehu temelji cijeli smisao Buddhine nauke. Jedino što nam je preostalo bilo je da do nekog doba noći u društvu s mojim domaćinom Silanan-dom pokušamo formulirati početni skolastički komentar.

POGOVOR (15 godina kasnije)

Doksografski i skolastički dio komentara nisam nikad napisao, a ni razgovor — dugo u tropsku noć — o toj temi obraćenja na buddhizam i zaređenja prosjaka Anande, koja me je tad zanijela i svojom toplinom osnažila moju vlastitu težnju za odvraćenjem od svijeta i napuštanjem njegova dobra i zla. Kad sam nekoliko godina kasnije i sam zaređen u taj prosjački red u pustinjačkoj osamljenosti protkivao svoje studije Buddhina učenja sjećanjima iz vlastitog prošlog života, principijelna pitanja koja sam počeo da raspredam s Anandom izgubila su za mene važnost putokaza i počela da blijede. Ali doživljajna pozadina njegova ličnog slučaja nije prestala da me zanima i da se vraća u moje sjećanje u neočekivanim i bezveznim temama. Pa kako je „svijet malen", doznao sam nakon više godina od drugih prosjaka lutalica i hodočasnika svoga reda da se je priča u raspletu realistički splasnula baš onako kako sam se već na prvi pogled plašio da bi se moglo dogoditi u skladu tipične formalističke simetrije života i priča iz davnih vremena čiji su nam se prototipovi usjekli u pamćenje u djetinjstvu da nas do smrti nastave podsticati da slijedimo uzore njihovih heroja:

Žena mu je možda već onog svečanog dana na čije predvečerje me podsjećaju moje fotografije zanijela nakon šest kćeri prvog i posljednjeg sina. Tako je Anando („redovnik jednog kišnog razdoblja") ispunio teški zavjet brahmana i obavezu da uzgoji u životu barem jedno plodonosno stablo, jednu korisnu životinju i jednog sina nasljednika svih plodova njegovih svjetovnih i duhovnih napora:

Kao što se u studenac voda stiječe sa svih strana,
tako isto iz svih Veda brahman crpe svoja znanja."

(Bhagavad-gita, II, 46)

Kandy, 3. 1. 1979.