Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Usjev novoverstva i kukolj narkotičara

Usjev novovjerstva i kukolj narkotičara

Čedomil Veljačić

"Delo" (Beograd), 1981, br. 7


Za sajt pripremio Branko Nebrigić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Nagla provala novih religioznih htijenja i traganja u posljeratnom pokoljenju koje je počelo da dozrijeva prije dvadesetak godina, daleko od svih institucionalnih crkava i pseudoreligija, postala je toliko neosporno obilježije jednog novog naraštaja i nove ere u koju ono vjeruje u svjetskim razmjerima Zapada i Istoka, da preostaci moga pokoljenja — koje poznaje i priznaje jedino krštenja i preobraženja u krvi svjetskih ratova — ni u snu ne bi mogli da predvide takav zaokret u kružnom toku svjetske povijesti, a kamoli da ga razumiju; tako im u osvrtu na jalovost vlastitog odumiranja ne preostaje mnogo više utjehe i nade nego da klasičnu pojavu neshvatljive nezahvalnosti omladine posmatraju iz što veće udaljenosti kao "kiselo grožđe".

U Americi već desetak godina redovno izlaze sve obimniji astrološki almanasi i adresari organizacija nove "akvarijske ere" i bio-nuklearnih žarišta i "sekti" čija je glavna briga da nikad ne postanu masovne i da ne obole od rak-rana institucionalizma, od kojih pate i umiru pred njihovim otvorenim pogledom sve religije naše minule ere, dok se dogmatski zatvorene oči starije generacije raduju kratkovidoj nadi da to sad s crkvama i hramovima konačno ipak planski odumire i "religija", čiji biološki smisao već odavno nismo sposobni ni da naslutimo, pretpostavljajući da više ne može da se patološki povampiri, kako se to sada pred našim užasnutim očima upravo događa. Osakaćena naučnom brutalnošću novoga vijeka, religija se rasplamsava u zaraznu bolest koju više nije moguće spriječiti, nego je treba liječiti ne bi li povratila svoju normalnu i neminovnu biološku funkciju kao i cijela priroda oko nas koju smo već skoro uništili, odričući se i svoje čovječnosti koja je, također, tek jedna biosfera prirodne sveobuhvatnosti. Na vjeri u sveobuhvatnost života, a ne u samovoljnu svemoć zemaljskih, nadzemaljskih i podzemaljskih bogova, osnivala se je starodrevna vjera indijske i kineske razboritosti, pokolebana babilonskim rasulom kulture Srednjeg istoka u drugom tisućljeću prije nove ere, čija unakažena slika je našla svoj posljednji odraz u biblijskim plagijatima i kompilacijama, i u njima se okamenila.

Nasuprot aksiomima ortodoksnog pravovjerja u anti-religiji s jedne strane, a s druge, obrnute, u "antikulturi", kako se neopravdano naziva ressentiment prema zloupotrebama tehničke civilizacije, bujno klijanje nove religioznost crpi snagu i širi korijenje svoje žilavosti u njihove svježe nagnojene sa nedogmatskog i principijelno heretičkog đubrišta neposrednih ličnih iskustava, gdje u novom postracionalnom razdoblju više ne preostaje mnogo mjesta za građanska prava i ugled stare, ustaljene i ustajale vjere koju potiskuje povjerenje u "istinu koja se ne da opetovati" (Krishnamurti), nego je uvijek "samo moja" (Heidegger) u ličnom otkrovenju. Da je takvo otkrovenje moguće doseći jedino naporom vlastitog pročišćenja i da se duhovne svrhe ne mogu postiči fizičkim (ili tačnije hemijskim) sredstvima (droga) — to je još gorka istina za izrod prvih mačića koje su spremni da bace u vodu upravo preostali klasični predstavnici zemlje gurua, tj. živih učitelja koji poučavaju vlastitim primjerom, a ne ukazivanjem na "transcendentalnu objavu" svijetlih bogova. Zato se nisam začudio kad sam upravo u Indiji čuo upozorenje omladini s Divljeg zapada koja se je sjatila oko svog tipičnog anti-sveca: "Gurui su nemoralni!" — kao ustanova vremena koja odumiru, pa se zato u današnjem duhovnom prevratu sklanjaju na zapad i još uvijek — post festum — da zarade novac propovijedanjem oportunističkog konformizma s "modernom znanošću". Pošto u cikličkim tokovima i meandrima svojih bespuća vrijeme uvijek više razara nego što stvara (Aurobindov stav), shvatljivo je i danas iz himalajske perspektive (čijoj sam se hladnoj usamljenosti i ja priklonio u cejlonskim Anti-Himalajama – da se tako modernistički izrazim) da je već Buddho univerzalnosti kulture svoga vremena mogao da ostavi poruku:

Svako je sam sebi vodič.
Zar bi iko drugi mogao to da bude?

Dhamma-padam, 380.

Max Weber, čije su sociološke analize o indijskim i kineskim religijama, napisane početkom 20. vijeka, postale ponovo aktualne sada, krajem stoljeća, prikazao je Buddhino vrijeme kao razdoblje "salonskog" kosmopolitizma u procvatu gradskih država i republika u srednjoj Indiji. Istu je misao nedugo prije njega emfatičnije izrazio, u prvom pokušaju hegelovski orijentirane socijalno-historijske interpretacije iste teme, prvi indijski misionar u Americi i Evropi, Svami Vivekananda (u njegove prve poštovaoce, uz psihologa i filosofa W. Jamesa, ubraja se i Nikola Tesla – kako sam ustanovio u dokumentaciji Vivekanandine Ramakrišna misije Indiji):

"Buddhizam je historijski najvažnija religija… Šest stotina godina pre n. e. indijska je kultura već dosegla vrhunac svog razvoja…"

Dok je W. James pod utjecajem Vivekanandinih tečajeva yoge u Americi napisao knjigu o raznovrsnostima religijskog iskustva (Varieties of Religious Experience), Nikola Tesla je u doba svojih egzistencijalnih kriza tražio savet i nalazio utjehu u ličnom prijateljstvu s Vivekanandom.

Polovinom 20. stoljeća zen-buddhizam je kao prvi istočnjački novovjerski pokret naglo afirmisan na Zapadu, zahvaljujući Esejima o zen-buddhizmu japanskog prof. D. T. Suzukija (prevođenim i na naš jezik), koji je uspio da prikaže istu vrstu spontanosti ličnog doživljaja ili "ostvarenja" (realization, kako neadekvatno anglikansko "katoličanstvo" prevodi naslovni termin mnogo starije poruke Rabindranatha Tagora, Sadhana). Smjerajući na scijentifičku tupost logičkog pozitivizma u posljeratnoj anti-filosofiji, Suzuki upozorava svoje slušaoce i čitaoce: "Mogu da vam kažiprstom pokažem Mjesec, uz pretpostavku da ne shvatite da je moj prst Mjesec".

Novorođenčad "akvarijske ere" još je daleko od tih ciljeva koje "neposvećeni" starci ere u odumiranju ne mogu ni zamisliti u anarhoidnim nebulozama "anti-kulture" i pobožnog povratka zemlji i tolstojevskoj idili seoskog života "porodica bistrih potoka".

U međuvremenu, "nemoralni gurui" u duhovno-ekonomskoj emigraciji sticajem političkih okolnosti pod lošim zvijezdama ne samo da upozoravaju "putnike istočnjake" na "pozitivne" i "pragmatičke" vrijednosti neophodne preobrazbe i osamostaljenja u meditativno religioznom doživljaju nego ih samim tim mame u šarenilo bazara svojih "transcendentalnih meditacija", obećavajući čak i krupnim, tjelesno prezrelim damama, po švajcarskim salonima da će i one prhnuti u zrak samo ako toliko i toliko mjeseci proborave u luksuznim meditacionim hotelima da im guruov strogo znanstveni institut instrumentalno provjeri i po potrebi poboljša kvalitet moralne pročišćenosti i kanale strujanja vibracija zraka alfa, beta,… sve do teta.

Pre dvadesetek godina osnovan je u San Franciscu, pod pokroviteljstvom Čang Kaj Šeka, kineski buddhistički samostan sa misionarskom svrhom da mlade i zdrave Amerikance preobražava u nove Kineze. Guru je jedan mongolski lama, Hsüan Hua, koji je prethodno živio u Hong Kongu i proslavio se kao čudotvorac, uglavnom kao zaštitnik grada od ciklona. »Velike ljudske ratove ne mogu da spriječim, ali zmajeve kiše i suše mogu da odvratim." To je izjavio kad je došao u San Francisco. Kada se tamo, pre nekoliko godina, očekivao ciklon, on je unaprijed rekao da ciklona neće biti dok je on tu, i nije se prevario. Sada putuje po potrebi službe sa svojim brojnim učenicima, pokineženim Amerikancima, uglavnom po kalifornijskim gradovima, u autobusima iskićenim velikim reklamama, i poziva znatiželjnike na predodređena mjesta na koja će asketskom snagom svoje redovničke zajednice sasuti pljusak u predkazano vrijeme u doba suša. Na Tibetu su od davnine taj posao vršili posebni redovnici s doktorskom titulom (geše). Magični postupak se sastojao u tome da su u horovima recitovali spis svoga slavnog srednjovjekovnog reformatora buddhizma, tibetanskog Svetog Tome Akvinskog, Tsong Kha Pe o ništavilu svijeta i života, formuliran snažnim mantričkim ritmom.

Što se tiče učenika kineskog majstora iz San Franciska, oni treba najprije u samostanu "Zlatni brijeg" (Gold Mountain) u San Francisku da izuče kineski jezik i običaje ophođenja, da se naviknu na dugotrajne postove i bdijenja u meditativnim zadubljenjima po vrućini i zimi, a ljeti u spiljama teško pristupačnih planina, uglavnom posteći. Tada bivaju zaređeni i dobijaju kineska imena. Jedan od prvih velikih podviga tako očeličenih prvih učenika, koji je preko pola godine punio stupce osobito provincijskih novina izvještajima i fotografijama, bio je molitveni "put za mir u svijetu" dvojice učenika iz San Franciska u Vašington. Zvali su se bikšu Feng Ju i Neng Yo. Jedan je bio bivši podmornički vojnik (prednost sa stanovišta yoge: trening u ekonomiji disanja), a drugi pokineženi Judy Rosenberg. Prvi je pješačio tako što je poslije svaka tri koraka kleknuo na zemlju, dlanovima i čelom dotakao tlo autoputova i gradskih cesta, zazivajući bivše i buduće buddhe (bodhisatve) da blagodat njihove pokore iskoriste za očuvanje mira u svijetu. Za njim je išao Heng Yo i gurao kolica s minimumom hrane i potrepština za spavanje pod vedrim nebom u sjedećem položaju i sl. Na jednom je mjestu bivši podmorničar, budući da se radi ispaštanju grijeha ratobornog čovječanstva odricao i toalet-papira, upotrijebio kao nadomjestak neko veliko lišće, koje nije izgledalo kao kopriva ali je imalo isti učinak, tako da je neko vrijeme morao da se liječi u bolnici. To je bio jedini incident na putu preko Amerike koji je trajao više od pola godine. Prevalili su 1150 milja, a bivši podmorničar se poklonio do zemlje više od 2,000.000 puta. Po zimskom nevremenu sklanjali su se ponekad i u zen manastire kojih je nemalo razasuto duž Amerike, a povezani su pretežno u jednu hipijevsku mrežu.

Zadovoljan uspjehom pokajničkog pohoda, koji se nije sastojao u propovijedanju nego u molitvi za smirenje čovječanstva, njihov je guru nekoliko godina kasnije (oko 1976) uputio misiju iste vrste da propješači u postu i molitvi Kaliforniju od najjužnijeg samostana njegove sekte u Los Anđelesu do najsjevernije tačke Tolmiđa, ili novog kineskog buddhističkog univerziteta u "radu tisuće buddha". Taj se univerzitetski kampus razvija na području jedne stare napuštene bolnice, koje su pomagači iz cijelog svijeta kupili za ovu vjersku misiju i sada je pregrađuju i proširuju. Nastavnički i naučni kadar sastoji se pretežno od mladih sinologa koji su diplomirali i doktorirali u slavnim i uglednim američkim univerzitetima, djelomično su Kinezi po porijeklu, a glavni im je zadatak prevođenje svetih knjiga kineskog mahayanam buddhizma. Univerzitet organizuje i ferijalne tečajeve za laike i simpatizere, a posebno za omladinu, pa i djecu iz zabavišta koja dolaze preko ferija s roditeljima iz cijele Amerike.

Kad je došao u Ameriku, osnivač ovog neokineskog misionarskog pokreta, učitelj Hsüan Hua, izjavio je: "Sada kada naša stara religija konačno izumire u Aziji, istovremeno se preporađa u Americi". Sudeći po svemu, uspjeh je znatan, jer ni pristup, a ni obrazovanje nisu površni. Ovo je, možda jedini novovjerski pokret azijskog porijekla do apsurdnih pojedinosti čvrsto ukorijenjen u tradiciji, ekstremno strog u asketizmu, usporediv, možda, jedino s trapistima u kršćanstvu. Ovaj red se posljednjih decenija naglo širi i u Evropi i Americi, a uspostavlja neposredne veze osobito s buddhističkim meditacionim centrima u Aziji. To znam i iz ličnog iskustva i iz korespondencije, a poznati su mi i slučajevi nekolicine zapadnih buddhističkih redovnika koji su nakon više godina boravka u pustinjačkim samostanima u Aziji odlučili da se vrate u Evropu i povuku u za njih podnošljiviju disciplinu cistercitskih (trapističkih) manastira, iako po rođenju nisu bili katolici. Događa se i obrnuto. Nedavno mi je jedan trapist iz Engleske pisao: "Živim kontemplativnim životom više od 25 godina…. iz ličnog iskustva i zapažanja drugih redovnika u našim samostanima uvjerio sam se da naš red ostavlja ljude u samoći a da im prethodno ne daje odgovarajuću ljudsku spremu. Ako sam to dobro shvatio, vaša (buddhistička) tradicija stavlja snažan naglasak upravo na tu stranu vježbe i životnog stila redovnika."

Post, koji traje danima, ne samo bez jela nego i bez pića upoznao sam ovdje, u Sri Lanki, nedavno, u japanskoj verziji koja je znatno manje stroga od opisanog asketizma kineskih pokajnika za grijehe svijeta. Prilikom hodočašća svojih učenika uzduž i poprijeko Amerike njihov je guru razjašnjavao zainteresovanim da je ta vrsta asketskih poklonstava stara kineska tradicija koju sada treba prenijeti na Zapad.

Japanski misionari vjere u svjetski mir, koji, također, ne propovijedaju, već presađuju usjev i žarišta svoje misije po cijelom svijetu djelom i primjerom, danas su predstavnici najuglednije institucionalne državne buddhističke sekte, koju je utemeljio u 13. vijeku reformator japanskog buddhizma na nacionalnoj i socijalnoj osnovi, japanski Luther, Ničiren. Godine 1982, bit će proslavljena u Japanu 700-godišnjica njegove smrti. Pripreme za taj narodni praznik već su nekoliko godina u toku, a sastoje se uglavnom u objavljivanju knjiga i članaka o njegovoj historijskoj ulozi u buđenju i osnaženju japanskog nacionalizma. Zbog svoje političke djelatnosti u ujedinjenju Japana, Ničiren je bio progonjen od pokrajinskih feudalnih i zaraćenih vlastodržaca, pa ga i danas često optužuju zbog profanacije buddhističke redovničke discipline. Doista, neke sekte njegovih sljedbenika prve su uvele laičko svećenstvo, a ukinule celibat.

Moje lično poznanstvo i interesovanje za njihovu djelatnost svjetskih razmjera potvrđuje sasvim različito stanje današnje organizacije i ideale ove redovničke zajednice. Zbog tih ličnih utisaka osvrnut ću se u drugom dijelu ovog prikaza nešto opširnije i intimnije na djelatnost ovog pokreta za svjetski mir, koji se širi uz pomoć japanske države, a prvu mu je podršku poslije rata i Hirošime pružio u zemlji nastanka buddhizma obnovitelj te tradicije u Indiji Dž. Nehru. Nedavno su se pozivu iste japanske misije odazvale i kulturne i političke vlasti u Sovjetskom Savezu i dozvolile joj da i tamo sagradi svoju "pagodu mira".

Prvi buddhistički redovnik kojeg sam u životu sreo, u Kalkuti 1963, bio je osamljeni bhikšu Ničirenova reda. Njegov je hram, čiju je gradnju pomogao Nehru, bio u susjedstvu Ramakrišnine misije, gdje sam tada stanovao, uz Veliko jezero, na jugu grada. Još uvijek mi se čini da je taj skromni i siromašni redovnik, obučen u isto odijelo koje i ja danas nosim, bio najskladniji i najplemenitiji buddhistički asketa na kojeg sem do sada naišao. Rado sam pred zalazak sunca posjećivao njegov hram nad jezerom. Obred je trajao više od sata, a bio je estetsko savršenstvo produhovljenja svoje vrste; ne samo estetski već i duhovni doživljaj rezonancije bića koja se usklađuju kao muzički instrumenti u orkestru. Glavni je instrument veliki japanski bubanj u obliku bureta, pored stepenastog oltara okićenog cvijećem, svijećama i štapićima tamjana. Na najvišoj stepenici, ispod velikog Buddhina kipa, smeštena je mala pozlaćena statua Ničirena. Bhikšu Takahaši udarao je skoro sat velikim drvenim mlatom po bubnju, a uz to je blagim, vrlo muzikalnim glasom skandirao uvijek istu kratku izreku kojom se odaje počast nauci sadžanoj u svetoj knjizi koja je osnov ove sekte, Saddharma-pundarika-sutram, "Govor o lotosu dobre nauke". Visina tona odgovarala je istinskom doživljaju njegova zanosa u molitvi. Povremeno bi ustajao, i nastavljajući da tiho pjeva obilazio oltar u suzdržanom ritmu mističkog plesa da bi zamijenio štapiće tamjana koji su dogorijevali. A ja sam sjedio pored ulaznih vrata, uza zid na koji sam povremeno naslanjao kičmu. Na desnoj strani, pored bubnja, prostrani prozori bili su otvoreni prema jezeru. Udarci bubnja, kao i njihova privremena zamuknulost, odjekivali su i u mojoj kičmi i održavali je u uspravnom položaju.

Kad bi završio taj dugi jednoobrazni obred bubnjanja, bhikšu Takahaši je sjedao na jastuk u sredini hrama, u pročelju oltara. Pred njim je bio niski stalak za jedinu svetu knjigu njegove sekte, čijim se smionim tumačenjem pred svega 700 godina proslavio Ničiren.

S lijeve strane nalazio se, u obliku bubnja, segment tvrdog, vrlo zvučnog drveta prema kojem su orgulje bambusovih segmenata razne duljine i debljine, koje služe kao zvona u pustinjačkim naseljima, instrument muklih tonova, i podsjećaju na indijsku tamburu vina.

Po tom bubnjiću je vrlo muzikalno udarao malom maljicom prodorni ritam skandiranja odlomaka iz Buddhina Govora o lotosu dobre nauke iz debele knjige otvorene pred njim. Taj "govor" u kićenom stilu mahhayanam književnosti obuhvata u engleskom prijevodu dvije pozamašne knjige. To je jedan od naistarijih apokrifa mahayanam religija. Smatra se da je formuliran oko 100. god. pre. n. e. Prema tradiciji sekti koje ga smatraju svojim osnovnom svetom knjigom, to je ezoterijsko otkrovenje istine o bodhisatvama ("bićima koja se bude"), govor koji je Buddho održao izabranicima ispod ogromne vertikalne stijene u predgrađu indijske prijestolnice Rađagriha (današnji Rađgir u Biharu), ispod čuvenog svetišta na "Hridini lješinara" (Gridhrakuta). Na tom se mjestu već odavno nalazi skromni japanski hram Ničirenove sekte. Najneočekivaniji i najljepši dio tog govora – barem za zapadnjake, odgojene više ili manje u kršćanskom duhu — jeste opširna verzija (oko 60 str. prijevoda) pradavne priče (kako svjedoči i ovaj predkršćanski tekst) o "rasipnom sinu", čija se sažeta ali snažna verzija nalazi i u kršćanskom Evanđelju (Luka, XV). Čežnju omladine za širokim i dalekim svijetom, a još snažnije, naknadno, vrlo nesigurno i kolebivo kajanje zbog neuspjeha i neumitnosti "realnog" svijeta, prepričao je André Gide u jednoj od najljepših lirskih pripovjedaka s blagom skepsom svojih kršćanskih nadahnuća.

Poslije te zvonke recitacije, bhikšu prisutnima u hramu (ako ih ima) dijeli male bubnjiće u obliku tipičnih okruglih lepeza, i maljice, a zatim polazi u procesiji (ponekad bi mi se pridružio i neki zapanjeni šugavi pas — ima ih mnogo i ovaj razrijeđeni kraj Kalkute — slijedeći vjerno ovaj obred, koji, za razliku od njegove vjere u "Čovjeka" nije kult kamenovanja) na krov hrama, u čijoj je sredini kupola. Obilazeći je, hor u tišem finalnom tonu ponavlja osnovnu izreku cijelog dugog obreda. Zvuk se te posljednje kadence gubi u pihtijastoj gustoj tami vlažne kalkutske noći.

Bio sam jedan od rijetkih prijatelja bhikšua Takahaši tokom godine svog boravka u Kalkuti. Radovao se je kada bih, sišavši s krova hrama, svratio u njegovu sobicu uz ulaznu terasu. Za razliku od krša i loma cejlonskih "maha" hramova (gdje svaki hippie može besplatno da jede i spava koliko hoće), u ovoj se prvoj redovničkoj ćeliji koju sam upoznao nalazio samo tvrdi ležaj pod mrežom za komarce, stol i stolica. Iz udubine u zidu, koja je služila kao polica, Takahaši bi uvijek izvukao po neki japanski dar za posjetioca: knjigu, lutku ili slično. Pred odlazak iz Indije podijelio sam većinu toga (osim knjiga) svojim đainskim nećacima i nećakinjama, čijoj sam porodici i ambijentu atavistički pripadao od samog dolaska u tu svoju obećanju zemlju.

Radovali smo se obojica kao dobra djeca kad sam pred odlazak iz Indije donio iz Delhija primjerak skoro sto godina starog prijevoda Saddharma-pundarika-sutre. Ranije mi je Takahaši pozajmio kopiju strojem prepisanog engleskog prijevoda koji je za ovakve interne potrebe priredio neki Japanac, što je bolje znao i mogao.

U to su doba Japanci počeli graditi prvu pagodu miru u Indiji, na mjestu u Rađgiru, gdje je po njihovoj predaji Buddho održao svoju veliku propovijed koja je postala osnov njihove religije. Poslije petnaest godina naišao sam neočekivano na njihovu pagodu, sazidanu pre nekoliko godina u Sri Lanki. čuo sam ranije za taj pothvat na podnožju najsvetijeg vrhunca u ovoj zemlji za sve domaće vjere. Za hinduske i buddhističke ta se neobična ogromna prirodna piramida, čiji se vrh izdiže preko 2500 metara nad morem, naziva Siri Pada, ili »Stopa Gospodnja". a na zvaničnim (kolonijalnim) geografskim kartama Adam’s Peak ili Adamov vrh, prema biblijskoj tradiciji koju su identifikovali muslimanski istraživači pre 1000 godina. lndijska legenda iz Mahabharate, koja je prvobitna, smatra ovaj vrhunac krajnjim dosegom boga Višnua; on je u tri koraka premjeri i osvojio zemlju Bharata (Indiju, prema staropersijskom nazivu) od Himalaya do otoka Lanka gdje je tada živjelo "lavovsko pleme" Sinhala. Buddhisti su kasnije promijenili identitet božanskog pokrovitelja a "Stopu Gospodnju" shvatili kao stopu Buddhe, koji je, prema novoj tradiciji, čudesnim putem sletio tri puta na ovaj "južni dragulj Indije" i svaki put održao po jedan govor. Ti su govori zabilježeni u očevidno neautentičnom obliku kao kratke izreke i bez ikakvog ozbiljnog sadržaja (kao i većina govora u kojima su Buddhini sagovornici najgluplji među "svijetlim bogovima"). Muslimani su ustanovili da je taj vrh bio boravište biblijskog prvog čovjeka Adama, ali su egzegetski priču o tome komplikovali, pa je ovdje ne bi imalo smisla opetovati… I tako hodočasnici hrle već tisućljećima na ovaj sveti vrh, koji je u arhetipskoj simbolici zajednički svim vjerama toliko da ga je i C. G. Jung pod stare dane u svojoj autobiografiji autentifikovao u jednom od promašenih pokušaja vlastite smrti.

Konačno, kako sam se tek nedavno uvjerio, i Splićani su, u slavu nove ere koja je prema Jungovoj astrologiji započela upravo u šezdesetim godinama ovog stoljeća, ostatke tog raja zemaljskog obnovili i preobrazili veličanstvenom konstrukcijom jezera dugačkog desetak milja i prostranog u podnožju tog "…Vrhunca" kod gradića Maskelije.

Otišao sam u Maskeliju na poziv negdašnjeg posjednika plantaže čaja, koju su splićani potopili pre više od 10 godina. zajedno sa vilom i gradićem od kojega i danas strše nad vodom stupovi jednog starog hrama i mrtve ogolele krošnje nekad snažnih i velikih stabala. Vlasnik potopljene plantaže sada je rukovodilac nedogledno velikog nacionalizovanog kompleksa plantaža čaja, a stanuje u modernoj raskošnoj vili čiji su saloni u staklu, s fantastičnim vidicima na raj zemaljski, ispunjen teškim staroengleskim pokućstvom. Standardni predstavnik "Pežo-Azije". Obronci brijega su na sve strane u nedogled prekriveni čajem a po sljemenu je sagrađena ta nova rezidencija, na prostranom tipičnom engleskom travnjaku, obrubljenom egzotikom cvijeća, i vidikovac, čija je osebujnost izazvala u meni vrtoglavicu od udivljenja. Pod šarenim predvečerjem monsunskog vetra ispred mene se spuštao vidik prema jezeru, a u ne suviše realističkoj udaljenosti obronka nove Maskelije nazirao se seoski bazar, sklepan od starih kanti i trulih dasaka, okružen monumentalnim modernim građevinama javnih ustanova – policije, bolnice i pošte. Na suprotnoj strani vidikovca izdizao se (skoro kao Anapurna u Pokari u Nepalu) masiv Siri Pade, s vrhom zanesenim u struju oblaka i providne maglice. Ugođajni kontrast spuštanja s jedne strane, a uspona u nebo sa suprotne, neopisiv je i nezahvatljiv jednim pogledom. Isto vrijedi i za dvije pobočne strane sljemena. Vidici prednje i stražnje strane sljemena toliko su prostrani da se pobočni krajevi ni ne zapažaju sa središnjeg vidikovca. Treba se istrgnuti s ledine, gdje nas stožer rajske ljepote vrti u začaranom krugu, i stišati se u šetnji uzduž plantažnih puteva. S jedne strane put vodi do strmine zaobljene žbunjem čaja ispod koje se kroz kanjon vodopada sunovraća glavna rijeka u jezero. Na suprotnoj strani silazak je ublažen valovitošću doline, u čijem srcu je, zasjenjena šumarkom, neočekivano tiha i sočna laoceovska uvala s manjim jezerom na znatno višoj razini nego što je potopljena kotlina u koju se spušta cesta.

Moj ovdašnji dayako (dobrotvor) me je pronašao slučajno, proljetos — kada je išao da kupuje jagode — na tavanu Ramayane — kako sam nazvao svoje tadašnje privremeno sklonište pod hridinom i tu je, prema predanju eposa, bio dvor demonskog cara Ravane, koji je oteo i doveo ovamo iz Indije ljepolicu Situ, ženu utjelovljenog boga Rame, u vremenima kad se ljudski rod još nije potpuno udvojio od majmunskog. U podnožju svuje kršne tvrđave (na čijem je obronku danas najljepši botanički vrt planinske vegetacije koji sam ikad vidio), Ravana je zatočio Situ u kolibu pored vodopada, gdje se i danas nalazi mali hinduski hram Sita Eliya, najčešča meta mojih popodnevnih šetnji dok sam stanovao s druge strane "tvrđave", na obronku koji se strmo spušta u južnu kotlinu ovog planinskog područja. Stanovao sam na prljavom i razvaljenom tavanu magaze jedne male plantaže čaja i jagoda, u blizini Nur’Elije. škotskog plantažerskog gradića; tu sam tražio bolji smještaj u nekoj od napuštenih vila na bivšim škotskim imanjima koja su po oslobođenju dobile ugledne ličnosti iz Kolomba, ministri i bogataši, ali ih više ne koriste.

Nakon deset godina zavjetrine u jednoj trošnoj pustinjačkoj kolibi, na nekoć bogatoj plantaži kakaoa, koju su postepeno napuštali i žrtvovali haosu džungle, našao sam se u položaju jednog od prvih Buddhinih sljedbenika, čiji je nadimak zapamćen upravo po egzistenciji beskućnika, kakav sam sada ja. Po tome je i nazvan "stanar kolibe", a sve što znamo o njemu jesu mudri savjeti jednog neznanog druga i prazne utjehe, kakvima i ja sada obilujem:

Tu ti je bila stara koliba. Želiš li sada novu kolibu? 
Okani se želje, prosjače, bolno je uvijek novo kućenje. 

(Thera-gatha 57)

Kada se srušila moja stara koliba i ostala bez vode, na golom kamenu, zbog divljačke sječe šume i odrona zemlje na ogoljeloj strmini, odlučio sam da se povučem u visoke, vrlo hladne planine, gdje se bruse snažne oštrice monsunskih vjetrova. Tražeći ovdje zaklon, naučio sam od razrijeđenog uzduha kako i zašto su indijski , sadhui i yogi od pamtivijeka tražili u Himâlajama slobodu daha.

Izlet u podnožje zemaljskog raja – radi smještaja bio je, također, iluzoran, iz razloga shvatljivih jedino iz kompleksnog mentaliteta ekvatorijalnog čovjeka, u što ovdje nije umjesno zalaziti. Ipak, povodom moje posjete, dobrotvor, koji me je tamo pozvao priredio je, za zasluge nebeske, obredni ručak ne samo za mene nego i za japanske bhikšue kojima je "najbliži susjed na najudaljenijem brdu". Gledajući sa suprotnog kraja jezera, iz Maskelije, japanska se pagoda vidi kao mala bijela oblina u podnožju Siri Pade. Ovdje, u neposrednijoj blizini, zastrta je nižim brijegom koji treba zaobići. Pošli smo pred japanske goste državnim pežoom. Cesta je išla do malog seoskog trga, odakle strmi put vodi procesije hodočasnika do vrha svetog brijega, u prvoj polovici godine, koja je ljetna, tj. intermonsunska. Trg na polaznoj tački hodočasnika obrubljen je kućama na kojima su izvan sezone otvori za prozore i vrata zatvoreni sklepanim daskama, a u sezoni su to šuplji hanovi.

Jedna kuća, možda najveća, služi cijele godine kao dućan, čajdžinica, "hotel" (kako se u Indiji nazivaju restorani u bazarskim ćepencima) i pekara. Na tavanu ima i nekoliko daskama odvojenih posebnih sobica, a na dnu prostranog hodnika je velika pekarska peć, uz nju nužnik. Vlasnik nam je s ponosom rekao da tu često odsjeda, na odlasku u dolinu ili na povratku, ćak i starješina japanskog samostana, uvažen najviše zbog toga što se svakog jutra penje, po kiši i suncu, na vrh Siri Pade, bubnjajući i pjevajući svoju svetu pjesmu: ona mu olakšava ritam hoda i polet daha u nebeske visine.

Dok smo sjedili i pili čaj pred "hotelom", na drvenoj terasi, gdje je izloženo povrće za prodaju, razmišljao sam o Dervišu i smrti Meše Selimovića, radavao se susretu s japanskim dervišima-bubnjarima kao da sam i ja sad derviš u posjeti "Tvrđavi" nad pekarom. U maštanju, raštrkanom suncem i vjetrom, imao sam povoda i da se zanesem u svoju teoriju o telurskim izvorima čiste biološke religije i njene topografije.

Arhetipski uzor tog izvora religije postao je za mene i u koordinatama današnjeg novovjerskog preporoda južnoindijski tamilski šutljivi mudrac Ramana Maharši (umro 1950). Njegov je životopis — najljepše i najbolje dokumentovan i sa svrhom koja mene zanima — napisao Jungov indološki sljedbenik H. Zimmer (u knjizi Der Weg zum Selbst). Nezaboravan je prvi utisak koji je na mene ostavila fotografija-portret na stolu njegovog indijskog biografa i poštovaoca, profesora filosofije u Madrasu T. M. P. Mahadevana, u čijem sam Institutu za postdiplomske studije 1965. predavao komparativnu filosofiju.

U petnaestoj godini, dok je bio učenik u kršćanskoj misionarskoj školi, Ramana je jednog dana potpuno neočekivano i bez ikakvog vidljivog izvanjskog povoda proživio svoju smrt. Iznenađenje je za njega samog bilo tako snažna preobrazba da ga je jednim zamahom odsjekla od svijeta, a nije ga psihički ošamutila. Kasnije je običavao razjašnjavati svoj religijski doživljaj riječima da ga je "…strah od smrti napustio jednom za svagda", ili: "Smrt je iza mene". Nije imao čega više da se boji, niti išta da očekuje u životu. To je bila blagodat tišine koja je neporemećena vidno zračila iz njegova lika, a osobito iz pogleda. Kao dječak je shvatio, tada, da mora da se udalji od kuće, ali nije znao kuda. Godinu dana kasnije čuo je od nekih hodočasnika riječ "Arunaćala". Shvatio je u trenu da je to magična tačka koja ga privlači. Ne znajući ni kako će stići tamo, pobjegao je od kuće. Kad je stigao, spustio se u ekstatičnom zanosu pored jednog stupa u kripti hrama i utopio svoje preminulo ja u blaženstvu sveobuhvatnosti koje je proviralo iz vrhunca tog svetog brijega i slivalo se u podnožje hrama odakle za njega više nije bilo izlaza. Kasnije, njegove rijetke izreke sačinjavaju jednu neobično duboku poemu od 40 strofa. Nije propovijedao. Svojim je tihim prisustvom obasjavao posjetioce. Shvatljivo je da su i neki poznati evropski učenjaci, osobito kršćanski teolozi, dolazili da se uvjere. čak i da provjere snagu njegovog zračenja. Istočni i zapadni sljedbenici i biografi ističu da našem vremenu nije imao da saopći nikakvu novu poruku. Bio je čovjek čiji je istinski život započeo doživljajem smrti…

— Dolaze! — prenuo me je moj domaćin.

Nisam vidio odakle.

— Oni se i ne vide odmah. Najprije se čuju.

Bubnjevi u obliku lakih lepeza; sa njima sam i ja pokušavao da slijedim prijatelja Takahašija na usponu prema kupoli hrama u Kalkuti. Stigla su dva mlada Japanca. Jedan je do pre dvije godine, kad je zaređen ovdje, bio sportaš, prvak u karate hrvanju. Pratio ih je mali čopor seoskih pasa. Zaustavili su se pred drvenim podijem na kojem smo sjedili. Brzo su se uz nas sjatili i ostali posjetioci "hotela", a oni su počeli duboko da nam se klanjaju u polukrugu na sve strane, nastavljajući hvalospjev i bubnjanje. Isti se blagoslov kući i ukućanima ponovio i kad smo stigli pred bungalow. Iako sam i ja po odijelu i funkciji pripadao njima, kao mnogo stariji i ugledniji po rangu zaređenja, nije mi preostalo drugo nego da se svrstam među domaćine laike. Oni su se malo povukli u pozadinu, ostavili me kao svog predvodnika i skrušeno, što su bolje mogli, sklopljenim rukama uzvraćali na pozdrave gostiju. U odlasku je ponovljena ista ceremonija (umjesto beskrajnih retorsko-patriotskih bezveznih propovijedi, kojima se cejlonski utovljeni popovi s lavovskim izrazom lica zabavljaju satima poslije ovakvih svečanih ručkova a izlaze iz kuće ne osvrćući se na domaćine i darovatelje koji su im na ulazu oprali noge, a na izlazu zahvaljivali za milosrđe s kojim su primili njihove bogate darove).

Vozili smo se skupa u državnom pežou do trga gdje smo se prije podne sreli. Tamo je, srećom, čekao i autobus, spreman na polazak u smjeru mojih vrhunaca nad plantažama. Dok smo putovali interesovao sam se za japanski zeleni čaj i pitao ih da li znaju zašto se ne proizvodi i ovdje. Odgovorili su da je žbunje njihova čaja manje, a listovi – koji se suše prirodno, a ne prže u fabrikama, također su mnogo nježniji…

Svrha svih ovih sjećanja i zastranjivanja bila je tek da postavim pitanje: kako isplijeviti kukolj iz pšenice? — S mojim pokoljenjem umire "era riba", kriptičkog simbola ranog kršćanstva u katakombama. Trajala je 2000 godina. Akvarijski kukolj koji treba podnositi dok ne sazre žito pod možda sretnijim zvijezdama u zodijaku, trebalo bi pustiti da crpi plodnost svoga tla isto, tako dugo, prema buddhističkoj hronologiji kružnog toka zbivanja, još tačno 2500 minus 23 godine. Tada će se pojaviti buddho slijedeće ere, Maitreja, ili udjeljitelj sveopće ljubavi. Zanimljivo je da će, po pradavnoj tradiciji, u njegovoj eri sve ići lako, baš kao što danas priželjkuju hipiji: bez pameti i u čistoj ljubavi dva i dva će postati pet. A podatke o onima koji su se već odvojili od naših preteških i prepametnih tradicija koje se talože već 2500 godina u kulturama Istoka i Zapada, i koje treba sada što brže antikulturno zbrisati, te podatke o herojskim podvizima novovjerskog kukolja trebalo bi, možda, tražiti u računovodstvu gvajanskih trezora.