Theravāda budističko društvo

Kozak iz vječnosti

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

 

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


Kozak iz vječnosti

I

Kad na početku svojih vježbi kontemplacije, u zasjenku izbe obrasle đunglom treba da saberem svoje misli razletjele po udaljenim kontinentima i različitim podnebljima, prvi mi je napor da ih dovedem u sidrište voda koje ovaj otok razdvajaju od svijeta u prostoru i vremenu. To sidrište nije u području mostića našeg pristaništa, nego je mala uvala na suprotnoj strani, bliža meni, pored kućice u kojoj sada opet boravi naš stari hodočasnik. Nazivam ga Kozakom, jer ta riječ u pali jeziku (kasako) znači “zemljoradnik”, a to je i njemu vrlo očito prvobitno zanimanje. Vidi se to po čistoći putova, po odvodu vode poslije kiše i po povezivanju neoštećenih povijuša na puteljcima koji vode prema njegovu dvorištu.

Kako je star, odakle je, kako će dugo ovdje pojati svoje pirite, kuda će krenuti dalje i odakle će opet doći — sve je to tako beznačajno, nepredočivo i nezapamtivo za mene da je uzalud da bilo koga pitam. Bespredmetno bi bilo i da pokušam govoriti s njim neposredno po koju riječ. Mi ne samo da se ne možemo sporazumjeti na istom jeziku, mi ne živimo u istom vremenu. Philosophia perennis je uvijek bila ideal misaonih uvjerenja. Ovdje, gdje sam to najmanje mogao očekivati, uskrsla je preda mnom, posve izlišna, fides perennis. Jer, u buddhizmu nema mjesta vjeri u iluziju postojanosti, a kamoli u “vječnost”.

Najneugodnije mi je da ne znam ni da mu propisnim pali formulama izrazim svoje “dopuštenje” svake večeri kad pognut ničice na zemlji uzdiže k meni svoje molitve: — ćkd~sa, bhantiOkđsa, bhante! (“Dopustite, gospodine…”). Ni ostali, osim dvojice staraca, ne znaju propisne odgovore. Ostajemo nijemi i zbunjeni pred njegovim vapajima o čijoj dubim je potrebno reći nešto više.

Ovako je počela cijela neobičnost pojave jedne večeri prije više mjeseci:

Čamac s našom poštom i zalihama vratio se nešto kasnije, kako to često biva. Stari nagluhi sluga, po imenu Rob-ljubavi, koga u selu zovu Punći-koći (“mala željeznica”), razvio je uz brze i široke pokrete svoju nedugu priču o kalu-balla (crnom psu koji mu se večerom preprečava na putu do čamca). I poštanska vreča je već bila otvorena, pažnju većine privlačio je njen sadržaj.

Naš sutonji obred recitacije bio je već završen. Završava se klanjanjem pred maha-therom i moljenjem oproštenja za prijestupe koji su nam u toku dana mogli da promaknu kroz “troja vrata” — misli, riječi i djela. — Tada se iz ugla pored ulaza zaklonjenog s jednog kraja maha-therinim stolom i sjedištem a s drugog stolićem na kojem su štapići tamjana i cvijeće pred zlatnim kipom Buddhe u udubini pročelnog zida, javio neobičan, neprirodan glas — starački, spor, drhtav i nadasve svečan sopran:

Okasa, bhanteee!

Glas je dolazio iz tamnog ugla ispod stola; onoga čiji je bio nismo do tada primijetili. Melodiju sam brzo prepoznao. Vratila se iz moje mladosti; pjesma iz bosanske planine koju sam upamtio kao uspavanku bolesnom djetetu. Kad je ustao i počeo da se polako i svečano klanja sklopljenim rukama' iz kojih je visio propisni bijeli rubac za klečanje, njegova pojava nije nimalo pokvarila utisak ni razočarala očekivanja izazvana pjesmom. Bio je doista dostojan, i suviše dostojan prototip patuljka iz Disnevlanda. (Cejlonci su pretežno patuljast narod čiji podmladak tek sada počinje da raste kao Amerikanci iza prvog, a Evropljani iza drugog svjetskog rata.) Odijelo updsake, bijelo, tek jedanput provučeno kroz boju nuga korijena kakvom se boji naša odjeća i postaje postepeno od narančaste smeđa, poprimilo je tek prvo lagano i neravnomjerno rumenilo, bilo je ritualno “zaprljano”, jer to treba da bude. Ogrtač, poveći platneni ručnik, zaogrnut preko jednog ramena, dosegao je dubinu dostojanstvenih nabora toge. Glava mu je bila, koliko se moglo vidjeti na prvi pogled u polutami, posve ćelava. Ipak se na potiljku dovoljno jasno isticao čvor perčina sakupljenog iz tankog vijenca sjedina. Brada mu je bila okrugla oko cijelog lica, ali je ipak na prsima bila razdijeljena i time djelovala izduženije. Kad je zatim istu pjesmu i obred počeo ponavljati pred svakim od nas — kako to čini i dalje svake večeri — došle su do izražaja krupne i blještave crne oči i nos rimski pravilan i ozbiljan kao na najklasičnijim baroknim slikama apostola.

Hodočasnikova duga i skrušena molitva pred svakim od nas već odavno ne spada u obrednu sadašnjost. Kad poželim da tražim pravilne odgovore od onih koji ih vjerojatno još znaju, uvijek me nešto suzdrži od toga. Kad pokušam da razmislim šta je to što mi nameće potpunu šutnju s uzvišenog podnožja mojih nogu skrštenih na klupi pod kojom se starac savija i gmiže, ne uspijem da se udaljim od utiska ogromne pobožnosti koju u tom položaju na neizreciv način izražava skrušenost njegovih ramena. Tako i ja njega ostavljam na rubu bezvremenosti i besmrtnosti vječnog ponavljanja — u nedoumici i neizrazivom udivljenju pred bespredmetnošću.

Ipak sam uspio da naučim jedan odgovor, i to prvi, kojim se treba odazvati njegovim prošnjama:

Supatti! (*Dobro došao!”)

Krajnji, možda u potpunosti neostvarivi ideal buddhističke kontemplacije — život u čistoj sadašnjosti — za njega i njemu ravne postoji nepokoleban već hiljadama godina (kao duga pred vodopadom s kojom Schopenhauer uspoređuje na potpuno buddhistički način iluziju o neprolaznosti svijeta). Kao što se naš pitomi mangus Kiri-kiri, kad se trenutačno smiri nekome na krilu, hvata za prvi odbljesak dugmeta da se uzobijesti, tako i ja nekada lutam pogledom po bezvremenoj odjeći starog hodočasnika, upravo u potrazi za dugmetom kao tragom vremenitosti, pa budući da ga ne nalazim (iako možda ipak postoji ispod ogrtača), pokušavam da na neki drugi način ispitam metafizičku dubinu njegove starosti. — Da, prije 2000 godina mogao je zakoračiti isto tako mirno i svečano, s istim odijelom i vanjskim izgledom ovamo, da nas je onda bilo. Istim riječima i skrušenošću ramena mogao je na isti način moliti naše dopuštenje za što? — nikada nije bilo sasvim jasno ni komentatorima, a još manje prevodiocima izraza okasam.

— Ali prije 2500 godina, prije 2300 godina, to već ne bi bilo zamislivo. Jer vječnost ne postoji. — Sabbe sankhara anićća: “Nepostojani su svi sklopovi” nazvani “bića”, treba da uvjeravam sam sebe s nostalgijom. Pri tome bih želio da i sam sebe čvrsto uhvatim za dugme — kad bih ga imao. Jer ja, doduše, u nešto različitom obliku, ali u istom ovom odijelu smrdljivom od znoja, kiše i dima, ja sam mogao da budem već prije 2500 godina, ako ne i ranije (a i to je vrlo vjerojatno), kad Kozaka iz Vječnosti još nije bilo. Na pitanje: Zašto ljudi uopće vjeruju u vječnost bogova i duša? — Buddho ima vrlo zanimljiv odgovor: Zbog zaboravljivosti i slaboumnosti tih bogova. Oni su, istina, toliko dugovječni da zaboravljaju da nisu vječni. Kad im se zabluda razjasni, onda svemir počne drhtati. No tako samo “lavovski rikovi” buddhâ potresaju svemirom, a bogovi se tada ponašaju kao savršeno ukroćeni slonovi u kraljevskim stajama kad začuju lavovski rik — trgaju lance, ruše zidove i “serući oko sebe od straha, jure glavom bez obzira”. — Tako je rekao Buddho. —

Tako je Kozak iz Vječnosti samo Kozak iz kozmičke vječnosti.

Od prvih početaka buddhističke komentarske književnosti sljedbenici satiru mozak teorijama o trenutačnosti bića. I mi danas nastojimo da ostvarimo kontemplativni život i “pročišćenje” od taloga prošlosti koji “uviru” u nas (kako bi rekao Buddho) i budućnosti koji odviru od nas, shvaćanjem čiste sadašnjosti u krišnamurtijevskom egzistencijalnom smislu, ili kao pokušaj Bergsonova “zaokreta” (torsion) — dok Kozak iz Vječnosti poje uvijek istu pjesmu, satima, danima i stoljećima, u. potpunom spokojstvu svojih skrštenih nogu, negdje u našem zasjenku.

U konkretnom slučaju bilo je upravo meni najlakše da to ustanovim. Od moje kolibe vodi lijep, dovoljno širok, zasjenjen put, podesan za meditaciju u hodu, do skupine ogromnih bambusa, udaljenih oko 20 metara. U popodnevnom odrazu sunca poprimaju zlatan sjaj, a pri laganom vjetru u visinama nad đunglom njihov škrgut i škripa pobuđuju djetinjasta maštanja o jarbolima jedrenjaka kakve sam vidio samo na ilustracijama starih priča. Pod bambusima put se naglo sužava. Tu je uvijek zatrpan Žilavim bambusovim listovima koje je teško pomesti. Na istom mjestu prepriječila se preko puta i grana Ašokina crvenog cvijeca. Ta vodoravno isturena grana nije na strani bambusa uspjela da nađe povoljno uporište, pa tako s godinama počinje da slabi. Ja redovno nastojim da joj pomognem i da je poduprem o tanke ogranke drugog zapetljanog raslinja, ali je povijušama teško pomoći da nad širim rasponima izgrade čvrst luk. Iza tog niskog i nesigurnog luka put se sužava i zakreće prema zahodu koji je na pola puta između hodočasnikove i moje kolibe. Ja se tom prostorijom služim uglavnom u jednu manje namjensku svrhu — da tamo iseljavam gamad koja ponekad izmili iz moga starog daščanog stropa. Ubijanje nije dozvoljeno.

X tako, kad iz bilo kojih razloga, osobito poslije podne, još pod utiskom svojih vlastitih vježbi kontemplacije iziđem u predvorje i prošetam do bambusa, ako ne i dalje, zastanem da osluškujem starčevo pojanje koje nije ni tiho ni glasno, nego upravo čujno do te udaljenosti. Doklegod uspijem da ostanem posve tih u vlastitoj nutrini, to pojanje zadržava svoj čar i raskriljuje osjećaj širine kao zov daljina. Podsjeća me na klasičnu, iako apstraktniju, vrstu meditacije o zemlji u njenoj nesagledivoj protežnosti čiju čistoću dočarava glinena boja koja treba da odgovara svjetlosti “neba u predzorje” prije rumenila zore.

Promatrao sam izdaleka starog hodočasnika kad je odlazio prošli put i čekao čamac na obali s nevelikom vrećom preko desnog ramena i velikim fenjerom u lijevoj ruci. Uspoređivao sam njegovo duhovno stanje s dramatičnim završetkom Tolstojeva Oca Sergejcu

Kad se opet vratio, donio nam je vijesti o šutljivom Nijemcu, našem bhikkhuu, koji je ovdje proveo preko deset godina, a zatim je otišao s malom torbom od kord-samta preko ramena, zasjenjen burmanskim kišobranom, miran, krut i mračan. Otišao je da upozna život po cejlonskim samostanima i pustinjačkim naseljima. Ono što je imao da kaže pred odlazak, izrazio je na opće čuđenje najknjiževnijim sinhalskim jezikom. — Hodočasnik nam je donio vijest i o našem bjeguncu, mladom Tamilu. Iz nekog drugog buddhističkog samostana pobjegao je po drugi puta, kad je ponovo odlučio da se zaredi, u noći pred samo zaređenje. U potrazi za religijom svoje izgubljene domovine (religija njegovih praotaca bila je istočnokršćanska, porijeklom iz Smirne, gdje su pred prvim progonima Isusova majka i prvi sljedbenici, apostoli, našli sklonište, a Turci se još i danas ponose da je ta prva kršćanska crkva Djevice Marije, čiji je slavni pjesnički poštovalac bio prorok Muhamed, ostala uvijek zaštićeno svetište i pod njihovom vlašću) — naš je tamilski nomad naišao konačno na jednog Hindu yogija u području svetišta boga Višnu iz Kataragame.

II

Tko je Višnu iz Kataragame? To je pitanje vrijedno posljednje digresije u ovoj priči.

Ja sam ga upoznao u malo nezgodnim okolnostima, u nusprostorijama hrama Bezgranične Ljubavi u Colombu. — Ponekad nas posebno odani i ugledni davake pozivaju na ručak u udaljena mjesta i šalju po nas automobile. Hranjenje redovnika je temeljni i jedini vjerski obred u pravom i neposrednom smislu u buddhizmu. Dok smo jednom takvom zgodom u hramu Bezgranične Ljubavi strpljivo čekali satima automobil koji je trebao da nas vrati kući prije mraka, pozvao me je naš maha-thero da mi pokaže hram (u onom smislu u kojem su se nekad kod nas planinari pristojno udaljivali iz družine da “beru cvijeće”). Tom me je prilikom pokušao naučiti kako se veliki ogrtač, koji nam služi za odijelo u razne svrhe na razne načine, na brzinu premotava u haljinu s jednim (lijevim) rukavom. To je vrlo važno, jer se posjete samostanima, pogotovo za gosta na nižim hijerarhijskim stepenima kakav sam ja tada bio, sastoje uglavnom u zamotavanju, odmotavanju i premotavanju toga ogrtača u obliku prevelike plahte. Najteže i naj-”formalnije” je zavijanje samoga sebe u smotuljak, neke vrste sarmu iz koje na kraju treba vješto proturiti glavu, a da se sve ne raspadne. U tako zavijenom stanju bhikkhu zadovoljava propis da se po naseljima (izvan samostana i hrama) treba kretati “potpuno pokriven”. Čim stigne do hrama, prije nego što uđe u njega treba da se odmota, da ogoli desno rame u znak poniznosti, a samo lijeva ruka treba da bude u “rukavu” drugog oblika. Isti propis važi i za odavanje počasti starijim redovnicima pred kojima se treba pokloniti tri puta ničice.

Tako sam s rukavom po prvi puta omotanim na brzinu ušao u hram Bezgranične Ljubavi. Rukav mi ne bi izdržao trostruko klanjanje, ali to srećom nije bilo ni potrebno. Pošto moj učitelj nije počeo da klanja u hramu, ne bi bila umjesna ni moja snishodljivost koju u laičkom društvu ne bih mogao izbjeći.

Hram je bio kao unutrašnjost većine cejlonskih hramova. Ogromni Buddho od gipsa, obojen žutom i crvenom uljenom bojom postavljen je u ležeći “lavovski” položaj uzduž cijelog zida. U uglovima stražare dva glavna učenika — Anando (ili Moggallano) žut kao i učitelj, a Sariputto plavkasto, pepeljastosiv iz meni nepoznatih razloga. Strop i gornja polovica zidova urešeni su freskama, simetrično raspoređenim četvorinama malog formata u stilu portugalskog baroka na žućkastoj podlozi. Iz nižih i srednjih dijelova zida strše figure iz napoletanskih Betlehema, naravno, u svojstvima buddhističke ikonografije. (Buddho nije mogao zabraniti hramove jer ih u njegovo doba nije ni bilo nigdje u ikonoklastičnoj Indiji.)

Hram je bio širom otvoren i pust. Promuvali smo se, ogledali se naokolo i izišli jer nam se Žurilo u dalje nusprostorije. Ali vani, malo dalje, čulo se skandirano naricanje jednog muškog glasa. Maha-thero me je poveo iza ugla i tu sam tek imao priliku da vidim kako se odvija stvarni vjerski život. U dnu dvorišta, uz bok hrama, bila je dozidana nusprostorijica podijeljena u dvije četvorine, očito u prvoj namjeni “za muške” i “za ženske”. Vrata, međutim, nije bilo nego su se iza neminovnog najlonskog zastora nazirale ikone, u prvoj muška, a u drugoj ženska. Prva ikona je važna, to je Višnu iz Kataragame, poučio me je maha-thero. Pred njim se na zemlji savijao u ritualnim vapajima jedan “bijelo obučeni” laik. Nisam znao treba li da se sablaznim ili da izrazim zadovoljstvo zbog krajnje vjerske snošljivosti koja i indijskim Tamilima dozvoljava da se u buddhističkom hramu ljubavi i milosrđa mole svojim bogovima. Kao neodrecivi poštivalac Ramakrišne odlučio sam se za ovo drugo rješenje, ipak uz rezervu, dodajući da je malo nezgodan izbor službeno priznate božanske ličnosti, budući da u hinduizmu Višnua smatraju Buddhinim poglavarom. (Buddho je priznat za avatara i jedno od utjelovljenja Višnua, po redu pretposljednje u ovom kozmičkom ciklusu, sljedeće iza Krišne, autora Bhagavad-gite, popularnog indijskog “evanđelja”. Buddhu smatraju, istina, lošim avatarom, prorokom za zla vremena kakva su naša… ali ipak…) — Međutim, nisam imao vremena da sve to izrazim. Moj me je učitelj prekinuo jednostavnijim i shvatljivijim razjašnjenjem. Višnuu se ovdje klanjaju i mole cejlonski buddhisti, a ne tamilski Hindusi. Razlog da plaču i zavijaju je u tome što njemu treba da se obrate svi oni koji su u novčanim nevoljama, jer on vrijedi i kao bog ovosvjetskog blaga (Kuvera), dok je Buddho samo propovjednik odricanja od svijeta i života. Tako zbog nespojivosti egzistencijalnih funkcija nije bilo druge…

Kuvera je u svom mongolskom obliku ono nakazno kinesko ili japansko božanstvo od slonovače ili šarenog porculana koje sjedi s nogama skrštenim pod ogromnim trbuhom i krezavo se kesi, a prosječni sakupljači istočnjačkih suvenira ga rado kupuju kao Buddhu estetski najprikladnijeg izgleda za zbirku fetiša iz egzotičnih zemalja. S punim pravom od tog se “Buddhe” smije očekivati da bude amulet srede i blagostanja.

Tako sam se ponovo uvjerio u nesposobnost Buddhina učenja da silom ili milom bude preobraženo u religiju, usprkos svim opravdanim hvalospjevima o povoljnim utjecajima koje je to širokogrudo i antifanatičko učenje vršilo stoljećima na narode koji su ga prihvatili. To je neposredno vidljivo iz usporedbe s kulturnim i društvenim prilikama u Indiji otkad je buddhizam tamo iskorijenjen (“hiljadu godina naglog opadanja” o kojem govori Vivekananda, stanje koje se još uvijek naglo pogoršava danas kad se taj gnjili kolos već potpuno raspada).

Pa ipak, kad se govori o društvenim prednostima naroda koji su prihvatili buddhizam, ni meni više ne može da se ne otme pitanje:

— “Prihvatili” — ali kako?

Živo mogu da predočim kako cejlonski buddhistički poklonik Višnua iz Kataragame iz dubokog i podsviješću dobro skrivenog sloja svoje arhetipske prošlosti reagira na sve Čami priču o ukorijenjenju Buddhine spasonosne vjere na otoku Lanka. Priča počinje opisom velike hajke u kraljevskom lovištu blizu negdašnje prijestolnice Anuradhapure na dan narodnog praznika godine 250. prije naše ere. Kad je lovačka hajka bila na vrhuncu, sletio je s neba (ili pao s kruške) prvi buddhistički misionar Mahinda, sin sveindijskog i nadasve milosrdnog cara Ašoke, i počeo lovcima propovijedati milosrđe i ljubav prema svim “dahom obdarenim bićima”.

Sinhale (“Lavovsko pleme”, današnji Cejlonci) nisu tada još imali religiju u višem smislu riječi nego su bili poklonici moreplovcima nadaleko poznatih Ijudožderskih demona kojima su svojevremeno indijski Majmuni u prvoj invaziji zadali nezaboravni poraz (tema Ramayane). Poslije tog poraza za indijskim poslovnim avanturistima počeo je da se gnijezdi ovdje i neodstranjivi ološ indijskih “nepravovjernih” svetaca, vjerskih skitnica i razbojničkih prosjaka-proroka. Na koncu, pomislili su Sinhale (prema mojoj heretičkoj hipotezi), kad je već tako, bolje je nabaviti pravu vjeru od pravog cara. Tako je došlo do događaja zvanično opisanog u lovačkoj priči, gdje ih je kraljevski dobavljač uvjerio da će im isporučiti vjeru kojom, se i sam služi. Ali, je U zbilja bilo tako? — Možda je tada i bilo, ali kasnije nije ostalo. Tko da se pouzda u Indijca, čak i u koprodukciji! Kad su se uvjerili da se načelo vjerske koprodukcije više ne primjenjuje u poslovanju, zamišljam (mimo svih povijesno dostojnih i dopustivih svjedočanstava) da su hrabri predstavnici lavovskog potomstva (Sinhale) otišli da se žale svojim dobavljačima. Pozivom na svojevremenu garanciju da će im dati vlastitu vjeru, uspjeli su, kako to obično biva u izglađivanju poslovnih sporova, i pored neospornog odgovora da su doista i dobili vjeru u koju je vjerovao Ašoka lično, da dobiju u dva navrata kratkoročno priđe u vjerskom materijalu na koji su se žalili da je isporučen u nedovoljno solidnoj izradi, pa ga zato ni sam izvoznik u vlastitoj zemlji više ne koristi, nego ga je morao zamijeniti boljim. Prva se zadovoljena pritužba odnosila na jezik. Prva je dostava religije bila isporučena na drugorazrednom pali jeziku. Pošto vjera u cjelini treba da ostane na jeziku, ustanovljeno je vrlo brzo da Indijci svoje “Velike izreke” s velikim magičnim učinkom izgovaraju uvijek na sanskritu, sada kao i ranije, a da na pali jeziku u isporučenom materijalu magičnih izreka tako reci i nema. Velikodušno, izvoznik je pristao na zamjenu jezičnog materijala. Tako je sve što je još upotrebljivo najprije prevedeno na sanskrit. Time se, međutim, nije stiglo mnogo dalje od pristojnog književnog obogaćenja sinhalskog govornog jezika. Magija Riječi bila je još uvijek odvojena od misterija obrednog Čina u Indiji. Hiljadama i hiljadama godina Indijac je nepokolebivo vjerovao samo u jedno, i toga se čvrsto i ljubomorno držao: u Spolovilo boga Sive. Obredni čin se sastoji u polijevanju te okamenjene svetinje maslom, mirisnim mastima, cvijećem i svime čime se već takva kamena svetinja dade obasuti. 0 taj su se greben oduvijek odbijali i razbijali svi strani i novi utjecaji, počevši u najmanju ruku od inače rasno čistih arijskih Veda, koje je bilo najteže, ali i najvažnije skršiti. Ta najveća pobjeda nad “kulturtregerstvom”, koje se uporno nametalo blizu dvije hiljade godina, nije se mogla izvojevati bez djelomične prijevare. U zasjenku neslomivog muškog vjerovanja i ponosa nužno je postojao od pamtivjeka i prilagodljiviji ženski kult misterija. U velikom ratu protiv Veda i Vedante nerazorivi je ostatak arijske kulture prognan i zatjeran u tu drugorazrednu religiju boga Višnua, a u tu je svrhu u doba sudbonosnog rata crnački kralj Krišna proglašen za utjelovljenje i apostola Višnuova kulta. Nedugo zatim trebalo je da ga na tom kompromitiranom položaju zamijeni Buddho. To u potpunosti nije uspjelo. Otuda spor o kojem je riječ u ovoj priči. Krišna je ostao autor “petog Vede”, Bhagavad-gite, evanđelja za žene i “prosti puk”, o kojem dalje ne želim govoriti, jer sam se i sam u Indiji osvjedočio o njegovoj uvijek uspješnoj primjeni u doktrinarnom opravdavanju vjerskih ratova koje sam tamo doživio. Čak ni za izvozne svrhe carstva ovo se kulturno dobro nije dalo nadomjestiti “porukom” zlog proroka Buddhe. I tako su prolazni i poraženi tragovi onoga što stranac dobronamjerno podrazumijeva pod indijskom klasičnom kulturom poslužili prvobitno za izvoz, dok je u samoj zemlji ostala neprikosnovena i neotuđiva vlast golog Živinog spolovila.

Marginalija

A Roma si fa la fede, ma fuori ci si crede.

U interesu daljeg prijateljskog poslovanja Sinhale su primili vaišnavsku nadoknadu iz Indije za vjersku nadogradnju svoje kulture i smjestili je — za svaki slučaj — u krajnji ugao svoje trouglaste domovine, u đunglu zaraženu kultivacijom narkotika — u Kataragamu. Što se tiče usnuloga Buddhe, u prilikama velike gladi, oko stote godine pr.n.e, koja je biološki izazvala i jednu od većih i uspješnijih tamilskih invazija iz Indije, pravovjerni sljedbenici Buddhe odlučiše (njih 500 učenih i pismenih) da u jednoj dubokoj spilji zapisu na listove ola-palme i dobro sakriju sve tri “košare” (Tipitakam) Buddhinih govora. Inače im danas više ne bi bilo ni traga ni glasa u svijetu. Iz te hvalevrijedne predostrožnosti odlučili su da “Buddhinu Riječ” treba brižno čuvati ne izlažući je trošenju u svakodnevnoj upotrebi. Jedino su izvanjska pravila redovničkog života prilagođena, na zahtjev vladara, društvenoj potrebi zakonodavstva, čiji je temelj uvijek bila i ostat će neprikosnovenost i privilegija tabua. Ali ni o tome iz ličnog ogorčenja ne želim dalje govoriti. Od tada pa do danas Buddho mirno spava ne samo u hladovini vrletnih pećinskih hramova, gdje se najprije sklonio s pustinjacima koji su mu do danas ostali najvjerniji, nego i u sunčanim ibersko-napoletanskim gigantskim Bedehemima.

Dok se tako nepatvoreni vjerski život — traženje dugoročnih zajmova od boga — odvija u nusprostorijama, moj učitelj i ja smo morah zaobići još jedan ugao hrama Sveopće Ljubavi pa da stignemo do nusprostorija kojima su nadomještene one koje je uzurpirao Višnu iz Kataragame.

… U svojim pričama iz davnih vremena Buddho spominje i ovo:

“Nekoć su trgovci, kad bi plovili morem, običavali uzeti sobom jednu pticu sposobnu da pronađe kopno. Kad bi im kopno nestalo iz vida, pustili bi pticu da uzleti, a ona bi letjela na istok, jug, zapad i sjever, u visinu i okolo naokolo. Ako ne bi nigdje na obzoru ugledala kopno, vratila bi se na brod.” …A u vezi s time: “Isto si tako i ti, prosjače, išao sve do Brahmana neba u potrazi za odgovorom na svoje pitanje, pa kad ga nisi našao, vratio si se k meni…”

(Kevaddha-suttam, Digha-nikayo 11)

…. Tako se još i danas šire vijesti i novosti, od samostanskog vrta do vrta, od pustinjačke spilje do spilje — dokle može da stigne Kozak iz Vječnosti.

  1. okasa bhanteee!
  2. SupattiSukhi hotu! — Dobro nam došao, i nek ti je sretno!

A zatim se ponovo povlačimo u meditaciju — tko o Ičemu, tko o Ničemu.

*   *   *

Postilla (Iz razgovora Krishnamurtija s predsjednikom vlade Sri Lanke, Premadasom, 5. 11. 1980)

“Vjerujem da mi nećete zamjeriti, ako vam ispričam jedan vic. Politbiro sovjetske komunističke partije priredio je večeru u čast dvojice sovjetskih astronauta. Rukovodioci su ih zatim odveli u stranu i upitali: “Jeste li vidjeli jednog starca s bradom i aureolom gore u svemiru?” — Odgovorili su da su vidjeli jednog takvog čovjeka. “I mi smo mislili da ćete ga tamo vidjeti. Ali neka to ostane tajna. Nemojte o tome nikome ipričati”, zapovjedili su rukovodioci, a astronauti su se pokorili. Nekoliko mjeseci kasnije primio ih je i Papa. I on ih je odveo u stranu i zapitao: “Da niste slučajno vidjeli jednog starca s bradom i aureolom oko glave?” — Oni mu odgovore da nisu. — “I ja sam mislio da ga nećete vidjeti”, odgovori Papa.