Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Šravasti Dhammika

Copy/paste Buda?

Prevod Branislav Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


Ponavljajte bilo šta dovoljno često i počeće to da smatraju istinom. Uzimo preporađanje, na primer. Koliko često sam čuo ili pročitao ovakvu tvrdnju ili neku njenu verziju: „Buda (budizam) je pozajmio (kopirao) ideju (učenje) o preporađanju (reinkarnaciji) od hinduizma“. Kada bi dolazila od Swami Vivekanande, Christmas Humphriesa, Paul Carusa i sličnih, takva tvrdnja bi bila razumljiva – oni nisu bili naučnici i imali su svoju skrivenu misiju. Ali kad dolazi od teologa, istoričara i čak indologa na glasu, to je zaista zapanjujuće. Zato bih želeo da ukratko prodiskutujem tri reči te tvrdnje: (1) hinduizam, (2) pozajmljeno i (3) preporađanje.

(1) Buda ni u kom slučaju nije mogao da pozajmi ideju preporađanja/reinkarnacije, niti zapravo bilo šta drugo od hinduizma iz jednog prostog razloga – hinduizam nije postojao u V veku pre naše ere. Ne cepidlačim ovde, samo sam istorijski i hronološki precizan. Ono što mi danas zovemo i smatramo hinduizmom nije počelo da dobija svoj današnji oblik pre najmanje 3. veka naše ere, dakle dobrih 800 godina posle Bude. Glavne religije koje su cvetale u Budino vreme bili su bramanizam (obožavanje vedskih bogova) i indijski animizam. Obe te religije postepeno su se spojile, apsorbovale u sebe upanišadsku spiritualnost, različite plemenske bogove (Ganeša, Hanuman), filozofiju joge, dobre delove budizma i izronile u ono što bismo mi danas prepoznali kao hinduizam. Reći da je Buda prekopirao preporađanje/reinkarnaciju od hinduizma znači biti neinformisan o istoriji, isto onoliko kao kada bi neko rekao da je Isus ideju spasenja prekopirao od islama. Ako ovo poređenje još malo razvijemo, svakako je tačno da je Isus pozajmio ili uzeo mnogo od judaizma i isto tako bi bilo istinito reći da je hinduizam pozajmio ideju preorađanja/reinkarnacije od budizma, a ne obrnuto.

(2) A sada da pogledamo „pozajmio“. Čak i ako prihvatimo istorijski nepreciznu tvrdnju da je hinduizam postojao u Budino vreme, tvrdnja o kojoj je ovde reč bi još uvek bila pogrešna. Jer odakle bi tačno Buda pozajmio ideju preporađanja? Ako pogledamo svu pre-budističku (V vek pre n.e.) indijsku književnost, ustanovićemo da postoje jedino Vede, bramana šastre i  rane upanišade. U čitavim Vedama nema nijednog jedinog pominjanja preporađanja/reinkarnacije. One uče da kada ljudi umro, odlaze u „svet očeva“ (pitrloka). Pročitajte bramana šastre i videćete da se ni u njima ne pominje preporađanje/reinkarnacija.

Rane upanišade sadrže mnogo spekulacija o tome šta se dešava sa čovekom posle smrti. Mudrac Yađnavalkya dovodio je u sumnju mogućnost bilo kakvog postojanja posle smrti (Brhadaranyaka, 3,9.28,6). Čandogya upanišada kaže da kada umrete odlazite na sunce (Ča.3,17,6,7 i takođe Brh.5.6,1). Na jednom drugom mestu preporađanje je pomenuto, ali i odbačeno kao pogrešna ideja (Brh.1,5,6). Samo je u Katha, Manduka, Svetasvatara i Maitri upanišadi prihvaćen neki oblik reinkarnacije. E sad, problem je što je vrlo teško datirati te upanišade. One mogu biti pre-budističke, nastale u vreme Bude ili kasnije. Šta god da je slučaj, dokazi ukazuju da reinkarnacija nije bila ni široko rašireno verovanje, niti deo generalnog pogleda na svet pre i tokom Budinog vremena. Bitno je takođe ukazati da su upanišade bile tajno učenje (upa + nisidati = sedeti blizu), sa kojim su se upoznavali samo inicirani. To naravno čini još manje verovatnim da je njihovo učenje o preporađanju/reinkarnaciji bilo široko poznato ili prihvaćeno.

Neki sledbenik hinduizma bi ovde mogao primetiti da Bhagavad gita pominje reinkarnaciju i da je ona „napisana pre 5000 godina“- Nažalost, takva tvrdnja u velikoj meri pripada „drevni Indijci su izumeli avion“ školi indijske istoriografije. Tema Mahabharate, iz koje je nastala Bhagavad gita, svakako da jeste vrlo stara, ali u današnjem obliku datira negde između I i možda IV veka naše ere, dakle znatno posle Bude.

(3) Da sada razmotrimo termin „preporađanje“. Upanišade, najranija ne-budistička indijska književnost u kojoj se pominje ideja preporađanja/reinkarnacije, naziva je „druga smrt“ (punar mrtyu). Buda je pak koristio termin „ponovno nastajanje“ (punabbhava, e.g. Sn.163). I dok se u upanišadama zaista pominje „druga smrt“, one ne daju bilo kakve detalje zašto ili kako se ona dešava, sem što kažu da je duša (atman) ta koja se reinkarnira. Nasuprot ovome, Buda izlaže detaljno objašnjenje čitavog procesa preporađanja, uključujući tvrdnju da nije duša ta koja se preporađa, već se pre radi o jednom impersonalnom toku mentalne energije, koji daje život novom biću. Rečju, Budino učenje o preporađanju se znatno razlikuje od onoga upanišadskih mudraca. Zato, čak i reći da je Buda od upanišada prekopirao ideju neke forme reinkarnacije jeste netačno. Slično kao kada bismo rekli da zato što su Rimljani verovali u vrhovnog boga (Jupitera), a isti je slučaj i sa hrišćanima (Jehova), mora da su ovi drugi prekopirali ideju od onih prvih.

Zaključak? Nije verovatno da je Buda ideju preporađanja preuzeo iz upanišada i sigurno da nije, niti ju je mogao prekopirati od bramanizma ili hinduizma. Da li je pozajmio, kopirao ili preoteo istu tu ideju od đainizma, to je druga priča. Ali to je nešto za što ću iskoristiti neku drugu priliku.