Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Prvo pravilo:

Poštovanje života

Thich Nhat Hanh

Prevod Branislav Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


“Svestan patnje izazvane razaranjem života, zavetujem se da ću negovati saosećanje i naučiti načine da sačuvan živote ljudi, životinja, biljaka i minerala. Odlučan sam da ne ubijam, niti da dopustim drugima da ubijaju; da ne opravdavam bilo kakav čin ubijanja na ovome svetu, svojim razmišljanjem i svojim načinom života.”

Život je dragocen. On je svuda, u nama i oko nas; ima bezbroj oblika.

Prvo pravilo rođeno je iz svesti da se život svuda razara. Vidimo patnju izazvanu uništavanjem života i odlučujemo se da negujemo milosrđe i koristimo ga kao izvor energije za zaštitu ljudi, životinja, biljaka i minerala. Prvo pravilo jeste pravilo milosrđa, karuna — sposobnost da uklanjamo patnju i trensformišemo je. Kada vidimo patnju, u nama se javlja milosrđe.

Za nas je važno da ostanemo u kontaktu sa patnjom ovoga sveta. Potrebno je da negujemo tu svesnost na mnogo načina — zvukovima, slikama, direktnim kontaktom, posetama i tako dalje — kako bismo milosrđe u nama održali u životu. Ali moramo takođe paziti da ne primimo suviše toga u sebe. Svaki lek mora se uzimati u propisanoj količini. Potrebno je da ostanemo u kontaktu sa patnjom samo utoliko da je ne zaboravimo, tako da milosrđe teče u nama i bude izvor energije za naše postupke. Ako ljutnju zbog nepravde koristimo kao izvor naše energije, možemo učiniti nešto loše, nešto zbog čega ćemo kasnije zažaliti. Prema budizmu, milosrđe je jedini izvor energije koji je koristan i siguran. Sa saosećanjem, vaša energija se rađa iz uvida, ona nije slepa energija.

Mi ljudi sačinjeni smo potpuno od ne-ljudskih elemenata, kao što su biljke, minerali, zemlja, oblaci i sunčeva svetlost. Da bi naša praksa bila duboka i istinita, moramo u nju uključiti i ekosistem. Ako je okolina uništena, i ljudi će biti uništeni. Zaštititi ljudski život nije moguće ukoliko ne štitimo istovremeno i životinje, biljke i minerale. Dijamant sutra nas podučava da pravimo razliku između svesnih i bića bez svesti. To je jedan od mnogih starih budističkih tekstova koji nas uči produbljenoj ekologiji. Svako ko praktikuje budizam trebalo bi da bude zaštitnik prirode. Minerali takođe imaju sopstveni život. U budističkim manastirima pevamo: “Bića sa svešću i ona bez nje dostići će puno prosvetljenje.” Prvo pravilo jeste praktikovanje zaštite svakog života, uključujući i život minerala.

Odlučan sam da ne ubijam, niti da dopustim drugima da ubijaju; da ne opravdavam bilo kakav čin ubijanja na ovome svetu, svojim razmišljanjem i svojim načinom života.” Ne možemo podržati nijedan čin ubijanja, nikakvo ubijanje ne može biti opravdano. Ali ne ubijati nije dovoljno. Moramo takođe naučiti načine da druge sprečimo da ubijaju. Ne možemo reći: “Ja nisam odgovoran. Oni to rade. Moje ruke su čiste.” Ako ste bili u Nemačkoj za vreme nacizma, niste mogli reći: “Oni su uradili. Nisam ja.” Ako tokom rata u Zalivu niste ništa rekli ili učinili da zaustavite ubijanje, onda niste praktikovali ovo pravilo. Čak i ako to što ste rekli ili učinili nije sprečilo rat, važno je da ste pokušali, koristeći svoj uvid i saosećanje.

Prvo pravilo ne poštujete samo ne ubijajući svojim telom. Ako u svojim mislima dopuštate da se ubijanje nastavlja, tada takođe kršite ovo pravilo. Moramo biti odlučni da ne opravdavamo ubijanje, čak ni u svojim umovima. Prema Budi, um je osnova svakog postupka. Najopasnije je ubijati u umu. Kada, na primer, verujete da je put kojim idete jedini put za čovečanstvo i da je svako ko sledi neki drugi put vaš neprijatelj, milioni ljudi mogu biti ubijeni zbog te ideje.

Misao je osnova svega. Za nas je važno da budnim okom svesnosti pratimo svaku svoju misao. Bez pravog razumevanja situacije ili osobe, naše misli mogu nas zavesti i stvoriti zabunu, očajanje, ljutnju ili mržnju. Naš najvažniji zadatak je da razvijamo ispravan uvid. Ako duboko sagledavamo u “međubiće”, u prirodu međusobne povezanosti bića, da su sve stvari “jedno”, prestaćemo da okrivljujemo druge, da se prepiremo i ubijamo, ponovo ćemo postati prijatelji sa svima. Da bismo praktikovali nenasilje, pre svega moramo naučiti načine da se s mirom odnosimo prema samima sebi. Ako u sebi stvorimo pravi sklad, tada ćemo znati kako da se ophodimo prema porodici, prijateljima i okolini.

Kada protestvujemo protiv rata, na primer, možemo pomisliti da smo miroljubiva osoba, predstavnik mira, ali to možda i nije tačno. Ako se bolje zagledamo, primetićemo da su koreni rata u nepromišljenom načinu života koji vodimo. Nismo posejali dovoljno semenja mira i razumevanja sebe i drugih, zato je deo odgovornosti i na nama. “Zato što sam ja bio takav, zato su i oni takvi.” Holistički pristup je put “međubića”. “Ovo je ovakvo, jer je i ono onakvo.” To je put razumevanja i ljubavi. Sa tim uvidom, možemo jasno uvideti i pomoći da i naša vlada jasno vidi. Tada možemo izaći na demonstracije i reći: “Taj rat je nepravedan, razarajući i nije vredan našeg naroda.” To je mnogo efikasnije nego ljutito proklinjati druge. Ljutnja uvek uvećava štetu.

Svako od nas, čak i pacifisti, imaju u sebi bol. Osećamo se ljutiti i frustrirani i potrebno nam je da pronađemo nekog ko hoće da nas sasluša, ko je u stanju da razume našu patnju. U budističkoj ikonografiji postoji bodhisatva po imenu Avalokitešvara, koji ima hiljadu ruku i po oko na dlanu svake od tih ruku. Hiljadu ruku predstavljaju akciju i oko na svakom dlanu predstavlja razumevanje. Kada razumete situaciju ili osobu, svaki postupak, sve što učinite će biti od pomoći i neće izazvati novu patnju. Kada imate oko na dlanu, znaćete kako da praktikujete istinsko nenasilje.

Da bismo praktikovali nenasilje, pre svega moramo ga praktikovati u sebi. U svakom od nas postoji izvesna količina nasilja i izvesna količina nenasilja. U zavisnosti od stanja našeg bića, naš odgovor na stvari biće više ili manje nenasilan. Čak i ako se ponosimo time što smo vegetarijanac, na primer, moramo znati da voda u kojoj kuvamo svoje povrće sadrži mnoge mikroorganizme. Ne možemo biti potpuno nenasilni, ali time što smo vegetarijanci idemo u pravcu nenasilja. Ako želimo da idemo na sever, možemo u hodu koristiti Severnjaču kao orijentir, ali nemoguće je hodajući stići na Severnjaču. Naš napor je u tome da nastavimo u tom pravcu.

Svako može praktikovati izvesno nenasilje, čak i armijski generali. Oni mogu, na primer, izvoditi svoje operacije tako da se izbegne ubijanje nedužnih civila. Da bismo pomogli vojnicima da se kreću u pravcu nenasilja, moramo biti u kontaktu sa njima. Ako stvarnost podelimo na dva tabora — nasilni i nenasilni — i zauzmemo busiju u jednom kampu, napadajući odatle onaj drugi, u svetu nikada neće biti mira. Uvek ćemo okrivljavati i proklinjati one za koje osećamo da su odgovorni za ratove i socijalnu nepravdu, a ne prepoznajući stepen nasilnosti u nama samima. Moramo raditi na sebi i takođe sa onima koje osuđujemo ukoliko želimo da imamo stvarni uticaj.

Nikada ne pomaže povući liniju i odbaciti neke ljude kao neprijatelje, čak ni one koji postupaju nasilno. Moramo im se približiti s ljubavlju u srcu i dati sve od sebe da im pomognemo da krenu u pravcu nenasilja. Ako se za mir borimo vođeni ljutnjom, nikada nećemo uspeti. Mir ne dolazi na taj način. On nikada ne može doći kroz nasilna sredstva.

Najvažnije je postati nenasilan, tako da kada se nađemo u nekoj situaciji ne stvaramo novu patnju. Da bismo praktikovali nenasilje potrebna nam je blagost, saosećajna ljubav, milosrđe, radost i ravnodusnost, i to usmereni ka našem telu, našim osećajima i drugim ljudima. Sabranost — praktikovanje mira — možemo započeti nastojeći da transformišemo ratove u sebi. Postoje tehnike za to. Svesno disanje je jedno od njih. Svaki put kad se osetimo uznemirenim, možemo prekinuti ono što radimo, uzdržavajući se da bilo šta govorimo, i udahnuti nekoliko puta, svesni svakog udaha i svakog izdaha. Ukoliko smo i dalje uznemireni, možemo početi meditaciju u hodu, svesni svakog laganog koraka i svakog udaha koji načinimo. Negujući mir u sebi, mi donosimo mir u društvo. On od nas zavisi. Praktikovati mir u sebi znači umanjiti broj ratova između ovog i onog osećaja ili ovog i onog opažaja, a tada možemo imati stvarni mir i sa drugima, uključujući i članove naše porodice.

Često me pitaju: “Šta ako, na primer, praktikujete nenasilje i neko vam provali u kuću i pokuša da vam kidnapuje kćerku ili ubije ženu? Šta biste uradili? Da li biste se i onda pokašali nenasilno?” Odgovor zavisi od stanja vašeg bića. Ako ste spremni, možete reagovati smireno i inteligentno, na najviše moguće nenasilan način. Ali da biste bili spremni da reagujete inteligentno i nenasilno, morate sebe vežbati unapred. To će možda potrajati deset godina ili duže. Ako čekate na trenutak krize da biste postavili ovo pitanje, onda je suviše kasno. Odgovor koji kaže da treba uraditi ovo ili ono bio bi površan. U tom ključnom trenutku, čak i ako znate da je nenasilje bolje od nasilja, ali vam je razumevanje intelektualno a ne deo čitavog vašeg bića, nećete postupiti nenasilno. Strah i bes u vama sprečiće vas da dejstvujete na najnenasilniji način.

Moramo se svaki dan duboko zagledati kako bismo ovo pravilo pravilno praktikovali. Svaki put kada kupujemo ili konzumiramo nešto, možda se time saglašavamo sa nekim oblikom ubijanja.

Štiteći ljude, životinje, biljke i minerale, znamo da time štitimo sebe. Osećamo da smo u stalnom i prisnom kontaktu sa svim živim vrstama na Zemlji. Zaštićeni smo sabranošću i saosećajnom ljubavlju Bude i mnogih generacija njegovih sledbenika koji su praktikovali ovo pravilo. Ta energija saosećajne ljubavi unosi u nas osećaj sigurnosti, zdravlja i radosti i ona postaje za nas stvarna onog trenutka kada donesemo odluku da primimo i praktikujemo Prvo pravilo.

Nije dovoljno osećati saosećanje. Moramo naučiti i da ga izrazimo. Zato ljubav mora ići ruku pod ruku sa razumevanjem. Razumevanje i uvid nam pokazuju kako da postupamo.

Naš pravi neprijatelj je zaborav. Ako sabranost negujemo svaki dan i zalivamo seme mira u sebi i onima oko nas, postajemo živi i možemo pomoći sebi i drugima da dostignu mir i saosećajnost.

Život je tako dragocen, no u svakodnevnom životu smo tako često gonjeni zaboravom, ljutnjom i brigama, izgubljeni u prošlosti, nesposobni da dotaknemo život u sadašnjem trenutku. Praktikovanje Prvog pravila jeste slavljenje poštovanja prema životu. Kada cenimo i slavimo lepotu života, učinićemo sve što je u našoj moći da zaštitimo svaki oblik života.