Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Ađahn Đayasaro

Sve o budizmu


Prevod Branislav Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


BUDIZAM U TAJLANDU

Je li recitovanje neka vrsta molitve?

Pošto se za molitvu generalno smatra da uključuje nekakvo božanstvo, ona nije prava reč za budističku praksu recitovanja. Način na koji theravāda budizam razume postupak i njegov rezultat ne ostavlja mesta za molitvu koja bi bila traženje nečega ili zahvaljivanje nekome. Međutim, postoji sličnost između pevanja pohvale kvalitetima Bude, Dhamme i Sanghe, s jedne strane, i pevanja pohvale u teističkim tradicijama. Mnogi veruju da se tokom pevanja takvih stihova u srcu rađa jedna sila koja nas štiti i usmerava ka dobru.

U čemu je vrednost recitovanja?

Većina stihova koji se najčešće recituju u okviru tajlandskog budizma sastoji se iz odlomaka iz Tipitake, budističkog kanona. U njima se nabrajaju kvaliteti Bude, Dhamme i Sanghe, govori o ključnim delovima učenja, mudrosti i reči iz kojih zrači blagost i dobronamernost, kao i želja da se sve lične zasluge podele sa svim bićima.

Za mnoge nezaređene budiste u Tajlandu ovakvo recitovanje je glavna duhovna vežba. To naročito odgovara onima koji su po prirodi dinamični i sedeća meditacija im je veoma teška. Neki se odlučuju da recituju na izvornom pali jeziku, a da možda ni ne razumeju kompletno značenje, dakle kao jedan čin predanosti i radi smirujućeg efekta koje takva praksa ima. Ali u novije vreme sve je popularnije recitovanje na moderniji način, gde iza jednog stiha na paliju ide njegov prevod. I tako se korist pomera na stranu podsećanja na značenje onoga što se recituje.

U manastirima, recitovanje važnih Budinih govora je praksa koja se nastavlja još od Budinog vremena. Pre nego što je učenje bilo zapisano, čuvale su ga zajednice zaređenih tako što su ga zajednički recitovali. Recitovanje takođe ima socijalnu funkciju u manastirima, gde se tokom jutarnje i večernje službe stvara osećaj zajedništva i harmonije.

Na koji način manastiri uopšte doprinose društvu?

Monaške zajednice imaju za cilj da obezbede moralno, intelektualno i duhovno vođstvo za laičke zajednice koje ih podržavaju. Oni pružaju priliku nezaređenim budistima da steknu zasluge dajući materijalnu podršku monaškom redu, a da onda te zasluge posvete svojim preminulim članovima porodice. Manastiri učestvuju u pogrebnim ritualima i kremacijama. Takođe, monasi recituju stihove blagosiljanja u važnim trenucima u životu svakog domaćina.

Postoje dve glavne vrste manastira: oni smešteni u šumi i drugi smešteni u naseljenim mestima. Ovo odslikava podelu u monaškoj zajednici na one čiji životi su posvećeni uglavnom meditaciji i one koji su se posvetili učenju i više „svešteničkim“ dužnostima. Postojanje šumskih manastira obično ima nadahnjujući efekat na lokalnu zajednicu. Šumski monasi vode rigorozan život i mnogi stižu duhovne kvalitete koja inspiriše nezaređene sledbenike. Nezaređeni budisti odlaze ujutro u manastir, kako bi darivali hranu i materijalne potrepštine monasima. Dok su tamo, u prilici su da postave pitanja ili prime učenje od starešine manastira. Većina šumskih manastira nudi besplatan smeštaj nezaređenima koji žele da određeni period posvete meditaciji. Takođe, sve veći broj manastira organizuje godišnja meditacijska povlačenja za svoje nezaređene podržavaoce.

Veza između manastira podignutih u selima i gradovima i lokalne laičke zajednice obično je bliskija nego u slučaju udaljenih šumskih manastira. U prošlosti su takvi manastiri igrali više uloga unutar društva, kao što su društveni centra, škola, bolnica, hotel. Pre nego što je država preuzela mnoge od njihovih uloga, manastiri su zapravo bili centar seoskog života. Čak i danas, smatra se da su tri stuba ruralne zajednice seosko veće, škola i manastir.

Da li budističkim monasima dopušteno da se bave politikom?

Budistički monasi odustaju od bilo kakve političke aktivnosti kada napuštaju svetovni život. Ako bi monasi učestvovali u politici, to bi razorno delovalo na mir njihovog uma, bilo bi suvišno, predstavljalo svetovni razlog razdora unutar monaških zajednica i ugrozilo jedinstvenu ulogu koju sangha igra u društvu.

Buda je želeo da se monaški red drži podalje od političkih pitanja, kako bi zadržao svoju ulogu utočišta za budiste svih političkih opredeljenja. Nepristrasna sangha može doprineti koheziji i pomirenju unutar društva, što je i činila tokom vekova. Ako se sangha u celini poistoveti sa određenom političkom partijom ili programom, laički budisti koji su suprotstavljeni toj partiji osećali bi se otuđenima od monaškog reda i potencijalno i od same budističke religije. Ako politički aktivna sangha podrži slabiju snagu unutar političke borbe, može se izložiti progonu, što bi imalo ozbiljne posledice po održanje monaške zajednica na duge staze.

Od budističkih monaha se očekuje da obezbede moralno i duhovno vođstvo za društvo. Ako se politički programi sukobljavaju sa budističkim principima, legitimno je za monahe da govore o važnosti pridržavanja tih principa, bez pominjanja političkih partija ili pojedinaca po imenu.Nažalost, neki monasi kao da su zaboravili na Budine savete, pa je tako na primer na Šri Lanki jedan deo sanghe ozbiljno uključen u politička dešavanja, kroz nacionalističku političku partiju Đathika Hela Urumaya(Partija nacionalnog nasleđa).

Ima li ikakve razlike između hrama i manastira?

Na tajlandskom postoji samo jedna reč: wat. Prvi prevodioci sa tajlandskog uveli su konvenciju da se wat u pošumljenim delovima zemlje prevodi sa „manastir“, a oni u urbanim delovima sa „hram“. Razlog za ovo razlikovanje ima više veze sa ne-budističkim idejama o tome šta je manastir, a šta nije, a ne sa nekakvom fundamentalnom razlikom između ove dve vrste wata.

Pa ipak, ima osnova da se wat u kojem nema stalne monaške zajednice označi kao „hram“. Iako su takvi watovi izuzetno retki, jedan takav primer poznat skoro svakom posetiocu Tajlanda jeste Hram smaragdnog Bude u Bangkoku.

Koja je korist od posete manastiru?

U idealnom slučaju, budistički hram ili manastir je mesto gde nezaređeni budisti mogu privremeno da odlože svoje probleme i brige, svetovne žudnje i strahove. To je mesto na kojem mogu očekivati da pronađu mir, lepotu i dobrotu. To je takođe mesto gde mogu da sretnu prijatelje sličnih interesovanja i pogleda, učine dobra dela i dožive radost davanja i služenja nečem većem od njih samih. Na kraju, to je mesto na kojem mogu probuditi nadahnuće i dobiti mudar savet od starijih monaha. Naravno, u manastirima mogu učestvovati u ceremonijama kojima se obeležavaju najvažniji događaji u njihovom životu: rođenje, sklapanje braka, smrt člana porodice.

Manastiri se veoma razlikuju u tome koliko se približavaju ovom idealu. Atmosfera u onima smeštenim u urbanim delovima znatno je različita od one kakvu nalazimo u onima koji su u šumi ili na planini. U zemljama poput Tajlanda, budisti imaju sreću da mogu da odaberu onaj tip manastira koji njima najviše odgovara. [U Srbiji za sada postoji samo jedan budistički manastir, ali od nečega se mora početi 🙂 ]

Pet pravila vrline smatraju se osnovnim moralnim kodeksom za nezaređene budiste. Zašto ih se mnogi koji sebe smatraju budistima ne pridržavaju?

Tužna je činjenica da mnogi nezaređeni budisti smatraju kako njihovo moralno ponašanje nije nužan uslov njihovog budističkog identiteta. Budizam odbacuje „štap i šargarepa“ tip moralnog učenja u korist jedne vrste obrazovanja u ponašanju. Nažalost, kada se priroda tog obrazovanja ne predstavi na pravi način, takvi nezaređeni budisti mogu postati i neoprezniji od onih koji gore od želje za božijom nagradom i od straha od večnih paklenih muka.

Koji su glavni budistički praznici?

U okviru theravada budizma, proslavljaju se tri glavna raznika: Māgha pūđā, Visākha pūđā i Asālha pūđā. Datumi ovih praznika se menjaju od godine do godine, pošto se određuju prela lunarnom, a ne solarnom kalendaru. Praznicima se obeležavaju važni događaji koji su se u Budino vreme dogodili na dan punog meseca. Tako je svaki od navedena praznika posvećen jednom od tri utočišta:  Māgha pūđā Dhammi, Visākha pūđā Budi i Asālha pūđā sanghi.

Māgha pūđa se slavi na dan punog meseca u februaru, u znak sećanja na dan kada je Buda izgovorio ključni Ovāda Pātimokkha govor, u kojem je sažeo učenje svih Buda. Ta prilika se smatra naročito povoljnom, jer je okupila 1250 potpuno probuđenih monaha. Oni su se okupili spontano, bez prethodnog dogovora, u manastiru u kojem je tada Buda boravio.

Visākha pūđā se slavi na dan punog meseca u maju. Veruje se da se na taj dan u godini Buda rodio, postao probuđen i umro. Dan je posvećen podsećanju na Budu i smatra se najvažnijim danom budističkog kalendara.

Asālha pūđā je na dan punog meseca u julu. Njome se obeležava dan kada je Buda izgovorio svoj prvi govor posle probuđenja, Dhammaćakkhapavattana suttu, kojom je “pokrenut točak Dhamme/učenja”. Saslušala ga je grupa od pet asketa, koji su bili uz njega dok je podvrgavao različitim strogim asketskim vežbama. Na kraju govora, jedan od tih asketa, Añña Kondañña dosegao je prvi stupanj probuđenja i tako postao prvi član „zajednice plemenitih“ ili sanghe.

Za budističke praznike, nezaređeni budisti čine različita hvale vredna dela: donose hranu monasima, uzimaju osam pravila vrline, slušaju govore o Dhammi ili meditiraju. Ali najpopularnija aktivnost je učešće u procesiji sa svećama, koja ide oko Budine statue ili stupe sa relikvijama. Mnogi ih manastiri organizuju kada padne mrak i pun mesec se digne visoko na nebu.