Theravāda budističko društvo

Haiku – izraz zena

Haiku – izraz zena

Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


— Meditacija je dokončanje misli. tek tada se otkriva drugačija dimenzija koja nadmašuje vrijeme.

— To je kretanje bez svrhovitosti, pa prema tome i izvan vremena i prostora,

— Motrenje bez riječi, a to znači bez misli, jedna je od najčudnovatijih pojava… U meditativnom motrenju nema predmeta, pa prema tome ni iskustva.

— …To je bila ljepota iznad misli i čuvstva; nije bila usklađena ni na slikarskom platno, ni u riječima, ni u mramoru.

— Tek tada, u toj tihoj osamljenosti, meditacija postaje nešto što se ne da izraziti riječima… Nemojte se truditi da to izrazite — izrazit će se samo.

— Meditacija je stišanje nakon što je misao — sa svim svojim riječima, slikama i opažanjima — potpuno prestala… Kao ni za ljepotu, ni za nju nema mjere u riječima.

— Mi nikad ne slušamo glas psa koji laje, ili uzvik djeteta, ili smijeh prolaznika…

— Meditacija je povjetarac koji ulazi kad prozor ostane otvoren. Ali ako namjerno držite prozor otvoren, ako je namjerno pozivate, neće se nikada pojaviti.

J. Krishnamurti: Meditations (Madras, 1980)

O tim je temama Krishnamurti razgovarao sa svojim najbližim prijateljem još iz ratnih godina i susjedom na kalifornijskoj obali iznad viške luke Santa Barbara, Aldousom Huxleyem, u čestim posjetama i dugim šetnjama, na koje je Krishna-đi vodio za ruku poluslepog Aldousa izvan svog golf igrališta u Ohai puteljcima u slobodnu prirodu. Na obalama potoka gde bi se odmarali, Aldous — potomak u trećem koljenu biologa Huxleyâ — znao je da razjasni sitne tajne životnog smisla svakog cvjetića koji bi tu zablistao pod suncem. Za Krishnu su to bila isto tako radosna otrkića kao za Aldousa prvi zapisi tog prijatelja koji je na njegov nagovor, još 1942, počeo da sâm zapisuje svoje najdublje introvertne doživljaje:

— K. je takođe zapisivao u svoju bilježnicu svakog jutra za vrijeme rata. Izgleda da ga je tako Aldous Huxley nagovarao da piše. K. se sjeća d amu je jedanput, kad je bio kod Huxleyevih u pustinji Mohave… 1942, Aldous rekao: "Zašto ništa ne pišete?"

— A ja sam to učinio i pokazao mu. Rekao je: "To je divno. Nastavite!" … I nastavio sam. Rekao je da nije nikad video književno delo koje sadrži opis, a zatim dijalog. — Nema sumnje da su ti zapisi bili potka kasnijih knjiga Commentaries on Living, objavljenih 1956.

Krishnamurti je počeo da piše pjesme u dvadesetim godinama dvadesetog i svojeg vlastitog životnog vijeka, u doba bolesti, krize i smrti od tuberkuloze svog nerazdvojivog mlađeg brata Nitye, u tuđini tada za njih još prevelikog svijeta, u Kaliforniji. Kasnije je i to napustio u prirodnom toku razvoja meditativnih zadubljenja o kojima ovdje govori:

Ne možete zamisliti kako je teško izraziti neizrazivo, a ono što je izraženo nije istina. [1]

Pored živice
pogledaš li pažljivo:
Cvat rusomače!
(Basho)

Pod mjestom mokrenja
drip, drip, drip —
cvjetovi perunike!

(Issa) [2]

Na krajnjem dosegu kontemplativnog pročišćenja introvertnog doživljaja zastat ćemo na razmeđu izražavanja ili neizražavanja, gdje iz tačke sažimanja svijesti može, ili ne mora, da blesne iskra haiku izraza — u najboljem slučaju neprimjetno i za samog pjesnika. Od prirode introverzije ili ekstroverzije tog bljeska inspiracije zavisi hoće li se baš tamo — na ovom ili onom cvijetu koji primijeti pjesnik haikua, ili pod zrakom sunca dovoljno snažnom da je uoči i poluslijepi Aldous Huxley — ispoljiti takav izraz zena, ili ne.

Samo neinteligentan duh vrši izbor u životu… Istinski inteligentan čovjek ne može imati izbora, jer njegov duh može biti svjestan jedino onoga što je istinito, pa prema tome može da se odluči jedino za put istine. Izbor mu je jednostavno nemoguć. Samo nerazuman duh ima slobodu volje.
(Krishnamurti)

Haiku izraz zavisi od bljeska trenutnog osvjetljenja, a ne konstruira se u raspravljanju o "strukturalizaciji" ili njenoj neprimjenjivosti na "propozicije" literarnog blebetanja u što opojnijem "rock" ritmu bezveznog izmišljanja riječi u zloj namjeri gomilanja lomljave i rušenja bilo kakvog "racionalnog" značenja i smisla "propozicija" koje su sve od reda i bez reda opasne i osumnjičene načelno zbog racionalne zlonamjernosti, čak i kad ih se ukliješti u zrakoprazne komore, u otrov antikulturnog genocida.

Analogiju adekvatniju nego u današnjem verbalizovanju zapadne apofantičke logike možemo nači u indijskoj filosofiji jezika u neophodno metafizički uslovljenom pojmu sphotah, koji obilježava "prasak" čahure smisla.

Srž smisla interpretacije nije u "racionalizaciji" ili "iracionalnosti" "propozicije", nego u snazi inspirativnog uvida da isključi propozicionalnu namjeru ekstrovertnog djelovanja na muljevitu masu iz koje se iznenadno istrgla i iščahurila čista iskra dubinski arhetipskog doživljaja. To je učenje koje je Pyrrho, pratilac Aleksandra Velikog, donio iz Indije i razradio pod nazivom epohe, analogno đainskom i buddhističkom ethosu spoznaje. Na Buddhinom putu pročišćenja ta se vrlina naziva citta-viveko. [3] Specifično značenje u buddhističkoj formulaciji stepeni pročišćenja u zadubljenjima đhanam (sk. dhyanam, kineski č'an, japanski zen) jasno obilježava "oslobodenje od…", a ne "redukciju" na najniži i najdublji mulj prljavih "utjecaja" (ašravah) djelatnosti (karma) koja se "lijepi" (limpati) na čisti duh i stvara okorjelost i neprozirnost materije i "smušenost" (mohah) neznanja:

Kao kad iz hrpe đubreta nabacanog pokraj ceste
izraste lotosov cvijet divnog mirisa i razblaži nam ćud —
isto nas tako povrh zaslijepljene ljudske svjetine
zabljesne mudrošću sljedbenik potpuno budnoga.
(Dhamma-padam 58-59)

Bilo bi preusko univerzalne arhetipove preuzimati i razjašnjavati samo iz uzora japanske simbolike trešanja, šljiva, bresaka i prirodnog ritma godišnjih doba njihova cvjetanja. Uspoređujući estetiku japanske produhovljene umjetnosti s tropskom bujnošću indijskog potkontinenta, odakle i ja ovo pišem, D. T. Suzuki je primijetio — ne bez trunke ironije — da su Indijci isuviše apstraktni, voluminozni i minuciozni pisci filosofskih traktata tipičnih i za detaljnu epsku razradu iskonski uporedivog blaga duhovne inspiracije koja u Japanu ostaje lirski sažeta, tako da su Japanci skloniji da proniknu ethos čistog i pročišćenog praktičkog iskustva, na čiju specifičnost nas je upozorio i svjetski najpoznatiji japanski filosof XX vijeka Nishida Kitaro (posebno u svojoj Studiji o Dobru, u izdanju UNESCO, 1960). — Raspon prema Indiji tu je toliko prostran kao i cijelo razmeđe kineskih hodočasničkih putova u Indiju, mnogo češćih i legendarnijih — također i u nekim remek-djelima kineskog i japanskog slikarstva o toj temi — nego što su bila putovanja indijskih misionara–izbjeglica preko Tibeta u Kinu.

Dok ovo pišem, nad svojim pisaćim stolom promatram reprodukciju slike Hsien Tsana, najčuvenijeg kineskog hodočasnika iz VII v. n. e. (savremenika Muhamedova) koji je dugo godina proveo studirajući, radeći i skupljajući buddhističke tekstove na indijskim univerzitetima (najduže u Nalandi), a na slici iz X vijeka, čiji je original u Narodnom muzeju u Tokyu, prikazan je kako se preko Himalaja vraća u Kinu preko Avganistana, Turkestana i Singkianga, noseći kroz 17 godina sakupljeno rukopisno blago na leđima u naprtnjači koja mu seže preko glave kao današnjim "modernim" putnicima istočnjacima sa evropskog divljeg zapada. I u njega na toj dekorativnoj slici na svili gledam kao u svoj idealizovani prototip.

Iz tog raspona, koji je ipak daleko bliži nego razdaljina evropskog potkontinenta od japanske super-kulture Dalekog istoka, orijentiramo se danas i mi prema estetskoj istančanosti i duhovnom intenzitetu nama već biblijskom surovošću zabranjenog voća izvornije istočne mudrosti. A na prelazu iz kineske vrleti preda mnom se izdiže himalajski čist i svijetao lik Mahatme Gandhija, bliži i srodniji u ovom trenutku i po jednoj laoceovskoj reminiscenciji, kojom ću pokušati da zaokružim sa himalajskog središta svijeta — legendarnog stožera planine Meru — univerzalni vidokrug vlastite svagdašnjice:

Ja vidim i nalazim ljepotu u Istini i po Istini. Sve istine, ne samo istinite ideje, nego i istinita lica, istinite slike ili pjesme, ispoljuju uzvišenu ljepotu. Ljudi obično ne vide ljepotu u istini; prosječan čovjek bježi od nje i postaje slijep za ljepotu u istini. Uvijek kad ljudi počnu da uviđaju ljepotu u istini, rađa se istinska umjetnost.
(Young India, 13. XI1924)

A Mahatmin predsmrtni nagovještaj glasi:

Postoji i takvo stanje u životu gdje nekom čovjeku nije potrebno (…) da priopćava svoje misli, a još manje da ih ispoljava u djelu. Misli djeluju same po sebi. Za takvog čovjeka može se reći da se u njegovoj prividnoj nedjelatnosti sastoji njegovo djelovanje… I ja težim za tim.
(Harijan, 26. X 1947)

— Otkad živini sam, pustinjačkim životom, osobito poslednjih pet-šest godina u visokim prohladno-maglovitim planinama pod vrhom Sri Lanke, sve bitnije mi postaje poneko stablo koje mi je tjelesno i duševno najbliži susjed pred prozorom pred kojim tiho sjedim i promatram prirodu — valovitu crtu između neba i planine, ne zamišljajući ništa, ne dajući se zavesti u maštanje, ni u sugestije apokaliptičnih likova, ni u šum njihovog vjetrovitog govora ili pokreta. Najprimamnija još ostaju siva osjenčenja magle tjerane vjetrom. Ti se oblaci magle često ocrtavaju obrisima sitne kiše koja stremi s njima, sada, u ovo monsunsko doba, sa zapada na istok. U tom proticanju magle, moje veliko i moćno stablo ostaje uvijek, više ili manje, jedini jasno vidljivi oblik u svom vlastitom pokretu pred zavjesom magle koja često potpuno zastire pozadinu šumovitog ruba planine, jer se nalazi približno na polovini udaljenosti između strmog obronka i uske uvale pred mojom kućom, ipak bliže meni nego sjeni gornjeg ruba šume koja se ponekad nazire kako treperi u ravnomjernom strujanju magle kao na mnogim kineskim slikama. Zbog tog dvostrukog talasanja pozadine sad su mi postale mnogo življe predočive i te slike koje u mom promatranju lakše gube svoju statiku u mašti — upravo osve koje sačinjavaju dugu galeriju duž aerodromskih avenidas mecanicas izložbe novijih tajvanskih slikara, tu i tamo olabavljene i uveličane kineske tradicije. — U svojoj sobi, sjedeći pred prirodnim dahom koji neravnomjerno struji kroz moćne grane moga odabranog stabla, ni ne pomišljam na to da li ga promatram otvorenim ili zatvorenim očima, jer i taj ritam spada u cjelinu maglom neometanog prizora.
(U galeriji slika na aerodromu Taipei, 1984) 

Skrovište pustinjaka
Nekad se dođe
u čista mjesta
i prenoći se.
— Ne mogu razjasniti.
(Ralahamijeva aranja, decembar 1967)

Iz staračke poezije
                  
Slobodanu Berberskom

Nirvana

Školjka u kojoj
više nema bisera —
to je nirvana.

Prije stišanja
svijeta u nutrini
raspršuju se
odjeci.

Kao maleni
oblak na vjetru
motrim svoju misao.

Buđenje

Glasovi koji
se dozivaju
na razdaljine
mnogih stoljeća.

Vraćam se iz sve veče
daljine u sve manje
spoznatljiv svijet.

Snovi o dobru

Iza plašljivog
dobroga djela
ostaše slutnje
i podozrenja: — Zašto?


Beleške

[1] Mary Lutyens, Krishnamurti: The years of Fulfilment. Avon/Disous, New York, 1983, str. 59, 24, 33.
Krishnamurti, Commentaries on Living, I-III, 1956, 1959, 1960.
Krishnamurti's Notebook, 1976.
Krishnamurti's Journal, 1982.
Poems and Parables / From Darkness to Light, 1981.
(Prethodna četiri naslova su u izdanju Golancz, London, i Harper & Row, New York.) [Natrag]

[2] Prijevodi s japanskog Vladimira Devidea. [Natrag]

[3] Usp. opširniji komparativni prikaz u studiji Č. Veljačic. Indijski izvori Pironove filozofije epoche, KI, br. 11, januar-mart 1987. [Natrag]