"Buddhoizam" Slobodana Berberskog
In memorim
Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
"Smrt znači vrlo malo"
J. Krishnamurti (1985)
Zahvaljujući upornom zalaganju Maksa Erenrajha, objavljena je 1977. moja knjiga Budizam, prva nakon 12 godina moga isposničkog života i rada na Sri Lanki (izd. Vuk Karadžić, Beograd). Prvi dio knjige o mojim utiscima u toku prvih dviju godina boravka u budističkoj monaškoj zajednici — Pisma s pustinjačkog otoka — objavljen je tek nakon 20 godina (izd. Naprijed, Zagreb, 1986), zahvaljujući još napornijem nastojanju Slobodana Berberskog. A i on se je već u to doba približavao 70. godini svog marljivog pjesničkog rada i kraju mučnog života. Njegova veza i saradnja sa mnom trajala je deset godina — od pojave mog Budizma do Slobodanove smrti, početkom 1988. U međuvremenu je, isključivo njegovim zalaganjem i pomoću, objavljena 1981. u Subotici moja knjiga Od Nepala do Cejlona (izd. Osvit — Savremeni pisci). U posljednjih nekoliko godina — skoro do dana svoje smrti — Slobodan se mučio da objavi još jednu, treću, knjigu mojih "Kulturoloških eseja", ali ga je smrt pretekla u traženju izdavača za taj već utvrđeni izbor kraćih radova, napisanih i objavljivanih u saradnji s mojom kćerkom Snježanom, za područje islamoloških studija. Smatram spomena vrijednim autobibliografskim dugom Slobodanu Berberskom također i nekoliko godina svog upornog odbijanja njegovog nastojanja da napišem posebnu knjigu o nirvani. Ne želim da se ponovno osvrćem na svoje budističko "gađenje nad cijelim svijetom" iz upornog stava "Nosoroga", ali se danas radujem da sam u svojoj čestitci za 1988. posvećenoj Slobodanu Berberskom, u izbor iz svoje "staračke poezije", na kojoj mi se u svom posljednjem pismu pred smrt zahvalio, uvrstio jedan odlomak, svoje haiku poezije o toj temi: "Nirvana" i "Buđenje" (Kulture Istoka, br. 17).
Retrospektivno, to me na kraju dovodi i do sjećanja na povod naše veze korespondencijom koja se, također njegovom upornošću, nije prekidala od 1978. do njegove smrti.
U svom prvom pismu Slobodan mi je javio, s oduševljenjem, da se pred njim nalaze sve moje knjige. U to su doba, pred beogradski Sajam knjiga, objavljene i Pjesme prosjaka i prosjakinja (Sarajevo, V. Masleša, 1977). To ga je navelo da odluči da se odmah uputi za mnom u Sri Lanku. Mene je to prvo oduševljenje prenerazilo, tim više što sam desetak godina ranije svoje "dobre želje" negdašnjim prijateljima počeo "čestitkom za novu, 1967. godinu", koja je sadržala prijevod Buddhine poeme "Nosorog". Prvi primaoci te čestitke odmah su je objavili u zagrebačkom Telegramu (24. II 1967).
To je bila prva, ako ne i posljednja, pristojno najavljena posjeta iz dalekog "starog kraja" koja mi je ostavila još toliko prostora i nade da je hitno odbijem. Mada je, ne samo svojom vlastitom snagom nego i egzistencijalnom snagom moje lične subjektivne i objektivne izbjegličke situacije, "Nosorog", primljen u tom "starom kraju" kao suštinska osnova buddhizma uopće, ili barem buddhizma kako ga ja prihvaćam iz Buddhina "gađenja nad cijelim svijetom" (od prve strofe: "Ne poželi sina ni saputnika, osamljen se kreći kao nosorog", pa do posljednje:" Čovjek je prljav, osamljen se kreći kao nosorog!"), a i preštampavan kao prolog i epilog, kao motiv za istomišljenike i za objesomučno "socijalne" kritičare, u "praksi" ga nije primenjivao na mene niko od naletnika ni izletnika grlom u jagode ovamo, tata-mati. Barem ne koliko sam ja sam čuo i zapamtio. Slobodan je, ipak, na poleđini već zatvorene koverte, ispod svoje adrese teškim srcem još dopisao: "60 g., 2 infarkta". U slijedećih desetak godina broj tih infarkta se više nego udesetrostručio. Infarkti su postali sve češća i izrazitija hronična bolest hektičke ere terorizma, ne samo na evropskom "Divljem zapadu", nego i naglim širenjem ovamo, na nekoć mirniji i strpljiviji Istok. No "prvu lastu" sam u ovom slučaju još uspio da zaustavim pred polazak u moju zavjetrinu, u klimatski vrlo nepovoljno ekvatorsko područje, već onda teško dosezno Ijekarskoj i bolničkoj "hitnoj pomoći". Tako se pomirio, teška srca, sa "vlastitom" sudbinom i "nesalomivi Slobodan" (kako sam ga ja nazivao u toku narednih deset godina, dok su se napadi na njegovo povređeno srce učestavali i pogoršavali). Zar nije već onda, prerano se osjetivši "pred vratima izvesnosti", pjevao — mada ogorčeno:
Opraštaš se od onog
što si zvao svojim. —
Ništa nam nije podrška. —
Netrag nam je put. —
Svuda nas čeka provalija. —
Kamen je pitomiji od života. —
I pitao:
Kako nirvanom
samospasti sebe…
Možda biti se mora
bez imena, mesta rođenja…(Kao beskožni jeleni, 1977)
Kasnije su postajale sve učestalije posjete pretežno hipijevskog soja — "grlom u jagode" — koje su u "samostanu" u Colombu, gdje sam ja ponekad odsijedao, a gdje su me obično tražili, konačno nazvali "Yugoslav party". Sve rjeđi su postajali autentični samci…
Uz svoje prvo pismo Berberski mi je poslao dvije sveske svojih pjesama koje je objavio u to doba: Odlazak brata Jakala (Nolit, 1967) i Kao beskožni jeleni (Osvit, Subotica, 1977). Kasnije mi je dostavljao, kako su izlazile, i zbirke Još san sebe da dovrši (Zrenjanin, 1979) i Svakodnevica (Naprijed, Zagreb, 1983). U međuvremenu je objavio i dijelove iz svoje neobjavljene zbirke pjesama posvećenih meni: "Pred vratima izvesnosti", "Odbrana samosti" (u Delu) i "Pred vratima izvesnosti" (u Letopisu Matice srpske). Kopija te zbirke, za koju je do dana smrti tražio izdavača, nalazi se već duže vremena kod mene. Danas mi je to i povod da nastojim objaviti prvih nekoliko stranica iz te zbirke, koja je i odraz subjektivnih motiva Slobodanovog zaokreta od ogorčenih romskih podsticaja prema buddhizmu, koji shvaća kao "vrata izvesnosti" i "odbranu samosti".
Već na početku naše prepiske Berberski je postavio pitanje karakteristično za sve njegove stilske i lingvističke preokupacije (kako ih je sažeo D.M. Jeremić u recenziji zbirke Kao beskožni jeleni): "Izraz Berberskog je takav da se čini da je sve stihove stvarao izgovarajući ih kroz stisnute zube i mukom koja mu je dugo ležala na srcu". Meni je želio da sugerira da i naziv buddhizam zamijenimo sa "buddhoizam". Zadovoljio sam se da i taj prijedlog odbijem stručnom historijskom dokumentacijom o tome kako je Schopenhauer bio prvi koji je počeo da primjenjuje isti naziv "buddhoismus" kad je — prvi od evropskih filosofa — počeo da se dublje uživljava i da otvoreno usvaja to arhajsko učenje o smislu egzistencije. ("Čini se da — kao što su najstariji jezici najsavršeniji — da isto važi i za najstarije religije. Kad bih htio da rezultate svoje filosofije uzmem kao mjerilo istine, onda bih morao da budd-hoizmu priznam prednost…" — Svijet kao volja i predodžba, knj. II, pogl. XVII.) Ali, ni sam Schopenhauer nije uspio niti da nametne svoju stručnu formulaciju tog naziva. Ja ne uviđam ni taj razlog — ni za, ni protiv — nego slijedim i u ovom slučaju naknadno uhodanu praznu konvencionalnost vulgarno, a ne izvorno, shvaćenog "srednjeg puta", prepuštajući svom prijatelju da ostane pri svome, pozivajući se, ako želi, i na Schopen-hauerov autoritet, koji njemu implicitno leži bliže nego meni. Uvjeren sam također da je i ta analogija u slučaju Berberskog tek "akauzalna koincidencija", u smislu Jungove psihoanalitičke teorije.
Analizu budističkih motiva i pojmova možemo početi od autobiografske zbirke Još san sebe da dovrši (Zrenjanin, 1979). Implicitno, na takvo nas razumijevanje Slobodanovog puta pročišćenja (a to je budistička i još starija đainska definicija religije) upućuje i pogovor R. Tautovića toj knjizi, pod naslovom "Samoprevazilaženje Slobodana Berberskog". U poglavljima "Stvarni Rom i neostvareni čovek" i "Lirska misao i Maja", Tautović se trudi da razjasni "preokret" u kojem se je "lepeza pesnikovih lajtmotiva raširila od revolucije do nirvane", od uviđaja "Ja nemam svog rodnog mesta" do pitanja: "Kako nirvanom — samospasti sebe?" (Kao beskožni jeleni). S jedne strane, "za staru indijsku filozofiju, obmana je Maja. Izgleda, dakle, da je ova filozofija darovala Berberskom ne samo ideju Nirvane već i pojam o Maji". S druge strane, "Prikazani svet je poprište na kome se bore biće i ništavilo. Na vrhu nemačke klasične filozofije, Hegel je zaključio da tu borbu rešava postojanje (das Werden). Što se Berberskoga tiče, njemu se čini da je ishod iste borbe dokučila drevna indijska misao, kada je dospela do ideje Nirvane.
Prvom zbirkom, Za kišom biće duga, za Berberskoga započinje, kako sam kaže, njegovo DOBA TRAŽENJA… Zato, veli, nije slučajno što i "Svakodnevicu… objavljuje kao početak DOBA OKONČAVANJA… zbog čega je Svakodnevica i označena kao VIHORJE XVIII".
U izboru iz ciklusa Pred vratima izvesnosti, objavljenom u Letopisu Matice Srpske — tako mi je tada pisao autor — "Eksperiment erotsko — opsena — gađenje, bar ovde nije uspeo…" Egzistencijalno, kao i u arhetipskom slučaju Ruddhe, ishodišni motiv alijenacije (pabbađđa "pobjeći"), bjekstva od svijeta — tu središnju dilemu i problem cijele svoje poezije — Berberski je "kasnije, i još neposrednije,… osvetlio stihom: "Na put se kreće izgnanički, previše ubedljivo" (zbirka Blag dan, 1964.). Po tome se i njegov pesimizam, bliži Schopenhauerovu, nego izvornijem Buddhinu, razlikuje po malaksalosti tu, "pred vratima izvesnosti", gdje
Grči se sve
u kamen sudbine.("Svakodnevica")
I dalje, u pjesmi "Pržim deo sebe"
… Prepustih
sve neka hoda po svome.Ima li u tome još
bar malo mojih semena.
Menjati
ništa ne mogu.Odselih se
u svoje daljine.
. . . . . . .
Valjda još nisam dovoljno svoj
kad bivšost me stresa.
. . . . . . .
Pržim deo sebe
nadi beznađa da se vratim.
U Buddhinim opisima osnovna su "obilježja" (lakkhanam) svih činilaca egzistencije: nepostojanost (aniććam) i zbog toga patnja (dukkham) svih zbivanja u zbiljnosti bez ontološke podloge iluzije (maya) o "sopstvu" (doslovnije, o sebi kao analogonu "duše" u biblijskim religijama). Svijet-svekret (đagat) je izraz zakonitosti biološkog zbivanja (karma) bez prapočela (sanskritsko agram, grčki arhe).
Kod Berberskog, na adekvatnoj razini egzistencijalne iskrenosti, cijeloj toj kompleksiji odgovara sažimanje problema ništavila (sunnata), a vrhunac pjesnikove zabrinutosti doseže vrhunac u kritičnom pitanju o nirvani. U toj su se "ambivalentnoj osećajnosti" modelovale "predstave o 'suhim kišama' i 'ledenim jarama', izrazi na koje u pjesnikovoj imaginaciji upozorava B. Tautović (1. c, str. 77). Kod Buddhe, u izvornim tekstovima, obilježju "utrnuća" za nirvanu neposredno odgovara analogija sitibhuto — "rashlađen". "Ledene jare" u tom smislu, kao tipični popratni doživljaj u toku dosega meditacije, možda najzornije opisuje tibetanska budistička poezija (osobito Milarepa, u lI stoljeću). U novijoj hinduističkoj književnosti o tom je iskustvu "žara koja rashlađuje" u doživljajuyogija osobito zorno govorio bengalski svetac Ramakrišna (1836-1886), učitelj Swami Vivekanande, prvog hinduističkog misionara u Americi i Evropi.
Odvratnost i odvraćanje od "sveta-nesveta" izražava Buddha izrazima puñña-papa i kusala-akusala-pahayam: napuštanje dobra i zla, u smislu Nietzscheovog "jenseits von Gut und Bose".
Kod Berberskoga, razočaranje u pozitivističku misao našeg stoljeća izražavaju najupadnije izuzetno bogati i teški, implikacijama negativni, izrazi. B. Tautović, koji je najopširniji, meni poznati recenzent poezije Berberskoga, upozorava na obilje tih izraza u zbirci Kao beskožni jeleni ("Nedokuč, Nehleb, Nevoda, Netrag…"). U Svakodnevici, poglavlje "Slike reči" (str. 33-65) posebno obiluje artizmom negativnih izraza.
Već prva pjesma tog poglavlja počinje opisom doživljaja praznine, najtipičnije i najspornije teme Buddhinih govora:
Stropoštavanje
Počne tišinom.
Ledenjem.
Naraste praznina,
bez litica, bez niti.Nemaš za šta da se uhvatiš.
Nemaš u šta da utisneš govor.
. . . . . . .
A u slijedećim pjesmama:
"Nevidi mi se prilepe ko zmije."
"U neprozire
Između dva trga.U magline
nezajažene.""I igra Smrću.
I igra oko nje.
Do nepovrata.""Tonem
u nerazaznaj.
. . . . . . .
Kamen
uranja u mene.""Otići smiren
bez hica i konopca.
Sam da se bude
u pepelu svome."Šumi tišina
. . . . . . .
Isplivava iz mene, iz stvari,
nešto čemu nikad ne znah ime.
. . . . . . .
bez zla i bez dobra.
Ko to čuje u maglinama.
Ko vidi slike tih reci.
Začne li to negde plod
tišine i nemog zrenja.Govorim samo, tkam samo,
orem po svagdanjoj praznosti.Gamižu nekrilni
. . . . . . .
Moram da se nadnesem nad rov,
svejedno što ništa neću.Sve se utapa u bestrag.
Neodgovori
Čine se znani, nedošli, neotišli,
uvek isti, neosušeni, zreli.
. . . . . . .
Međa se nekad ukrste.
Međa nekad ne bude.Jeza
Koliko u smešku,
u lahoru mržnje.
. . . . . . .
Ništa mi nije ostalo
za odstup
Ništa
za ohrabrenje.
. . . . . . .
Sve da bude jeza.U nedoreku
. . . . . . .
Ličnosti i događajiGitara
. . . . . . .
duboko mi je u krvi.
. . . . . . .
Niko joj trup nije video.
Niko žice
ispretene iz bune i gađenja.
. . . . . . .
O, onima što vrletima su hodili,
iz bdenja svog isnivali svet.Smutnje
. . . . . . .
Nemam ni svoju krošnju,
ni svoj vrt.Ni mesto
moguće osame.Ni smrt
ne znam gde da sretnem.Ni opsene prave
Raka za rakom kopa se u meni,
razgrnute zemlje i rukama.
. . . . . . .
O, odlasci koliki hodaju u meni,
a dolazaka nema.Ni opsene prave
u san da utonem.O, strele nevida
ustremljuju se.Nadiru prokletstva
U prvom dijelu iste knjige, Svakodnevica, Metež, neke me pjesme iz veće ili manje daljine podsjećaju na Slobodanovo dopisivanje sa mnom:
Neminovnost dolaska
Doći ću.
Vi znate da ću doći.
. . . . . . .
Doći ću gluh za vaše reci.
Slep za vaše slike.
. . . . . . .
Ne pristajući
na vaše dečije igre.
. . . . . . .
Sve je ništa,
a sve je svoje,
sve tuđe.Odista,
nema se više
šta pitati.Znate,
svet kulja prema vama.
Početkom osamdesetih godina, kad mi je Berberski počeo slati svoje knjige, prva, i koja me se je najsnažnije dojmila, bila je Odlazak brata Jakala, s romskom tematikom smrti i odvraćanja od života. U isto vrijeme ja sam se nekoliko godina bavio isključivo tematikom ahimse — odustajanja od nasilja u budističkom i đainskom kontekstu. Prvi članak o toj temi uspio sam da objavim 1981. u Londonu, u Pali Buddhist Review, povodom srmti jednog cejlonskog prijatelja. Zatim je slijedilo nekoliko članaka i predavanja o istoj, tada sve aktualnijoj temi, u Colombu, na Berkelev univerzitetu u SAD (u saradnji s mojom kćerkom Snježanom sa područja arabistike), i konačno u Zagrebu, u prijevodu Igora Bošnjaka, 1985 (Filozofska istraživanja, br. 13).
Želim da na kraju ovog osvrta navedem nekoliko refleksija Berberskoga iz uspomene na smrt "brata Jakala" i njegovog romskog pogreba:
Na putu smo prema tvom rođenju.
Niko ne čuje topot kopita.
. . . . . . .
Konji su beli. Snegovi su beli. Cahra je bela.
I pusto polje smo prošli. I mlin. I granicu.
Je li ti hladno, Jakali. Je li ti se otegao put.
Pamtiš li crninu vrba. Tu je ubijen Fero.
. . . . . . .
Stižemo tvome rođenju.
Krisnareja,
nisam ubio.
Phurideje,
nisam ubio.
Pakhle,
nisam ubio.
Zaklinjem se, pred tobom, velikim kamenom.
Zaklinjem se, pred vama, platnima svih vremena.
Zaklinjem se, pred vama, mrtvima, iz plamena sveća što me gledate.
U mome grlu nije krv.
Slobodan Berberski
ODBRANA SAMOSTIOpsesija ljuske se rasprsla
Sasečena zovom-neodzovom.
Čin je to okončani.
Razbistrena voda jezera.Šta tražite u svetu haosa;
pakla;
prokletosti.Nismo ni san, ni java, ni prožimanje;
ni proklinjanje;
ni mržnja;
ni uteha pod srcem.Rastočenost smo usnutosti oštrih brida;
raznetost polovina.Nek rastu palme, nek rastu čempresi;
nek se masline soče usred kama.Nadu potražiti u dolinama;
u odranjanjima;
u taloženjima.Ako nada
opsena nije.O, mir samo, spokoj,
zagledanje u nigdinu.Stišavanje u bivanju biti;
u nerastočivosti početka.O, dan samo u svetlu tmine;
ne rasap što nagriza eho.Nutrini sebe
i duba.
Ne trebaju gluhoće;
slepoće.Put vodi iznad očiju;
iznad doticaja.U daleko, u pusto, u neznano;
sveznano.U raskid neistoka, nedotoka;
nedoplava.Smiraj nad vihorom, nad prividom;
nad razorom.Nad valom što bi da omami sunce;
nad večerom što bi da omami ponoćSvemu ukope žila videti;
svih uzburkanosti utuliti penu.
Jedinost tu.
Sve drugo ognju modrih vlaga;
dohodu bistrina.O, razapetosti sve razapeti;
sapeti u nigdost.Maja
ljuske se iskomadala.Zagledati se
s druge strane vida.U utihnuće
dubina.