Jutro u Kandiju

1972
 

Vrane se bude kasno.
U predzorje se prva razgalami ptica vjuha:
— Vjuha-vjuha, vjuha-vjuha-vjuha, vju!
A za tim grlice čiji dosadni grgut
konačno uznemiri vrane,
ako ranije odred bijelih šdralova
ne klizne nad vrhom stabala
i razjuri ih u kovitlace.

U dijelu verande odvojenom kartonom,
gdje noćim, još je polutama.
Sada je potrebno tijelo potpuno stišati
i obuzdati tok misli na redoslijed u kući:

Naporno, namjerno, grčevito iskašljavanje
domaćina i ostalih gostiju, ako ih ima.
— Narodni običaj umjesto umivanja.
Kad završi, domaćin mi pruža kroz zavjesu
šalicu ranog čaja.

Zatim ustajem, sredim se i tiho čekam
da se s praga kuće javi dječak Gamunu
i odapne: “Ap-peaa!” On raznosi hladne palačinke
— ap-peaa,
u novinama, spakovane svakom po narudžbi.

Izlazim kad preprženi kruh zagori,
čekam u predvorju da prostru stolnjak na stolicu
na koju ću sjesti za doručak.
Jedem tiho, vrlo tiho,
jer me se tako dolikuje.

Čekam u hladnom predvorju.
— Novine. — Ap-peaa!
S hladnim palačinkama utroba se pokreće
za zrakama sunca još skrivenim
pod ogromnim krošnjama uz jezero.
Još će se dugo tako šuljati,
još ih daleko treba progoniti,
ako pođem, na drugoj obali.

Iznad glave spušta se osnovna škola
u bijeloj odjeći prema jezeru:
— Vame, vame, vame — dakai! (lijeva, lijeva — desna).
Tamna se trstika u bijelim rukavima
diže do ramena vodoravno naprijed i natrag.
— Vame, vame, vame — dakai!
U grabi na kraju jezera čeka ih bubanj tom-tom.
Tu koračaju dalje nepomični tom-tom,
svrstani u redove — tom-tom-tom.

— Bame, bame, bome — dakši!
To rubom jezera pristiže muslimanska ženska škola
iz obližnje vile; bijele šalvare.
Prolaze raskršće i zakreću prema strmini brda.
— Bame, bame, bame — dakši!
I tamo se red zaustavi
da dalje korača nepokretan:
Bame, bame, bame — dakši!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

— Vame, vame, vame — dakai
— Vame… bame …
— Ap-peaa!
— Yanne, Gamunu! (Odlazi, G.)
— Tom-tom, tom-tom-tom . ..
Sa zelenih vrhova majmuni počinju gađati nezrelim plodom mangoa.

Tada se vraćaju, svako na svoju stranu.
Bubanj tom-tom propada kroz zemlju na dno jezera
— Ap-peaa!
— … Bame, bame — dakši!
Iza ugla, iz muslimanske škole
napuklo odzvanja gong,
a iz dimnjaka bangala još se puši
šuštavo bengalsko Š.