Pjesme iz Indije
1963-1965

INDIJA

I curi, curi curkom crvena kiša.
Ubarama postaje smeđa. Oblaci su sad sivi.
Tamnoplava gleđ vrane i gavrana,
kreštavi kobalt paunova,
takva je neugodnost neljudskih grla.
Majmuni zgrčeni po trijemovima.

To je pogled uokrug, u okrug beskrajno ravan,
crven i zelen, isprugan smeđinom raspucanih kora,
isprugan svježinom kroz smrad koji ta svježina pojačava.

Dronjci i gole ženske grudi obješene iz njih.
Smrad dobrog gubavca pod mojim prozorom.
Pogled mu je umiljat pod već skorenom opnom očiju.
I starica koja ga ponekad pere na travnjaku.
— Suši li se to sad tamo i moja oprana roba?
Znoj mi procijeđen kroz košulju smrdi baruštinom i gubom.

— Ne pretjeruj, to je prosto smrad znoja tuđih tjelesa
čije se prljave košulje u pranju miješaju s tvojom.
— I skrame slične žabokrečini.

USNULI HINDUS

Da li je zaspao ili je uspio
prije nesvjestice da se pruži
poprijeko na pločnik
— teško bi i sam znao reći —
ili je usnuo svoj poslednji san?

Unakrst iznad glave leži mu bačen
dugi bambusov štap.
Trbuh mu je udubljen, gol, nepokretan.
Svima nam to upada u oči
dok ga obilazimo;
ali i psi ovdje spavaju tako
ispruženi i posve nepomični.

Sasvim je blizu park
s gustom mekanom travom,
s klupama uz vodu,
s parovima većinom šutljivim
kao i svuda u rano predvečerje.
Samo su ovdje većinom žene
skrstile noge na klupi
i tako stvorile razmak bliskog posmatranja u tami.

Življe su i gušće grupe staraca uz jezero
— ali on nije dospio do tamo.

Kalikata, 29. 8. 1963.

HRIDINA LEŠINARA

Prolazim stazama isposnika iz pradavnih vremena.
Kad su ova sela bila kraljevski grad i utvrde,
raštrkani nizovi prosjaka na rastrganoj niti prljavštine
bili su isti.
U doba dnevnog obroka grči se utroba i okreće se stomak
zgađen nad vonjem hrane u prljavom ruhu posluge.
Čarobna ljepota večeri tek je tren oka koje se zatvara
u duboku tamu.

Dok ti pišem u ranom dijelu jesenje noći,
odasvud iza zatvorenih prozora i vrata
prodiru za jatom komaraca sitna gmizava bića
koja tek skaču kao pauci mada imaju krila
i ubojitu težnju za svjetlošću tako slabom i tako rijetkom.
Zato i putnik treba da što prije utone u tamu.

Ali nakon kratkog iscrpljeničkog sna
svijest dugo ostaje budna ili se trza u sanjama,
grči se, preokreće i povraća prebrzo zaboravljenu prošlost
— zagađenu, zaraženu, zaraslu u bujni korov.

Danas mi je na pustom drumu svježi vjetar razblažio žegu.
Na cesti van sela djeca su se sjatila oko starog gubavca.
Moj mu je rikša u vožnji dobacio svoj znojavi novčić.

Rađagaha, 1963.

TRENUCI SUTONA

Između dana i noći je razmak tišine
obasjan narančastom svjetlošću.
Sve je osvijetljeno u njoj najedanput
sa svih strana bez sjene.
Osjenčani su samo dugi razrijeđeni traci zašloga sunca na nebu
kao kraci ogromnog otrovnog pauka
čiji bi baršunasti sjaj ruka htjela da pogladi.

Taj pauk je tarantela.
U sjećanju glazba daleke rimske igre raspršuje zatišje.
Dah koji se je postepeno potpuno smirio
obnavlja s tihim praskanjem lahor noćnih cvrčaka odasvud.
Svijet noći se rasplamsava u tren oka.

To je kao kapanje rose pred zoru po ogromnom skorenom lišću
ili kao pucketanje zemlje na odronskoj padini
gdje je sagrađena ova prosjačka koliba.

Sad se u Benaresu koze naslanjaju na topli naboj kuća,
vođene mirisom suhe kravlje balege
na čijem žaru u kanti žena sprema večeru.
Dim toga žara neprimjetan se diže,
a vonj mu potiskuje maglicu iz pozadine bazara.

GULMARG — CVIJETNI PUT

Vječna ljepota jednostavnih slika:
Nježne boje cvijeća na sočnoj livadi
pod ljetnim prstenom snijega,
još nježniji miris u podnožju smreka,
lelujav nad strminom u podnevnom povjetarcu.

Zvukovi nad pozadinom zubara potoka i rijeka
sa svih razina sve blažeg obronka,
u svim brzinama prštavog mlaza i potmulog toka
(zašto vijugaju mlade rijeke kroz mekanu zemlju dolina?)
— dva vrapca (mužjak s prsima tamne bakarne boje
kao sud svježe vode)
prhnu pa zacvrče od žbuna do žbuna;
nečujni zasjek krila velikih ptica
između dva vrhunca, šumovitog i snježnog,
nečujni bljesak i nečujni kovitlac
uzleta i sleta u krugu;
utomljeni pokret žarkih podnevnih boja jahača u kasu
preko poljane.

Sjećanje na ljetnikovce moghulskih vladara uz jezero,
na duge lijehe maćuhica i ruža
uz razine vodoskoka i strmine vodopada,
niz zasjeke frula u kamenu za zvučni odboj voda.

Kašmir, maj 1965.

INDIJSKO LJETO

Počinje ljeto.
Opada lišće,
pucketa od šege
na smetovima uz put
kad vjetar padne.
Posve je tiho.
Uvijek se prvo javlja sumnja
da nije zmija pod lišćem
što se raspada i tinja.

Na vrhu ogoljelih grana
cvijeće je snažno
u boji i mirisu.
Navečer procvjeta
po jedan bijeli lopoč,
ujutro pocrveni,
slijede će noći
opet je samo jedan pupoljak
nad vodom.
Kraljica noći
i toliko drugog sitnog noćnog cvijeća
slijeva se u lahor.
Noći nisu nikad tako opojne
kao u rano ljeto.

Adyar, 16. 3. 1965.

ĐAINSKI ZAVIČAJ

I tvoja uspomena tiho blijedi
(ili bih možda htio da već bude tako)
bambusova ljepotice, među lotosima
na grudima golih mramornih svetaca
tvoje vjere.

Njihove crne izbočene oči, njihova crna stopala
na bijelom čistom mramoru
prilaze iz sjene malih hramova
s vrhova brežuljaka po kojima sam
lutao za njihovim tragom. —

Tvoj se zeleni sari prigiblje medu ružama,
tone u svježinu vrtova od kojih se udaljujem.
Samo krhka trska tvojih ruku maše
za mnom iza zimskih ruža
nedocvalih za naš rastanak.

Tvoje se ruke pružaju prazne
nakon toliko lijepih načina kojim si
birala nježne riječi iz govora cvijeća.

Kako dugo mogu da mirišu
tvoje nevidljive ruže na mom dlanu,
to ne zavisi od njihova vremena.
One su izvan starenja, a pored mene
to si skoro i ti. —

Još uvijek udišem miris neubranog cvijeća
među slikama crvenih i zelenih svetaca
za čiju sam te mudrost pitao, a koja glasi:

— Kao što nesvjesnu tvar naprave kreću,
tako život djeluje ovim tijelom,
a ono se opire bolom, mržnjom,
sagnijevanjem i smradom
Voleti ga, rekao si, da je besmisleno.