Pisma Vladeti Jerotiću
Čedomil Veljačić
Za sajt priredila Jasna Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
Pismo 1
Ćetiyagiri Aranna, P.O. Pallepola,
28.6.1978.
Poštovani dr Jerotiću,
primio sam pred dvije sedmice Vaše pismo, a knjigu mi brat do danas još nije dostavio, jer je i sam želio da je “na brzinu” pročita. Kad knjiga stigne i kad je s manje brzine pročitam, pisat ću Vam ponovo. Sada želim da Vam se bez odlaganja zahvalim na prijateljskoj pažnji.
[…] Nedavno mi je o saradnji s Vama (bar u javnim nastupima) pisao i Dušan Pajin, kojega cijenim kao daleko najsposobnijeg i najtalentovanijeg mlađeg stručnjaka na ovim područjima. Osobito me je oduševila njegova doktorska disertacija o upanišadima.
S Milošem Radojčićem, koga sam upoznao tek ovdje posredstvom doktorice Župić, bilo je sporazumijevanje znatno teže. Ljudi njegove generacije ne mogu bez teškog religiozno-filosofskog, uglavnom biblijskog opterećenja da se približe neposrednosti azijskog duha, dok je u mlađoj generaciji, bez vjerskih predrasuda u odgoju, žeđ za duhovnim životom nove vrste, za religijom kao neposrednim doživljajem (kako se je na zapadu počela tretirati uglavnom od W. James-a), neposredno prijemčivija za univerzalnije nekonstitucionalne pristupe, daleko od svih denominacija, ne samo zapadnih i biblijskih, nego i istočnih. Njima to, naravno, nije samo od sebe racionalno svjesno, nego ih treba upozoriti na stanovite opasnosti uskogrudne “vjere” i nemoral trke za guruima i sl. Zato Vam upravo to i spominjem. Uvjeren sam da je Vama kao rijetko kome iz prakse poznat taj još potpuno mutni, ali vrlo izrazito duhovno usmjereni mentalitet nove “akvarijske rase” ljudi. Narkotičarsku maniju smatram duhovnim samoubojstvom, ali inače mi se čini da se s tom novom generacijom nije teško sporazumijevati, bez predrasuda koje su u starijoj generaciji, zdesna i slijeva, potpuno blokirale prilaz univerzalizmu philosophiae perennis.
O aktualnosti budizma i joge uopće za psihoterapeutske probleme bojim se da ću ostati uvijek i suviše nestručan da raspravljam, iako ne sumnjam u važnost tog aspekta. Moj je pristup svemu ovome bio egzistencijalno s potpuno druge, isključivo introvertno pouzdane strane, prelom i bjekstvo od svijeta bez kolebanja i problema, iz strogo asketske potrebe za “putem pročišćenja”. Šta bi takva samosvijest i neminovnost jasnog i jednoznačnog uvida u svoju jedinu mogućnost – na život i smrt – mogla da znači simptomatski, gledana s naličja i psihijatrijski, to je drugo pitanje, o psihoanalizi čoveka koji ne osjeća psihičke smetnje, probleme i dileme. U smislu u kojem ga ja proživljavam taj put za mene ne znači terapiju, nego jednostavno oslobađanje od okova, ali ne i napuštanje pesimizma ili prihvatanja misionarskog zanosa. Svjestan sam psihološke aktualnosti i tog problema. ali tek kao literarne, dijalektičko-erističke teme, s kojom se ponekad hvatam u koštac s nihilističkog stanovišta.
Tu sam svakako već predaleko zabrazdio, ali će Vam možda ponešto iz moje motivacije biti jasno iz mojih dviju lanjskih knjiga o budizmu. Za moje shvaćanje o tome za sada je još uvijek karakterističan stav prema Ničeovom (Nietzsche) odnosu prema budizmu, koji sam obradio u članku objavljenom u Shopenhauer Jahrbuch 1977. (engleski s mnoštvom njemačkih citata po želji urednika). Primjerak tog članka ponio je Vasa, jer misli da bi to jedan njegov prijatelj mogao da prevede. Nadam se da će slijedeći Shopenhauer Jahrbuch 1979. objaviti jedan moj rad na njemačkom (“Buddhismus – Religion oder Philosopphie?”) – također po narudžbi.
Do slijedeće zgode želim Vam prijatno ljetovanje sa srdačnim pozdravima
Čedomil Veljačić