Pisma Vladeti Jerotiću

Čedomil Veljačić

Za sajt priredila Jasna Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Pismo 5

Keena Cottage, Nuwara Eliya
12. 6. 1981.

Dragi dr Jerotiću,

[…] Pisao sam Vam ranije da su mi se izlomljene sintagme za ovu haiku skicu pjesme, doživljene kao Disova inspiracija, nametale uz osjećaj nabačenosti bez reda, a tek slijedećeg dana sam konstruktivno nastojao da ih svrstam i nisam ni sada siguran koliko mi je uspjela ta potraga za logičkom ili barem doživljajnom vezom dijelova. U tom pogledu su mi Vaša zapažanja zanimljiva kao izvanjski pokušaji analize i asocijacija na koje sigurno sam ne bih nikad došao. Nakon svega toga ne osjećam potrebu da sam pokušam pisati nešto o Disu, ali ću priložiti ovom pismu nekoliko natuknica o mjestima kod Disa koja meni otkrivaju nesumnjivo dublji Einfuhlung ili odraz nesvjesne snage autentično budističkog doživljaja koji se je bogzna otkud nametao Disu kao mora njegovih slutnji, opsjednutost čiju arhetipsku dubinu mislim da mogu izrazitije da osjetim nego svi ostali koji ne mogu da osjete najsnažniju nit tih izlomljenih asocijacija koje na neobično jednoznačan način u Disovoj poeziji traže izlaz na površinu iz sloja Jungove tačne dijagnoze: “Asia antre portas”. […]

S jedne, rekao bih duboko sentimentalne strane, koja se iz jednog intimnog razloga i dalje produbljuje u meni. Vaše je naslućivanje “manihejskog porekla” na dnu moje religijske orijentacije izazvalo u meni vrlo ugodan osjećaj. Manijev prvobitni, a ne “manihejski”, ideal izvornog jedinstva svih religija u đainskom asketizmu je najdublja pobuda za koju sam sretan kad je neko nasluti u meni. Prirodno moram pretpostaviti da Vi pod “manihejstvom” pretpostavljate jedan posve različit fragmentarni aspekt, ali (aludirajući na Junga) racionalnost koincidencije ne smatram ovdje bitnom. Taj je prvobitno naslućeni karmički korijen mog asketskog odnosa prema svim religijama toliko dubok i uvriježen u tamu snažnih osjećaja da sam se nakon svojih slutnji o sumerskom korijenu indijskog đainizma naglo i nenadano osovio na jednom znatno dubljem uporištu svojih pretpostavki — vrlo karakteristično za mene — uz pomoć moje kćeri. Ona je kao arabista provela nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji i bavila se isključivo proučavanjem predislamske kulture. Arheološki podaci i pretpostavke za takve studije sežu već dublje od desetak hiljada godina pr. n. e; no ta kultura, potisnuta islamom, živi još i danas u teško dostupnim pustinjama (najpristupačnije možda u Vaćgat-u, zemlji koja se je spasila i ostala izolovana od “općeg potopa”) i u jemenskim planinama. Sve je to islam, a i dvije prethodne biblijske religije, židovska i kršćanska, žigosao i osudio kao herezu “maniheizma”. Istraživanje tih slojeva kulture zato je i danas zazorno i Arapima i Židovima i kršćanima (pogotovo sadašnje cionističke ere u Americi). Ti su pradavni poštivaoci duhovnih heroja “džinova” (u pričama “1001 noći”), “đaini”, kako u protoarapskoj kulturi tako i u Indiji. I njihov etos je još i danas nevjerojatno autentičan na obje strane, a naknadni manihejski plašt je također neosporan. Moja je kći u posljednjem broju novosadskih “Polja” objavila članak o tome. Razmršavanjem historijskog pojma “maniheizma” nastavlja da se bavi i dalje. Njena inicijativa nije potekla od mene, nego me je iznenadila. Potekla je iz jednog prirodnog osjećanja kohezije prisutnosti skrivenih i ranije neslućenih žarišta univerzalne kulture koja još nisu ugašena, iako su na onoj strani teže pristupačna nego na ovoj, indijskoj.

Duga priča, koju sada ni ne želim da učinim objektivno uvjerljivijom (to prepuštam svojoj kćeri; njoj su naravno već odavno poznate moje pretpostavke o univerzalnoj kulturi predsumerskog doba, a i interes za Manija, čija univerzalistička orijentacija polazi od prvih dodira s đainima u Tibetu), koju je pobudio Vaš tačan osjećaj o manihejskoj pozadini moje budističke poezije.

S tim u vezi možda ćete osjetiti još jedan akauzalni sinhronicitet u jednoj manje intimnoj koincidenciji jedne neugodne avanture u koju sam zapao krajem marta. Bili su mi u gostima brat i šogorica, koji nisu dobro podnijeli ni ovdašnju visinsku ni nizinsku klimu. Otputovali su sa zakašnjenjem, pa sam ih uzaludno pratio do Bombaja gdje sam morao da im kupim novu kartu. (Nepristupačnost avionskih kompanija, koja se u posljednje vrijeme navala sve češće i tipičnije ponavlja). Nezavisno od toga doživljaj novog bombajskog aerodroma, ogromnog polukruga nove babilonske kule oko kojeg se uzdiže cesta na sprat, metež rasa i često uzaludnih briga i bojazni koje si ljudi sami nameću iz panične čežnje za što većim užicima, a sve se to čita na licima karikirano izraženo u bljesku neprirodne svjetlosti tih višespratnih “podruma” (basements, kako ih nazivaju Amerikanci). — Konačno sam dva dana ostao sam u hotelskoj sobi, čekajući svoj termin povratka, na pola puta između beskrajne velegradske perspektive nebodera (prosječne građevine su u centru 20-30 spratova — fantastično lijepa vožnja oko zaljeva navečer) — i aerodroma u dubokoj pozadini iza tranzitnog hotela “Centaur”. U unutrašnjem labirintu tog hotela (za stanovanje u kojem nisam imao ni približno sve potrebne potvrde i dokumentaciju) — našao sam u knjižari engleski prijevod dviju Heseovih knjižica koje su mi već odavno (mnogo prije čitanja “Igre staklenih perli”) bile najzanimljivije: “Siddartha” i za mene još mnogo bogatija asocijacijama iz vlastite teosofske mladosti “Put na Istok”, Morgenlapdfahrt. Veselio sam se mnogo više ovoj drugoj knjizi koju sam već 20 godina želio ponovo da pročitam. ” Siddartha” je usprkos svojoj poetskoj fantastici izgubio svoju draž kad sam na odlasku iz Madrasa ovamo (početkom 1966) našao u ruskoj knjižari Tolstojevog “Oca Sergeja”. Vjerojatno Vam je poznato da je utjecaj “Sidarte” na hipijevsku omladinu, još više nego “Igre staklenih perli” — pobuđujući vjeru u “idealnu zajednicu”, najopasniju iluziju koja tu omladinu “putnika istočnjaka” tjera ovamo, a ovdje ih razočarava kao hladan tuš – sve naravno bez Heseove krivnje, jer on također u raspletu svojih radnji pokušava da razori te iluzije, ali više ne uspijeva da sebe (ili barem zaluđenog čitaoca) izvuče iz mreže magije koju je sam ispleo… Ali i “Oca Sergeja” su mi na pustinjačkom otoku vrlo lakomo razgrabili hipiji u mantijama… Ukratko, u izolaciji kondicioniranog vazduha u zakutnom hotelu iza leđa moćnog “Centaru’’-a, našao sam u “Sidarti” neke vrste razjašnjenje, koje može da posluži kao vrlo tačan, skoro potpuno teorijski odgovor u potvrdu Vašeg prigovora mojem maniheizmu usred budističke klime:
U svom kratkom razgovoru s Budom, Sidarta mu sasvim opravdano (sa svoga stanovišta koje ga je dosljedno dovelo do završne situacije koju je Tolstoj u “Ocu Sergeju” riješio mnogo dublje i plemenitije u svojoj kršćansko-tibetanskoj klimi pravoslavnih i budističkih “staraca” (stavira) tamo gdje nisu razmeđeni jasnim granicama) postavlja prigovor, koji Buda ne pobija, nego prepušta struji života da na njega odgovori “realnim” iskustvom:

“O, Usavršeni, dosljedno Tvome učenju, ovo jedinstvo i logička dosljednost svih stvari prelomljeno je na jednom mjestu. Kroz jedan mali prodor u svijet jedinstva prodire nešto strano, nešto čudno i novo, nešto čega tu nije bilo ranije, a što se ne može pokazati ni dokazati: to je Tvoje učenje o izdizanju iznad svijeta, o spasenju. Tim malim prelomom, kroz taj mali lom, međutim, zakon vječnog i jedinstvenog svijeta ponovno je razbijen”

Ja se kao ni kritički racionalist Buda ne bih mogao složiti jedino s tvrdnjom da se to “ne može pokazati ni dokazati” (dokaz je Budina prvobitna “istina o patnji” koja se izgleda ne sviđa Heseu kao ni Ničeu, iako je obojica moraju konačno priznati – Hese implicitnije od N.) – koja kao da će se poništiti sama i u Sidartinom životnom iskustvu (,Kad odrasteš reć’ će ti se samo”), pa na nju nije potreban odgovor značajniji od milosrdnog podsmjeha – ali to nije bitno za moj “manihejski” zaključak, koji je tu, eto, snažno potvrđen i izražen iz autentične budističke situacije.

To je, eto, nehotično napisano poglavlje iz mog životnog eposa. A za tim, po redosljedu Vašeg pisma, dolazi Vaše glavno pitanje, na koje je meni, u konkretnom slučaju, odgovor i suviše lako moguć, a da bi mogao zadovoljiti Vas i naći širu primjenu u kliničkoj praksi:
Razlika mog “egzistencijalno okultnog doživljaja” od “zaokupljenosti na patološki način”.

Ono što me trgnulo iz sna jedne noći i diktiralo mi kratki niz rastrganih sintagmi u pu- noj svijesti njihove nedorečenosti i uz snažan osjećaj da se odnosi na Disovu “poruku”, našlo je svoje (bar za mene) realno i dostatno obrazloženje slijedećeg jutra kad sam primio pošiljku s Vašim rukopisom koja je prenoćila bez moga znanja pod istim 100 godina starim škotskim krovom na ograđenom i osamljenom usponu na jedan simbolički vrh svijeta, gdje je i Jung osjetio da se nalazi na polaznoj tački na svoje posmrtno putovanje. (Sve su to tek sadašnje, nove književne asocijacije). Ukratko: ja sam uvjeren da sam u nerijetkom, ali rijetko dokazivom, snoviđenju “zavirio” u Vaš tek dospjeli rukopis, tako da mi je čitanje prvih nekoliko stranica slijedećeg jutra izgledalo kao ključ za razumijevanje onoga što sam sam napisao te noći. I tu je tačka. Nastavak Vašeg rukopisa nije mi se više činio poznat ni vezan s mojim predosjećajem. Dakle tipično “dokazan” slučaj relativno slabe, nedovoljno ingenzivne vidovitosti u snoviđenju. Osim toga to je i posve izuzetna epizoda u mojem duhovnom iskustvu koje nije (kao teosofsko) usmjereno u pravcu takvog duhovnog razvitka, nego upravo oprečno: S budističkog su stanovišta takvi doživljaji ili vizije koje prekidaju meditativno sažimanje duha samo smetnje i ništa drugo, bez obzira na to što im se ne osporava “objektivna” vrijednost i mogućnost da budu posve tačne. U tome je bitna razlika od tipičnog indijskog ideala koji se historijski neispravno naziva joga (mjesto “tantrizam” ili slično stvaralaštvo vizija). Dakle, ni teorijsku granicu između budističke i te nebudističke “meditacije” izgleda da nije teško odrediti.

Kako, to prepuštam Vama da pokušate klinički i kritički provjeravati. — Uz jednu sugestiju: da pročitate Šopenhauerovu obimnu studiju, iz prvog toma “Parerga un Paralipomena”, “Versuch uber das Geistersehen und was damit zusamenhangt”. Šopenhauer možda više nego iko poslije njega u Evropi insistira na osnovnoj pretpostavci indijske fiziologije mada tu paralelu s kundalini jogom izričito ne spominje (a možda je nije ni poznavao), koju zanemaruju i današnji parapsiholozi (dokle seže moj uvid iz površne lektire i nekih karakterističnih razgovora s njima). To je baziranje parapsiholoških pojava na autonomnom živčanom sistemu uz isključenje centralnog sistema, koje se dešava automatski u času usnivanja. To je fiziologija kundalini-sistema. Moderni indijski fiziolozi komparativisti obično identifikuju vodove ida i pingala s vagus-om i sympathicus-om. Ja sam se i na Šopenhauerov esej osvrnuo i citirao ga opširnije u dodatku svom spisu “Fenomenologija mističkog doživljaja s budističkog stanovišta” (objavljenom u “Praxis”-u br. 1/2 1970), a čitav sam problem kraće prikazao i u svojoj beogradskoj knjizi “Budizam” u posebnom poglavlju. Druga knjiga mojih “Pisama s pustinjskog otoka” bit će posvećena toj “praksi”. (Prva knjiga je u štampi u Beogradu – “Helikon”, prof. Pešić). Inače je upravo iz tog razloga za mene još uvijek od fundamentalne važnosti Štajnerova knjiga “Wie erlangt man Erkenntnisse der hohern Weltern?”, koju mi je poklonio Radojčić kad smo o tome razgovarali. Tu Štajner, govoreći o razvoju “lotosovih cvjetova” (budistički termin koji Indijci u jogi obično nazivaju “točkovi” /čakre/), izbjegavanje i sprečavanje patološkog razvoja smatra mogućim jedino onim istim argumentom na kojem ja najviše insistiram (čini mi se i sa stanovitim uspjehom kod svojih čitalaca, ili barem recenzenata) boreći se protiv tehnizacije parapsiholoških metoda (također i u parapsihološkim institutima – hipnozom i drogama) “Duhovne svrhe se ne mogu postići fizičkim i hemijskim sredstvima, nego jedino duhovnim pročišćenjem”, etosom, a sve više sam uvjeren, čitajući o “smetnjama” posjetilaca kolektivnih tečajeva meditacije, da je taj pravilni razvoj čiji moralni uvjet ističe i objašnjava i Štajner, govoreći o fiziološkoj strukturi duhovnih aspekata odgovarajućih ganglionskih centara – da je preduvjet duhovnog pročišćenja i potpune normalnosti u tom razvoju obezbijeđen jedino dovoljno strogim asketskim moralom. Vidim da ste i Vi u tome sa mnom saglasni. Taj duhovni razvoj i cijeli put meditacionog života naziva se u budizmu “Put pročišćenja” (po temeljnom i najboljem priručniku, iz 5. v. n.e., vrlo opširnom). Razmišljajući o Vašem pitanju, sada se i meni postavlja pitanje: Kako bi bila moguća primjena metode moralne terapije i u psihijatriji? U Štajnerovoj knjizi je cijela fiziološka pozadina ovog moralnog preduvjeta parapsihologije (dakle, njene normalnosti) razjašnjena osobito na str. 86-87. štutgartskog izdanja 1961. koje ja imam, u pogl. “Uber einige Wirkungen der Einweihug”. “Skromna” bilješka na str. 87, gdje Štajner objašnjava autentičnost Budina učenja u tom fiziološkom sklopu, moram priznati da je i za mene bila od znatne simptomatične vrijednosti, jer je sama fiziološka strana kundalini-sistema u budizmu zanemarena, a u hinduizmu se skoro niko ne osvrće na bitnu važnost ovakvih detalja, uvid u koje je za mene od najveće važnosti za put sporog razvoja kojim je jedino moguće zdravo i normalno kretanje. Ali svako ko traži taj put dolazi na svijet s karmičkim opterećenjima koja postaju glavni poticaji i smetnje u isti mah. Otuda današnja aktualnost te problematike za psihijatrijsku psihofiziologiju.

Čitajući dalje Vaše pismo, radujem se da se sa mnom slažete u osnovnom principu “post i molitva” i u svemu što kažete u tom kontekstu.

Na Vaše pitanje o Štajneru u širem smislu mnogo teže bi mi bilo odgovoriti. Spomenutu knjigu sam čitao u srpskom prijevodu pred blizu 50 godina. Teorijski je ona ostala jedna izuzetno snažna osnova za moj cijeli život. Za praksu u njoj nisam našao skoro nikakvu uputu. Vjerujem da sam je već tada čitao iz još implicitnih sklonosti indijskih i budističkih perspektiva.

Nasuprot tome, njegov mi je kršćanski zaokret od početka bio i ostao podozrivo nasilan, a tako i sva njegova prolifična okultna istraživanja jednostrana i mutna. – Poznata mi je bila odavno i lična pozadina njegova raskola s teosofijom u kojoj sam i dalje uporno tražio svoj mladenačko-romantični put u duhovni život Indije, a sve mi je jasnije postajalo, već kao studentu, da je i taj sinkretizam neautentičan. Ipak i danas ponavljam, kad je riječ o tome, da teosofiju priznajem i razumijem još uvijek po njenoj vrijednosti za takav mladenački elan usmjeren prema Indiji… (uz beskrajni niz opreznih ograničenja). Za Vaše pitanje je bitno u mojem slučaju da mi je od početka iz tog usmjerenja bezuvjetno prema Indiji čitav kompleks Štajnerovih kršćanskih motiva ostao nezanimljiv i neprivlačan (uz stanovite usputne i letimične izuzetke pročitane zbrda-zdola).

O Ramakrišninom slučaju (raka), uz sve ono što opravdano predmijevate, moglo bi se nadodati još dosta toga, čak i da se opravda njegov rak i na osnovu fiziologije koju sam spomenuo, a o kojoj je on mnogo znao da govori iz neposrednog iskustva. I njegova mi je ličnost (iz opširnog “Evanđelja”, a i inače iz bliskosti s njegovim pokretom i swami-jima još i danas) možda i suviše zorno “pred nosom”, a da bih se mogao upuštati u analize iz suvisle udaljenosti. – Ipak jedna aluzija: vidi Post scriptum ovog pisma.

U pogledu “našeg razilaženja” mislim da udaljenost, prema onome kako to Vi formulirate, i nije suviše daleka, barem kad na kraju govorite o svojoj “hrišćanskoj nemoći”. Ja otvoreno branim bjekstvo iz svijeta kao bitnu religijsku vrednotu. Može se govoriti jedino o nadi u uspjeh. Ja svoj slučaj u tom pogledu nipošto ne smatram neuspješnim. Sigurno je da theologia negativa ima i svoj pozitivni smisao, ne samo dubok, nego i neposredno vidljiv za onoga ko je sposoban da je proučava. U prvom redu osjećam srodnost s Meister Eckhart-om i razumijem njegovu privlačnost za naše vrijeme. S onim kome pozitivnost negativne teologije nije neposredno vidljiva nema smisla razgovarati. To je još jedan aspekt elitističkog smisla upute da “ne treba bacati biser pred svinje ‘. Za mene u tome nema posebne teškoće u praksi pustinjačkog živoga i “gađenja nad cijelim svijetom”, ali za Vas kao psihijatra… Možda će Vam iz kršćanske perspektive biti vrijedna izreka sv. Franje Asiškog na koju sam nedavno s velikim zadovoljstvom naišao kod sv. Bonaventure, pa ću s tom primljenom porukom završiti prenoseći je i Vama (ne znam da li za utjehu):

“… molitva pročišćava srce i strasti, ona sjedinjuje s našim istinskim Dobrom; ona kreposti daje snagu i čvrstoću. Propovijedanje, nasuprot tome, prlja prašinom čak i noge religioznog čovjeka; to je posao rasipnosti i rastrešenosti, zato jer nas dovodi do labavljenja discipline… Ali propovijedanje nas prisiljava da često puta popuštamo ljudskim zahtjevima. Živiti među njima, gledati ih, slušati ih, za propovjednika znači biti fatalno naveden da misli i govori kao i oni, tj. na svjetovan način. — Ipak treba priznati da u prilog propovijedanju govori jedan argument koji je dragocjen u Božjim očima. A taj je da je njegov jedini sin, beskrajna mudrost, napustio nebo i sišao na zemlju da spasi duše, da pouči ljude svojim primjerom i svojim riječima… Čini mi se zato da je ugodnije Bogu da i ja napustim smirenje odmora u samoći i da pođem propovijedati mnoštvu” (preacher devant la foule – u francuskom prijevodu koji citiram).

S prijateljskim pozdravima
Čedomil Veljačić

P. S. o Ramakrišni. Poznato je da je uvijek imao uza se, osobito kad bi nekud išao, svoju kutiju s “mirođijama”. Također je i danas poslovično među liječnicima da je u ovim zemljama rak u ustima, zbog uživanja “pana” (betelova lista ispunjenog oraščićem araka koji je narkotik nešto snažniji od duhana, a blaži od rakije i sličnih opasnih pića), barem isto tako rasprostranjen kao rak na plućima u Evropi i ostalim zagađenim zemljama. Za Ramakrišnu je poznato da mu je bilo drago da puši, osobito nargilu, iako nije bio veliki pušač, nego je uživao da mu neko od njegovih učenika pripremi ponekad nargil. To je bila jedna igra tipična za njegovu djetinjavost (“jurodivost’?). — Osim toga, Vama je možda poznato kao tipični simptom iz psihijatrije (ako je zbilja tipičan), da su stanja katalepsije fizička paralela, čak i fiziološka pretpostavka koju bih i ja znao da razjasnim na osnovu indijske i Šopenhauerove fiziologije autonomnog živčanog sistema sa glavnim središtem u trbuhu, organu “volje” antagonističnom mozgu — da su stanja zakočenosti, kao kod naših derviša u tekijama, nužna popratna pojava duhovne sažetosti samadhi (zanešenosti svijesti u mističkom doživljaju sjedinjenja). Prigovor da Ramakrišna nije znao da vlada tim ekstatičnim stanjima je neopravdan barem utoliko što je to bilo za njega pretežno normalno stanje, nivo ispod kojeg se je tek s naporom mogao da održava u nižim nepotpunim stanjima svijesti… Npr.: “Da li vidim Boga? — Vidim ga kao tebe — samo mnogo jasnije!” I tadašnji najbolji kalkutski ljekari su ustanovili sasvim neobične abnormalnosti u anatomiji njegovog probavnog sistema. Opijum je bio tada tipični lijek za tu vrstu probavnih smetnji, a Kalkuta je bila jedno od najvećih slobodnih tržišta opijuma koja je snabdijevala i Kinu, dok Englezi nisu preuzeli taj monopol… Ipak je poznato iz vrlo živahnih svjedočanstava o Ramakrišni s kakvim se je moralnim gađenjem suprotstavljao opijumu u slučajevima kad su mu prijatelji na silu donosili taj lijek, čiju prisutnost on nije mogao ni da podnese na svetom tlu svog hrama, nego ga je uvijek brzo bacao preko ograde. Ipak mi se čini da su razne oštre “mirođije” koje je podnosio mogle biti najvjerojatniji razlog raka u grlu.

— Eto, ni to se nije dalo reći u dvije-tri, makar i poduže rečenice. […]