Rāla-hāmijeva aranja
Sveta šuma pod crnim stijenama
Čedomil Veljačić
PREDGOVOR
Razdoblje moga pustinjačkog života na mjestu ovdje opisanom slijedilo je moj dvogodišnji boravak na pustinjačkom otoku na jezeru iza morske obale na jugu Šri Lanke. Te sam prve utiske pokušao izraziti u “Pismima s pustinjačkog otoka” napisanim 1966-67, od kojih sam deset objavio u zagrebačkim časopisima 1967-70. Knjiga u kojoj bi ta pisma bila obuhvaćena u zaokruženu cjelinu nije još objavljena. Treću godinu pustinjačkog života proveo sam na mjestu koje se nalazi sjeveroistočnije u bregovitom predjelu južno od Colomba. Ne znam još uvijek je li to bio za mene sretan ili nepovoljan slučaj koji me je naveo da napustim nakon godinu dana to mjesto koje je bilo najljepše i najudaljenije od seoskih naselja u džungli na koje sam naišao u životu. Da sam ostao, ostatak mog “života i rada” krenuo bi sasvim drugim introvertnim putem. Sudbina me je nagnala da slijedećih deset godina slijedim drugi put koji me je doveo do vrhunca intelektualnih napora i dosega pod uvjetima koji su u mnogom pogledu bili oskudni i neugodni. Lijepu stranu ambijenta u kojem sam proveo desetljeće osamljeničkog života 1969-1978. u Ćetiya-giri aranyi ocrtao sam sažetije u zbirci haiku pjesama uključenih u knjigu "Od Nepala do Cejlona”. Teškoće koje je uglavnom stvarala ljudska okolica odrazile su se konačno u ruševnosti vlažne i nedovoljno pokrovljene kolibe na velikoj i bogatoj, a1i tipično zanemarenoj i konačno napuštenoj plantaži, kad je na kraju presušila i voda s vandalski opustošene šume na stjenovitom obronku. I mjesta koja se zovu Kalu-gala (“crna stijena”) i Ćetiya-giri (“gora u obliku buddhističkog spomenika Ćetiya”, polukugle) ima mnogo u Šri Lanki.
Kad sam nakon 13 godina pustinjačkog života u ovoj zemlji ostao potpuniji beskućnik nego što sam ikad ranije bio, interes intelektualnog rada upućivao me je najprije na uzaludni pokušaj da se naselim negdje uz rub univerzitetskog campusa koji je produžetak botaničkog vrta u blizini Kandya. Ali, prevladala je već deset godina stara težnja da se povučem u visoke planine. Jedno od triju privlačnih mjesta na visinama od 2-3000 metara našao sam ovdje u Nur’Eliyi (piše se Nuwara Eliya). Ostala su dva bila u Indiji – još i danas nostalgična sjećanja na Gulmarg u Kašmiru, tako visoko u Himalajama da je pristupačno samo nekoliko mjeseci u ljetu pod prstenom vječnog snijega, i jezero Kodai, na približno istoj visini od 3000 metara na jugu Indije u Tamil Nadu, gdje je snijeg nepoznata vrsta “prašine” u ljudskim predodžbama. Na sva ta tri mjesta jednako mi je jasno postalo razumijevanje razloga zbog kojih su u Indiji od pamtivijeka sadhui i yogi težili za himalajskim skrovištima i zašto ih je razrijeđeni uzduh poticao na koncentraciju duha na čisti dah. (Jednom je zgodom američki psiholog i filozof W. James, čiji je učitelj yoge bio Ramakrišnin učenik svami Vivekananda, u jednom neočekivanom kontekstu napisao “ritam mojih misli koji je isto što i ritam mog daha”.)
U ovdašnjoj protuteži, ili iskrenije rečeno staračkoj nadoknadi Himalaja, na svega 2000 metara, nastanio sam se najprije na prljavom tavanu skladišta jedne male plantaže jagoda i čaja, koju sam nazvao “tavan Ramayane”, u neposrednoj blizini vodopada na potoku gdje je prema predaji o kojoj još svjedoči jedan mali hram za indijske hodočasnike, bila zatočena Sita, kreposna supruga božanskog Rame, u podnožju planinske tvrđave demona Ravane, cejlonskog vladara, koji ju je oteo magičnom moći letenja po zraku. Na tom tavanu tragičnog vrhunca dramatske radnje indijskog eposa pronašao me je slučajno rukovodilac ogromne nacionalizirane plantaže čaja iz onog dijela biblijskog zemaljskog raja na koji sam se osvrnuo u autobiografskom članku “Usjev novovjerstva i kukolj narkotičara”.
Ovaj je tekst bio zamišljen i napisan 1968., na licu mjesta, kao prvo poglavlje knjige doživljaja koji su slijedili “Pisma s pustinjačkog otoka”. Za slijedeće poglavlje preostalo mi je tada samo nešto bilježaka koje nisam obradio zbog selidbe u Ćetiya-giri aranyu. To je trebao biti osvrt na kontrast ljudskog ambijenta i primitivne, često groteskne unutrašnje bijede protagonista prirodno shvaćenog obitavališta u džungli. Nisam više nikad naišao sam u sebi ni na vrijeme ni na smionost da se upustim u tako ogorčene dubine ljudske egzistencije – da ispod opore ljuske tragam za spornim vrijednostima jezgre za koju sam sumnjičavo pretpostavljao da bi se dala razotkriti.
Č. V.
Nuwara Eliya, 25. 10. 1979.
RÁLA-HÂMIJEVA ARANJA
Sveta šuma pod crnim stijenama
Aranja je u indijskim jezicima naziv za šumu u kojoj žive pustinjaci. Naziv “pustinjak”, vjerojatno istočno-mediteranskog porijekla, prema tome ne odgovara predodžbi isposnika koji se je povukao iz ljudske zajednice u šumsku osamljenost i skrovitost prirode. Za razliku od aranja, gradski i seoski hramovi se nazivaju arama po vrtovima u koje su smješteni.
Rála-hâmi je naslov bivših cejlonskih poglavica. Aranja gdje se sada nalazim u brdovitom je kraju u srednjem dijelu Šri Lanke, u džungli. (Opaska za jezikoslovce: riječ se izvorno izgovara đungla, a ne džungla.) To područje pripada jednom neobičnom rá la-hâ miju. Ovdje u blizini je i njegovo nalazište dragog kamenja. Sav prihod od toga koristi za održavanje i uljepšavanje ove svete šume i još dvaju manjih pustinjačkih naselja bliže gradovima. Sâm živi ovdje, u pustinjačkoj izbi, još strožim asketskim životom nego pripadnici Buddhina prosjačkog reda – bhikkhui. Mahâ-thero, starješina isposnika, razjasnio mi je da rála-hâmi živi prema idealu bodhi-satte, kao Gotamo Buddho u svojim ranijim životima i staroindijski vladar Ašoka, zaštitnik i širitelj Buddhina učenja (u 3. st. pr. n. e.).
Do aranje se može doći jedino uskim putem kroz krš i džunglu, oko tri sata hoda od najbližeg sela. Sve što ovdje stigne, od cigle do teškog grozda kokosovih oraha, donosi se na ljudskim glavama. Konj i magarac su po cejlonskim selima još nepoznati nosioci zapadne civilizacije. Samo sam jedanput u toku godine vidio slona koji je donio veću količinu teškog građevnog materijala za ogromni spomenik, dagobu, koji rála-hâmi sada podiže od ovdašnjeg crnog bakrenastog kamena, a i sâm često sudjeluje u klesanju, iako je isposnički mršav i star već preko šezdeset godina.
Taj sam put prevalio već nekoliko puta. Silazak iz aranje može se upriličiti za sunčanog jutra u povoljnom godišnjem dobu vrlo ugodno, kroz bistre vodene struje, preko kamenja i neotesanih brvana, i najzad u dolini kroz plavozelenu mekoću rižinih polja i tamu nezaraslog šumskog podnožja plantaža gume, do uskog seoskog puteljka. No, lijep i prijatan uspon, neminovno u popodnevnim satima, nije mi još niko spomenuo. Izgleda da uspon treba biti sudbonosno popraćen probijanjem kroz kišu i mulj barovitih nanosa i nasrtaje žedno zgrčenih pijavica u tjesnacima.
Tim neobičniji je prvi utisak dolaska na sveto i čisto tlo ove oaze u nepredvidivim osvjetljenjima tropskih predvečerja na široko raskriljenom nebeskom svodu. Na izlazu iz posljednje gudure u džungli, posjetilac ili karavana hodočasnika (dayaka, ‘darovatelja’), opterećena obiljem hrane i ostalih darova za sutrašnji dan stanovnicima svete šume, stiže na dvorište čisto kao pješčani sprud. Pod prostranim potkrovljem posjetilac se okrijepi zdjelicom toplog čaja i očisti od pijavica. I rála-hâmi je u to doba obično prisutan da nadzire prijem gostiju, iako ga onaj tko ga od prije ne pozna ne može razlikovati od ostalih upasaka, koje sam ja nazvao “privatnim svecima” (za razliku od zaređenih isposnika) po analogiji nemogućeg engleskog prijevoda izraza paććeka-buddho, ili šutljivi buddho, bezimeni, koji po ‘probuđenju’ napušta ovaj svijet patnje zbog-vjere-u-sebe, bez mesijanskog slavlja i slavoluka – s gnušanjem, kao samac zagađeno konačište velikih karavana.
Boravak na pustinjačkom otoku bio mi je od početka privlačan upravo zbog odcijepljenosti od kopna, zbog prostorne ograničenosti koja pojačava osjećaj odvojenosti od svijeta. Doista, svaki izlazak iz âranje, povratak na prometne ceste obrubljene prljavštinom života ljudske zajednice, postajao mi je tokom ovih nekoliko pustinjačkih godina sve mukotrpniji. Ipak sam opazio na većini stanovnika pustinjačkog otoka da ih upravo ta vodena granica uzbuđuje i straši. Često tek posredno, iz podsvijesti, osobito u slučaju Cejlonaca koji se počinju bojati opasnosti nadmoćnih voda ili osjećati potrebu za nesputanim mogućnostima kretanja. Zapadnjaci, osobito privremeni posjetioci, počinju osjećati nostalgiju za kopnom nakon nekoliko sedmica ili mjeseci. Ja takvu težnju nisam nikada svjesno osjetio. Proživio sam godinu i pol na otoku bez dragovoljnog i dužeg udaljavanja a za tim sam prihvatio poziv u planine na nagovor i molbu da pomognem prijatelju prema kojemu sam se odavno osjećao obavezan. Razlozi zbog kojih sada namjeravam napustiti otok posve su druge prirode. Prva je pobuda bila da se povučem u potpuniju samoću na još mnogo manjem morskom otoku koji je već ranije služio istoj svrsi. Ta je želja bila neostvariva.
Dolazak u ovu aranju u džungli pojačao je od prvog časa ugodni osjećaj odvojenosti od vanjskog svijeta i ‘stvarnih’ poteškoća prometa s njim. Prilikom drugog dolaska kroz džunglu, koji je bio naporniji od prvoga, bojao sam se da će možda izostati ugodni osjećaj kontrasta, neminovan pri neočekivanom dolasku u tihu i svetu pročišćenost ove oaze. Tek kad sam nakon kratkog oporavka na ulazu prešao most i zaputio se prostranom alejom jasmina, bio sam razuvjeren i oslobođen sumnje naglim osjećajem zahvalnosti sasvim neobične prirode – zahvalnosti koju ne dugujem nikome, koju nemam kome izraziti. Gusti neprozirni obrub džungle zatvorio se je za mojim leđima još čvršće. Sveta je šuma odisala prostranstvom i sigurnošću neprodorne tišine. Bilo je u tome i neposrednosti predosjećanja dobrih ljudi koji su pouzdano dobri zato, jer ne znam s njima govoriti – pouzdanje u brnjicu, njihovu ili svoju? Često sam o tome razmišljao.
* * *
U aranji nema sluga. Sav posao obavljaju upasake, ti “privatni sveci”, kojih ću se i na slijedećim stranicama češće rado sjetiti. Prije nego opišem njihov izgled i način života, važno je spomenuti da za dobrovoljni rad i nema mnogo ustaljenog posla. Hranu donose i pripremaju dayake, spomenuti hodočasnici, koji redovno imaju svoj stalni dan u godini ili mjesecu. Oni pripremaju doručak i ručak. Prije 12 sati treba završiti posljednji obrok koji bi, po strogim isposničkim pravilima, trebao biti i jedini. Tradicija je ublažila to pravilo time što se ograničila na dozvoljeno vrijeme jela, a ne i na broj obroka. Običaj je, kako sam opisao u jednom od pisama s pustinjačkog otoka, da žene pripremaju hranu preko noći. U ovoj aranji hranu dijele isključivo muškarci. Kuhinja i stambene prostorije za dayake nalaze se uz opisani prostor uz rub vanjske đungle, dokle vodi jedini put. Odatle se preko uskog mostića prelazi preko rijeke koja je tu već prilično široka i obogaćena pritokama sa prvih nekoliko kilometara svog toka, a izvor izgleda da joj nije daleko od moje kolibe, u nepristupačnom zaleđu šumovite džungle. Na obali s ove strane mosta počinje široka središnja aleja, obrubljena na ovom prvom dijelu od nekoliko stotina metara prostranim nasadima jasmina i sličnih vrsta sitnog bijelog cvijeća koje upasake beru pred večer u košarice za žrtveni dar u brojnim i raznolikim svetištima. Na kraju tog prvog dijela aleje nalaze se natkrovljene prostorije gdje se vrši dioba hrane. Isposnici stižu sa suprotne strane i zaustavljaju se s odstrtim zdjelama ispred prostorije odakle im se iznosi hrana. Žene i djeca promatraju obred iz potkrovlja, kao sa galerije.
Danam, darivanje, jedini je svečani obred u buddhizmu. To je i prvo od deset ‘savršenstava’ (parami) koja treba postići da se dosegne ideal buddhe. (Drugo je usavršenje ćudoređa, silam; posljednje je usavršenje ravnodušnosti, upekkha, koje dovodi do konačnog ‘utrnuća’ [nibbanam, sanskrit nirvanam] ‘žeđe’ ili volje za život.) Ipak, u smislu Buddhina vlastitog shvaćanja, ni ovaj jedini dopustivi “obred” darivanja nije specifično buddhistički. Buddho je razlikovao i razgraničavao “učenje svojstveno samim buddhama” od religije u širem smislu. Religiju, pročišćenu od praznovjerja i vjerskog sputavanja misli, smatrao je tek pripremom za razumijevanje svoje osnovne misli. To je razgraničenje neophodne općečovječanske tradicije i Buddhina specifičnog učenja klasično izraženo u slijedećem stavku koji se češće ponavlja u njegovim govorima: “U svom je govoru Buddho razjasnio po redu ove teme: darežljivost, vrlinu, nebeski svijet, štetnost, nedostojnost i pokvarenost požuda i prednost odricanja. A kad se je Učitelj uvjerio da je slušaočeva ćud spremna, prijemljiva, nepomućena, uzvišena i bistra, onda mu je razjasnio i onu pouku koja je svojstvena jedino buddhama (‘budnima’): o patnji, njenom nastanku, njenom prestanku i o putu." (Udanam, V, 3)
Od dana-sale, prostorije gdje se dijeli hrana, put dalje vodi u smjeru iz kojeg stižu isposnici, do središnjih hramskih građevina. Nakon još nekoliko stotina metara ravne i široke ceste uz obalu rječice, put se sužava u klancu crnih klisura po kojima je nazvana sveta šuma. U tom su se području, uzduž jednog pobočnog tamnog i vlažnog procjepa, nastanili prvi pustinjaci. Puteljak pored njihovih napuštenih izbi u špiljama vodi na proplanak, ispod kojeg je obla kotlina u čijem se okrilju nalazi sadašnje naselje. Na vrhu proplanka rála-hâmi gradi već dvije godine spomenutu dagobu, tipični spomenik u obliku polukugle, od kamena iz klanca kroz koji se glavni put time proširuje. U tom području ispred klanca nastanjeni su upasake ili “privatni sveci”, nezaređeni pustinjaci, od kojih neki borave ovdje privremeno i povremeno a neki, osobito mlađi, pripremaju se za zaređenje. Međutim, glavni predstavnici ovog ‘staleža’ su oni koji su taj prelazni oblik usvojili kao stalan i konačan, već s obzirom na poodmaklu dob. Osim toga, stara je cejlonska tradicija, iako službeno ne omiljena, da istinski pustinjaci izbjegavaju konačno zaređenje, koje načinu života nameće tipična obilježja seoskog svećenstva kroz ceremonijalno sputavanje po kojem je buddhizam ovdje postao tipično tabuistička religija. U to se pitanje sada ne želim upuštati. Ipak, neposredno po prvom dolasku u ovu aranju, osjetio sam duh prastarih tradicija, blizak indijskim ašramima. Na džunglom zaraštenom zaokretu uskog puteljka koji skreće u procjep prvog, sada napuštenog, spiljskog naselja, nalazi se uz glavni put hram uzidan u prostranu špilju. Do njega vodi stepenište isklesano iz kamena, prostrano i ukrašeno kamenim skulpturama – slonovskim surlama ispruženim u obliku balustrade i vinjetama. I taj hram u živom kamenu spada u rála-hâmijeve monumentalne građevine. S druge strane ceste teče rječica, proširena i pročišćena za kupalište stanovnika čije su izbe na suprotnoj obali. Brvno koje je služilo za most kad sam prvi puta došao, već je odavno srušeno.
Susret s upasakama na tom mjestu spada u moje najljepše prve utiske. Već po svom vanjskom izgledu oni su oličenje dostojnog indijskog sadhua (svetog čovjeka, stotine tisuća indijskih sadhua su nedostojni prosjaci i sajamske varalice). Za razliku od bhikkhua obučenog u dugi platneni ogrtač žute ili narančaste boje (pustinjački su ogrtači redovno tamne, skoro smeđe boje), buddhistički laici (dayake, upasake) nazivaju se “bijelo obučenim”. Obilježje upasake (“vjernika”) u svečanim zgodama je duga bijela marama, čiji srednji dio je ogrnut oko lijevog boka, a krajevi su prebačeni preko desnog ramena. Upasake koji žive stalno kao pustinjaci, nezaređeni “privatni sveci” ili sadhui, boje tu svoju odjeću istom narančastom bojom, ali ne potpuno i jednolično, nego u znatno svjetlijem tonu od redovničkog ogrtača. Odjeća naših upasaka se sastoji od saronga (duge muške suknje koja je opća narodna nošnja u jugoistočnoj Aziji) i spomenute velike marame. Košulju ne nose. Oko vrata, a često i oko ruke nose brojanice od krupnih bodljikavih okruglih sjemenki posebne vrste. Duge kose su im na tradicionalni cejlonski način spletene u čvor na potiljku. (Taj čvor odnekle treba da skupe i ćelavi.)
Među neomiljene svrhe nepopularnog Buddhina ideala nirvane (“utrnuća žeđi” za životom) spada i dosljedno odricanje od “zla i dobra” podjednako. Zaslužnim djelima postiže se “jedino” produženje opstanka u “niskim svjetovima boga Brahme” – kako je Buddho nazvao prolaznost nebeskih carstva (M. 97). Kao i rála-hâmi na veličanstvenijoj razini dobrotvorstva, tako se i ovi privatni sveci i pustinjaci zadovoljavaju stjecanjem zasluga (punnam), stidljivo željni, u skrovištu svog srca nebeskih blaženstava. U pogledu zemaljskih prednosti većina ih se na taj način vrlo iskreno povlači u mir i bezbrižnost u starijim godinama pod zaštitom šumskih božanstava, koja žive u stablima i očituju im se zrakama svoje iznadzemaljske svjetlosti. Nerijetka je pojava, osobio u rane jutarnje sate da privatni sveci svečanim gestama vode neke svoje tihe razgovore s pojedinim moćnim stablima.
Istina je da u buddhizmu postoji antagonizam prema brahmanskom idealu četiri razdoblja života, po kojim se svećenik u mladosti treba baviti, po završenim studijima, stjecanjem imovine i povećavanjem obitelji, pa da tek pod stare dane preda imetak sinu i postepeno se povlači u svetost i filozofsku samoću šumskog života. (Kod đaina postoji 14 stupnjeva postepenog povlačenja iz života. Na posljednjem stupnju “utihnuli mudrac” (muni) ostaje potpuno gol, lišen odjeće i riječi, u svom špiljskom skrovištu, a najveće mu je priznanje svetosti da mu učitelj već u roku od prvih deset godina isposništva odobri da se potpuno odrekne hrane i umre od gladi – ideal askeze koji je osobito zadivio Schopenhauera.)
Sve to postoji još i danas u Indiji. U buddhističkim zemljama, međutim, stare se kosti cijene mnogo manje. Razlog je tome opasan romantični uzor samog Buddhe, a to u moderno doba postaje sve jasnije i socijalni problem svećeničke hijerarhije. Zorno bi se to moglo prikazati ovako:
Tipični buddhistički hramovi na Cejlonu lako su poprimili osnovni dekorativni oblik portugalske seoske barokne crkve sa zvonikom. Vrlo su česti, gotovo redovni i poneki elementi sijamskog baroka u strukturi pagode, koja je pretežno zadržala svoj kvadratni oblik za razliku od portugalske crkve. Često u klasičnom stilu pagode, glavno svetište ima oblik manje kocke obzidane većom koja tvori četverokutni hodnik oko njega.
Taj je hodnik ispunjen baroknim figurama od štuka u stilu napoletanskih betlehema, naravnih ili nadnaravnih dimenzija, koje šareno rastu iz zidova. Ličnosti i scene su prirodno svedene na najtipičnije iz Buddhina života, osobito rođenja i mladosti. Tako posljednja i najuvjerljivija scena tih šarenih kuloara predočuje trenutak u kojem budući Buddho britkom sabljom siječe svoju plavkasto-crnu i tropski kovrčavu kosu sa potiljka. Pored njega skamenjeni stoje i bulje u prazno njegov vjerni konj Kanthako i vjerni sluga Ćhanno. To je život. A smrt je zadržana za unutarnje svetište. Nema sumnje da je uzor cejlonskog hrama od davnine špiljskog porijekla – izdužen u procjepu koji se prema unutrašnjosti sužava kao ralje. U tim je raljama našao najprikladniji smještaj lik gorostasnog Buddhe u ležećem “lavovskom” položaju. To je prizor para-nirvane, Buddhine smrti. U današnjim seoskim hramovima, gdje u okviru vanjske kocke život bukti iz zidova, u unutrašnjoj kocki… – onaj tko trne svjetlo pred svoj vječni počinak ni taj valjda zlo ne misli. A vjernici obično skandiraju svoje leleke i prošnje pred hramskim nusprostorijama (kako sam to opisao u priči o “Kozaku iz vječnosti”, u pismu s pustinjačkog otoka) ili čak u panoptikumu (image houses) većih i starijih hramova, gdje je smještena iz raznih povijesnih slojeva hramske karijere smjesa ljudskih i životinjskih božanstava. Portugalci su rušili stare “poganske” hramove. Kad bi netko sutra počeo rušiti njihove, i njihovi bi sveci okljaštreni našli utočišta u buddhističkim hramskim panoptikumima. Zato eto, zbog monumentalnih scena iz svakog hramskog predvorja, idealni lik isposnika još i danas treba predstavljati čovjek u cvijetu mladosti, u zamahu ritualnog rezanja duge kovrčaste kose.
Jedan ‘purgerski’ ("holandski" burgher) šofer, u službi kod stranaca zbog svog rijetkog znanja engleskog jezika, ali ipak već u godinama kad pobožnost počinje hladiti žar srca, razjasnio je svome gospodaru, prigodom posjete jednom mješovitom svetištu gdje sam proveo jedno ljeto u planinama, razliku između hinduističke (tamilske) i buddhističke vjere ovako: "Hindusi vjeruju i u bogove u kamenju. Mi buddhisti vjerujemo samo u bogove u stablima!" Naravno da je slučaj naših privatnih svetaca i njihovih želja za nebeskim blaženstvom u mnogo većoj mjeri humaniziran. Njihov posljednji dnevni obred izgleda ovako: Oko 5 sati poslije podne oglasi se zvono. To je ujedno znak za posljednju šalicu čaja. Upasake se skupljaju oko male dana-sale pored glavnih hramskih prostorija s košaricama cvijeća koje raspoređuju u zdjelice za razna obredna mjesta. (Zaređeni bhikkhu ne smije otrgnuti niti list s grane, da ne povrijedi ni ta “bića s jednim jedinim osjetilom”.) Nekoliko najljepših zdjelica, svaka sa štapićem tamjana, stavljaju se na stol pred šalicu čaja pojedinih bhikkhua. Prije polaska na ophod obrednih mjesta, upasake se saberu u ovoj prostoriji, kleknu pred bhikkhue i klanjaju im se glavom do zemlje u toku ovog molitvenog dijaloga:
– Ôkasa! (“Čujte i počujte!”) Gospodine, izražavam svoje poštovanje! Gospodine, oprostite mi sve propuste!
– Opraštam što se može oprostiti.
– Zaslugu koju sam ja stekao prepuštam Vama, gospodaru, a vi dajte meni zaslugu, koju ste Vi, gospodaru, stekli!
– Dobro, dobro, pristajem.
– Ôkasa! Oprostite mi, gospodine, sve propuste kroz troja vrata (misli, riječi i djela)!
– Neka te prati sreća, neka te napusti patnja!
U čemu se sastoje zasluge jednih i drugih?
Što se tiče bhikkhua (potpuno zaređenih ima ovdje sada svega trojica), njihovo je stanje u tom pogledu tajnovito. Treba da se zna da je njihov posao bhavana (njega duha ili kontemplacija, popularno nazvana “europskim” terminom meditacija), ali se zna i to da se velika većina time ne bavi. Objašnjenje je astrološko: vrijeme za primjenu Buddhine nauke u punom smislu već je prošlo. Treba pričekati još 2500 godina dolazak novog buddhe "sveopće ljubavi” (Maitreya), i podesiti astrološkom vještinom da se upravo tada ponovno rodimo u ljudskoj koži. Onda će sve ići lako. U međuvremenu hâm’drui (svećenici) trebaju bdjeti nad Buddhinom riječi zapisanom na zlatne i srebrne pločice, a da je ne primjenjuju u praksi, da se ne bi pokvarila i izlizala. (Buddho se je, nasuprot svemu tome, o "astrologiji" svoga vremena izjazio ovako: "Dok neki askete i brahmani žive na hrani koju im priskrbljuju vjernici, a usput stiču i neispravna sredstva za život baveći se niskim zanatima kao što je čitanje iz dlana, … proricanje na osnovu znakova, … predkazivanje u vezi s pomrčinom Mjeseca i Sunca, po zvijezdama, … proračunavajući sretne dane za ženidbu, … za trošenje novaca – samana Gotamo (Buddho) ne odobrava sve te niske vještine." [Digha-nikāyo I, 1, 21-26])
U knjigama koje još služe upotrebi piše međutim, a to se čita i objašnjava svakom bhikkhuu prilikom zaređenja, ovako: “Ako neki bhikkhu, kome nisu poznata nadljudska stanja svijesti dostojna oplemenjenih u znanju i uvidu, tvrdi da su mu takva stanja poznata, a naknadno, drugom zgodom, upitan ili neupitan o tome, prizna pogrešku i u želji da se opravda kaže: ‘Prijatelji, ja sam neznajući rekao da znam, neprozrijevši rekao da prozirem, što sam rekao nije bilo točno’ – u tom slučaju, ako se ne radi o precjenjivanju, onda je isključen iz reda.” (Parađika 4) Budući da taj prekršaj isključuje ponovno zaređenje za cijeli život, smatra se da je iz opreza bolje da bhikkhu i na pitanja o temi "meditacije" izbjegava odgovore i da odgovara uvijeno. Treba reći: “Zna se da je bhavana posao svakog bhikkhua.” Na pitanje o pojedinostima ne smije se ni toliko odati da bi natuknuo da “rado boravi u praznim prostorijama”. Upitan za savjet i uputu u tom pogledu, može ipak reći: "Metta-bhavana (razmišljanje o sveopćoj ljubavi) je dobra za svakoga”, ili, “koncentracija na udisanje i izdisanje je mnogima pomogla u duhovnom razvoju”. Dalje od toga… Dalje od toga je prepušteno nepotpuno zaređenima i privatnim svecima da pričaju o svojim viđenjima božanskih svjetlosti.
Nepotpuno zaređenih (samanero) isposnika sada je ovdje šest, tri stara i tri mlada. Mladi imaju izgled da budu potpuno zaređeni kad nauče dosta toga napamet, a starima je bolje da ističu da to ni ne žele. A privatni sveci ostaju izvan sve te dijalektike. Službena namjera im je jedino da skromnim služenjem posvećenima i dostojnima stiču nebeske zasluge – i povećavaju ih trampom u predvečernjem obredu.
Nakon opisanog dijaloga, sa zdjelicom cvijeća u ruci svi se razilaze prema obrednim mjestima. Skoro svi se upućuju najprije prema svetom stablu, potomku prvog ogranka stabla pod kojim je Buddho dosegao probuđenje (stablo bodhi). Taj je ogranak donio na Cejlon prvi buddhistički misionar, Mahinda, sin indijskog cara Ašóke, u 3. stoljeću pr. n. e. To se svetište nalazi na posljednjem dijelu glavne aleje, između podnožja proplanka gdje je u gradnji dagoba, do koje vode široke kamene stepenice, i glavnih hramskih prostorija u čijem pročelju završava svečana aleja. Taj je dio puta porubljen dvoredom lijepih i plemenitih stabala nâ. Krošnja im u punom izrastu poprima oblik geometrijski pravilnih čunova kao umjetno obrezani čempresi. Gusto duguljasto lišće uvijek je trobojno – u trima fazama šarolikog života tropskih stabala. U zaklonu zelenog lišća i iza mlađeg purpurno crvenog, po kojemu se ta stabla ističu iz daleka i na udaljenim obroncima prašume, zaštićene su duge, svileno mekane i prozračne, žuto-sive rese posve mladog lišća na grančicama koje još nisu prodrle do površine. Nâ cvjeta samo jedanput godišnje, u svibnju, a možda i nešto ranije i kasnije. Cvijet mu je velik i bijel, a tko bi mogao udahnuti samo njegov lagani miris, tome bi možda i ovakav opis bio dovoljan da doista predoči nježnu visinu potpuno razlistalog trobojnog stabla. Sučelice trima najvećim stablima nâ nalazi se sveto stablo bodhi. Ograđeno je osmerokutnim zidićem na čijem je pročenju uobičajena niša sa Buddhinim statuama (jednom mramornom burmanskom i jednom japanskom od bijelog porculana), stalcima za uljanice i drugim manje estetskim obrednim potrepštinama. Kad sam ga prvi puta vidio, u zimsko doba, učinilo mi se je da se četiri mladice tog aristokratski kržljavog stabla, presađene postepeno u toku posljednjih dvadeset godina, dok im je opstanak još bio neizvjesan, odupiru teškom mukom u podneblju koje im mnogo ne prija nekoj vrsti šuge kojom se međusobno zaražuju, i da sporo obnavljaju grančice. Kasnije, međutim, u povoljnije godišnje doba, i moj se je utisak o bujnosti njihova razvoja znatno poboljšao. Pesimizam prvog utiska sugerirao mi je valjda i prizor drugog, starijeg i mnogo većeg, ali skoro već sasvim mrtvog stabla na prvom dijelu puta u aranju, ispred klanca s napuštenim pustinjačkim špiljama. – Moj prijatelj Čeh, sa stanovišta svog nesalomivog optimizma, zasadio je uz svoj hram, u mnogo višem planinskom kraju, podivljalu snažniju podvrstu tog stabla koje mu raste kao jablan na radost vjernika, a osobito onog dobrog dayake koji je izvršio obred zasađivanja. (Bhikkhu ne smije sam kopati zemlju ni simbolički, da ne povrijedi koje “dahom obdareno biće.”) Postoji naime vjerovanje da će onaj tko sadi sveta stabla umrijeti. Čeh je utješio dayaku razjašnjavanjem da je to doduše točno, ali da ćemo i mi ostali poumirati baš isto tako kao i on koji stiče besmrtnu zaslugu presađivanjem i njegom svetoga stabla koje ga treba nadživjeti.
Sveto stablo bodhi je u srodstvu sa zmijama otrovnicama uopće i bez razlike. Otrovnica se raspoznaje po trokutastoj glavi nad suženim dijelom vrata. Dva kuta na bazi trokuta glave su izbočena, jer sadrže otrovne žlijezde. Iz vrha trokuta strši i poigrava tanak raskoljeni jezik kojim mnoge od tih zmija stalno za nečim tragaju, lebdeći lagano uzdignutom glavom u transu nad tlom po kojem se pokreću sporo i u ravnoj crti, bez “serpentina”. Po tom se prepoznaje i trag otrovnice u pijesku ili prašini. Upravo ovdje, u ovoj svetoj šumi, sam upoznao taj zanosni prizor promatrajući male zmije koje mi ponekad presijecaju put, s jedne strane džungle na drugu, ne krećući se nikada putem po dužini. Njihov je jezičac, tanak kao konac, žarko crvene boje kao titraj plamička iz iskre. – No, o zmijama ću pisati u jednom od kasnijih poglavlja. Tome jezičcu zmije liči tanko izduženje na vrhu širokog i okruglastog, srcolikog lista stabla bodhi, njegova neobičnost.
Umjesto sudjelovanja u zamršenom obredu obilaska svetog stabla, ja po zalasku sunca odlazim sa zdjelicom jasmina u svetište na vrhu crne stijene kojom se završava monumentalni put kroz svetu šumu. Do tog posljednjeg vrhunca vodi 70 kamenih stepenica iz velikog potaracanog dvorišta ograđenog sa blizu sto niša za meditaciju.
Na prostranom pravokutniku terase tog crnog kamenog vrhunca rala-hami je sagradio posrebreni hram. U beskraju tmastog gustog raslinja iz kojeg izranja, taj me hram i oblikom i veličinom podsjeća najprije na kašmirske “stambene brodove”, house-boats, ljetnikovce ukotvljene za turističku sezonu među plovećim vrtovima na jezerskim rukavcima oko Srinagara, a zatim na barokne belvedere europskih dvoraca. U sredini terase, obrubljene također srebrno obojenom zidanom ogradom, srednji je dio hrama prostran pravokutnik s ravnim krovom i po tri velika prozora sa uzdužnih strana, kakve na raskošnim kašmirskim brodovima zasjenjuju kosine prugastih tendi. Na sličnost s tim brodovima podsjećaju me i nešto niži polukrugovi na oba kraja – jedan je apsida a drugi ulazni trijem. Ta zaokruženja izazivaju usporedbu s baroknim belvederima europskih dvoraca, tim više što je cijela građevina izvana urešena ornamentima iz štuka, frizovima labudova i slonova, i figurama lučonoša i nosilaca žrtvenih košarica s voćem i cvijećem, te pratioca s lepezama od srebrnih dlaka – ornamentima tipičnim za indijsku hramsku arhitekturu. Stilsko rasplamsavanje rokokoa u buddhističku umjetnost unose (srećom prije portugalskog kiča) dalekoistočni elementi sijamske umjetnosti, čije je izvorno nadahnuće poteklo iz tehnike crvenog laka s pozlaćenim šiljcima na obrubu. Sijamski hodočasnici još i danas obljepljuju sveta mjesta tankim listićima zlata i srebra, a Indijci srebrne i zlatne opne, koje pripremaju posebne zanatlje, kujundžije, tucanjem zlata među dva lista mekog papira (takve se radnje mogu vidjeti u Benaresu), upotrebljavaju za ukras slatkiša i “pana” (betelova lišća premazanog vapnom i ispunjenog oraščićem erika-palme i duhanom za žvakanje; od ispljuvaka pana prizemlje indijskih gradova poprima svoju masnu crvenu boju). Smatraju da su plemeniti metali u hrani osobito zdravi za srce.
Sijamski efekat dodat je našem srebrnom hramu na vrhu crne stijene portalom na ogradi "palube" do kojeg vode stepenice iz chiostra u podnožju. Taj je portal nadsvođen lukom u obliku potkove na čijem je vrhu kao srebrna kruna mali ornament dagobe (spomenika sa relikvijama u obliku polukugle sa šiljatim tornjićem na vrhu), dok postrance u otvorenu pučinu neba strše dva zašiljena sijamska uha. Istom ornamentikom kozjih ušiju odlikuju se i sijamski kipovi Buddhe. U međunarodnom buddhističkom univerzitetu u Nalandi (Indija) susreo sam jednog bhikkhua s takvim neobičnim oblikom ušiju. Bio je izbjeglica iz Istočnog Bengala (Pakistana), iz kraja najosebujnije mješavine rasa na istočnom kraju Himalaja, čuvenog osobito po manipurskim ljepoticama u neobičnim plesnim haljinama, krinolinama u obliku bubnja od blještave svile. – Nasuprot svemu tome, jedino tipično obilježje cejlonskih Buddhinih glava, koje sam do sada mogao ponegdje zapaziti, jesu obične realističke klempave uši koje strše okomito iz lubanje, vjerojatno ne bez mističke simbolike Buddhina “božanskog sluha”. Cejlonci se inače ne odlikuju klempavim ušima, nego njegom "brkova" po rubu ušne školjke (motiv za intimnu toaletu Salvadora Dalija).
Pri zalasku sunca, u vrijeme kad se najradije sklanjam u osamljeni srebrni hram na vrhu crne stijene da izbjegnem šarenu vrevu predvečernjih objeda, kroz vrata koja ostavim otvorena, pritomljena svjetlost dopire do apside koja je po uzoru špiljskih hramova u Ellori uvijek tamna. Svjetlost izvana nalazi odbljesak jedino na pozlaćenom kipu Buddhe, koji je kopija čuvene skulpture iz Sarnatha, “Srnjaka”, blizu Benaresa, gdje je Buddho održao petorici učenika svoju prvu propovijed – “pokretanje kotača zakona”. Taj je događaj ikonografski simboliziran položajem prstiju obaju ruku u pokretu (mudra). Naslon prijestolja na kojem sjedi skrštenih nogu tvori veliku aureolu iza Buddhine glave. Ustanovio sam da efekti ikonografske umjetnosti tog remekdjela uključuju i primjenu u vježbanju kontemplacione vještine kojom se ovdje bavim, a možda je njegovo djelovanje i prvenstveno podešeno svrsi da posluži kao “znak” (nimittam) ili žarišna točka usredotočavanja pažnje u kontemplativnom stanju (samadhi). Da razjasnim plastički efekat koji to olakšava, potrebna je oduža digresija u područje umjetnosti kontemplacije.
* * *
U ranijim pismima o praksi kontemplacione vještine (dhanam) spomenuo sam da živa praksa u cejlonskoj buddhističkoj tradiciji već odavno ne postoji. Tu tvrdnju sada trebam bar djelomično ispraviti. Prvo što me je privuklo u svetu šumu gdje sada boravim, bilo je upozorenje jednog ranijeg posjetioca da tradicionalni način života u stilu indijskih ašrama ovdje uključuje i strogo vegetarijansku ishranu. Ni u tom pogledu ova sveta šuma nije jedini izuzetak. Kad sam došao ovamo, doznao sam da je maha-thero (starješina) učitelj kontemplacione vještine i da njeguje najstariju metodu poznatu u cejlonskoj tradiciji – kasinam, ili usredotočenje pažnje na obojeni krug promjera blizu jedne stope. Osnovni primjer te vrste je pathavi-kasinam, tj. simbol praelementa “zemlje”, okrugla ploča (mandalam) crvenkasto-smeđe boje. Cijeli je postupak pripreme tog sredstva koncentracije i njegove primjene opisan u Buddhaghosinu djelu Visuddhi-maggo toliko zornom ljepotom (okolnosti koje su se u kasnijoj cejlonskoj praksi izgubile i formalizirale) da sam već odavno želio pokušati primjeniti tu vrstu vježbe.
Vježba se sastoji u mirnom motrenju takve obojene (drvene ili papirnate) ploče ili kruga, uz ponavljanje (najprije glasno, a onda unutarnje) autosugestivne riječi ”pathavi, pathavi”, ili “zemlja, zemlja” i razvijanje e1ementarne predodžbe prostranstva tog “počela”, i bez kakvog pridodatka ili uplitanja fantazije. Težište je upravo u čistoći vidnog zora kasine. Vježbama ove vrste treba razviti pasliku, i to pozitivnu (iste, a ne kontrarne boje), i sposobnost da je zadržimo i reproduciramo kako i koliko dugo želimo. (Negativna paslika je u slučaju “zemlje” zelena, kontrarna crvenkastom originalu.) – I usprkos vrlo povoljnog sugestivnog djelovanja smirujuće riječi “zemlja, zemlja…” uskoro sam primjetio da pretežno crveni ton uzorka (kasina-mandalam) djeluje nepovoljno kao vidni nadražaj i da mi nesklonost prema njegovoj boji sprečava mogućnost da razvijem pozitivnu pasliku. Ostali predmeti ove vrste vježbi su krugovi čistih boja koji ne simboliziraju ništa. Tako sam promijenio nepovoljno obojeni krug za žuti, boju koja mi je mnogo prikladnija, iz niza asocijativnih razloga, kojih je, smatram, uvijek bolje biti svjestan da bismo ih lakše otklonili kad se pojave kao smetnje u vježbi.
Čuo sam ranije da se još ponegde na Cejlonu vrše vježbe ove vrste, obično u obliku najprimitivnijem i najopasnijem po posljedicama za vid teđo-kasinam, ili jednostavno motrenje Sunca (“žara”). Kod antičkih pisaca o Indiji nalaze se izvještaji o ovoj vrlo impresivnoj fakirskoj vježbi “golih mudraca”. Đaini su mi potvrdili da je vježba izvorno đainska i da joj prema tome nije svrha razvijanje psihičkih moći ili samadhi (to je sa Đainskog stanovišta nedopustivi užitak u spokojstvu, koji prigovaraju buddhistima), nego postupak asketskog mučenja tijela. Pasliku Sunca vrlo je lako postići, a njeno intenzivno trajanje konačno samo od sebe izaziva na više ili manje povoljnoj podlozi (primjetio sam to na pijesku) i pozitivne (narančaste) paslike. Motrenje Sunca pri izlasku i zalasku, kad je nadražaj najblaži, u primitivnom se vjerskom podneblju neminovno povezuje i sa arhetipskim ostacima kulta Sunca i vatre u indo-iranskim prareligijama. Zbog svih tih primitivnih okolnosti nitko mi nije ozbiljno ni spominjao "meditacionu praksu" ove vrste, osim što sam naišao i bio upozoren na nekoliko zastrašujućih primjera oštećenja vida zbog “kulta” teđo-kasine.
Ovdašnji maha-thero me je upozorio na razliku kasine “žuto” i kasine "svjetlost" (aloko) Čista svjetlost kao sredstvo usredotočenja pogleda je bezopasnija vježba, barem za oči, a može se vršiti prigodno motrenjem punog mjeseca ili jednostavnim projiciranjem blage svjetlosti.
Pomanjkanju zanimanja za kasina vježbe uopće, osobito kod stranaca i intelektualno nastrojenih “modernih” buddhista, razlog je uglavnom nerazumijevanje prave svrhe takvih vježbi. Početkom ovog stoljeća izdalo je englesko Pali Text Society prijevod knjige Manual of a Mystic, zbirku posve odrvenjelih formula jedne cejlonske škole gdje se je gajila ta metoda. Rukopis je star nekoliko stotina godina, a njegovo objavljivanje se je pokazalo posve beskorisno za praktične svrhe kao što je i znanstveno posve beznačajan dokument.
Meni je smisao kasina-bhavane odavno bio živ i jasan na osnovu podataka i sklonosti koje potječu pretežno sa posve druge strane, a koje su me navele i na izbor žute ploče. Razvijanje znaka kasine, na pr. mogućnost projiciranja žutoga kruga kadgod se hoće i bez prethodnog motrenja uzorka, a gdjekada i njegovo spontano izranjanje iz podsvijesti, treba olakšati produženje zadubljenosti duha i nepokolebljive pažnje i izvan vremena vježbi u strogom smislu. To je znak sabranosti kojega se pažnja može držati i u hodu. Iako su slučajevi onih koji su tu sposobnost razvili do te mjere danas vrlo rijetki, na Cejlonu se je zadržao običaj, koji spada u arhitekturu tipične pustinjačke kolibe, da svaka koliba mora imati i svoj “hodnik” (ćankamanam), puteljak dug desetak metara, po mogućnosti u obliku nadstrte verande i predsoblja kolibe, ili u sklopu propisno širokog dvorišta okolo naokolo kuće, posutog pijeskom (da isposnik u hodu ne bi oštetio raslinje i druga živa bića). Tako je “meditacija u hodu” postala najvidniji simbol monaškog zanata, iako je meni teško i zamisliti njeno pravilno korištenje u prosječnom slučaju, uključujući naravno i moj vlastiti slučaj. U pismima s pustinjačkog otoka osvrnuo sam se i ranije nekoliko puta na taj nadomjestak ozbiljnog njegovanja kontemplacione vještine i spomenuo da se sredstvima te vrste mogu poslužiti jedino poslije ozbiljne i naporne vježbe među četiri zida u posve mirnom sjedećem položaju tijela, koji nije lagan. Tako nastojim što dulje održati postignuto smirenje duha i olakšati postepeni prijelaz u prosječno površnije stanje svijesti.
Na izbor kasine žute boje navelo me je jedno neposredno opažanje koje dugujem svojim ranijim nebuddhističkim meditativnim navikama. To su pokušaji zadubljavanja u život prirode. Kao najprivlačniji prirodni znak kasine skoro svakome može se nametnuti upadno lijep cvijet. Promatrajući tropsko cvijeće u ovdašnjoj okolini i zadubljujući se namjerno u čisto motrenje pojedinih cvjetova, opazio sam da mi cvijet najtipičnijeg puzavca sa dubokom žutom čaškom i pet široko zaobljenih latica (5-10 cm u promjeru) neočekivano lako ostavlja pozitivnu pasliku iako redovno titravu i nepostojanu. Divni crveni cvijet hibiska, čija težina na dugoj nježnoj peteljci pridaje sjetan utisak njegovim usporenim pokretima, ostavlja zanimljivu smirenu i eliptično zaobljenu pasliku sasvim druge vrste, ali uvijek negativnu. – Tako uvježbavanje kasine može poslužiti produbljavanju užitka u smirenom motrenju prirode – ideja strana i daleka dogmatski pravolinijskom buddhizmu i kultu mrtve riječi. Usprkos tome, upozorenje na estetsku vrijednost ovih vježbi djeluje vrlo sugestivno, pogotovo na mlade izbjeglice iz svijeta zapadne kulture.
Ali zar i kulturna dobra ne mogu djelovati na kontemplativnu svijest isto tako povoljno kao i izrazi slobodnog života džungle? Ne samo likovna umjetnost u apstraktnoj pročišćenosti, nego, recimo, i mistička poezija Ibn Arabija, da spomenem primjer koji mi je upravo u najživljoj uspomeni. – Bolan je otpor pokoljenja druge polovice 20. stoljeća prema svemu što je okuženo dodirom ljudske ruke i ljudskog duha. To se osjeća i ovdje u pustinjaštvu. Nastojao sam da taj otpor razjasnim i opravdam s drugih gledišta u nekoliko kraćih osvrta (u člancima Existentialism and the Philosophy of Culture, u Shakti, New Delhi, June 1965. i Buddhism and Modern Thought, u The Buddhist, Colombo, 1967).
* * *
Tako mi je pozlaćeni sarnathski Buddho u ovdašnjem srebrnom hramu postao na prvi pogled zanimljiv kao kasinam. Kopija je u naravnoj veličini. Iza Buddhine glave je gladak krug veličine prosječne aureole, koji odgovara žutoj ploči kojom se inače služim u vježbama. Oko te aureole, koja sačinjava dio naslona Buddhina sjedišta, u širem krugu se ovija ornamentalni obruč u stilu duboreza kojim je aureola proširena i učvršćena u okvir naslona.
Pokušao sam u tišini i sjeni hrama promatrati tu skulpturnu cjelinu najprije otvorenim, a onda zatvorenim očima. Kontrast pozadine s aureolom prema istobojnom ali blago osjenčanom Buddhinu liku, u razmjerima povoljnim za koncentraciju pogleda na cjelinu, znatno olakšava postizanje poželjnog učinka. U paslici prvi plan (statua) ostaje u pozitivnoj boji (svijetlo-žutoj) dok ravna ploha naslona u pozadini neutralizira negativne efekte, pri čemu odnos glatkog i izrezbarenog kruga nakon pomnijeg promatranja izaziva, kad se oči zatvore, privid kružnog kretanja u odbljescima prelaznih boja, od žute do plave, a ponekad se rub aureole izdiže u paslici kao puni Mjesec prije Buddhina lika.
Primijetio sam već u ranijim vježbama vrijednost dvaju pomoćnih sredstava za izazivanje pozitivne paslike: 1. Žuti predmet se najvjernije odražava kad je bijelo obrubljen pred prostranom tamno-smeđom pozadinom. 2. Izvor svjetlosti treba biti iza promatračevih leđa. Ako je iza promatranog predmeta, onda pogoduje negativnoj paslici i kad je sam predmet zaklonjen i zasjenjen od izvora svjetlosti (na pr. ispod prozora). Najvažnije je da kasinam ostane u što blažem i tamnijem osvjetljenju. To otežava stvaranje prvog efekta nepoželjne negativne paslike, ali tim pouzdaniji postaje efekt pozitivne paslike koji se oblikuje postepenim vježbanjem. Na tu važnu okolnost vježbe upozorio me je jedan ovdašnji stari pustinjak s najbogatijim dugogodišnjim iskustvom.
* * *
"Kašmirski brod" na vrhu crne stijene po svojoj glavnoj namjeni nije hram nego sima, prostorija koja bi po mogućnosti trebala biti ograničena vodom. Tu vodenu granicu obično simbolizira kanta vode postavljena na jedan od graničnih kamena pred ulazom, po kojima se raspoznaje područje sime. Tu se održavaju interni sastanci potpuno zaređenih bhikkhua, redovno dva puta mjesečno, na praznik (poya) punog i mladog Mjeseca. Ta se dva blagdana nazivaju uposatha. Na tim se sastancima sanghe (uže "zajednice") u simi recitira 227 propisa redovničke discipline, pati-mokkho (naravno u skraćenom obliku, tako da se nabroje samo naslovi poglavlja, a ne i paragrafi sadržani u njima) i ispovijedaju prekršaji. Ta buddhistička “ispovijed” ne sliči ni po čemu katoličkoj, nego je i ona svedena na praznu formulu kojom redovnik redovniku “ispovijeda” da je počinio “mnoge i teške prekršaje” iz svih poglavlja pati-mokkhe, izuzev četiri najteža prekršaja za koje je sankcija doživotno isključenje iz reda. Ti su prekršaji: spolno općenje; namjerna, zakonski kažnjiva krađa; umorstvo ljudskog bića pod bilo kojim okolnostima, i lažno hvalisanje posjedovanjem magijskih ili okultnih moći i sposobnosti.
Ta se “ispovijed” obavlja prije recitiranja pati-mokkhe, tako da dva i dva redovnika čučnu na po jednu hasuru i dva puta ponove isti ritualni dijalog priznanja i kajanja zamjenjujući uloge. Time je bhikkhu za svoje prijestupe pravila opravdan pred zajednicom. Za laike važi jedino panća-silam ili pet vrlina. Tim jednim službenim obredom u hramu (ili blagovaonici) vjernik se obvezuje da će se “vježbati” ili nastojati da se vlada što dosljednije prema tim pravilima. Pored te moralne pomoći zna se da važi jedino pravilo: “Svatko je nasljednik vlastitih djela”.
U slučaju da negdje ne postoji posebno “omeđena” prostorija sime, sastanak redovnika po izuzetnoj potrebi, ad hoc, može se održati jedino u vodi. Dva takva “konklava” ostat će mi u živoj uspomeni zbog svoje slikovitosti. Budući da tada još nisam bio potpuno zaređen, promatrao sam ih iz dostojne udaljenosti s morske obale.
Na izmaku ritualnog “razdoblja kiša”, od srpnja do listopada, kad redovnici borave u samostanima, ili uopće na određenom i ograničenom mjestu, bili smo pozvani na svečanosti darivanja redovničke odjeće, uobičajenu na kraju razdoblja kiša, prije razlaza u novo razdoblje nomadskog života, na udaljeno mjesto nedaleko od krajnje jugoistočne obale Cejlona. Na putu do tog mjesta prošli smo blizu nastambi dvojice mladih pustinjaka, jednog Američana i jednog Nijemca, koji su se na tom dijelu obale povukli u potpunu osamljenost. Oni su nam se pridružili na polasku, a na povratku smo ih otpratili do spilja na obali. I na jednom i na drugom mjestu prisutni su bhikkhui zagazili u more do određene udaljenosti od obale (desetak metara) i tako održali kratki sastanak. U prvom slučaju, rano poslije podne pod vedrim nebom na seoskoj pješčanoj plaži, grupa je djelovala vrlo slikovito. Voda je bila plitka, ali je ipak jedino mahathero našeg pustinjačkog otoka izišao iz vode s potpuno suhim ogrtačem koji je bilo dovoljno zadignut do koljena. Na drugom je mjestu bilo mnogo dramatičnije. Pustinjakova špilja je bila prilično visoko nad obalom. Pješčani sprud se je spuštao strminom oko stotinu metara, a dalje je zaljev bio presječen visokim i oštrim stijenama. Bio je potreban posebni vodič iz sela da ih odvede na podesno mjesto iza stijena. Na nebu su se naglo gomilali crni oblaci. Dug i snažan pljusak nas je srećom uhvatio tek kad smo u žurnom povratku stigli nadomak seoske ceste, gdje su nas čekali automobili.
* * *
U kamenom potaracano veliko dvorište ispod srebrnog hrama, obrubljeno chiostrom od stotinu niša za meditaciju i sklonište od kiše za posjetioce, skupljaju se svake večeri dayake na propovijed. Na obične dane propovijed i recitiranje pirita (starodrevnih pjesama iz najranije Buddhine zajednice, kojima se pripisuje magično djelovanje “zaštite” od svakog zla) vrši se iz četverokutnog kamenog paviljona u dvorištu, gdje posjedaju maha-thero, glavni propovjednik i "kor" pustinjaka. Nakon početnog obreda silam (zavjeta pet moralnih vrlina), maha-thero ili njegov zamjenik održi kraću propovijed, a za tim se recitira jedan odlomak Sati-patthana-sutte, osnovnog Buddhina govora o njegovanju kontemplacione vještine obuzdavanjem osjetila (uključivši razum, koji je šesto, koordinaciono osjetilo). Poslije te ceremonije odlaze svi redovnici osim jednog mlađeg samanere, koji ponovno recitira, u prijevodu na sinhalski jezik, dio Buddhina govora koji je kor odrecitirao u originalnoj pali verziji.
Na dva mjesečna praznika uposatha (punog i mladog Mjeseca) taj je večernji obred mnogo duži i svečaniji. Redovnici i upasake (“privatni sveci”) koji ovdje trajnije borave, skupljaju se u veću dhamma-salu u zgradi koja ispunja jednu polovicu dvorišta. Ta sala ovdje sliči manjoj sudnici u velegradskim “palačama pravde”. U pročelju je u uzdignutoj ogradi katedra sa ornamentalnim sjedištem u duborezu (propovjednik uvijek sjedi s pogledom ustaljenim na lepezu koju drži pred sobom kao otvorenu knjigu). Ispod te ograđene propovjedaonice smješten je pod pravim kutom stol sa isto tako svečanim naslonjačem za pomoćnika koji čita pali tekst odsječka iz Visuddhi-magge (“puta pročišćenja”) koje glavni propovjednik komentira. Oko tih dvaju svečanih sjedišta ostali redovnici sjede hijerarhijskim redom za polukružnim stolom koji zatvara taj dio prostorije. Iza njihovih leđa je niska ograda izvan koje, u dnu sale, sjede domaći upasake, a i sadhui (“dobri ljudi”, također “privatni sveci” izvana) koji na ove svečane dane često dolaze kao gosti s velikim skupinama dayaka. Laici slušaju propovijed izvana, iz niša na rubu dvorišta kroz otvorene prozore osvijetljene dhamma-sale.
Vanjski zid ovog velikog chiostra, koji donekle djeluje i kao kupališni bazen, sa po jednim okruglim prozorčićem u obliku simboličkog kotača s osam prečki na svakoj kabini, a i vrh crne stijene koja se izdiže iz njegove pozadine, sačinjava završetak glavne aleje opisane u ovom poglavlju, a ujedno i arhitektonsku ogradu i branu pred glavnim polukrugom monaških izbi (kuti) u pozadini stijene te puteljka koji se odatle dalje granaju do nekoliko još udaljenijih kuti, među koje spada i moja koliba. Na početku svih tih lijepih puteljaka kroz džunglu i šumu nalaze se drvene tablice s razjašnjenjem da su to putevi samo za svamije (redovnike).
S lijeve strane te velike pred-samostanske zaravni, odakle se grana i moj puteljak kroz srebrnastu uvalu niske džungle, nalazi se još jedan kratak i širok ogranak glavnog puta koji ne spada u clausuru. On zakreće u uspon ispred prvog od pet mostića od brvna i kamena preko kojih vodi put do moje kuti. Posljednji ogranak slobodnog puta uzdiže se uz drugu, pribrežnu stranu gde se nalazi mali hram, a dalje iznad njega dvorište maha-therine kuti. Po stepenicama koje postaju sve strmije stiže se konačno do druge, pobočne crne stijene, koja je izgrađena u posebno svetište. S prednje strane stijena je izglačana u tamnu ploču oblog obruba koji se sužava prema vrhu. Na vrhu je mala posrebrena dagoba i svjetionik. Stijena i po prirodi ima oblik Lanke, otoka Cejlona, te krupne, svakim obiljem prirode nadarene kapi kopna što se s ovog ekvatorskog ruba spušta u plavetnilo oceana neograničenog sve do Južnog pola. Na ogromnoj površini stijene urezan je sve do prirodnog ruba mramorno izglačan geografski lik Lanke, a u njega uklesan, sinhalskom "glagoljicom" tekst ovdje najomiljenijeg Buddhina govora, Sati-patthana-suttam. Na kamenom stolu ispod te svete zemljopisne karte rasprostrte su ornamentalne hrpice svježeg cvijeća, a u hrapavi rub donje obale na stijeni utaknute sitne žiže tamjanovih štapića. Prostrano dvorište od crnog kamena natkriljeno je šumom koja se diže u prostranstvo iznad tog do okosnice ogoljelog kamena.
Dva skromnija ognjišta vjerske svagdašnjice nalaze se pred zaokretom ovog hodočasničkog puta, blizu samostanskog predvorja. Najprije dana-sala, manja potkrovljena prostorija gdje se pustinjaci skupljaju na rani jutarnji i dva poslijepodnevna čaja, gdje gosti i poneki od domaćih jedu svoje glavne obroke da ne nose hranu u kolibe. Tu se zadržavaju i poslije obroka da bi žvakali “bulat” (indijski “pan”), betelovo lišće premazano vapnom, ispunjeno duhanom i oraščićem erika-palme. U usporedbi s “čašicom razgovora” kod nas ovaj bi se istočnjački običaj mogao nazvati izrazom dosljednijim stvarnosti – "ispljuvak razgovora". Predvečer, kad stigne družina dayaka za slijedeći dan, nekolicina najprije dođu ovamo da se jave, da izruče “gilan-pasa” (“bolesničku okrepu”) koja se sastoji od sitnih dnevnih potrepština, čaja, šećera, začina, i najvažnije, petroleja i kokosova ulja za uljanice u svetištima i oko njih. Na povratku preuzimaju široku plitku košaru s bočicama i zdjelicama za serviranje sutrašnjih obroka svakome posebno, oko 12 egzotičnih servisa.
Malo iznad te dana-sale nalazi se minijaturni hram gdje se zapravo obavljaju svi poluslužbeni obredi (službenih ni nema, jer je Buddho vjeru u obredne čine, bez koje ipak ne može biti religije, proglasio “smetnjom ograničenja moralnim i obrednim pravilima” (sila-bata-paramasa). Taj je hram smješten zapravo u nusprostoriji gostinjske izbe. Opisao sam u pismu o “Kozaku iz Vječnosti” kako su obredna mjesta u ovdašnjim samostanima i hramovima često stisnuta poluslužbeno u nusprostorije. (To osobito važi za “panoptikume” indijskih bogova, osobito vaišnavskog kulta, kojima se buddhistički vjernici utječu u nevoljama protiv kojih Buddhino krajnje utočište, nibbanam, nije podesna zaštita.) Naravno da se ni u pustinjačkom “džepnom hramu” (“punći-vihara” kako sam ga ja ovdje nazvao) ne nalaze simboli ni idoli nebuddhističkih božanstava. Glavni obred, simboličko prinošenje hrane, vrše sami dayake uz pomoć upasake, laika koji je odgovoran za dana-salu. Stari samanero “Laoce” odnosi pred večer u taj hram gilan-pasa, “bolesničku okrepu” koja se sastoji od nekoliko čaša čaja i šerbeta, te list betela s narezanim oraščićem uz cvijeće i tamjan. Ostali ovdje, kao i na drugim mjestima, mogu vršiti mali-pudu, ili izraz poštovanja prinošenjem cvijeća. Odbijanje i tog obrednog čina u hramovima je rijetka pojava među redovnicima, ali ne i zazorna, nego radije obrnuto, izraz strože asketske revnosti, ili pretjerane buddhističke ortodoksije. Jedini obred koji bi trebao biti službeni čin za stanovnike svete šume jest izražavanje poštovanja starješini, maha-theri, opisanim dijalogom, nakon posljednje zdjelice čaja, mada ni u tome u pustinjačkim okolnostima života nema strogosti.
Kad u granicama mogućnosti obavim i taj obred, vraćam se prije mraka u svoju kolibu, udaljenu blizu pola kilometra od glavnog hramskog i pustinjačkog naselja, spomenutim puteljkom, preko četiri mostića, kroz džunglom obrašten rukav doline koji se sužava prema izvoru rječice među brežuljcima s obaju strana. Džungla me sprečava da pronađem taj izvor u zaleđu svog cvjetnog dvorišta i skrovitog kupališta u podnožju. Put završava pred mojom kolibom. U večernjoj smirenosti pijeskom posutog dvorišta, miljama daleko od puteva i veza sa selima, uživljavam se u istinu Laoceove izreke: "Najviša vrlina sliči dolini.”