Budizam
Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
PLODOVI ISPOSNIČKOG ŽIVOTA
Uvodne napomene
Glavni razlog zbog kojeg sam odlučio da prevedem ovaj Buddhin dugi govor sadržan je u VI poglavlju (u mojoj podjeli teksta zbog preglednosti). Taj dio govora sadrži najpotpuniji postojeći opis četiri osnovna stepena kontemplativnog zadubljenja, đhanam (rupađđhana u terminologiji kasnijih skolastičkih klasifikacija). Uz osnovnu formulu svakog stepena, koja se ponavlja u mnogobrojnim drugim tekstovima, ovdje je (u drugom stavku) osobito naglašen princip ne-ekstatičnosti tzv. buddhističke “meditacije” za razliku od srodnih postupaka u ostalim religijama i sistemima yoge. Taj ne-ekstatički princip zadržavanja sabrane (samadhi) i zadubljene (đhanam) pažnje “upravo na ovom tijelu” istaknut je kao polazni kriterij za sve vrste “oplemenjivanja” duha (bhaana) opisane u Buddhinim govorima o “uspostavljanju postojane pažnje” (sati-patthanam), u uputi da treba u svakom slučaju promatrati “tijelo u tijelu, osjećaje u osjećajima, svijest u svijesti, i predmete svijesti (dhamma) u samim tim predmetima” — ne uznoseći se u “više sfere” i ne težeći za stanjima “prazne svijesti”, koja je sa stanovišta Buddhine negacije stalne i supstancijalne duše isto tako proturječna pretpostavka kao i sa stanovišta moderne “psihologije bez duše”.
Treći stavak formulacije svakog stepena sadrži specifičnu metaforu koja se odnosi na opis psihofiziološkog doživljaja, osjeta i čuvstva. Taj je opis — barem u fiziološkom pogledu — razjašnjiv jedino sa stanovišta općeg indijskog sistema kundalini-yoge, kako sam to pokušao da razjasnim u poglavlju “Ðhanam, apstraktna umjetnost buddhističke kontemplacije II. Praksa“.
Drugi razlog za izbor ovog govora je opširna razrada moralnih pretpostavki i kvalifikacija neophodnih za pravilan i zdrav put asketskog pročišćenja i oplemenjenja (visuddhi-maggo). Razrada tih moralnih pretpostavki (silam) preuzeta je u ovaj (drugi po redu) govor u zbirci dugih govora iz prethodnog prvog govora, “o Brahminoj mreži” (Brahma-đala-suttam), čiji je drugi dio posvećen spoznajno-teorijskoj problematici, a poglavlje o moralnim principima je podijeljeno u tri dijela — kratak, srednji i dug opis vrlina. Zbog toga ponavljanja sam odlučio da u ovom prijevodu skratim treće, dugo poglavlje o vrlinama na bitnu strukturu, a da izostavim duge liste u kojima se nabrajaju zanati, igre i zabave u staroj Indiji. Po tim je dugim listama Brahma-đala-suttam jedan od najzanimljivijih tekstova za etnografsko proučavanje indijske gradske civilizacije polovinom prvog tisućljeća pre n.e.
U vezi s tim tako skraćenim poglavljem o moralnim vrlinama jedno važno upozorenje. Danas je, na žalost, još više nego u ranijim pokoljenjima u Evropi, interesovanje za štokakve oblike yoge i “meditacije” u mlađem naraštaju, u kojem se osjeća neosporno živo buđenje religioznih pobuda, izgubilo neke temeljne kvalitete. Mutni okultistički interes (bitno ekstatičan i “transcendentalan” u lošem engleskom značenju te banalne riječi) združuje se s kultom droga, s obnovom najopasnijih dekadentnih oblika antičkih dionizijskih “misterija”. Zbog toga bi trebalo da bude važno i sa stanovišta zdravog okultizma, pa čak i u prirodoznanstveno orijentiranoj akademskoj parapsihologiji, upozoravati da je sistem kundalini yoge (u eksplicitnom ili implicitnom smislu), o čijem aktiviranju se ovdje radi, izrazito i iz osnova fiziološki dio živčanog sistema, koji se lako dade podražavati umjetno u svim svojim latentnim funkcijama, ali postizanju ozbiljnih duhovnih rezultata to može i mora jedino znatno škoditi. Onima koji se nalaze pred tim problemom — bez obzira na to koliko su i s koje strane zainteresovani i za buddhizmu u biti stran okultizam — želim posebno da preporučim knjigu Rudolfa Steinera “Kako se stiču saznanja viših svjetova?” (predratni prijevod. Originai nosi nasiov “Wie erlangt man Erkenntnisse der höheren Welten?”; novije izdanje, Verlag Freies Geistesleben, Stuttgart, 1961). U toj su knjizi s okultističkog stanovišta data ozbiljna upozorenja o ubrzanoj degeneraciji karaktera Ijudske ličnosti ako se u razvoju ne teži za krajnjom moralnom čistotom sredstava i ciljeva. Steinerova razrada čini mi se zanimljiva i po tome što se izrazitije od redovnih indijskih prikaza osniva na nekim važnim buddhističkim pretpostavkama puta pročišćenja, iako tu koincidenciju Steiner tek nerado priznaje u jednoj bilješci.
Posljednji dio ovog Buddhina govora o vrlinama isposničkog života (pogl. VII u ovom prijevodu) raspravlja na svoj arhajski način i o parapsihološkim epifenomenima duhovnog razvoja. U bilješkama uz taj dio želio sam da ukratko upozorim na pretežno kulturno-historijski, a ne aktualno-okultistički značaj tih standardnih opisa magijskih moći i vjerovanja koja nisu specifična za buddhizam, a tim povodom da ukažem i na Buddhinu insistenciju da i u te stereotipno indijske opise uključi odlomke svoga učenja s dubljim smislom pronicanja u strukturu čovjekove moralne prirode i, konačno, pronicanja u posljednja filosofska pitanja o smislu i vrijednosti egzistencije.
Govor o plodovima isposničkog života (Samanna phala sutta)
iz zbirke dugih govora (Digha-nikāyo, 2)
I
Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio u gradu Rađagaham, u mangovom gaju dvorskog liječnika Đivaka, s velikom družinom svoga prosjačkog reda, hiljadu dvesta pedeset redovnika.
Bio je praznik bijelog lotosa, veče punog mjeseca petnaestog dana u četvrtom mjesecu. [101] Vladar Māgadhe, Ađatasattu, sin kraljevne iz Videhe, sjedio je na gornjoj terasi dvora okružen dvorjanima. U tom prazničnom raspoloženju kralj Ađatasattu izreče ovaj hvalospjev:
“Ah, kako je ugodna, gospodo, ova mjesečinom obasjana noć! Ah, kako je lijepa, gospodo, ova mjesečinom obasjana noć! Ah, kako je divna, gospodo, ova mjesečinom obasjana noć! Ah, kako je blaga, gospodo, ova mjesečinom obasjana noć! Ah, kako dobro znamenje, gospodo, nosi ova mjesečinom obasjana noć! Kojeg isposnika ili brahmana da posjetimo danas da nam razblaži duh?”
Kad je to izrekao, jedan dvorjanik oslovi vlada ovako:
“Veličanstvo, Purano Kassapo je poznat i slavan predvodnik zajednice brojnih sledbenika i učenika, vrlo ugledan, čuven nadaleko, odavno se odvratio od domaćeg života i dosegao duboku starost. Neka vaše veličanstvo posjeti toga Purana Kassapa, on će mu razblažiti duh.”
Te je riječi kralj saslučao šutke. (Ostali dvorjanici istim riječima preporučuju vladaru da posjeti druge čuvene učitelje: Makkhalija Gosala, Ađita Kesakambala, Pakudha Kaććayana, Sauđaya Belatthiputta, Nigantha Nataputta.)
Tom je zgodom i dvorski liječnik Đivako sjedio blizu kralja Ađatasattua i šutio dok ga kralj ne upita:
“A zašto ti, dragi Đivako, šutiš?”
“Veličanstvo, u mojem mangovu gaju boravi Blaženi, usavršeni, potpuno budni, s velikom družinom svojega prosjačkog reda, hiljadu dvjesta pedeset redovnika. O tom se blaženom Gotami širi ovakav dobar glas: ‘Doista, on je blažen i usavršen, potpuno probuđen; postigao je ispravno znanje i vladanje, dobro je upućen znalac svijeta, nenadmašivi vodič ljudi koje treba obuzdati, učitelj bogova i ljudi, učitelj bogova i ljudi, budan i blažen’.”
“Onda, dragi Đivako, naredi da se opreme slonovi za jahanje.”
“Da, veličanstvo”, odvrati Đivako, pa naredi da se opremi petsto slonica i slon na kojem je vladar običavao jahati, te saopći kralju:
“Veličanstvo, slonovi su pripremljeni za jahanje. Ako želiš, možemo poći.”
Tada kralj Ađatasattu naredi da se petsto žena [102] smesti na petsto slonica, a on uzjaše svog slona, pa praćen lučonošama s velikim kraljevim počastima otiđe iz Rađagahe u mangov gaj dvorskog lječnika Đivaka.
Kad se kralj približio mangovu gaju, obuze ga strah, trepet i jeza. Tako ustrašen , uzbuđen i naježen reče Đivaku:
“Da me ti, dragi Đivako, ne varaš i ne zavodiš? Da me ne nameravaš izdati neprijateljima? Kako to da se u tako velikoj družini prosjačkog reda od hiljadu dvesta pedeset redovnika ne čuje da ko kihne, niti da se zakašlje, niti da se bilo kako oglasi?”
“Ne boj se, maha-rađa! Ja tvoje veličanstvo niti varam, niti zavodim, niti ću ga izdati neprijateljima. Približi se, maha-rađa! Eno tamo u kružnoj vorani sjaju svetiljke.”
I tako kralj Ađatasattu nastavi da jaše na slonu dokle je put bio prohodan za slonove, a zatim sjaše i pešice se približi vratima okrugle dvorane, pa upita Đivaka:
“A gde je Blaženi?”
“Blaženi je, maha-rađa, onaj što sedi pored središnjeg stupa, okrenut prema istoku, okružen družinom isposnika.
Tada kralj Ađatasattu pođe prema Blaženome, ali se zaustavi sa strane i zagleda se u družinu isposnika, tihu, potpuno tihu, kaobistro jezero, a zatim izusti u zanosu: “O, kad bi i moj sin Udayi Bhaddo mogao da doživi takav mir kao ova zajednica prosjaka!”
“Zanosiš li se to, maha-rađa, kud te srce vuče?” oslovi ga Buddho.
“Drag mi je, gospodine, kraljević Udayi Bhaddo. Želim mu da doživi takav mir kao ova zajednica prosjaka.”
II
A zatim kralj Ađatasattu pozdravi Blaženoga, pa sklopljenim rukama oda počast prosjačkoj zajednici i sjedne sa strane.Sjedeći tako, oslovi Blaženoga:
“Želio bih, gospodine, da Blaženoga nešto upitam, ako Blaženi pristaje da mi odgovori.”
“Pitaj, maha-rađo, šta god želiš!”
“Postoje, gospodine, raznovrsna zvanja kao što su vodiči slonova, goniči konja, vozači kola, strijelci, zastavnici, vojskovođe, komornici, velikaši, kraljevići, glasnici, veliki borci i ratnici, posluga, kuhari, brijači, kupališna posluga, cvijećari, perači rublja, tkalci, košaraši, tkalci, računovođe, blagajnici i druga slična zvanja. Oni koji ih vrše uživaju neposredno, već u ovom životu, vidljiv plo svoga rada za vlastitu korist i sreću, za korist i sreću svojih roditelja, žene i djece, prijatelja i drugova. Oni prinose darove isposnicima i brahmanima za duhovnu dobrobit, pa time ističu nebesko blaženstvo. A možeš li mi ti, gospodine, pokazati plod isposničkog života isto tako neposredno vidljiv u ovom životu!”
“Priznaješ li, maha-rađa, da si to pitanje postavljao i drugim isposnivima i brahmanima?”
“Priznajem, gospodine.”
“Onda nam reci, maha-rađa, ako ti nije neugono, šta su ti na to odgovorili.”
“Nije mi, gospodine, neugodno govoriti u prisutnosti Blaženoga i onih koji su mu dolični.”
“Onda govori, maha-rađa.”
“Jedanput sam, gospodine, posjetio Purana Kassapa. Pozdravio sam se s njim prijateljski, pa sam nakon prijaznog i učtivog razgovora sjeo sa strane (i postavio isto pitanje). Na to mi je Purano Kassapo odgovorio ovako: ‘Onaj ko djelo izvrši ili naredi izvršenje, ko kolje ili naredi pokolj, ko pali ili naređuje palež, ko izaziva jad i nevolju, ko zastrašuje ili naređuje zastrašivanje, ko ubije živo biće, ko otima ono što mu ne pripada, ko je provalnik, pljačkaš, kradljivac, ko napada iz zasjede, ko je preljubnik, lažljivac, taj čineći tako ne počinja zločin. Ko bi točkom oštrim kao britva sasjekao sva živa bića na zemlji na jednu gomilu, time se ne bi ogriješio niti bi trebalo da ispašta. Ko bi išao južnom obalom Gange koljući i ubijajući, sjekući i naređujući sječu, paleći i naređujući palež, ni taj se ne bi time ogriješio niti bi trebalo da grijeh ispašta. A ako bi pošao sjevernom obalom Gangedijeleći darove, prinosćei žrtve i propisujući darivanje i žrtvovanje, time ne bi postao zaslužan niti bi stekao zasluge. Darežljivošću, obuzdanošću, suzdržljivošću, istinoljubivošću čovjekne postaje zaslužan niti stiče zasluge.” — Tako mi je, gospodine, Purano Kassapo, kad sam ga upitao zavidljiv plod isposničkog života, objasnio učenje o nedjelatnosti. Kao kad bi neko upitan za mangov plod objasnio šta je krušni plod ili obrnuto, isto je tako Purano Kassapoupitan za vidljiv plod isposničkog života objasnio učenje o nedjelatnosti. A ja sam tada pomislio: ‘Kako bi čovjek na mojem položaju mogao i pomisliti da prigovori isposniku ili brahmanu koji boravi u njegovoj zemlji?’ Zato nisam ni pohvalio ni prekorio riječi Purana Kassapa. Mada sam bio nezadovoljan, to nezadovoljstvo nisam izrazio, nego sam, ni prihvaćajući ni odbijajući njegov govor, ustao i otišao.” [103]
Jedanput sam, gospodine, posjetio Makkhalija Gosala… i postavio mu isto pitanje…, a on je odgovorio ovako: ‘Ne postoji, maha-rađa, ni uzrok ni povod izopačenosti bića. Bića su izopačena bez uzroka i povoda. Ne postoji ni uzrok ni povod pročišćenju bića. Bića se pročišćuju bez uzroka i povoda. Ne postoje ni vlastita djela, ni tuđa djela, ni ljudska djela. Ne postoji ni snaga ni moć, ni ljudska izdržljivost ni ljudski napor. Sva bića, životinje i biljke, [104] sve što živi, nema ni vlasti ni moći, ni snage, nego sudbina razvrstava i preobražava bića u šest postojećih rodova gdje doživljavaju radost i bol. Postoji 1.400.000 glavnih vrsta rođenja i još 6.000 i još 600. Postoji 500 vrsta djela i još 5 vrsta i još 3 vrste, a postoje i djela i poludjela. Postoje 62 postupka, 62 djela kosmičkih razdoblja, 6 ljudskih tipova [105], 8 stadija ljudskog života, 4.900 zanimanja, 4.900 vrsta beskućnika, 4.900 zmijskih boravišta, 2.000 sposobnosti, 3.000 čistilišta, 36 vrsta prašine, 7 vrsta maternica za svjesna bića, 7 vrsta maternica za nesvjesna bića, 7 vrsta maternica za nesputana bića [106], 7 vrsta bogova, 7 vrsta ljudi, 7 vrsta đavola, 7 velikih jezera, 7 ponora i 700 ponora, 7 vrsta snova i 700 vrsta snova, 8.400.000 velikih razdoblja nastanka i propasti svijeta. Prolazeći kroz ta razdoblja i preporađajući se u njima, budale će kao i mudraci dostići kraj patnje. Zato nije tačna tvrdnja: ovom vrlinom ili ovim obredom, ili ovom askezom, ili ovim isposničkim životom postići ću da mi dozrije još nedozreli plod djela, ili ću opreznim postupkom otklonitiposljedice djela. Isto tako, nije moguće ograničiti mjeru radosti i bola u toku preporađanja, niti je smanjiti niti povećati, ni uzvisiti ni poniziti. Kao što se klupko konca, ako se baci, kotrlja dok se ne razmota, isto tako će i budale kao i mudraci, prolazeći kroz ta razdoblja i preporađajući se u njima, doseći kraj patnje.’ Tako mi je, gospodine, Makkhali Gosalo, kad sam ga upitao za vidljiv plod isposničkog života, objasnio učenje o pročišćenju putem preporađanja…
Jedanput sam, gospodine, posjetio Ađita Kesakambala… i postavio mu isto pitanje…, a on mi je odgovorio ovako: ‘Ne postoji, maha-rađa, ni dar, ni žrtva, ni prinošenje žrtve; ne postoji dozrijevanje ploda ni dobra ni zla djela; ne postoji ni ovaj ni onaj svijet, ni otac ni mati, a ne postoje ni bićanastala sama od sebe. Ne postoje na sijetu ni isposnicini brahmani koji su idući uzvišenim putem dostigli uzvišeni cilj, koji su sami spoznali i prozreli ovaj i onaj svijet, pa ga objašnjavaju drugima. Čovjek se sastoji od četiri velika počela, [107] a kad proživi svoj vijek, ono što je zemlja u njegovu tijelu vraća se zemlji, voda vodi, toplota toploti, uzduh uzduhu, a osjeti se raziđu u prostoru. Četiri čovjeka, a nosila peta, odnose mrtvaca. Opijelo se vrši do lomače. Tamo od njega preostanu bjele kosti, a žrtveni darovi svrše u pepelu. Nauk o darivanju je zaglupljivanje, prazna je laž brbljanje onih koji propovijedaju učenje o smrti i svrsi. I budale i mudraci,kad im se raspadne tijelo, bivaju uništeni i stradavaju, poslije smrti višene postoje.’ Tako mi je, gospodine, Ađito Kesakambalo, kad sam ga upitao za vidljiv plod isposničkog života, objasnio učenje o uništenju…
Jedanput sam, gospodine, posjetio Pakudha Kaććayana… i postavio mu isto pitanje…, a on mi je odgovorio ovako: ‘Ovih sedam stvari, maha-rađa, nisu proizvedene niti spadaju u red proizvedenih stvari, nisu stvorene niti pripadaju nekom stvoritelju, jalove su, strše kao hridine, čvrste kao stupovi. Niti se pokreću, niti se mijenjaju, niti škode jedna drugoj, niti može jedna učiniti išta da drugu usreći, ili unesreći, ili i usreći i unesreći. Kojih je to sedam? Čvrsta tvar, tekuća tvar, toplotna stvar, plinovita tvar, radost i bol, a životni duh je sedmi. Zato nema ni ubojice ni onoga ko naređuje ubijanje, [108] ni onoga ko sluča ni onoga koga treba slušati, ni onoga ko shvaća ni onoga ko razjašnjava. Kad neko nekom britkom sabljom odsiječe glavu, time niko nikoga nije lišio života, a sablja samo propada kroz raspon između sedam tvari.’ Tako mi je, gospodine, Pakudho Kaććayano, kad sam ga upitao za vidljiv plod isposničkog života, na drugi način objasnio nešto drugo…”
Jedanput sam, gospodine, posjetio Nigantha Nataputta… i postavio mu isto pitanje…, a on mi je odgovorio ovako: ‘Nesputani (nigantho) je, maha-rađa, obuzdan četvorostrukom obuzdanošću. On je spriječio sve zapreke, stegnuo sve zapreke, stresao sve zapreke, zahvatio sve zapreke. [109] Budući da je tako obuzdan četvorostrukom obuzdanošću, zato se naziva nesputanim, zato se kaže da je nadišao sam sebe, da vlada sobom, da je sam sebe ustalio.’ Tako mi je, gospodine, Nigantho Nataputto, kad sam ga upitao za vidljiv plod isposničkog života, objasnio četvorostruku obuzdanost…” Jedanput sam, gospodine, posjetio Sunđaya Belatthiputta… i postavio mu isto pitanje…, a on mi je odgovorio ovako: ‘Da me pitaš postoji li drugi svijet, a ja da smatram da postoji, onda bih ti odgovorio da postoji. Ali ja ne smatram ni da je ovako ni da je onako, ni da je drukčije, ni da nije tako, ni da nije istina da nije tako. Da me pitaš ne postoji li drugi svijet ili da li drugi svijet i postoji i ne postoji, ili da li drugi svijet niti postoji niti ne postoji… postoje li bića nastala sama po sebi (autogenezom) ili ne, ili i da i ne, ili ni da ni ne,… postoji li dozrijevanje ploda dobrih i zlih djela ili ne… ili i da i ne, ili ni da ni ne,… postoji li usavršeno biće (tathagato, sinonim za buddhu) poslije smrti ili ne, ili i da i ne, ili ni da ni ne… odgovor bi uvijek bio isti (neodlučan).’ Tako mi je, gospodine, Sunđayo Belatthiputto, kad sam ga upitao za vidljiv plod isposničkog života dao smušen odgovor. [110]
A sada pitam Blaženoga: … Možeš li mi, gospodine, pokazati plod isposničkog života isto tako neposredno vidljiv u ovom životu (kao što je vidljiv plod rada u svjetovnim zvanjima nabrojanim na početku)?”
“Mogu, maha-rađa. Samo treba da i ja tebe nešto upitam, a ti mi odgovori kako želiš. Šta misliš, maha-rađa, o ovome: pretpostavimo da imaš slugu koji izvršava tvoja naređenja, koji ustaje prije tebe, a liježe kasnije, spreman da obavi sve što je potrebno, predusretljiv u djelu i riječi, pažljiv na svaki tvoj mig. A onda da taj sluga pomisli ovako: ‘Dosta je neobičan i čudan tok dozrijevanja zaslužnih djela. Eto, ovaj gospodar Māgadhe, Ađatasattu, sin kraljevne iz Videhe, čovjek je kao i ja. Pa ipak, on živi kao bog, obdaren i osposobljen da zadovolji užitke svih pet osjetila, a ja sam tek sluga koji izvršava njegova naređenja… A i ja bih želio da budem kao on, da postanem zaslužan. Kako bi bilo da obrijem kosu i bradu, da obučem požutjelu odeću, pa da se odvratim od domaćeg života i otiđem u beskućnike?’ Nakon nekog vremena on odluči da zbilja tako učini i da kao redovnik živi obuzdavajući tijelo, riječ i misao, zadovoljan neophodnom hranom i skloništem, radostan što može da živi povučeno. A tebe da ljudi obavijeste: ‘Neka Vaše Veličanstvo izvoli primiti k znanju da onaj čovek koji vam je ranije bio sluga i uzvršavao sva naređenja… sada živi kao isposnik i beskućnik… Bi li ti tada zahtevao da se taj čovjek vrati i da ponovo postane sluga koji će izvršavati tvoja naređenja (kao i ranije)?”
“Ne, gospodine, nego bih ja pošao da pozdravim njega, ustao bih sa sjedišta da mu izrazim poštovanje i da mu ponudim ruhi i hranu, smještaj i ljekove za slučaj bolesti i naredio bih da mu se obezbijedi propisna straža i zaštita.
“Ne smatraš li, dakle, maha-rađa, da je to neposredno vidljiv plod isposničkog života?”
“Sigurno, gospodine, da jeste.”
“Tako sam ti, maha-rađa, pokazao prvi neposredno vidljiv plod isposničkog života.”
“A možeš li mi, gospodine, pokazati još koji neposredno vidljiv plod isposničkog života?”
“Mogu, maha-rađa! Samo je opet potrebno da i ja pitam tebe, a ti da mi odgovoriš kako želiš. Šta misliš, maha-rađa, o ovome: pretpostavimo da je neki tvoj podanik zemljoradnik, da ima svoje domaćinstvo, da ispunja svoje obaveze dostavljajući ti dužni prinos. A onda da i on pomisli o svojem položaju (jednako kao i u prethodno slučaju)… Bi li ti zahtevao da se i taj čovek vrati (na svoj zemljoradnički posao i obaveze)…?
“Ne, gospodine, (nego bih i u njegovu slučaju postupio jednako kao u prethodnom)…
“Tako sam ti, maha-rađa, pokazao i drugi neposredno vidljiv plod isposničkog života.”
“A možeš li mi, gospodine, pokazati još koji neposredno vidljiv plod isposničkog života, još primamniji i slađi od ovih?”
“Mogu, maha-rađa. Slušaj sad pažljivo, maha-rađa, šta ću ti reći.
“Hoću, gospodine,” odvrati vladar Māgadhe Ađatasattu, a Blaženi progovori ovako:
“Događa se, maha-rađa, da se pojavi u svijetu onaj koji je postigaokrajnju svrhu (tathagato, naziv za buddhu), usavršeni, potpuno probuđeni, koji je postigao ispravno znanjei vladanje, dobro upućen znalac svijeta, nenadmašivi vodič ljudi koje treba obuzdati, učitelj bogova i ljudi, budan i blažen. Snagom vlastite spoznajeon je prozreo i zna da obajsni ovaj svijet, njegove dobre i zle duhove, božanstvo koje njim vlada, pokoljenja isposnika i svećenika, bogova i ljudi. On propoveda učenje slovom i duhom lijepo na početku, lijepo u sredini i lijepo na kraju, upućujući na potpuno savršen i pročišćen svetački život. TO učenječuje neki domaćin ili njegov sin, ili pripadnik bilo kojeg drugog roda i plemena. Kad čuje to učenje, stiče povjerenje u usavršenoga, pa obuzet tim povjerenjem razmišlja ovako: ‘Domaći je život tijesan i pun prljavštine; slobodan se prostor otvara pred beskućnikom. Nije lako da čovjek koji živi u obitelji provodi svet život, potpuno usavršen i potpuno pročišćen kao glatka školjka. Trebalo bi da i ja obrijem koju i bradu, da obučem požutjelu odeću, pa da otiđem od kuće u beskućnički život.’ Nedugo zatim on napusti svoj dio imanja, malen ili velik, i porodičnu zajednicu, pa obrije kosu i bradu, obuče požutjelu odeću i otiđe od kuće u beskućnički život.
Kad je tako otišao u beskućnike, živi obuzdan pravilima redovničke disipline. Uzoran u načinu života i ophođenja, smatra opasnim i najmanji prestup. Trudi se da dosljedno sprovodi propise koje je usvojio. Dobronamjernost mu prožimlje djelo i riječ, život mu je čist, usklađen vrlinom, vrataosjetila dobro zaštićena. Pažljiv i promišljen živi zadovoljno.
III
A kako, maha-rađa, isposnik živi usklađen vrlinom? Isposnik je, maha-rađa, odustao od ubijanja dahom obdarenih (živih) bića, odvratio se od ubijanja. Okanio se štapa i mača, postao je skroman i milosrdan, i njeguje dobronamjernost prema svim živim bićima. — To mu je udio u vrlini.
Odustao je od onoga što mu se ne daje, odvratio se od uzimanja; prima ono što mu se daje, očekuje da mu se dade, i tako živi od onoga što stiče čistotom vlastitog bića. — I to mu je udio u vrlini.
Odustao je od razvratnog života i živi u svetoj suzdržljivosti. I to mu je udio u vrlini.
Odustao je od laganja, odvratio se od laži. Govori istinu, pridržava se istine. Pouzdan je i dosljedan, neće prevariti nikoga na svijetu. — I to mu je udio u vrlini.
Odustao je od ogovaranja, odvratio se od ogovaranja. Šta čuje ovdje, ne prepričava tamo da ovdje ne izazove nesaglasnost, a što čuje tamo, ne prepričava ovdje da tamo ne izazove nesaglasnost. Tako združuje one koji su razdruženi i podržava one koji su složni. U slozi nalazi radost i veselje. — I to mu je udio u vrlini.
Odustao je od uvredljivog govora, odvratio se od osornosti. Služi se riječima koje su bezazlene, koje se rado čuju, koje su ljubazne i sežu do srca, riječima učtivim i omiljenim kojima se ljudi vesele. — I to mu je udio u vrlini.
Odustao je od brbljavosti, odvratio se od naklapanja. Govori kad je za to vrijeme, ozbiljno, smisleno, dosljedno istini i redovničkoj stezi. Riječi su mu dragocjene, izrečene u pravi čas i umjesno, odmjereno i s određenom svrhom. — I to mu je udio u vrlini.
Odrekao se zatiranja sjemenja i bilja. Jede jedanput dnevno, suzdržava se od večernjeg obroka, jede samo u određeno vrijeme. — Ne prisustvuje predstavama plesa, pjevanja, glazbe i igrokaza. Odrekao se nošenja vijenaca, upotrebe mirisa i kozmetičkih sredstava za uljepšavanje. — Odrekao se visokih i udobnih ležaja. — Ne pristaje da primi srebro i zlato. — Ne pristaje da primi sirovo žito, sirovo meso; žene i devojke, sluge i sluškinje; ovce i koze, perad i svinje, slonove, goveda i konje; njive i polja. Ne pristaje da bude glasonoša ili posrednik. Ne pristaje da vrši kupovinu ili prodaju. Protivan je prevari u vaganju i mjerenju bakarnog novca. Protivan je nepoštenom postupku podmićivanja, prevare ili podvale. Protivan je sječi, pokolju, sužanjstvu, drumskom razbojništvu, ucjeni i nasilju. — I to mu je udio u vrlini.
I talp, dok neka gospoda isposnici i brahmani, hraneći se jelom koje dobijaju od vjernika, nastavljaju da žive (prema ranijim lošim navikama), da zatiru sjemenje i biljke…, da gomilaju zalihe hrane, pića, odijela…, da prisustvuju predstavama…, da se zabavljaju kockanjem i sličnim igrama…, da pričaju dokone priče o kraljevima, razbojnicima, dvorjanima, o vojsci i strahotama rata, o hrani, piću, odijelu…, o selima, gradovima i zemljama, o ženama i muškarcima…, o onome što je bilo i što nije bilo…, da se svade i spore ovakvim izjavama: ‘Ti ne razumiješ ovo učenje ni redovničku stegu, a ja razumijem’; ‘Ti si zapao u zabludu, a ja slijedim pravi put’; ‘Ja imam pravo, a ti nemaš’; ‘Ti kažeš na kraju ono što je trebalo reći na početku, a na početku ono što je trebalo reći na kraju’; ‘Govoriš nepromišljeno i naopako’; ‘Tvoja je tvrdnja pobijena, poražen si’; ‘Okani se te tvrdnje’; ‘Ispetljaj se ako možeš!’… I dok neka gospoda isposnicii brahmani… nastavljaju da vrše poslove glasonoše i posrednika…, da varaju, da se hvale, da proriču sudbinu, da vračaju iz lakomosti za što većim dobitnkom…, i da se takvim nedostojnim znanjem i umijećem izdržavaju u životu…, naš se isposnik odvratio od takvih nedostojnih sredstava zazornog života. — I to mu je udio u vrlini.
Kad je isposnik tako usavršen u vrlini, ne straši se više ničega od čega ga štiti vrlina, kao što se ni vladar, okrunjen pošto je svladao takmaca, više ne straši protivnika. Osposobljen u tom plemenitom ćudoređu, doživljava besprijekorno unutarnje zadovoljstvo. — Tako, maha-rađa, isposnik postaje usavršen u vrlini.
IV
A kako, maha-rađa, isposnik postiže zažtitu pristupa osjetilima? Kad okom zamjeti neki lik, ne teži da mu zahvati ni opće ni posebno obilježje. Tako postupa zato da spriječi ono što bi pogodovalo pogrešnim i nepovoljnim utjecajima zanosa i razočaranja kad bi nadzor nad osjetilom vida (…sluha, njuha, okusa, dodira i mišljenja [111]) bio zanemaren. Osposobljen je u toj plemenitoj zaštiti osjetila, doživljava nepomućeno unutarnje zadovoljstvo. — Tako, maha-rađa, isposnik sprovodi zaštitu osjetila.
A kako se, maha-rađa, isposnik osposobljava u pažnji i promišljenosti? Isposnik promišljeno odlazi i vraća se (kad ide prositi hranu), promišljeno gleda ispred sebe i oko sebe, promišljeno pruža i povlači ruku kad oblači odeću i uzima prosjačku zdjelu, promišljeno jede i pije, žvaće i guta, promišljeno obavlja veliku i malu nuždu, promišljeno hoda, stoji, sjedi i spava i bdije, govori i šuta. Takose, maha-rađa, isposnik osposobljava u pažnji i promišljenosti.
A čime se, maha-rađa, isposnik zadovoljava? Zadovoljan je s toliko odjeće koliko je potrebno da zaogrne tijelo i s toliko hrane koliko je potrebno da zasiti stomak. Kud god pođe, nosi sobom samo toliko. Kao ptica, maha-rađa, koja kud god poleti leti samo na svojim krilima, tako je i isposnik zadovoljan s toliko odjeće koliko je potrebno da zaogrne tijelo o s toliko hrane koliko je potrebno da zasiti stomak. Kud god pođe, nosi sobom samo toliko. — Tim je, maha-rađa, isposnik zadovoljan.
V
Oplemenjen tom cjelinom vrline, oplemenjen zaštitom osjetila, oplemenjen pažnjom i promišljenošću, oplemenjen zadovoljstvom skromnosti, isposnik odabire osamljeno boravište u podnožju stabla u šumi, na obronku brijega, u planinskoj spilji, na groblju, na proplanku, pod vedrim nebom uz plast sijena. Poslije jela, kad se vrai iz prošnje hrane, tu sjedne skrštenih nogu, tijelo drži uspravno, a pažnju ustaljenu pred sobom.
Pošto se riješio čežnje za svijetom, ćud [112] mu ostaje odvraćena od čežnje, duh mu se pročišćava od čežnje.
Pošto se riješio mrzovolje, duh mu ostaje bez zlih namjera. Milosrdan prema svim živim bićima pročišćava duh od mrzovolje.
Pošto se riješio krutosti i učmalosti, ostaje istrgnut iz krutosti i učmalosti, razbistren, pažljiv i razborit; duh mu se pročišćava od krutosti i učmalosti.
Pošto se riješio nemira i brige, ostaje neouzbuđen; u unutarnjem spokojstvu duh mu se pročišćava od nemira i briga.
Pošto se riješio kolebljivosti, postaje nepokolebljiv, bez sumnje o onome što je dobro pročišćava duh od kolebljivosti.
Kao kad se, maha-rađa, neki čovjek zaduži da poduzme neki posao, pa mu taj posao uspije, te ne samo da može da otplati raniji dug, nego mu još i pretekne zarada, tako da može izdržavati i ženu,… pa se tom uspjehu raduje i veseli.
Ili, maha-rađa, kao čovek koji se razboli, muči ga teška bolest, ne može da jede, tijelo mu iznemogne; ali nakon nekog vremena se oporavi od te bolesti, hrana močne da mu prija, a tijelo mu ojača,… pa se tom oporavku raduje i veseli.
Ili, maha-rađa, kao kad čovjek zatvoren u tamnici nakon nekog vremena bude pušten na slobodu, živ i zdrav, a ni imanje mu nije pretrpelo štetu,… pa se tome raduje i veseli.
Ili, maha-rađa, kao čovjek u ropstvu, koji nije svoj gospodar, nego je pod tuđim gospodstvom i ne može da ide kudakuda želi; ali se nakon nekog vremena oslobodi ropstva i postanesvoj gospodar, i nezavisan od tuđeg gospodstva slobodno pođe kuda želi,… pa se toj slobodfi raduje i veseli.
Ili, maha-rađa, kao čovjek koji se uputi s novcem i i metkom na put koji vodi kroz pustinju gdje će teško doći do hrane i naići na razne opasnosti; ali u predviđenom roku prođe kroz tu pustinju i sretno stigne na odredište gdje se osjeća mirno i sigurno,… pa se tom uspjehu raduje i veseli:
Isto tako i isposnik smatra sam sebe dužnikom, bolesnikom, zatočenikom, robom, patnikom na opasnom putu tako dugo dok se ne riješi tih pet prepreka. Ali kad se riješi tih pet prepreka, onda se smatra nedužnim, zdravim, puštenim iz tamnice, slobodnim čovjekom na pouzdanom tlu.
VI
Kad uvidi da se riješio tih pet smetnji, osjeti radost. Iz te se radosti rađa prijatan osjećaj. Kad se duh osjeća prijatno, smiruje se i tijelo. Smireno tijelo oseća zadovoljstvo. Ko je zadovoljan, postiže i postojanu sabranost duha.
Tako razdružen od strasti, razdružen od neispravnih postupaka, postiže i zadržava prvi stepen zadubljenja (jhanam), na kojem (još) postoji zamišljanje i razmišljanje. [113]. To zadubljenje izvire iz osame, a obilježja su mu prijatnost i zadovoljstvo.
Tad upravo ovo tijelo biva oplahnuto, prožeto, ispunjeno i preplavljeno prijatnošću i zadovoljstvom iz izvora osame. Baš ništa od čitavog tog tela ne ostaje nedotaknuto tom prijatnošću i zadovoljstvom iz izvora osame.
To je, maha-rađa, usporedivo s postupkom vještog brijača ili njegovog pomoćnika kad u brončanu posudu naspe mirisni sapunski prah, pa ga malo-pomalo prska vodom dok ga ne umijesi u sapunavu kuglu natopljenu i prožetu vlagom iznutrai izvana, ovlaženu toliko da se ne cijedi…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
A zatim, maha-rađa, kad isposnik savlada zamišljanje i razmišljanje, postiže i zadržava unutarnje smirenje, sažetost duha u jednu tačku, drugi stepen zadubljenja, na kojem (više) nema ni zamišljanja ni razmišljanja. To zadubljenjei zvire iz sabranosti [114], a obilježje su mu prijatnost i zadovoljstvo.
Tad upravo ovo tijelo biva oplahnuto, prožeto, ispunjeno i preplavljeno prijatnošću i zadovoljstvom iz izvora sabranosti. Baš ništa od čitavog tog tijela ne ostaje nedotaknuto tom prijatnošću i zadovoljstvom iz izvora sabranosti.
To je, maha-rađa, usporedivo s dubokim jezerom s podvodnim izvorom, u koje voda ne uvire ni s istoka ni sa zapada, ni s juga ni sa sjevera, pa kad ni bog ne bi to mjesto obdario povremenim pljuskovima, još bi uvijek to duboko jezero bilo oplahnuto i prožeto, ispunjeno i preplavljeno svježom vodom, tako da ni najmanji dio dubokog jezera ne bi ostao nedosegnut svježom vodom…
I to je maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
A zatim se, maha-rađa, isposnik odvraća i od (osjećaja) prijatnosti, te boravi ravnodušan, pažljiv i promišljen. Tad doživljava ono tjelesno zadovoljstvo koje oplemenjeni obilježavaju riječima: ‘Ravnodušan i pažljiv živi zadovoljno.’ Tako postiže i zadržava treći stepen zadubljenja.
Tad upravo ovo tijelo biva oplahnuto, prožeto, ispunjeno i preplavljeno zadovoljstvom lišenim (čulne) prijatnosti, tako da baš ništa od čitavog tog tijela ne ostaje nedotaknuto tim zadovoljstvom lišenim (čulne) prijatnosti.
To je, maha-rađa, usporedivo s crvenim, bijelim ili plavim lotosovim svjetovima, od kojih se neki, iznikli pod vodom i narasli pod vodom, ne izdižu iznad vodene površine, nego crpu hranu iz dubine, tako da ih svježa voda oplahuje, prožimlje, ispunjava i preplavljuje od čaška do korijena, tako da nijedan od tih lotosa, crvenih, bijelih ili plavih, ne ostaje van dosega svježe vode.
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
A zatim se, maha-rađa, isposnik rješava i zadovoljstva i nezadovoljstva, dosadašnji ugodni i neugodni ugođaji iščezavaju. Tako postiže i zadržava četvrti stepen zadubljenja, ravnodušne pažljivosti pročišćene od zadovoljstva i nezadovoljstva.
Tada sjedi prožimljući upravo ovo tijelo pročišćenim i razbistrenim ugođajem, tako da baš ništa od tog tijela ne ostaje nedotaknuto tim pročišćenim i razbistrenim ugođajem.
To je, maha-rađa, usporedivo s čovjekom koji sedi prekriven od glave do pete čistim bijelim ogrtačem, tako da mu nijedan dio tijela nije nepokriven tim čistim bijelim ogrtačem.
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
VII
Kad mu je duh tako sabran, pročišćen, razbistren, bez natruha i smetnje, prilagodljiv, upotrebljiv, pouzdan i ustaljen, tada ga usmjerava i primjenjuje u uvidu i spoznaji. Tako isposnik spoznaje: ‘Ovo je moje tijelo oblikovano od četiri gruba počela, [115] potječe od oca i majke, othranjeno je rižom i mlijekom. Tjelesna je pojava nepostojana, krhka, podložna vanjskim utjecajima, raspadu i propasti, a i svijest mi postoji tek u toj vezi i zavisnosti.’
To je, maha-rađa, usporedivo s draguljem berilom, sjajne zlatno-žute boje (kao bambus) [116], savršeno izbrušenim osmerobridnim kristalom iz čiste vode, bistrim i prozirnim, kojemu nema mane ni u kojem pogledu, a kroz njega da je provučena nit — plava, ili žuta, ili crvena, ili bijela, ili narančasta. Da taj dragulj uzme u ruku oštrovidan čovjek, mogao bi jasno da razmotri (sva ta obilježja). Isto tako, maha-rađa, i isposnik, kad mu je duh sabran, pročišćen, razbistren, bez natruhe i smetnje, prilagodljiv, upotrebljiv, pouzdan i ustaljen, može da ga usmjeri prema uvidu i spoznaji.
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primjeni, i da tako proizvede tijelo koje će biti tvorevina duha. On iz ovog tijela proizvodi drugo tijelo čiji je oblik tvorevina duha, snabdjeveno svim dijelovima i udovima, pa i osjetnim sposobnostima. [117] To je, maha-rađa, usporedivo s čovjekom koji bi izvlačeći vlat trave iz rukavca razmišljao ovako: ‘Ovo je vlat, a ovo rukavac. Pošto je vlat jedan dio, a rukavac drugi, moguće je vlat izvući iz rukavca. [118] — Ili kad bi zmiju izvukao iz njene košuljice… ili mač iz toka…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primjeni u svrhe drugih duhovnih moći. Ti su raznovrsni oblici koje može da ostvari duhovnim moćima ovi: da se iz jednog bića pretvara u mnoga, a iz mnogih opet u jedno, da se pojavljuje i iščezava prolazeći bez smetnje kroz ograde, zidove i bregove kao kroz prazan prostor, da uroni u zemlju i izroni iz nje kao da je voda, da hoda po površini vode kao po zemlji, da skrštenih nogu leti po zraku kao ptica na krilima, pa čak i da Mjesec i Sunce, koji su tako moćni i veličanstveni, dotakne i pogladi rukom, te da tjelesno dosegne sve do Brahmina svijeta.
To je, maha-rađa, usporedivo s vještinom lončara ili njegova pomoćnika da od dobro pripremljene gline proizvede posudu u kojem god obliku želi,… ili s vještim rezbarom slonovače… ili zlatarom…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primijeni, i da tako ovlada sredstvom božanskog sluha. [119] Tad istančanim božanskim sluhom, koji nadilazi ljudsku sposobnost, može da sluša i božanske glasove kao i ljudske, izbliza i izdaleka.
To je, maha-rađa, usporedivo sa čovjekom koji na dalekom putu odnekle začuje glazbu velikih i malih bubnjeva i školjki, pa može razlikovati zvuk svakog od tih glazbala…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i usklađen, onda može da ga usmjeri i primijeni, i da tako shvati ljudsku ćud. Shvativši tako svojim duhom duh drugih bića, drugih osoba, on razumije:
— kad je duh strastven, da je strastven,
— kad je duh bez strasti, da je bez strasti,
— kad je duh srdit, da je srdit,
— kad je duh bez srdžbe, da je bez srdžbe,
— kad je duh u zabludi, da je u zabludi,
— kad je duh bez zablude, da je bez zablude,
— kad je duh sabran, da je sabran,
— kad je duh rastresen, da je rastresen,
— kad je duh širok, da je širok,
— kad je duh skučen, da je skučen,
— kad je duh nadmašiv, da je nadmašiv,
— kad je duh nenadmašiv, da je nenadmašiv, [120]
— kad je duh staložen, da je staložen,
— kad je duh nestaložen, da je nestaložen,
— kad je duh oslobođen, da je oslobođen,
— kad je duh neoslobođen, da je neoslobođen.
To je, maha-rađa, usporedivo sa ženom ili muškarcem u mladoj dobi, nježnim i dopadljivim, kad ogleda odraz svog lica u čistom i bistrom zrcalu ili u posudi s vodom, pa kao ima madež na licu da primijeti da ga ima, ako nema, da primijeti da ga nema…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primijeni da se sjeti ranijih boravišta [121] — jednog prethodnog života, dvaju, triju… deset… stotinu… tisuću… i stotina tisuća ranijih života u toku mnogih razdoblja nastanka i propasti svjetova,… kako mu je gdje bilo ime, prezime i rodoslovlje, hrana [122], sretni i nesretni doživljaji i kako dugo je živio… sve do svoga sadašnjeg života. Tako se sjeća raznih ranijih boravišta s pojedinostima i okolnostima.
To je, maha-rađa, usporedivo s čovjekom koji iz svog sela otiđe u drugo selo, pa u još neko dalje selo, a zatim se vrati u svoje selo, pa se podseća kako je iz ovog sela išao u ono i još dalje, gdje se zaustavljao i odsjedao, gdje je šta rekao i prešutio, dok se nije vratio u svoje selo…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od ranije spomenutih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primijeni na spoznaju uspona i pada bića. Nadljudskom bistrinom božanskog vida promatra kako se bića uzdižu i padaju i kako dosljedno posljedicama svojih djela bivaju ponižena i uzvišena, blistava i mračna, dobra i zla. (Tada može da ustvrdi:) ‘Ova su bića, gospodo, sklona zlom tjelesnom vladanju i zlonamjerna u riječi i misli; pogrdno se izražavaju o oplemenjenim bićima; zastupaju pogrešna gledišta i snose posljedice svojih pogrešnih pretpostavki, a poslije smrti, kad im se tijelo raspadne, čeka ih propast na stranputici i zla kob u paklu. [123] — (Nasuprot tome) ona su (druga) bića, gospodo, sklona dobrom tjelesnom vladanju i dobronamjerna u riječi i misli, ne izražavaju se pogrdno o oplemenjenima, zastupaju ispravna gledišta i postižu posljedice svojih ispravnih pretpostavki, a kad im se tijelo raspadne, poslije smrti, čeka ih na dobru putu preporod u nebeskom svijetu…
To je, maha-rađa, usporedivo s kulo nasred raskršća, na kojoj stoji oštrovidan čovjek pa motri ljude kako ulaze u kuću i izlaze iz nje, voze se cestom i hodaju ulicom ili sjede nasred trga…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od prethodnih.
Kad mu je duh tako sabran… i ustaljen, onda može da ga usmjeri i primijeni tako da spozna dokončanje izlijeva strasti. [124] Tada spoznaje onako kako to doista jeste [125]: ‘ovo je patnja’; ‘ovo je nastanak patnje’; ovo je prestanak patnje’; ‘ovo je put koji vodi do prestanka patnje’. Spoznaje, kako to doista jeste: ‘ovo su izljevi strasti’; ‘ovo je nastanak izljeva strasti’; ‘ovo je prestanak izljeva strasti’; ‘ovo je put koji vodi do prestanka izljeva strasti’. I dok to tako spoznaje-i-uviđa, duh mu se oslobađa prianjanja uz požudu, prianjanja uz biće i prianjanja uz neznanje. U oslobođenome se spoznaja da je oslobođen očituje ovako: ‘Iscrpljeno je rađanje, iživljen je isposnički život, učinjeno je što je trebalo učiniti, tako da više ništa ne preostaje.’
To je, maha-rađa, usporedivo s jezerom u planinskom klancu, bistrim, prozirnim, čostim, gdje oštrovidan čovjek stojeći na obali može da promatra sedefne školjke, šljunak i pijesak, ribe kako se jate, kreću i miruju…
I to je, maha-rađa, neposredno vidljiv plod isposničkog života, primamniji i slađi od prethodnih. Od svih neposredno vidljivih plodova isposničkog života, maha-rađa, nijedan nije uzvišeniji ni slađi od ovog posljednjeg.”
VIII
Kad je Blaženi tako završio govor, vladar Māgadhe Ađatasattu, sin kraljevne iz Videhe, oslovi Blaženog ovako:
“Izvrsno, gospodine, izvrsno! Kao da je neko podigao ono što je srušeno ili razotkrio ono što je skriveno ili pokazao put onome ko je zalutao, ili unio luč u tamu pa da onaj ko ima oči može da vidi prisutne likove — isto je tako Blaženi pokazao meni istinu s raznih strana. I ja se, gospodine, utječem u Blaženoga, u njegovo učenje i u prosjačku zajednicu. Smatraj me, gospodine, svojim sljedbenikom [126] i budi mi utočište od danas do kraja života. — Podlegao sam grijehu, gospodine, u svojoj slabosti, u svojoj ludosti, u svojoj zlonamjernosti, kad sam iz vlastoljublja lišio života svog oca, [127] koji je bio ispravan čovjek i pravedan vladar. Neka Blaženi primi ovu ispovijed moga grijeha kao obavezu da ću se ubuduće suzdržavati.”
“Doista, maha-rađa, podlegao si grijehu kad si u svojoj slabosti, u svojoj ludosti, u svojoj zlonamjernosti iz vlastoljublja lišio života svog oca, koji je bio ispravan čovjek i pravedan vladar. A ukoliko si, maha-rađa, uvidjeo da si počinio grijeh i ukoliko si spreman da zadovoljiš pravdu, mi prihvatamo tvoju ispovijed. Doista, maha-rađa, plemićki se poredak [128] utvrđuje time da onaj ko počini grijeh zadovolji pravdu i obaveže se da će se ubuduće suzdržavati.”
Nakon tih riječi vladar Māgadhe Ađatasattu reče Blaženome:
“A sada, gospodine, treba da idemo. Čekaju nas mnoge obaveze i poslovi.”
“Učini, maha-rađa, što smatraš da je umjesno.”
Tad vladar Māgadhe Ađatasattu, zadovoljan i obradovan govorom Blaženoga, ustade, pozdravi Blaženoga, obiđe ga s desne strane, pa otide.
A Blaženi, nedugo poslije njegova odlaska, oslovi redovnike ovako:
“Vladar je, redovnici, bio duboko dirnut i potresen. Da nije lišio života svoga oca, koji je bio ispravan čovjek i pravedan vladar, otvorilo bi mu se, još dok je ovdje sjedio, neokaljano i neotrunjeno oko ispravnog uvida.”
Tako je rekao Blaženi, a redovnici su se oduševljeno radovali govoru Blaženoga.
Beleške
[101] Kattika, mjesec koji slijedi razdoblje monsunskih kiša u sjevernim i srednjim dijelovima Indije (od polovice oktobra do polovice novembra). Dan mladog Mjeseca u tom mjesecu slavi se i danas u Indiji kao praznik svetiljaka, dipa-vali, sveta noć, koja podsjeća na kršćanski Božić. U to doba, poslije monsunskih kiša, počinju cvjetati bijeli lotosi (kumudam). [Natrag]
[102] Pretpostavlja se da su tih petsto žena sačinjavale vladarevu vojsku amazonki. Razlog njegova opreza i straha i na ovako kratkom putu bit će razjašnjen u maha-rađinoj ispovijedi na završetku razgovora s Buddhom. [Natrag]
[103] Ista se završna formula ponavlja i na kraju izvještaja u razgovoru sa slijedećih pet učitelja. (Tačkice u tekstu uvijek naznačuju ponavljanje ranije formule.) Neki su od tih učitelja historijski dobro poznate ličnosti i iz drugih savremenih izvora, osobito đainskih, iako je prikaz njihova učenja ovdje tendenciozno sažet, pa i karikiran. Na identitet važnijih među njima osvrnut ćemo se u slijedećim bilješkama. [Natrag]
[104] Makkhali Gosalo [plemensko ime (gotram) Gosalo potječe od “štala za goveda” kojima je to pleme obilovalo], jedan od najistaknutijih učitelja iz ove skupine, poznat osobito po tome što je dugo bio drug i takmac Nigantha Nataputta (Mahaviro), reformatora prastare đainske religije. H. Jacobi, u uvodnom komentaru uz svoj prijevod đainskog teksta Sutra-kritanga (u zbirci Jaina Suttras, Part II, str. XXV i d., novo izdanje Sacred Books of the East Series, Vol. XLV, M. Banarsidas, Delhi, 1964), gdje se spominje i M. Gosalo, citira i ovaj dio našeg teksta kao učenje tipično za đainsku klasifikaciju živih bića u četiri kategorije, čija je složena razrada bila teško prilagodljiva modernim shvaćanjima prirode. [Natrag]
[105] Na osnovu Buddhaghosinih komentara Buddhinih govora (5. v. n. e), a i iz usporedbi s đainskim tekstovima, neke su od ovih klasifikacija razjašnjene u novijim prijevodima. Vidi T. W. Rhys Davids, engleski prijevod našeg teksta u Dialogues of the Buddha, Sacred Books of the Buddhists, Vol. II, London, 1899. Tako se npr. pet vrsta djelatnosti odnose na pet osjetnih organa, tri vrste na tjelesni čin, riječ i misao, a šest vrsta ljudskih tipova i slijedećih osam stadija ljudskog života na kanonsku formulaciju đainskih hagiografija “proroka” (tirthankara). [Natrag]
[106] Nigantha, naziv za đainske učitelje, redovni naslov Mahavire u buddhističkim tekstovima. [Natrag]
[107] Zemlja, voda, vatra i uzduh, kako se vidi iz nastavka. Uz to “grubo” tijelo (sthula-šariram) čovjek posjeduje i “istančano” tijelo (suksma-šariram), prema učenju koje je osobito tipično za školu samkhyah, čija je teorija postala neposredan osnov yoge. Na tom općem indijskom vjerovanju u “istančano tijelo” osnivaju se i teorije o magičnim sposobnostima opisane u odsječku VII ovog govora, koje Buddho postepeno svodi i usmjerava prema duhovnim sposobnostima spoznajnog i moralnog uvida u pojave “kakve doista jesu”. [Natrag]
[108] Ova je teorija preuzeta u popularni religijski epos Bhagavad-gitu, čiji je autor odobrava zato da bi njome opravdao kastinsku dužnost borbe i rata:
“Tko misli: jedan ubija, a drugi gine ubijen,
taj se vara. Nit ubija itko, niti je ubijen.” (II, 19) [Natrag]
[109] Usp. moj raniji prijevod ovog uvodnog dijela Samanna-phala sutte u Filozofiji istočnih naroda I, str. 273-277. Bilješka na kraju, uz ovaj odlomak o učenju Nataputta (Mahavire) odnosi se na retoričku dvoznačnost i neprevodiv efekat ove tvrdnje, u očevidno karikiranom prikazu najvažnije protivničke nauke. [Natrag]
[110] Imena, odn. nazivi šestorice učitelja nabrojanih u ovom dijelu govora sadrže i neka od njihovih karakterističnih obilježja. Prvi, Kassapo, se jednostavno naziva “starcem” (purano). Naziv Makkhalija, o čijem životu i učenju je navedeno više podataka (u bilj. 4), je Go-salo, ili posjednik staja za goveda, vjerovatno obilježje obiteljskog blaga. Slijedeći, Ađito, se naziva Kesa-kambali po kosmatom gunju, jednom od tipičnih vrsta oporih i neugodnih asketskih odijela. (Usp. naziv sufi za islamske mistike po odjeći slične vrste). — Nigantho (“nesputani”), Natin sin, u kasnijoj đainskoj tradiciji naziva se “velikim pobjednikom” (maha-viro) [. V. bilj. 6. Posljednji, Sanđayo, naziva se jednostavno potomkom ili sinom (putto) svog roda Belatthi. On je jedan od tipičnih predstavnika agnosticizma, koji Buddho odrešito odbija, nazivajući ga “stanovištem jegulje”, često u ovoj istoj formulaciji, ali ne kao učenje specifično samo za ovog učitelja. [Natrag]
[111] Mišljenje ili razumijevanje (sposobnost kategorizacije) je, po Buddhinu shvaćanju (koje nije općeindijsko), šestoosijetilo, koordinirano, a ne nadređeno ostalim vrstama osjetne spoznaje ili gnozije.Za svako je osjetilo (indriyam) svojstveno da se sastoji od osjetnog organa, od specifičnog predmeta i od isto tako specifične vrste spoznajne svijesti o osjetnoj zamjedbi. [Natrag]
[112] Ćeto, riječ iz istog korijena kao i ćittam (misao). Već u ranim abhidhamma tekstovima izraz ćittam zamjenjuje u značenju prvobitniji izraz mano (lat. mens), čije je značenje obuhvatilo intelektualnu svijest u širem smislu nego samu misao (ćittam). Ćeto, za razliku od toga, obuhavta i ostala psihička stanja svijesti. [Natrag]
[113] Vitakka-vićaro, logičke i umne funkcije, od čijeg suzdržavanja (epohe) polaze vježbe zadubljenja. [Natrag]
[114] Sam-a-dhi, “skupa čvrsto držati”, središnji pojam, a i opći naziv u indijskoj filosofiji uopće za sve oblike meditativnog zadubljenja, yoge u duhovnoj (a ne tek gimnastičkoj) primjeni i sl. [Natrag]
[115] V. bilj. 7. [Natrag]
[116] Velu-riyam, ime ovog dragulja je izvedeno iz naziva za bambus (velu). [Natrag]
[117] Ovaj posljednji dio govora je posvećen sticanju magijskih moći (iddhi) prema općim indijskim vjerovanjima tog vremena. Osobito je vjera u tzv. “istančano tijelo” (sukšma-šariram) ili vjera u aveti (potpuno različita od vjere u dušu), po načinu kako se ovdje opisuje identična s mnogo starijim tradicijama i opisima koje nalazimo u drugim sistemima, u samkhya-yogi i u najstarijim upanišadima. Karakteristično je za Buddhu da u standardne opise vidovitosti (“božanskog vida” i “božanskog sluha”) i sjećanja na ranije živote uključuje odlomke s dubljim smislom pronicanja u strukturu čovjekove moralne prirode i, konačno, u posljednja filozofska pitanja o smislu i vrijednosti egzistencije, tako da završava govor i u ovom slučaju izlaganjem svoga bitnog učenja (“koje je dostupno samo mudracima, i to svakome samom za sebe i pojedinačno” — paććattam veditabbo vinnuhi) — o patnji, o moralnom pročišćenju i odlobođenju od patnje ukorijenjene u zabludu kojoj su jednako podložni vidovitiji bogovi i zasljepljenija ljudska bića. [Natrag]
[118] Jedna od najstarijih verzija ovog opisa u vedskim tekstovima može se naći u Satapatha-brahmana (ili pouci o “stotinu puteva” duhovnog razvoja), pogl. IV, 3, 3, 16. Isti se opis ponavlja u upanišadima. [Natrag]
[119] Dhatu, objektivni “element” osjeta. Vjera u atomsku strukturu iskustva, u paralelizam materijalnih prapočela i osjetnih organa i njihovo sintetiziranje, osniva se na prastarom indoiranskom mitosu o božanskoj prirodi tvarnih počela(voda, vatra, zemlja, uzduh i eter) i osjetila, koja se jednostavno nazivaju “bogovima” (deva). Zarathuštrina reforma se osniva na ukidanju idolatrije tvarnih počela i zamjeni tog kulta materije kultom istog broja moralnih vrlina. [Usp. kritiku mitološke pozadine moderne atomističke teorije iskustva kod Maxa Webera i Maxa Schelera, koji je svode na kršćansko (“protestantsko”) nepovjerenje u neposrednu iskustvenu datost primarnog doživljaja.] [Natrag]
[120] Sa-uttaram i an-uttaram; prvi izraz ističe mogućnost dostizanja još daljih dostignuća, a drugi da je dostignut krajnji i nenadmašiv vrhunac (ne nužno u apsolutnom, nego u neposrednom doživljajnom smislu). [Natrag]
[121] Pubb-nivasa, “ranija boravišta”, ne izražavaju u buddhizmu vjeru u ranija “utjelovljenja” ili “reinkarnacije” supstancijalno identičnog duha ili duše, nego tek vjeru u kontinuitet razvojnog procesa u “strujiživota”, koja se ne završava smrću, ali ni ne teče u vječnost, nego je izraz raznorodno određenih doživljajnih cjelina čija se uzročna povezanost tradicionalno (iz predbuddhističkih vremena) naziva “dozrijevanjem ploda djelatnosti” (kamma-vipako) ili jednostavno karma. (Usp. upotrebu istog izraza “dozrijevanje ploda” u modernoj filosofiji, osobito kod Bergsona i Heideggera.) [Natrag]
[122] Izraz “hrana”, dosljedno indijskoj biološkoj koncepciji kauzaliteta (spomenutoj u prethodnoj bilješci), ima mnogo šire značenje nego u našim modernim jezicija. Četiri osnovne vrste “hrane”, prema budističkoj kanonskoj kategorizaciji, jesu: tjelesna hrana, “dodirna” hrana osjetila ili objekti osjetnih doživljaja (tačnije, fizioloških “nadražaja” specifičnih za svaki osjetni organ), hrana voljnih pobuda i hrana svijesti. [Natrag]
[123] Pojam pakla u indijskim religijama odgovara pojmu čistilišta u kršćanskoj mitologiji. Ne postoji ni vječna sreća ni vječna nesreća. Postoje jedino eonske cikličke mijene u toku zbivanja i izuzetna mogućnost konačnog utrnuća osviještene egzistencije (nibbanam, nirvanam). “Život vječni” je kontradikcija in adjecto. Pred pomisli na takvu mogućnost, tradicionalni religiozni Indijac može jedino da se zgrozi. [Natrag]
[124] U standardnoj formuli (uz neke varijacije) te su strasti obično svedene na tri: požudu (pozitivnu strast), mržnju (negativnu strast) i zabludu (metafizičku strast). Pročišćenje i prestanak tih “izljeva” (asava) identificira se sa postignućem “utrnuća” ili nirvane (nibbanam). Tim dostignućem, a ne smrću, završava se ciklus pseudoindividualne egzistencije (čovjeka koji, po Sartreovoj definiciji, “nije ono što jeste, nego je ono što nije”). [Natrag]
[125] Yatha-bhutam, uvid u zbiljnost, nasuprot spekulativnim teorijama (ditthi, doxa), kako to Buddho uvijek uporno ovim riječima naglašava, odgovara u potpunosti značenju koje Heidegger pridaje grčkoj riječi aletheia. [Natrag]
[126] Upasako, naziv za laičkog vjernika ili pristalicu buddhizma. [Natrag]
[127] Bimbisaro, vladar Māgadhe, bio je prvi oduševljeni zaštitnik Buddhe, još prije nego je učitelj postigao duhovno probuđenje. [Natrag]
[128] Riječ ariyo, koja je u prvom redu historijsko obilježje indoiranskog plemstva i kaste kojoj je i Buddho pripadao po rođenju, znači, u njegovu kasnijem učenju, duhovnu oplemenjenost, pa je tim izrazom inače, u suvislom kontekstu redovno prevodim. [Natrag]