Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

---

Posjete pustinjacima

Kandy

Kandy je bivša kraljevska prijestolnica Sri Lanke, mali grad u brdima (milijunskih sela i gradova kao u Indiji ovdje nema), vrlo lijep i romantičan, s jednom od najljepših tropskih botaničkih bašča koju sam do sada vidio. (Kasnije mi je postala privlačnija botanička bašča, stara preko sto godina, u blizini Nur' Eliye, na mjestu gdje se odigrava glavni dramatski dio indijskog eposa Ramayanam, na strmom obronku jednog od najviših vrhova Sri Lanke.) Prostrano zemljište univerziteta djeluje kao nastavak tog botaničkog vrta između rijeke i bregova. U središtu grada je među bregovima lijepo jezero s malim otočićem u sredini. Sve je to nekad bilo područje kraljevskog dvora posljednje dinastije, dvora koji su razorili engleski kolonijalni okupatori. U području dvora nalazi se blizu obale najčuveniji cejlonski hram s relikvijom Buddhina zuba. Tri puta dnevno u hramu se prinose darovi u hrani, piću i cvijeću. Hrana se prinosi za redovnike (bhikkhu — "prosjaci") samo u podne, jer poslije podne ne smiju jesti “čvrstu hranu", nego jedino čaj bez mlijeka, s palminim šećerom i limunom. Zato su količine hrane koje dobivaju u podne ogromne. Obred je u ovom hramu popraćen dugotrajnom svirkom bubnjeva i truba.

Dalje od jezera, u istom smjeru, penje se put u divnu, još uvijek prirodnu i nenaseljenu tropsku šumu (manje od 10º iznad ekvatora). Ta je šuma bila dio dvorskog parka. Tu je, nekoliko kilometara daleko od grada, na uzvisini, pustinjačka kućica moga najstarijeg cejlonskog prijatelja. Navečer, u svjetlosti automobilskih farova, kuća se pojavIjuje na dnu puta iz tame kao u bajci, s malim trijemom i dva uska prozora, sa svake strane vrata. To joj je cijela širina (oko 4 metra). U prizemlju je prilično velika radna soba i biblioteka, u pozadini su nusprostorije, a u potkrovlju dvije spavaće sobe. U jednoj od njih sam tada stanovao tri dana. To je soba u kojoj je desetak godina ranije umro u dubokoj starosti poznati njemački buddhistički učenjak i "beskućnik", bhikkhu Nyanatiloka (povodom njegove smrti napisao sam članak objavljen u zagrebačkim "Krugovima". Njegov učenik i nasljednik je sada moj domaćin, Nyanaponika.

Vrijeme je bilo donekle tmurno i vrlo tiho (u oktobru pred početak glavnog južnoindijskog monsuna), tako da sam često imao dugotrajni osjećaj da "čujem” potpuno mrtvu tišinu. Ljudskog prometa oko pustinjačkog doma uopće nema. (U toku kasnijih godina postali su nasrtaji turista sve primjetniji.) Poslove u gradu (donošenje hrane od dobrotvora) obavlja jedan sluga s biciklom. Po danu naiđu majmuni, koji su mali i pitomi, igraju se s mačkom, gdjekad se potuku, ili se koji popne na palmu pa iz visine od desetak metara baci pokoji kokosov orah koji popiju kad prsne. Navečer sam promatrao ogromne šišmiše koji kao veliki jastrebovi lete visoko od šumskog jezera oko kojeg žive prema selu u dolini s druge strane brijega. Iz pozadine kuće i s kraće šetnje na tu stranu vide se najviši vrhunci Sri Lanke. Velikih divljih životinja uopće nema u ovom predjelu. Još se ponekad pojavi noću pokoja mala srna, ali i one iščezavaju.

Na obronku u pozadini, u jednoj spilji nedaleko od arame (pustinjačkog "vrta"), živi jedan pustinjak Cejlonac. Pod vanjskom stijenom, koja je streha spilje, zagradio je starim smeđim monaškim ogrtačem prostor za meditiranje sa sjedištem usječenim u zemlju, gdje mi je prostro hasuru i ponudio da pokušam meditirati. Sjedio sam skrštenih nogu dobar sat, zaokupljen klasičnom temom meditacije o "zemlji". Osjećao sam se okružen žutom cejlonskom ilovačom, čiju sam površinu pred sobom opažao intenzivnije nego normalno, kao beskonačnim blatnim materijalom od kojeg se sastoji cijeli svijet i sva “dahom obdarena bića" na njemu. Pustinjak, koji je nešto stariji od mene, dao mi je kasnije jednostavno i vrlo korisno razjašnjenje osjećaja tjelesne i duševne lakoće koju osjeća onaj tko je zahvaćen u vječni pokret "točka zakona" kad to osjeti. Pozvao me je da opet dođem.

Moj glavni domaćin uputio me je da nekoliko dana provedem na pustinjačkom otoku na jugu Sri Lanke. Na putu iz Kandyja prošao sam željeznicom najljepše planinske predjele, unutrašnjost zemlje koja je na srednjim visinama (oko 1000 m nad morem) vrt čajnih plantaža, a nešto ispod toga u uvalama su njive riže. Sa svih strana se spuštaju visoki vodopadi sa šumovitih vrhunaca. Vožnja motornim vlakom vrlo je ugodna. Razlika od Indije u čistoći i blagostanju stanovništva vrlo je velika, a osjeća se i na putovanju.

Kad sam prešao najviši dio željezničlce pruge, stigao sam u malo nižem planinskom području do pustinjačkog doma i samostana u izgradnji moga dugogodišnjeg prijatelja Čeha, koji tamo živi već decenijama, iz ratnih vremena, uglavnom posve sam. Njegov je samostan na obronku čajne plantaže, nedaleko ispod željezničke pruge i ceste. Najbliža naselja, s jednim većim cejlonskim samostanom, nalaze se na suprotnom obronku. On svoj samostan i esperantistički centar postepeno izgraduje češkom upornošću u blizini jednog starog mnogobožačkog seoskog svetišta. U odredeno doba godine, pod jesen, poslije žetve, seljaci tu prinose žrtvene darove i vrše magične obrede božici plodnosti. Najspektakularnije je hodanje po žaru koji ne peče bose tabane nikome tko je u dovoljno dubokom ekstatičnom transu. Taj najprimitivniji vjerski kult, koji je narodna vjera ogromne većine indijskog stanovništva, nema nikakve veze s kasnijom vedskom kulturom koja je bila i prošla, a odron starijih primitivnih kultova ju je zakopao prilično duboko u toku nekoliko tisućljeća. Ovdje je ta vrsta kulta protokulture pripitomljena i poistovjećena s buddhističkim narodnim pričama iz Đataka o ženskim demonima koji su se obratili na vrlinu milosrđa i neubijanja živih bića kad su čuli Buddhinu propovijed.

Sljedećeg dana vratio sam se u Colombo u uzorni dom Ramakrišnine misije u indijskoj tamilskoj četvrti grada uz more. Tamo me je čekao jedan mladi njemački bhikkhu, takoder odani prijatelj ove nebuddhističke misije sveopćeg vjeskog bratstva i snošljivosti s kojim sam se još u Kandyju dogovorio da ćemo zajedno ići na pustinjački otok na južnom jezeru, gdje on živi već nekoliko godina. Bez njega bih doista teško našao cilj koji mi se nije učinio toliko udaljen u prostoru koliko u vremenu, u prošlosti koja ga postepeno čini nevidljivim. Takav je bar bio moj utisak na posljednjem dijelu puta malim čamcem preko jezera k nejasnoj obali u naglom tropskom sutonu. 

Pustinjački otok na narančinom jezeru

Jezero je udaljeno nekoliko stotina metara od morske obale. Cejlonska obala je kamenita, iako nije visoka, a bakrenasti kamen je pjeskovit tako da more otplavi godišnje oko jednu stopu cijelog otoka. Niski pojas tamnosmeđih razbijenih stijena služi donekle kao prirodna brana bujnom zelenilu, osobito gajevima kokosovih palmi koji dopiru do ruba obale. Jezero se uokrug proteže oko jednu milju u unutrašnjost, voda je čista i nezaraštena jer je proslana, a u bunarima na našem otoku, isklesanim u kamenoj podlozi, pitka. Obale su do ruba u dungli, a i preko ruba, jer korijenje velikih stabala prodire u jezero i isprepliće se u mrežaste mostiće – mangrove. Tako su obrisi obale otoka neprimjetni s kopna, a smještaj dvaju otočića povezanih kratkim prijelazom nevidljiv, neodražen od pozadine gdje počinju da se uzdižu brežuljci, iako su otoci upravo sa strane okrenute prema nevidljivoj morskoj obali visoki dobrih desetak metara. Sve je obraslo đunglom.

Pustinjački otok, a i glavni dio pozadine, nalaze se pred nama u potpunoj tami, približujemo im se kao srednjovjekovnoj slutnji koja raspiruje u mašti osjećaj povratka.

Voda je tropskih jezera i kad su posve čista od raslinja tmasta i neprozirna, bez odraza i sjaja, valjda zbog tamnog taloga koji sačinjava dno, bogato životom koji legendarno ostaje čist od mulja gdje se odvija. To su srebrne ribice koje žive u blatu (o čijoj je čistoći Ramakrišna na obali prljave Gange pred Kalkatom ispričao tolike priče), a u slučaju ovog jezera izobilje oštrih bijelih školjki.

Električni vod prolazi kroz selo pored željezničke stanice, ali je većina kućica oko jezera osvijetljena petrolejskim svjetiljkama. Mali je čamac tu uglavljen u mraku, nekoliko metara od obale. Moramo se izuti da stignemo do njega kroz plićak.

Bhikkhu Nyanaramita mi pokazuje u vožnji bijeli zid seoskog hrama gdje putnik treba da čeka čamac kad dolazi po poštu, a gdjekada i da prenoći, ako mu vlak zakasni. Pokazuje mi smjer u kojem se nalazi otok. Iza polovice puta opažamo odande kretanje džepne svjetiljke, a zatim i slabije svjetlo jednog fenjera u nešto sporijem pokretu. Iz guste tame oko tih žarišta izranja konačno slika u rembrandtovskim bojama. Začađeni fenjer sada bolje osvjetljava oko sebe smeđi monaški ogrtač i tmasti razmak izmedu dva pustinjaka koji nas čekaju. Obojica su mladi, u kasnim dvadesetim godinama. Ta se dob, vrlo neopravdano u psihološkom pogledu, smatra najpovoljnijom za "odlazak" u unutrašnji život. Buddho je napustio svoj kraljevski dvor u dvadeset devetoj godini, u noći u kojoj se upravo stišala vreva prouzročena rođenjem njegovog jedinca Rahule. Otac ga je nazvao tim imenom — "Okov". Simbol je njegovog bijega osedlan konj bez jahača, u plavozelenoj pomrčini. Jedan od mojih gostoprimaca na obali je Nijemac, visok i krupan, s uredno podrezanom crvenkastom bradicom ispod propisno obrijane glave, a drugi je nizak živahan Cejlonac, još pun srdačnih želja za ljudskim prijateljstvom.

Već sam ranije obaviješten s raznih strana da odaziva težnjama te vrste ovdje neću naći. Uzor pustinjačkog raspoloženja sada je njemački muni (šutljivi mudrac) koji već preko deset godina živi u zaraštenoj kolibi na drugom nenapučenijem otočiću. Odakle dolazi samo jedanput dnevno u dana-salu (prostoriju za primanje darova) na ručak. To nije stalno načelo životnog poretka na otoku. Stari nayaka-thero (starješina) okružen svojim životinjama — dva stara olinjala psa i dva utovljena mungosa, po profesiji tamanitelja zmija, koji se uvijek oko njega uvijaju kao mačke uvijek je sretan kad se pruži prilika za dobronamjeran razgovor. U kućici na uzvisini otoka, strmo nad vodom, odakle je još otvoren jedini vidik na jezero nezarašten u đunglu rado pokazuje zbirku dragocjenih i skromnih Buddhinih kipova iz raznih zemalja i najvredniji dio biblioteke koju je ovdje sakupio njegov učitelj Nyanatiloka Mahathero od početka stoljeća, otkad postoji ova pustinjačka ustanova. Veći dio biblioteke sada je na gornjem spratu jedine jednokatne građevine, na nešto nižoj zaravni otoka. Opseg je zgrade oko 4×4 metra, a njen crveni krov je jedina tačka koja se po danu može vidjeti s okolnih obala jezera. U prizemlju je potpuno prazna, “graničnim" kamenima izdvojena prostorija – sima — gdje se dva puta mjesečno, na dane punog i mladog Mjeseca, isposnici skupljaju na javnu ispovijed, ili tačnije (skraćeno) čitanje na brzinu 227 pravila redovničke discipline, (pati-mokkho) čiji prekršitelji bi trebali da se javljaju kad na njih dođe red (ali to ne čine, nego prethodno u dvorištu čučeći i sklopljenih ruku jedan drugom izjavljuju da su "čisti" od svih tih grijeha).

Hrama "u pravom smislu" i legalno nema u samostanima thera-vado buddhizma, jer je vjera u bogove i trajnost duše strana Buddhinoj nauci i zamijenjena idealima asketskog "pročišćenja" i meditativnog života: "utrnućem” (nirvanam) i ništavilom (šunyata) kuda vodi "put pročišćenja" — buddhistička definicija (ateističke) religije. To je nulta tačka u krajnjoj perspektivi dugog i uzaludnog patničkog lutanja niz "struju svijesti" — put koji vodi oslobođenju od putnika:

"Postoji patnja, ali ne onaj tko pati, 
postoji djelo, ali ne onaj tko djela,
postoji utrnnuće, ali ne biće koje se trne,
postoji put, ali na njemu putnika nema."

Tim snažniji utisak ostavilo je na mene te prve večeri jedino mjesto gdje se redovnici sastaju bar jedanput dnevno, blagovaonica koja, neobavezno, služi i kao hram. — Neobavezno, iako postoji svuda, zato jer se jednostavni “molitveni” obred (pirit) obavlja tamo gdje postoji veći broj isposnika jedino navečer, prije posljednje zdjelice čaja umjesto večere (uzimanje hrane poslije podneva nije dozvoljeno), u doba kad stroži pustinjaci, čiji je životni ideal neprekidna meditativna zadubljenost, više ne izlaze iz unutrašnjosti svojih koliba.

Ta je prostorija bila prvi prizor koji mi se pružio na otoku. Malo iznad pristaništa, to je pačetvorina sa zidom oko metar visine, velikim približno 8×4 metra. Iznad zida je među stupovima ugradena žičana mreža pod visokim strmim krovom, s urutrašnje strane pokrivenim daskama. Na zidu u pročelju, između dvojih vrata (kuhinje i spreme) nalazi se udubina s brončanim, djelomično pozlaćenim kipom Buddhe u meditativnom položaju, visokim blizu pola metra. Ispred njega je mali stol sa čaškama cvijeća na pladnjevima i štapićima tamjana kojih se nekoliko krijesi u tami. Ispred klupa oko ostalih zidova su uski dugi stolovi. Pored ulaza je mjesto starješine. Pred njim je na stolu jedina petrolejska svjetiljka. Ona se zakloni kartonom na početku večernjeg obreda, recitiranja Buddhinih izreka ili izreka njemu u pohvalu, sažetih u stihove. Svjetiljka osvjetljava postrance samo zid na kojem je Buddhin kip. Recitiranje je slično recitiranju Veda, u muzičkom ritmu ograničenom na tri note (uz nešto popularnijih sloboda u različitim stilovima), a traje oko četvrt sata.

Pustinjaka na otoku ima sada devet. Dvojica ili trojica redovno ne prisustvuju tom obrednom sastanku u vrijeme kojeg stiže i pošta sa stanice čamcem kojim sam se i ja dovezao.

Kad smo stigli, molitva i čaj su već bili završeni. Čekali su još samo poštu i naš dolazak. Nyanaramita je po ulasku prostro ispred mjesta gdje sjedi starješina prostirku kakva se nalazi na naslonu svakog sjedišta, pozdravio je maha-theru sklopljenim rukama najprije stojeći, a zatim ničice na prostirci, i po treći puta uspravljen na koljenima prije nego je ustao, s ogrtačem prebačenim preko lijevog ramena, dok mu desno rame u znak poniznosti ostaje golo. Isti je pozdravni obred izvršio pred ostalim redovnicima čija se sjedišta nižu prema dnu prostorije i dalje okolo po starješinstvu. Takav se obred pozdravljanja starijih vrši svake večeri iza recitacija obrednih formula i tekstova (pirita). Svaki redovnik pozdravlja na isti način, počevši od starješine, sve one koji su ispred njega dok ne stigne do vlastitog mjesta.

Zatim sam predstavljen starješini i stojeći izmijenio s njim nekoliko riječi. O mojem dolasku obavijestio ga je prethodno raniji starješina otoka. Gledao me je preko naočala blagim pogledom i s mnogo pažnje cijelo vrijeme, i kasnije kad su mi donijeli čaj, a izuzetno kao posjetiocu ponudili i nekoliko banana, za niskim stolićem i sjedalom kako se kod nas postavlja za djecu. Laici treba uvijek da sjede niže. Po tipičnim samostanima navikao sam na lijepe minijaturne stolice "ozbiljnog" izgleda, s pletenim i dovoljno širokim sjedištem, vrlo povoljne i za udoban smještaj pri meditaciji za nas koji nismo navikli da dugo sjedimo skrštenih nogu na ravnom podu, a visoki naslon bi smetao udobnom okomitom držanju kičme, propisnom u tom položaju. Niski naslon seže do polovice leđa.

Na kraju, bilo je već prošlo sedam sati u mrkloj novembarskoj noći, dobio sam tri štapića tamjana za svoju izbu kamo su me otpratila dva najbliža susjeda.

Unutrašnjost moje kolibe (u koju sam se i kasnije nastanio za dvije godine svog boravka na otoku) velika je 3×4 metra. Na jednoj je pobočnoj strani smješten ležaj od dasaka s tankim madracem i jastukom. Takav sam tvrdi ležaj imao već češće puta i u indijskim "prvorazrednim" hotelima "evropskog stila", osobito u nekim himalajskim ljetovalištima čija se prostrana arhitektura, a uglavnom i crni namještaj, održala iz ranog engleskog predviktorijanskog 19. vijeka. Na drugom kraju sobe, pred malim prozorom s polu-zastorom od starog monaškog žutog ogrtača, sašivenog od pravilno izrezanih manjih dijelova pamučne tkanine (koji su prema Buddhinoj uputi u starim vremenima trebali da budu otpaci), nalazi se stol s dvije ladice i stari drveni naslonjač s probijenim pletenim sjedištem nadomještenim uskom daskom prikovanom poprijeko. Sa strane je polica za knjige. Iza uzglavlja ležaja je tipični stolić "narodne radinosti", osmerokut obrubljen duborezom, prekriven čistim bijelim ubrusom, na kojem je bakrena petrolejska stolna svjetiljka pri kakvoj sam odrastao u bosanskoj provinciji i proveo kasnije nekoliko ratnih godina na dalmatinskom otoku. (Kasnije sam proveo još nešto više od deset godina u pustinjačkim kolibama uz petrolejke, tako da sam u svojim šezdesetim godinama proračunao da sam blizu polovicu svog života proveo bez električnog osvjetljenja u tri razdoblja – u djetinjstvu, u ratu i pod starost.) — Na tri zida su tri mala prozora. Prednja šira strana je nadsvođena, s obzidanom verandom. Po danu je soba prilično mračna. Okolo kolibe je čisti prostor pjeskovite zemlje uži od dva metra, a zatim primamljivi zeleni zid đungle sa svojom neobičnom, nenametljivom glazbom. Naranača na otoku nema. Tek sam mnogo kasnije doznao od jednog indijskog sudruga da je žbunje na putu prema bunaru cimet. Inače je koliba zasjenjena velikim i snažnim krošnjama divljih mangoa (koji se također mogu jesti, samo su manji od pitomih) i visokim kokosovim palmama, čije lišće na vjetru klepeće kao odvaljene daske.

Svaka kućica ima na udaljenosti od 20-30 metara na jednoj strani svoj zdenac obzidan kamenjem, s vodom za pranje, a na drugoj strani nužnik. Puteljak u ovom posljednjem smjeru prema stražnjoj obali otoka izgleda idealan za meditaciju u hodu, do malog zavoja pri kraju, gdje raste krug visokih i zvučnih bambusa na čijim žutim deblima oko svakog gležnja tanke zelene crte djeluju kao razlivene kapi vodene boje koja se cijedi u sve tanjoj okomitoj niti. Taj ravni komad uskog puteljka izaziva sjećanje na uske i kratke, posve mračne i slijepe hodnike priključene redovničkim ćelijama u debelim kamenim zidinama iskopina starog buddhističkog univerziteta u Nalandi. Ta šetališta utrnuća duha nisu bila duga ni deset koraka.

Dok sjedim prije podne na malom sanduku i jastuku skrštenih nogu u predvorju, vidim pred sobom djeliće svjetlucavog jezera udaljenog desetak metara kroz pukotine zelenog "zida" đungle na čijoj unutarnjoj plohi, sučelice meni — rekao bih dahom života — titraju crveni cvjetovi hibiska, poprskani srebrnastom pjenom unutrašnjeg bogatstva iz napona gotovo nevidljivih žilica. Svakog su jutra u drukčijem broju i razmještaju, uvijek jedno novo sazviježđe života, jedino iznenađenje na zelenom svodu koji se zatvara oko mene. Nekoliko stepenica vodi iz te zasvođenosti do uskog ravnog puta koji seže od jednog kraja otoka do drugog s najšire strane, šetalište dugo oko 300 metara. Na kraju koji se lagano uzdiže prema stjenovitom rubu jezera prozirni pleter razgranatog i ponekad rascvjetalog raslinja djeluje kao rozeta crkvene apside. Manje od sto metara dalje od moje kućice, s obje strane, nešto niže prema obali nalaze se još dvije izbe (kuti), jedna na stražnjem zavoju otoka, mala gotovo kao pola moje, a visoka, s dva široka prozora i uskim ulaznim balkonom. Tu stanuje mladi Cejlonac koji mi je od početka dirljivo odan i predusretljiv, gotovo s ustrašenom pažnjom da u prolazu oko mog ugla ne poremeti mir mojih meditacija, a ujedno užurban u gorljivosti vlastitih asketskih napora. U drugoj zgradi koja je veća i niža stanuje učitelj pali jezika, bivši advokat, tih i ljubazan Cejlonac srednjih godina, koji obično ne prisustvuje piritu (večernjem obredu).

Većina tih kućica, iako blizu jedna drugoj, ostaju nevidljive, utonule u svojoj osamljenosti izvan glavnih putova, a uski prilazi su im gdjekada i namjerno zagrađeni prepriječenim ili zapletenim granjem. Već sam prvog jutra (još prije prvih posjetilaca i gđe dr Ulrich iz Berlina) shvatio zašto.

Prije nego što sam i doznao za smještaj svojih susjeda, pokušao sam da sjedeći pod svojom vanjskom strehom zaronim u doživljaj samoće svog novog podneblja. Toga je jutra titrao preda mnom samo jedan hibiskov cvijet pod teretom vlastite čaške, uvijek malo preobilne za zelenu peteljku. Odabrao sam rub nozdrva kao graničnu tačku strujanja vlastitog daha za iščezavajući dodir s vanjskim svijetom u sažimanju “zraka pažnje”. Nisam se još oslobodio doživljaja "cjelokupnog tijela daha” kad sam osjetio na sebi ljudske poglede. Više djece je u bojažljivoj tišini nastojalo bradama dosegnuti vrh ograde. Na ogradi je bilo nekoliko većih i manjih knjiga koje su mamile vrhove njihovih prstiju. Kao svete sličice u kršćanskom svijetu, tako su ovdje primamljive knjižice koje djeca često ne znaju ni čitati, osobito one sasvim male koje sadrže po jedan kraći Buddhin govor, objavljene za mir i sretan put pokojnika na trošak ožalošćene strane koja je ostala osamljena na našoj obali patnje.

Sjetio sam se lanaca tibetanskih molitvenih zastavica oko kuća u himalajskim selima i nad ponorima. Zapitao sam djecu kako su došla i nastojao da ih se oslobodim. Kasnije, kad sam došao na ručak, sreo sam ih ponovo u dana-sali, u prizoru na koji je trebalo da se naviknem:

Gotovo svakog prijepodneva stižu skupine dayaka (donosioci darova) s hranom za bhikkhue, iz bližih i daljih mjesta. Riječ bhikkhu, kojom je Buddho nazvao svoje sljedbenike, znači "prosjak”. Postoje samo tri vrste darova koje oni mogu primati: hrana za jedan obrok svako prije podne, a na posebne dane i u izuzetnim slučajevima, odijelo, lijekovi i sitne potrepštine kao što je sapun, igla i konac i sl. Novac je isključen. I danas pustinjaci koji se nasele u spilje ili napuštene osamljene kolibe, ili naišu u prolazu kroz naselja na putovanju, prose svoj dnevni obrok stojeći neko vrijeme šutke pred vratima kuće. Onima čije je boravište ustaljeno i poznato, a to je ovdje ogromna većina, posebno odani mještani po međusobnom sporazumu obezbjeđuju donošenje hrane iz dana u dan prije podne. U našem slučaju hrana se dobrim dijelom priprema u kuhinji dana-sale i ispred nje na dvorištu, a cijele obitelji, u čistim bijelim odijelima, dolaze da služe pustinjake po jednostavnom obredu i da prime blagoslov. Taj blagoslov bhikkhu izražava izrekom: "sukkhi hotu” — "nek bude sretno” — za onoga čiji je dar primljen, jer uvijek onaj tko dariva treba da bude zahvalan zbog neminovnih posljedica dobrih i zlih djela, a ne onaj tko prima s darom i obavezu. Tim dirljiviji su prizori odanosti i naivne vjere u tu “ovosvjetsku" ili "onosvjetsku” sreću koje su se redovnici odrekli uvidjevši prolaznost ljudskih i božanskih svjetova pred neumitnim bezličnim zakonom kojemu se može umaknuti jedino u ništavilo, vjere u sreću kojom ipak žele da urode skromne žrtve njihovih dayaka,

Uz priče iz Đataka, o ranijim životima Buddhe, o njegovom postepenom usavršavanju do potpunog “probudenja", medu buddhističkim vjernicima najpopularnije su izreke sažete u stihovima, koje se pripisuju Buddhi, sadržane u Dhamma-padi. I uz njih su vezane poučne pričice iz Buddhina života. Evo jednog primjera koji mi se čini prikladan uz ovu temu:

"Miris cvijeća ne ide protiv vjetra, ni sandalovine, ni jasmina, ni drugog žbunja; protiv vjetra se širi mnris vrline, najuzvišeniji miris koji opija i bogove.” Primjer: Bog pratilac svijeta (“stvoritelja” nema u indijskim religijama), Brahma, preobučen u siromašnog tkalca, ponudio je dnevni obrok Buddhinu učeniku Kassapi, koji je upravo tražio nekag siromaha da mu pruži mogućnost davanja milostinje još većem siromahu. Raspravljajući kasnije o tom događaju Buddho je rekao da je miris Kassapine vrline privukao pažnju vIadara bogova.

U Sri Lanki ima profesionalnih prosjaka-bogalja, ali nema bijede kao u Indiji. Zemlja je bogata i svojim plodovima bez ozbiljnog napora može prehraniti i onoga tko ne želi ni da radi ni da prosi.

Bhikkhua na Sri Lanki bilo je u to doba (oko 1965.) 15.000 na deset milijuna stanovnika. Broj pustinjaka nije ni izdaleka tako veliki. Istup iz reda nije ni zazor, ni sramota, nego se smatra za stvar lične dozrelosti koju je čovjek uvijek spreman da precijeni. Već u Buddhino doba spominju se oni koji su više puta izlazili iz reda i ponovo se vraćali. Buddho ih je nazivao budalama. Inače se susreće priličan broj redovnika u "džepnom izdanju", djece iz hramskih škola koja prije 20. godine ne mogu biti potpuno zaređena. Nepismenih ima vrlo malo. To su oni koji nisu sposobni da nauče čitati i pisati, ili im u djetinjstvu nije bilo stalo da napreduju u školovanju. Kad su Englezi ovdje izvršili prvi popis stanovništva zaprepastili su se kad su ustanovili koliko je neusporedivo manje nepismenih na Ceylonu nego u Engleskoj.

*   *   *

Čitajući ove stranice čini mi se da bi se malo šta dalo dodati opisu pustinjačkog otoka, bar u pogledu vanjske strane. Ljudski odnosi su tu izvan središta pažnje, ali postoje, jer izraz vlastitog sebe ostaje glavni zadatak — treba ga razgraditi. O tome bi se moglo pisati uvijek dalje — na nesreću isposnika.