Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

---

Priroda oko mene

“Jer, čovjek je skrovit kao spilja, a životinja otvorena kao ravnica.”
Mađđhima-nikayo, 51

Početkom marta (1966) zahvatila me je denga-groznica, nova bolest uvezena prije nekoliko godina iz Afrike u Južnu Aziju s politikom afro-azijskog bratstva i jedinstva, čiju vezu garantira brojna indijska kolonija osobito duž istočnih obala Afrike. Bolest traje sedmicu dana, a osjećaj tjelesne i duševne slomljenosti, koji odgovara gripoznom stanju, traje još jednu sedmicu.

Srećom, za vrijeme moje bolesti počele su kiše. Kišilo bi svakog poslijepodneva, a često i dugo u noć. Mirisi naglog tropskog gnjiljenja đungle ponekad su postajali neugodni. Ipak je prevladavao osjećaj ugodne svježine.

Naviknut na indijska kišna razdoblja, očekivao sam da će se takvo vrijeme nastaviti bar nešto duže od mjesec dana, a veselilo me je da nema neprekidnih kiša kao ponegdje u Indiji. Međutim, već nakon nešto duže od jedne sedmice kiša je prestala, a počelo je ljetno razdoblje “lijepog” vremena. (Kasnije sam shvatio da su mart i septembar ovdje razdoblja redovnih kraćih i blažih kiša između ljetnog i zimskog monsuna.) Ali ni razdoblje lijepog vremena nije proteklo bez povremenih kiša. Zanimljivo je da mi nitko, ni Evropljani koji ovdje žive već nekoliko godina, a pogotovo Cejlonci, ne znaju reći ništa o tim “razdobljima”. Godišnjih doba izgleda da ima malo previše ovdje u blizini ekvatora, iako neka od njih imaju vrlo ravnomjerna obilježja, kao ove nedavne kiše, ali prebrzo prolaze i lako se zaboravljaju u naglom toku bujne prirode.

Ipak, za mene će kratko razdoblje martovskih kiša ostati u nezaboravnoj uspomeni. Po noći, za vrijeme kiše i lomljave, koja nije prouzročena snažnim vjetrovima nego težinom zbog brzog natapanja i sagibanja visoko i široko isprepletenog raslinja, — po noći sam često imao osjećaj da se nešto događa na “gornjem katu” moje prizemne kuti (kolibe). Ujutro, pogled kroz male prozore zasjenjene rešetkom protiv komaraca svakog me je dana sve više rastuživao. To je bilo doba opadanja ogromnog potamnjelog lišća visokih kokosovih palmi. Sivo-smeđi povenuli listovi dugi po nekoliko metara prekrivali su podnožje đungle kao kosturi pretpotopnih nemani s uzdignutim glavama iznad beskrajnih rebara. Činilo mi se da je pod njima neprozirno i bujno zelenilo podnožja bilo ugušeno i opustjelo za nekoliko dana. Neobični spletovi tankih i visokih krivudavih stabala puzavaca, stabala koja u težnji da prodru do sunca rastu protiv svih pravila zemljine teže u raznosmjernim krugovima i osmicama, postajali su mi sve uočljiviji.

Palme s okruglim listovima na vjetru klepeću kao razvaljene daščare. Skupina visokih stabala bambusa koja u popodnevnom suncu, osobito pod tankom patinom oblaka, sjaje čistom zlatnom bojom, sada škripe kao nepodmazana vrata.

Plašio sam se, kao u Indiji, da lišće s mnogih stabala ne opadne potpuno. Poneka od njih tek tada ogoljena procvjetaju. Tako je cvjetalo u Madrasu stablo “hramskog cvijeća”, snažnih sočnih latica bijelih ili osjenčanih žuto ili crveno, na vrhu svake pojedine grane lijepog srebrnastog stabla. Ali ovdje nije tako. Na čistini ispred biblioteke, na vrhu otoka u kratkoj aleji tih stabala svaki je rascvjetani vrh zaokružen u pravilan buket listovima koji su napola već zeleni, a drugim dijelom još nježno žućkasti. Lišće koje neprekidno vene i opada, i mlado lišće koje često djeluje kao da je u cvatu, podjednako je izrazito u zelenkastoj tami listova u punoj snazi. Mlado je lišće nekih stabala nekad vrlo neobično. Nježne svilenkaste rese bakrenog i žutog pjegavog mladog lišća jednog tipičnog stabla, duboko zaklonjene pod krošnjom razvijenih grana, toliko se razlikuju da sam ih dugo smatrao cvjetovima tog stabla. Sličan duguljast i šiljat oblik imaju i mnogo manji listovi drugog stabla, gdje mlado lišće nježno žuto dozrijeva širenjem tankog grimiznog obruba. Na putu ka kupalištu, okrenutom zapadu, neobična prozračnost tog lišća zapanjila me je kad sam ga opazio prvi put nakon bolesti. Neka džinovska stabla s ogromnim lišćem imaju posve nježne bijele i žućkaste cvjetiće kao vršci jorgovanovog grozda. Ponekad se na zavoju puta nađu opali cvjetovi jasmina. Uzalud gledam naokolo i iznad sebe odakle su pali ovamo. Zrake sunca prodiru kroz đunglu do mladog zaštićenog lišća i nježnih cvjetića slično popodnevnom povjetarcu. Jedan je od najljepših prizora u popodnevnom zatišju moga predvorja, osobito u oblačnim danima i pred kišu, motrenje prodiranja povjetarca kroz đunglu u tankim, tankim pramenovima. U polukrugu pred sobom već poznajem okrugle kite i crvenkaste vrhove nekih grana od kojih se redovno provuku prvi pramenovi lahora. Okolno lišće iste grane, a i obližnji vrhovi drugih stabala, sve oko tih uskih kanala ostaje začarano tiho i nepomično. Ponekad me na povratku s ručka na zasjenjenom putu zaustavi po jedna isturena kita lišća koje se kreće samo za sebe, puno životne gipkosti. Tada tražim smjer pramena vjetra u okolici odakle prodire iz pozadine baš do te tačke i kuda nastoji da preskoči dalje, na drugu stranu puta. Kasnije sam naučio da su poznato najveseliji pojedinačni listovi gumijevca koji rastu kao rašireni prsti iz jednog zgloba, a često se jedan jedini list vrti kao čigra zahvaćen pramenom vjetra toliko tankim da ostali prsti istog dlana stoje potpuno mirni i ravnodušni oko njega. Pokušao sam da taj efekt vrćenja jednog jedinog prsta izvedem na svojoj ruci, ali nisam nikad uspio. — Sve mi jasnija postaje osnovna dogma ovdašnjeg narodnog vjerovanja da bogovi žive u stablima. Ćudljivost nekih djeluje doista demonski.

U tom pogledu mi je najprije pred očima jedno mango-stablo, pitomo i plodno, ali već staro i snažno razgranato. Jedna od njegovih najdebljih grana zakreće naglo jednim gležnjem u pravom kutu u novi smjer. Prolazeći ispod tog mjesta uvijek doživljavam osjećaj nasilnosti i srdžbe u tom davnom pokretu koji — kao većina nepromišljenih koraka u stranu — nije potpuno uspio da osvoji prostor za širi zamah daljeg razgranjavanja u većoj slobodi. Nije me čudilo, mnogo kasnije, kad sam u Advarskom biltenu čitao da je jedno lijepo staro stablo mangoa koje resi ulaz u staru zgradu biblioteke, a još nikad u svom životu nije donijelo ploda, najedanput izvan sezone, pred novu godinu urodilo bogatim plodom.

Inače su zaokreti osnovnih grana pod pravim kutom jedan od dva glavna principa u kosturnoj građi đungle. Drugi je princip pravilnih i prostranih izbočenih i udubljenih lukova. Osobito u blizini obale stabla najčešće već iz korijena rastu vodoravno van obale. Najveći pehlivan među stablima je obična kokosova palma sposobna da raste, ako treba, ravno kao svijeća iz samog korijena u bilo kojem smjeru. Nikad neću shvatiti zašto u plantažama kokosovih palmi (tipične plantaže bogatih Cejlonaca, oko kojih nema drugog posla nego da se svakih nekoliko mjeseci oberu plodovi) zasađenih u ravnim linijama, a ponekad i natapanih geometrijskim kanalima, stabla ipak podsjećaju na šibice razbacane na listu računske teke, ili na japansku igru “mikado”. Jedina razlika, prilično česta, jesu grbavi lukovi na bilo kojem ograničenom dijelu palme koja prije i poslije toga raste ravno kao da ništa nije   >bilo.

Ostala se stabla ne povijaju tako lako ni uz obalu. Neka kao da pravo ne shvaćaju tu životnu nuždu. Njih vlastita priroda prisiljava na to okovima korijenja visokog preko metar nad tlom. Ono savija grbaču glavnom deblu kadgod pokuša da je podigne, a to se kod nekih vrsta dešava u pravilnim razmacima većim od metar. Pred tom prijetnjom okovanih stabala (koja će na kraju ipak “umrijeti okomito”, po modelu Th. Wildera), neke se druge vrste sunovraćuju samoubilački prema zemlji već s nekoliko metara visine, pa s krošnjom izvrnutom naopako stižu do podnožja gdje bilo, iako je možda trebalo da se priklone vodi. I u tom prednjači jedna vrsta palme.

Normalna lučna konstrukcija, neusiljena i nevezana, često služi usklađenom i sigurnom silasku do vode. Stablo nekada u luku uranja u vodu, a zatim ponovo izranja u određenom ravnom smjeru. Ali ima i stabala te vrste u blizini obale koja su bila prinuđena da rastu uporedno s obalom, pa umjesto u vodu, na predodređenoj geometrijskoj tački zaranjaju u zemlju da se kasnije i ona u jednako pravilnom luku opet uzdignu nad površinu.

Tako se istovremeno sa mnom i okolna priroda oporavljala od rušenja i ogoljelosti. Na jednoj strani, sasvim blizu moje kuti, gdje je ranije bio zatvoren zid raslinja đungle, pojavila se sada u raskrčenoj pozadini jedna vrlo plemenita mlada palma s prostranim lepezastim naboranim, ali ne izrezanim lišćem koje se razvija već pri dnu biljke, gotovo iz korijena. Na neke su me ljepote u kosturnoj građi prirode upozorile životinje.

Znanac iz Delhija

Tog znanca želim da spomenem prvoga, ali ne pod imenom koje su mu dali engleski prirodopisci, a koje je uvredljivo — jungle crow, “vrana iz đungle”. Suglasio sam se s ostalim ljudskim poznanicima koji ga također cijene da ga svrstamo u porodicu tetrijeba. To mnogo bolje odgovara njegovoj plahoj pustinjačkoj ćudi i gotovo ritualnoj tajanstvenosti oplemenjenog opreza njegovih kretnji. Dužina tijela odgovara vraninoj, a i osnovna plavkasto-crna boja perja, izuzev krila koja su kraća i zaokruženi ja, skladne i neupadne smeđe boje. U njih je zavijen kao starica iz sjevernjačkih priča u svoj šal. Ta boja odgovara više našim ovdašnjim monaškim ogrtačima nego tamnije smeđim fratarskim mantijama. Oči su mu boje sjajnog crvenkastog jantara.

Po kretnjama i glasu više podsjeća na goluba, samo mu je rep izrazito dug i izvježban u kretnjama kraljevske veličanstvenosti, osobito prilikom šetnje alejama gdje se polako i osvrćući se udaljuje ispred mene dok držim dužno odstojanje, da na podesnom prohodnom mjestu skrene u unutrašnjost šume (jer smeđi sagovi uvenulog lišća gdje se zadržava više odgovaraju izgledu šume nego đungle, a on ih obazrivo odgrće i čisti od buba na poleđini). Glas mu je dublji i dostojanstveniji od golubovog gukanja i nikad ne gubi određenu tužnu notu, a pjesma mu se ne oteže u beskraj. On je jedina ptica koju redovno mogu pronaći pogledom na grani kad se javi iz visine, jer me je upravo on svojim oglašavanjem upozorio na ljepotu i veličanstvenost lukova kakvima neka od spomenutih stabala grade mostove što se blago uzdižu ka srednjim visinama đungle do kritičnih tačaka naglog proloma ili pravokutnog zaokreta prema strminama — kao prometom preopterećeni Haura most pred glavnom željezničkom stanicom u Calcutti. Po tim lukovima moj znanac iz Delhija ovdje najradije polagano šeće, gotovo puzeći nad lišćem, preskačući ponekad s jednog luka na drugi, jer ne voli mnogo da leti.

Nazvao sam ga tim imenom prilikom svoje prve kratke posjete pustinjačkom otoku u novembru (1965.) kad mi je susret s njim rano ujutro na zaokretu puta nedaleko od moje kuti bio jedno od prvih i najmilijih iznenađenja ovdje. Nisam ga susreo nigdje na svojim putovanjima od prošlog ljeta u Delhiju. Njegova me je prisutnost ovdje tog jutra pred doručak osokolila kao znak dobre budućnosti i prijatnog udomaćenja. Kasnije sam primijetio da ga na njegovim poslovnim putovima po unutrašnjosti đungle prati ženka na određenom odstojanju, a i na njegove kratke pjesme s vrhova sivih i zelenih slavoluka odgovara gdje-kada s kojeg malo nižeg palmina lista. Ponekad pred podne približi se mojoj kuti, popne se na granu mladih stabljika koje tvore ravni zid mog dvorišta prema đungli, pa u visim mog predvorja motri moj stan jednim ćilibarskim okom.

U Delhiju nije bilo tako. Stanovao sam u univerzitetskom parku, u prizemlju Gwyer Halla, blizu glavnog ulaza, gdje je moj stan zatvarao pravi kut s krilom glavne zgrade. Taj je ugao bio zasađen žbunovima poludivljih ruža. Kamenim pločama popločani izlaz iz mog predvorja završavao je konačno i bezrazložno u vrtu pred niskim gustim žbunom čempresa. Odatle dalje moj saobraćaj sa susjedima i društvenim prostorijama nije bio predviđen i ostao je u neizvjesnosti, osobito kad bi padala kiša, a trava postajala podvodna.

Jednog popodneva, oko četiri sata, kad spokojstvo potpune ljetne tišine ljudi i životinja počnu remetiti bande majmuna, čuo sam prvi put glas moga sadašnjeg ptičjeg znanca. Više od njegova glasa privuklo je moju pažnju šuštanje malog čempresa. Izašao sam pred vrata, shvatio da čempres šušti vrlo zvučno, ali nisam vidio ništa u njemu, a ni oko njega, ni majmune ni tragove druge opasnosti. Tada se iz čempresa pomolila lijepa plavo-crna i smeđa ptica, ogledala se naokolo i opet se povukla u neprozirnu dubinu. Ali stablo je bilo premaleno da se u njemu udobno smjesti. Nešto kasnije vidio sam novog znanca na travnjaku pored ruža kako se oprezno ogledava, motri okolicu i traži hranu. Imao je namjeru da se tu privremeno nastani. Tako smo se upoznali kroz trnje ruža u delhijskom đulistanu.

Kabare

To su veliki gušteri, dugački 1-2 metra. U engleskom se zovu iguane. Obrambeno oružje im je snažni, dugi i šiljati rep, trokutast u presjeku i oštar. Njim mašu kao kandžijom kad se pojavi neprijatelj ili kad ih netko smeta pri poslu. Ne grizu, a hrane se sitnom hranom u truleži, uključivši puževe koje proždiru sa cijelom rožnatom kućicom. Poslastica za kabare su ptičja jaja — ali to je posebna tema priče. Kad plivaju po jezeru ili se šuljaju kroz đunglu, neprekidno izbacuju i uvlače dug i tanak, ljigavo sivi jezik koji izgleda kao cjevčica od plastične mase.

Dok sam bio bolestan, izgledali su mi u svom tromom kretanju na prijelazima puta pored moje kuti kao da su potomci onih pretpotopnih gmazova čijim je kosturima nalikovalo opalo lišće kokosovih palmi na opustošenom dnu đungle. Obično čujem šuškanje suhog lišća kad se vraćaju prema obali ispod moje kuće gdje izgleda da stanuju. Čini mi se da za njima zaostaje i stanoviti smrad koji je izrazit, ali bi mogao biti i biljnog porijekla. Ovamo se povlače u zatišje ovih dana (upravo i sada dok ovo pišem) i na parenje.

Jednog prijepodneva, kad sam izašao u predvorje, naišao sam na jednu od dvije velike kabare našeg otoka kako se sunča raskrečena nasred dvorišta kao obični sobni gušteri koji su u tropskim zemljama vrlo omiljeni sustanari i čistači zidova od komaraca i gamadi. Ali ta vremena tromog ljenčarenja kabara oko kuće sada su prošla. Počela je sezona velikog lova o kojoj ću pričati kasnije.

Jedna veća, vjerojatno mužjak, ukrašena je na crnom hrptu lijepim i pravilnim sivo-žutim prstenastim prugama. Druga, ženka, okićena je na približno istim razmacima žućkastim cvjetovima s pet oblih latica. Sve kabare nisu obojene jednako pravilno i lijepo. Osnovna smjesa boja sastoji se u nepravilnom prodiranju pjega svjetlosive boje trbušnih ljuštura u crni ogrtač leđa. Kabare su brze i okretne u trčanju i plivanju. Ali kad vrebaju na plijen ili mu se oprezno približuju, pohlepa im je daleko veća od straha pred neprijateljima. Kad zapnu nasred puta u takvom raspoloženju, teško ih je potjerati kamenjem i često ne preostaje drugo nego promijeniti smjer vlastitog puta, jer kabara računa na snagu svog repa i ne propušta mirno slučajnog prolaznika na uskom putu, ako joj mrsi račune.

U posljednje vrijeme su u neprijateljstvu sa svima — ljudima i životinjama — u određenim granicama bojnog polja, ispod stabala gdje su se prije nekoliko sedmica ugnijezdili ždralovi. Jednog sam jutra naišao na posve epski položaj na bojištu. Velika kabara bila je opkoljena psima koji su režali na nju. Uzdigla je glavu i vrtjela repom nepomično zaustavljena usred kruga koji se nije smanjivao. Pustinjaci i posluga neko su vrijeme sakupljeni, na povratku s doručka, napeto očekivali rasplet do kojeg, naravno, nije došlo, a tada su rastjerali životinje.

U vezi s takvim neostvarenim ratnim pothvatima valja reći nešto i o našim psima i mačkama. Sada na otoku ima pet pasa. Dva stara mužjaka, jedan gotovo posve crn, drugi crno-smeđ, i jedna mlada ženka s dva psića, sve troje gotovo sasvim bijeli s malo žućkastih pjega. Sve te pse, a i mačke, donose na otok da ih ne ubiju ribari koji u svojim uskim čunovima, istesanim iz debla jednog stabla, naokolo miniraju vodu i tako love ribe koje su najobilatije oko otoka. Ovdje se nakon ručka darivanje hrane pustinjacima nastavlja hranjenjem životinja obilatim ostacima. Psi, mačke i vrane skupljaju se na hranu oko istog velikog lavora, a i nepripitomljene životinje dobivaju i nalaze svoj dio na određenom mjestu. Ribe se ne bi mogle ubrojiti u posve nepripitomljene; one se oko podne jate uz obalu iza kuhinje.

Ima samo jedan izuzetak. To je crni pas, malo mlađi od tamnosmeđega, samac, potpuno netrpeljiv prema ostalima, iako nenasrtljiv, tim više što su mu stražnje noge već polu-paralizirane, dok najstariji pas nije nikad sam ni napušten od ostalih životinja. Kad sam došao ovamo prije dva mjeseca izgledalo je da je dobri stari pas na umoru, ispružen pred ulazom u dana-salu. Vrat mu je bio zavijen krpom stare monaške haljine, a lice oteklo. Maha-thero, veliki poznavalac životinjskog života i navika, njegovao ga je i povijao mu duboke gnojne rane na vratu. Za otekline je rekao da nisu opasne i da su nastale od poremećaja gomilanjem “elementa uzduha”. Tako je nekako doista i bilo. To me je podsjetilo na tibetansku medicinu. Kad sam bio u posjeti kod Dalaj-lame (1965.) u Himalajama, jednog sam dana s tibetanskim i švicarskim liječnikom i s američkim “lamom Aleksandrom” (koji je služio kao prevodilac) obilazio bolesnike i “bolnička odjeljenja” po kolibama i pod strehama po šumi, većinom ispaćene i izgladnjele, otekle i sasušene izbjeglice koji su nedavno pobjegli iz Tibeta. Svakoj je bolesti najprije ustanovljen uzrok u poremećenom odnosu Četiriju elemenata (uzduh, voda, sluz i vatra).

Našeg je starog psa izranio njegov crni netrpeljivi drug iz ljubomore kad su se na otoku pojavili ženka i kučići. Kad mu je postalo nešto bolje, kučići su, sada već naglo poodra-sli ali još uvijek obijesno djetinjasti, u doba obiteljskih sastanaka i “mirovanja” na suncu i pod strehom uvijek nježno prilazili starom ranjeniku i pažljivo mu lizali gnoj s rana dok je on s mukom okretao bolna mjesta prema njihovim njuškama.

Crni netrpeljivi pas živi sam na suprotnoj strani dana-sale. Nikad ne dolazi po hranu s ostalima. Ako mu se posebno ne donese, ne jede uopće. Pitao sam da nije možda u mladosti bio stručno izvježban lovački pas ili čuvar. Ne, i njega su ostavili ovdje kao mlado kuče. Nije imao nikakvog odgoja. Takva mu je ćud od rođenja. Nitko ne sumnja da je on u svom “prošlom životu” bio neki neobuzdani monah i monaški nayako (“vođa”, tj. starješina samostana) koji se ogriješio tipičnom nasilnošću i podmuklošću. Isto tako većina lokalnih bhikkhua spontano pretpostavlja i izriče da je crna zmija poionga (poskok), od čijeg trostrukog uboda je umro mladi američki hipi u mantiji koji je legalno naslijedio kućicu engleskog samoubojice — o čemu sam pisao u prošlom pismu, po prethodnom dogovoru na predodređeni dan samoubojstva — da je ta crna zmija bila preporođeni samoubojica. — A u pogledu pasa, primijetio sam često i kasnije po pustinjačkim naseljima da su pustinjački psi doista sasvim neobični karakteri. Neki su po prirodi siledžije koji sami sebe teško obuzdavaju, drugi su stare dobričine, a treći su ustrašeni neurotičan i imaginarni grešnici koji uvijek cvile za samilošću i straše se pustinjačke samoće i ljudske odsutnosti.

Ždralovi dolaze na otok u martu, grade gnijezda i uzgajaju mlade do majskih kiša. Maha-thero je promatrao njihov način podizanja naselja. Za svako gnijezdo treba najprije naći čvrst oslonac. Zatim ždral nalazi i donosi osnovnu prečku, smjesti je na izabrano mjesto, a onda oprobava čvrstoću njenog smještaja drmanjem same prečke i grana na koje je položena dok se dobro ne uglavi. Oko te prečke savija se gnijezdo. Ove godine takvo promatranje ne bi bilo jednostavno, jer su se ždralovi smjestili na vrhove najviših stabala uz pristanište. Ali lani je bila potrebna neprekidna pažnja i pomoć ptičjim gostima, jer su sagradili gnijezda na nižim spletovima korijenja stabala uz obalu. Tamo su bili izloženi svačijem napadu i jedva da je koje mladunče preživjelo. Tada je počelo tjeranje kabara, koje uprkos svojoj prividnoj glomaznosti i nespretnosti i ove godine pokušavaju da se penju na visoka stabla da kradu jaja, pa ih nekada treba obarati dugim bambusovim štapovima koji inače služe kao držalo za nož kojim se sijeku kokosovi orasi.

Inače su ždralovi vrlo nemirne i prilično bučne ptice. Zovu ih “noćnim ribarima”. Donoseći hranu u gnijezdo noću se često razgalame i remete mir i tišinu. Osim toga, ženke su sposobne da kvocaju dan i noć u gnijezdu. S ponašanjem mladunčadi još nemam iskustva. Tlo ispod stabala gdje žive potpuno je bijelo, a neugodni miris, osobito ujutro, pojačavaju otpaci riba, gdjekada i čitave manje ribe koje su valjda uspjele da iskoče iz gnijezda, kako bi ujutro dočekale kabare i ostale sladokusce koji se tu jate. Redovno ima na zemlji i po nekoliko olupina razbijenih svjetloplavih jaja.

Kako lišće cijele godine neprekidno i ravnomjerno niče, buja, vene i opada sa stabala, potrebno je stalno čistiti putove i predvorja. To je redovni posao pustinjaka neposredno poslije doručka. Pri tome se ispoljavaju razni majstorluci, a još više ćud pojedinaca. Svatko za tu svrhu ima čvrstu lepezastu metlu od palminog lišća (za čišćenje kuće upotrebljava se gusta i mekana metla od dugih vlakana kokosovog oraha) i štap s dugim čavlom na dnu za nabadanje lišća. Upotreba tog štapa služi i vježbanju koncentracije, života u čistoj sadašnjosti, koji je osnovni ideal meditativne higijene u buddhizmu. Gdjekada, naravno, i taj štap postaje nervozni hobi kao i lepeza koja u klasičnoj govorničkoj vještini treba da služi za netremično usredotočenje propovjednikova pogleda, učvršćena isto tako nepomično u njegovoj ruci. Takva su mnemotehnička sredstva neophodna za recitiranje napamet čitavih “košara” sutta (Buddhinih govora). Osim toga, nenametljiva nepomičnost duhovnog govornika veliki je govornički ideal a ujedno i najsnažnije sugestivno sredstvo za slušaoca.

Lišće koje vene odlikuje se često neobičnom ljepotom boja i reljefnošću režnjeva (lijepi lepezasti listovi “hljebnog stabla” veliki su nekad i preko 30 cm). Njihovo uklanjanje štapom u pažljivoj šetnji po stablima nadsvođenim alejama omogućava često dublje uživljavanje u prirodu nego tiho sjedenje i promatranje, jer i sama priroda ima svoj opći spori tok kretanja koji se najdublje doživljava kad promatrač i sam sebe uskladi s njime. Doživljaj prolaznosti života prirodno postaje redovni pratilac budne svijesti tek pod starost. Promatrajući pomno lišće koje opada, taj prirođeno tjeskobni doživljaj može ponekad i da se rasprši u sjaju smirujuće ljepote i da nam prožme duh neslućenom dubinom.

Čišćenje prolaza ispod stabala gdje su se ugnijezdili ždralovi spada u područje našeg “pojca”. Tako nazivam mlađeg od dvojice najstarijih pustinjaka na otoku. Drugi je “purger”. Čini mi se da nije sasvim neumjesno opisati ovdje i njih dvojicu, dosljedno motu ovoga pisma. U opis svih stanovnika otoka nemam se namjeru upuštati, također zbog okolnosti spomenutih u motu.

Pojac i purger

Na jutarnjem putu s doručka na posao čišćenja lišća pojca prestiže purger pod gnijezdima ždralova. Po kiši i po suncu obadvojica su na ovom opasnom dijelu puta pod kišobranima, pojac pod običnim crnim, poprskanim bijelim salitrenim gnojivom kojim ždralovi oplođuju stjenovitu podlogu otoka, gdje plemenita i navlas zasađena stabla rastu teško i sporo. Purgerov je kišobran zaštićen po otmjenim purgerskim običajima bijelom presvlakom a ispod nje je žut. — “Purgeri” su potomci holandskih osvajača, nazvani burghers, jer se nisu udaljavali iz grada gdje su se po narodnoj predaji bavili isključivo nabavljanjem cimeta (uz ostale mirodije), a ne i zatiranjem buddhista kao Portugalci prije njih. Umjesto toga, na veliko čudo domaćeg stanovništva, počeli su progoniti katolike koji su se morali skloniti u unutrašnjost pod zaštitom buddhističkog maharađe u Kandyju. Još i danas se najotmjenija četvrt Colomba, sadašnja diplomatska četvrt, naziva Cinnamon Gardens — vrtovi cimeta. Iako su već 1796. Englezi dokončali tu cimetnu idilu kršćana koji progone kršćane i buddhista koji štite svoje bivše progonitelje, naš purger, dugačak i uspravan kao zapaljena svijeća, izgleda po kretnjama i crtama lica (osobito oko nosa) kao da je holandski djed Audrey Hepburn.

Pojac je manje upadljiva ličnost, iako ni on nije lišen efekata vezanih uz naslov pod kojim ga spominjem. Predodžba “pojca” mi je iz djetinjstva ostala usječena u pamćenje u liku jednog starca iz pravoslavne crkve, koji je stanovao u susjedstvu u mračnoj prizemnoj sobi s ikonama u uglu. Bio je samac. U polusvjetlu kandila često sam ga gledao s tajanstvenim strahom kako moli poluglasno predvečer kad je i za mene bilo vrijeme da se vraćam kući iz igre. Sraz — jednako priželjkivan kao i neočekivan — tih dvaju raspoloženja, dječjeg i staračkog, ispunjao me je sjetnom ljepotom mistike za koju se upravo u to doba, prije desete godine života, budila u meni najsnažnija sklonost.

Našem je pojcu ovdje svega 75 godina (a purgeru preko 80). Na prvi se pogled drži dobro za svoju dob zbog izrazitih crta koštunjavog lica i odmjerene odsječnosti stava i pokreta. Ipak me svim time podsjeća više na navike starog glumca, koje često splasnu kad se, na primjer, poslije duge dostojanstvene šutnje uobičajene u našoj dana-sali, zametne razgovor na sinhalskom jeziku s maha-therom i nikome se od mlađih slušača ne odlazi u samoću vlastite kolibe, makar o čemu da raspravljaju starci. Međutim, u svečanim zgodama uobičajeni pokreti ruku koji služe za spo>razumijevanje s poslugom u njegovom su slučaju vrlo rječiti i podsjećaju više na magiju obrednih čina u indijskim hramovima nego na klasični jezik izražajnih pokreta (mudra) od kakvih je izgrađena koreografija indijskih plesova. Ti se moji utisci pojačavaju i pod utjecajem uobičajenog prizora koji ću opisati na kraju ovog odlomka.

Naš je molitveni obred vrlo skroman i svi bi trebali da ravnomjerno sudjeluju u recitaciji, ali to ne čine — iz neznanja. Pojanje, strogo uzevši, u buddhizmu uopće nije predviđeno, ali se s vremenom uvriježilo. Kod nas uz pojca recitira jedino maha-thero, ali nema dovoljno sluha da se uskladi s pojcem. Cejlonski monasi su i u tom pogledu preuzeli indijsku vjeru da pravilna intonacija stihova (mantram) iz svetih knjiga izaziva posebne zvučne titraje i snage u eteru (akašah) kojima svećenik može da se služi za dobrobit vjernika. Sam Buddho je, naravno, i u tome zauzeo stav svoje čuvene odgojne i ćudoredne ironije, poznate osobito iz rasprava s brahmanskim svećenstvom kad je bila riječ o njihovu pjevačkom zanatu:

“Onaj tko predaje otegnutim pjevačkim glasom može da očekuje pet nedaća: I sam može da se zanese vlastitim glasom; drugi mogu da se zanesu njegovim glasom; građani mogu međusobno prigovarati da Buddhin učenik ne pjeva ništa bolje ni drukčije od njih; tko pazi na zvuk glasa ne može istovremeno da pazi i na sadržaj govora; sljedbenicima daje loš primjer.”

(Anguttara-nikdyo V:209)

Utemeljitelj pustinjačkog naselja na našem otoku, Nijemac Nyanatiloka (1911.), u primjedbi uz svoj prijevod ovog teksta dodaje: “Često se događa i redovnicima na Cejlonu da im predavanje iz dostojanstvene intonacije prelazi u obično pjevanje. To je, međutim, izrazit prijestup sedmog asketskog zavjeta” (ne sudjelovati u plesnim, pjevačkim i ostalim predstavama).

Ipak i sam je Buddho, po običajima svoga vremena i kulture, volio da sažimlje zaključke svog učenja u kratke stihove, a ako su mu tu uslugu učinili sljedbenici koji su ga kanonizirali (“u tri košare” pali tekstova), posljedice se time ne smanjuju. Istina je da je po Buddhinoj definiciji “čovjek nasljednik vlastitih djela” — a gdjekada možda ipak i tuđih, kako nas uče ovakva iskustva, a još više narodna vjera u “prenosivost zasluga” (na mile pokojnike), od koje uglavnom živimo u svakodnevnoj praksi gdje treba da vrijedi pravilo: “Redovnik dostojan žrtve, gostoprimstva i darova najplodnije je tlo na svijetu za zaslužna djela”.

Takva je dublja pozadina pojčevog dostojanstva. Purger, međutim, (redovničko mu ime znači “neizmjernost znanja”) kad prođe opasno područje ždralova, ima običaj da se zaustavi pred basovom radionicom. Bas znači “majstor” za sve zanate, od zidarskog, kovačkog i tesarskog do onoga koji ovdje najviše zanima starostu purgera, a to je pravljenje i slaganje začina za betelov list koji se dobro nadjeven dugo žvače i od kojeg se još dulje naokolo pljuje mirisna crvena slina, tipična boja gradskih ulica i prizemnih kuća u Indiji. Među nama purger je jedini stalni uživalac tog blagog opojnog sredstva čije se djelovanje na njemu ipak primjećuje zbog starosti.

Ako sam pravilno shvatio, ovaj je indijski narodni običaj najniži u skali orijentalne narkomanije služio za uzor i nadahnuće Aldousu Huxleyju za njegovu “moderniziranu” verziju yoge u posljednjem romanu Otok, na osnovu “mokša-meditacije”, sredstva za pospješenje “duhovnog napretka” i povremenog “oslobađanja” (mokša) od svjetovne patnje. U tom smislu i ovdje tipična propala “inteligencija” lokalnih narkomana govori o drogama kao “palijativnim sredstvima” protiv patnje, čiju je neumitnost dokazao Buddho. Glavni je sastojak u smotuljku betela nasjeckani narkotični oraščić (koji raste na fantastično tankim i visokim palmama) i premaz od živoga kreča, te duhan narezan u duge široke rezance, a cijeli je nadjev lista dobro, dobro smekšan tucanjem u posebnom kamenom ili drvenom avaniću koji spada u radionički pribor basa.

Iako je žvakanje “bulata” (na zapadu je poznatiji indijski naziv “pan”) maltene pretjerano nazvati opojnim sredstvom, ono je bilo jedan od dva glavna razloga zbog kojih sam starog purgera usporedio sa zapaljenom svijećom. Drugi je povod i podstrek mojih asocijacija njegova atavistička nordijska sklonost ka svijetlim bojama. Odjeća koja se poklanja bhikkhuima obično je od svijetložutog platna. Tu odjeću treba obojiti u našoj redovničkoj “sekti” (kako su Englezi po svojim kalupima nazvali “redove” bhikkhua koji su isključivo historijskog porijekla, a uglavnom se ipak razlikuju po kišobranima) u smećkastu boju najsličniju boji cigle. Bojenje i pranje odjeće je redovno isti posao. Postoji određeno lišće oporog mirisa koje se kuha u kotlu vode. Ono služi kao deterdžent. Pravo bojenje se vrši također u boji dobivenoj kuhanjem posebne vrste korijenja. Sve je to jednostavan posao koji se obavlja oko glavnog bunara. Međutim, purger ne voli da boji svoju svijetložutu odjeću dok je nova. Kasnije, kad mu je netko opere u boji koja je karakteristična za naš red (burmanskog porijekla, nazvan Amarapura-nikayo), pušta da se boja postepeno ispere i izblijedi. Zbog toga sliči na “hramsko svećenstvo” “sijamske sekte”. Njegova svijetložuta donja haljina pod bijelim ogrtačem dolazi osobito do izražaja na drugoj kritičnoj tački gdje se svakog jutra ponovo susrećem s njim i s pojcem. Poslije doručka purger svaki dan sitničavom urednošću čisti velikom palminom metlom glavnu aleju na gornjoj zaravni otoka, između biblioteke i velikog bunara. (Ostali svoje dijelove metu tek povremeno, ili to prepuštaju posluzi, a jutarnje raščišćavanje prolaza i dvorišta obavljaju tako da nabadaju svježe opalo lišće na šiljati štap.) Iz sredine njegove prostrane glavne aleje, obrubljene na jednoj strani stablima bijelog “hramskog cvijeća”, na drugu stranu vodi puteljak do glavnog zahoda, prostranog i s tekućom vodom, kojim se služi nekolicina stanovnika te strane otoka, među njima i ja. Najbliži susjed i najredovitiji korisnik te nusprostorije je pojac. Pošto sam ustanovio njegovo vrijeme upotrebe, nastojim, u znak poštovanja prema njemu, da stižem nešto kasnije, poslije čišćenja vlastitog dvorišta. Međutim, u posljednje vrijeme me opasnost učestalih prijepodnevnih kiša tjera gdjekada da požurim. I tada već izdaleka s purgerove aleje mogu ustanoviti da li ispred zahoda visi za mene povoljan ili nepovoljan znak. Povoljan je znak pod strehom pred ulazom naopako obješena kanta za vodu koja još dugo nakon upotrebe kapa u krugu. Loš znak za mene je na kuki za kantu obješen pojčev crni kišobran.

To su ljudski jutarnji redoslijedi. Kasnije, Neizmjernost Znanja obavlja često propovjedničke dužnosti s velikim ushićenjem na simpoziju prilikom darivanja hrane za ručak. Pošto se dayake svaki dan mijenjaju, njegova je propovijed uvijek ista. Završni dio je priča o dobrom i milosrdnom vladaru: “Purana kale…” (“U starini vremenima …”). Priča nije bez veze s koječim što u novim vremenima možda nije baš sasvim u redu, a vrijedno ju je zabilježiti upravo zbog toga što pripovjedač nije potpuno svjestan te razlike:

— U davnim vremenima neki maharađa je povremeno obilazio zemlju da vidi kako ljudi žive i jesu li zadovoljni i snabdjeveni svime što im treba. Jednoga dana, dok se vozio čamcem po vodi, čamac je udario u obalu i presjekao jednu ribu. Zbog tog veslačeva nemara maharađa je bio žalostan i nezadovoljan cijeli dan … Tako nekako završava priča. A zatim slijedi ručak. Stanovništvo u ovom kraju je pretežno ribarsko. More, jezero i rijeke obiluju ribom. Riba se ubija (protuzakonito, ali isključivo) minama. To je svakako nepovoljno za naš otok i podesna tema za dayake iz bliže okolice. Ipak, nakon svoje vegetarijanske predike, koju nije teško podržati citatima iz Buddhinih govora (npr. o “pet zazornih zanata: trgovanje oružjem, trgovanje živim bićima, mesom, alkoholom i otrovima”), Neizmjerno Znanje se ne protivi neposrednoj okrepi dobrom ribom. Kasnije, u privatnom razgovoru, ribari padaju u njegovu još dublju nemilost. S ribarima se upravo završava kozmološko poglavlje njegove lične i originalne dogmatike, koja zaslužuje posebni odlomak.

Osnovnu sam dogmu našao ispisanu na koricama raznih knjižica koje mi je starac donio u danima bolovanja da ne budem bez dobrog štiva. U tim se marginalijama prvenstveno buni, kao protiv svetogrđa, da pisci govore o Buddhi kao “čovjeku…”, da ističu toliko njegov humanizam i isključivost tog humanističkog interesa u njegovu učenju. Nasuprot tome naš starac rezonira ovako: Buddho je iznad bogova. To neosporno slijedi iz svih tekstova. On je “učitelj bogova i ljudi”. Ako je tako, onda su bogovi svrstam između ljudi i buddha, pa je u najmanju ruku svetogrdno svoditi Buddhu na ono što je ljudsko. Usporedba s bogovima već je umjerenija. Time je zadovoljena osnovna potreba Neizmjernosti Znanja da učvrsti položaj bogova na njihovom vlastitom mjestu i da čovjeka zadrži na dvostrukom božanskom rastojanju od Buddhe. Odnos “boga i šeširdžije” podignut je na drugu potenciju, a buddhizam postaje super-religija. Bez toga bi u današnjim bezbožnim vremenima kozmologija ostala bez svog mjesta u svijetu, propala bi u ništavilo, a svijet bi ostao bez svijeta Boschove, Rembrandtove i Rubensove mitologije koja se atavistički rasplamsala u našem starom purgeru. A iznad svega ne bi bilo pravilnog stava odmazde prema ribarima. Jer kao što bogovi treba da drže dužno odstojanje između čovjeka i Buddhe, tako su se i đavoli, moralno podljudska bića, ispriječili između kopnenog čovječanstva i ribara.

Dogma br. 2: “Đavo se straši ribara, ribar se ne straši đavla”. Ovdje treba zorno shvatiti kako izgleda taj cejlonski ribar i njegovo trostruko carstvo (rijeke, jezera i more).

“Purana-kale”,u prošlim vremenima, pred više od deset godina, došao je na ovaj pustinjački otok, da tu boluje i umre, jedan buddhistički pjesnik i misionar, najplemenitiji lik u cejlonskoj buddhističkoj književnosti ovoga stoljeća, Soma Thero. Među pjesmama u kojima je opjevao prirodne ljepote otoka, kroz patnju bolesti koja ga je davila, nalazim i dva odlomka o ribarskim temama:

U razini s usnom mora i neba
ribarov maleni čun uštavljen smeđe od sunca
poskakuje gore i dolje k’o majmun pod plaštom od riđe krpe
nad nemirnim morem sumnje i strasti…

Otuda ide čovjek koji se dugo igrao s vatrom
dok zatiruć’ barutom ribu nije raznio vlastite ruke,
Pa ipak, kusavih ruku još uvijek sjedi na panju
sličnijem prangiji nego ribarskom brodu.
On sada obire vodu rukama pomagača,
spokojstvom vodomara uči ih prastari zanat.
Ravnodušan prema brzini kojom leti vrijeme,
on dobro zna da nad njim vreba smrt kao on nad ribom…

Stariji oci brojnih obitelji i predvodnici dayaka često imaju doista neobičan izgled. Crte im lica gdjekada upadnu u udubinu između očiju i izbočine zuba i time poprimaju posebni izgled blagosti laoceovskih simboličkih dolina okruženih postrance ispoljenim kostima lica. Neobičnost im pojačava sitni perčin prorijeđenog i posijedjelog vijenca kosa, vezan u čvor na potiljku.

— Ali to nisu oni pravi. U dana-salu dolaze samo dignified and respectable persons, “dostojanstvene i ugledne osobe”. Na njih se ne odnose priče o krađama i umorstvima.

Ribarski tipovi služe im kao lađari i ostaju usidreni među granjem uz obalu na strani suprotnoj našem pristaništu. Tako me je nekoliko puta upozorio maha-thero kad su dolazili dayake iz obližnjih sela. Inače redovno naši čamci idu ujutro po goste na stanicu ili na dogovoreno mjesto. Kad se dogodi da dođu vlastitim prijevozom, potrebno je da dobro zaključam vrata za sobom i da na vidnim mjestima ne ostavim ništa svjetlucavo ili što bi inače moglo privući pažnju znatiželjnih pogleda djece koja dolaze u izvidnicu. Pamti se da su ti veslači znali da iziđu iz svoje busije i drijemeža dok su im gospodari u dana-sali dvorili pustinjake vlastitim rukama, i onda…

I inače treba izbjegavati davanje zavodljive prilike znatiželjnicima koji idu naokolo da se pred svakim pustinjakom poklone ničice pred njegovim vratima. Kao što ni kabare ne gmižu sporo iz tromosti i nespretnosti, nego znaju da prošušte kroz lišće kao strijela, tako je i čovjek po prirodi sklon vrebanju i ne razlikuje se od drugih životinja po daru pažljivosti koji se mi naprežemo da razvijemo u uzvišeno sredstvo meditacije i čistog nespekulativnog saznanja. Dar našeg maha-there da opaža život prirode i spretnost da se ophodi vješto sa svakim “dahom obdarenim bićem”, “sićušnim i ogromnim”, a da ga ne povrijedi, nije samo hobi nego iskonski seže i do saznanja takvih dubina skrovitosti i potmulosti.

U razbojničke priče nemam namjeru zalaziti, jer ih nisam doživio. Sve što znam o tome, kako je bilo nekad i kako je sada, odnosi se samo na upozorenja i predostrožnost:

“Pažnja je život svijesti. Tko je nepažljiv, taj je kao mrtav.”

(Dhamma-padam, 21)

Radije ću se u sljedećem odlomku u vezi s još jednim “karakterom” mojih priča, bližim slobodnoj prirodi, osvrnuti na klasičnu temu o zmijama i maha-therinim iskustvima s njima. Jer zmije su posebno carstvo u vjerskoj kozmogoniji tropskog svijeta, na visokoj razini, zapravo višoj od ljudi. U uzlaznoj hijerarhiji hvalospjeva zmijski se carevi spominju npr. u složenici stiha “deva-naga-mahiddhika” — “bogovi i zmije s velikim magijskim moćima”.

— To su mjesto zadržale i u ruskim narodnim pričama.

— Zadržale?

— Ne, pardon! O zmijama se nikad ne govori u ženskom ili srednjem rodu.

Ali i te su priče usko vezane uz prirodno carstvo voda, bar u našem slučaju, i u utjecaju na razvoj kozmogonije Neizmjernog Znanja. Mitske moći voda djelovale su, izgleda, oduvijek toliko snažno i odbojno na uobrazilju starog purgera da je još u godinama svoje najmoćnije borbe sa snagama zla, nedugo nakon zaređenja na ovom otoku otišao na čvrsto tlo gdje je nastavio svoju borbenu djelatnost do osamdesete godine života. Tek tada je, još uvijek neslomljen, ravan i okretan, ipak odlučio da se vrati i umre ovdje u tišini i udobnosti većoj od svega što je mogao da nađe lutajući među mračnim duborezima ruševnih portugalskih vila što su se konačno pretvorile u samostanska sjedišta hramova koji su se postepeno proširili do njih i s njima srasli na seoskim imanjima.

Ovo se teološko poglavlje ispoljava prvenstveno u negodovanju i opomenama Neizmjernosti Znanja mladim njemačkim Ñanama s drugog otoka da ne plivaju po jezeru. — Voda je stara i ustajala, hiljadama godina bez priliva i odliva. Dubine su nagle i mračne, zarasle podvodnim povijušama koje mogu plivača zahvatiti i vezati uz dno — odakle se po noći i nevremenu izdižu aveti, demonska bića kojima mogu odoljeti jedino ribari. Ali ni ribarski položaj na vodi i uz vodu nije sasvim siguran. Upravo ovih dana, uoči punog Mjeseca u maju, najvećeg buddhističkog praznika u godini (koji odgovara Božiću, Duhovima i Uskrsu kod kršćana), imali smo slučaj istjerivanja vraga u jednom pribrežnom selu. Od sutona do iza ponoći čulo se bubnjanje. Tjerači vraga, posebno pleme čarobnjaka, plesali su pod maskama s buktinjama pod bradom. Vatra ne smije da im oprži kožu premazanu čarobnim uljem. Iza ponoći glavni tjerač treba da siđe u neki grob i da legne pored mrtvaca. Mrtvac i grob vjerojatno moraju biti kršćanski, jer se buddhisti kao i hinduisti spaljuju, tako da i nije lako naći neophodan grob. Tamo izgovara svoje magične formule dok se na površini polagano javljaju đavlove životinje: vol, pas i mačak kojemu nije odsječen rep po pravilu predostrožnosti što se inače primjenjuje protiv vraga. Svakoj životinji vračev pomagač treba da dade određenu hranu. Ako se zabuni, vrač neće izići živ iz groba. Takvim opasnostima odgovara i cijena istjerivanja vraga. Ipak, u svim slučajevima ne treba ići tako daleko i duboko. Vrag često napušta i bez toga i sunovraća se u jezero da na vrijeme nađe novu žrtvu na suprotnoj obali. I tako se hajke nastavljaju iz noći u noć.

U svojoj posljednjoj borbi protiv prastarih vodenih aveti Neizmjernost Znanja služi se posebnim vlastitim izumom, cijevi od bambusa kroz koju pojačava odjeke svojih molitvenih napjeva protiv uroka predvečer, dok se ostali pustinjaci okupljaju u dana-sali da tiho mrmljaju hvalospjeve Buddhi Tathagati.

Moralna poruka: Nije zgodno kad se purger nazove Neizmjernost Znanja.

Mangup Kiri-Kiri

Prije osnutka pustinjačkog naselja, početkom ovoga stoljeća, ovo su po predaji bili otoci zmija. Običaj da se ovamo donose stare, napuštene i opasne životinje možda je postojao od ranije. Naselje se sastoji od dva otoka povezana uskim prijelazom dugim dvadesetak metara. Na drugom, manje izgrađenom, pustinjačkijem “njemačkom” otoku nalazi se najveća, najstarija, prilično ruševna zgrada negdašnjih gospodara (od kojih je Lady de Sylva kupila otoke i poklonila ih osnivaču pustinjačkog naselja, Nijemcu Nyanatiloki, 1911) — Ima četiri sobe, prostrane nusprostorije, unutrašnje dvorište i vanjsku terasu. Tu sada stanuju tri mlada Nijemca i jedan stariji privremeni gost, Amerikanac. Osim te zgrade postoje još dvije pustinjačke izbe. U jednoj, zaraštenoj đunglom, živi već 12 godina “šutljivi Nijemac” koji izlazi samo na ručak. Uz njegovu je kuti vezana glavna i posljednja priča našeg maha-there o zmijama.

On pamti da je u toku godina preko dvadeset pasa stradalo od isto toliko zmija koje su ti psi potamanili, jer pas napada zmiju često bez straha i nepromišljeno. Posljednji od tih nesretnih slučajeva bio je remek-djelo vještine našeg maha-there. U borbi psa i kobre oba su protivnika, kao i obično, bila teško ranjena. Maha-thero je po lavežu psa primijetio da se događa nešto ozbiljno i odmah se našao na poprištu. Shvatio je da psu nema spasa. Kaže se da zmije pate od hemofilije i da im je i najmanja rana nezalječiva, bar da ne zarašćuje sama od sebe, i zmija neizbježno umire u svojoj jazbini u roku od nekoliko dana. Čuo sam takve priče i od asamskih plantera u Himalajima, gdje su i djeca Debendranatha Takhura (oca pjesnika Rabindranatha Tagore) išla da uče nemušti jezik ptica. Jedan od njihovih mlađih drugova u tom poslu pričao mi je pod svoje stare dane kako su zbog zaštite ptica u svom šantiniketanskom gaju običavali nositi praćke, pa kad bi čuli poznatu graju svojih ptica požurili bi da sruše zmiju sa stabla. To je često uspijevalo, a zatim bi kroz nekoliko dana motrili sporo umiranje ranjene zmije.

Naš maha-thero je, međutim, svojom poznatom vještinom (koju je stručno usavršio kao mladi bhikkhu u Burmi, zemlji čuvenoj po zanatu hvatanja zmija, gdje ih i jedu), zgrabio kobru za vrat i odnio je u svoju kuti. Tamo ju je nekoliko dana liječio i zaliječio, a zatim ju je odnio u velikoj limenci za mlijeko u prahu na obalu izvan naselja do jednog velikog termitnjaka, izvora najomiljenije hrane za kobre, održao joj je kratku pridiku protiv upuštanja u borbu s prividnim neprijateljima i pustio je na slobodu. Naš maha-thero tvrdi da zmije po očima poznaju dobru ili zlu namjeru čovjeka, a bhikkhua i po odjeći, pa ga ne napadaju, ako se on sam ne uzbudi od straha i ne da im povoda.

Inače je dovoljno poznato opće pravilo nasrtljivosti i nenasrtljivosti tzv. divljih životinja, zakon đungle. To je pravilo nadležnosti na određenom vlastitom području. Ako životinja osjeti da joj je ugroženo lovište, onda nasrće, i još gore, postaje razdražljiva. Takvo stanje živčane neuravnoteženosti u krdima divljih životinja postaje nekada trajna i neizlječiva pojava u “nacionalnim parkovima”, ili “svetištima za divlje životinje”, kako se to naziva ovdje i u Indiji, kad ih se nastoji nasilno potisnuti i ograničiti im boravište u predodređenim područjima. U Indiji se u posljednje vrijeme sve češće raspravlja o takvim slučajevima ponovnih, neprirodnih razgraničenja, osobito kod slonova čije ponašanje nekada dovodi do neizvodivosti ljudskih tehničkih projekata. Na primjer, na mjestima gdje se pokuša željezničkom prugom ili autoputom presjeći njihove od davnine uhodane prolaze do vode ili pašnjaka, slonovi neće nikada popustiti ni prihvatiti novo, tehnički možda i za njih povoljnije rješenje, nego će se boriti za svoju djedovinu do posljednjeg sve bješnje, što opasnost postaje veća.

Nasuprot tome “lukavost zmija” sastoji se u njihovoj prilagodljivosti i uviđanju prednosti “miroljubive koegzistencije” s nadmoćnim neprijateljem. One nastoje da se što dulje održe u ljudskim naseljima koja prodiru u njihova područja i da zaobiđu opasnost koliko god je to moguće. U slučajevima kakav je naš na otoku položaj im brzo postaje beznadan čim se pojave stručni čovjekovi suradnici, redovno posebno dopremljeni mangusi. Kaže se, doduše, da su i kabare sigurna zaštita od zmija. Kabara, naravno, proguta i kobru kao i sve ostalo na što naiđe, ali zatim po nekoliko sedmica boluje i ne miče se iz jazbine dok ne probavi tu izuzetno tešku hranu.

Na našem otoku ima više divljih mangusa (engleski mangoose, koji je postao dalmatinski “mungos”) od kojih sam vidio samo jednoga koji je također pokušao da se prišulja primamnom području ždralova. Sliči na malu riđu lisicu. Inače su zvanični zaštitnici otoka od zmija dva pitoma mangusa bez potomstva. Obadva su mužjaci, a razlika je u zvaničnom položaju među njima ogromna, veća nego po starosti. Veći i stariji, glavni pratilac maha-there, redovno mrzovoljasto gunđa na drugoga koji je slabiji i zato manje pitom. Kod svakog obroka u dana-sali naš glavni “mangup” sjedi na rubu klupe kraj ulaza, naslonjen na taban gospodarevih skrštenih nogu. To je jedina ličnost o čijim mangupskim podvizima može ovdje mnogo da se priča. Kad ga nazivam ličnošću, onda u prvom redu mislim na stvarni i neposredni izraz njegova lica. To je prije svega izraz neizmjerne znatiželje savršeno okretnih bića, neophodno svojstvo za vršenje njegova zanata. Između žustrih očiju i uzdignute sitne njuškice titra podrugljivi smiješak svojstven spretnijima, koji ipak ne prekoračuje mjeru prijazne predusretljivosti.

U tom pogledu vrijedna je pažnje najprije njegova prividna velikodušnost, iako vrlo tanka presvlaka društvene učtivosti koja ne seže dalje od nekoliko upadljivih glumačkih gesta, osobito pred brojnijim skupovima pobožnih dayaka za ručkom. Tako, kad na komadu papira dobije svoj odrezak čvrstog kiselog mlijeka bivolice (klasična indijska hrana za svete osobe sadhue), spreman je da velikim pokretom svoje male njuške servira taj papir svome podređenom drugu koji mu ga uvijek užurbano vraća iza svakog zalogaja. Na taj način “poslužavnik” prelazi od jednoga drugome po više puta. Ali, čim se iscrpi zajednički interes, rukovodilac bez vidljivog povoda najuri podređenoga iz trpezarije uz najveću graju koju može da proizvede i lamatanje rukama. Srećom opseg glasa mu je prilično skroman, a podsjeća na zvuk škrebetaljke u crkvi na Veliki petak.

Shvatljivo je, dakle, da je pantomima njegov glavni glumački izraz. Pri tome ruke, već po izrazitosti crta zaslužuju posebnu pažnju. Kad prilikom svojih “službenih” obilazaka poslije podne nakon što mine najveća žega, svrati u posjetu ako me vidi da sjedim u predvorju, pokreti njegovih sitnih ruku s izrazitim crtama dlanova dok otvara vrata i prvi učtivi pogled prema meni navode me nekada podsvjesno da se osvrnem gdje je ostavio kišobran. Naravno, kišobran je za takvog kicoša nesuvremen pribor, još k tome u službenom pohodu: Ti obilasci nisu toliko strogi da se ne bi pridružio komadić puta svakome tko naiđe, bar tako dugo dok zadovolji znatiželju i vidi kuda tko ide. Pri posjetima se drži propisa učtivosti doklegod mu to dopušta znatiželja i lični interes.

Zapravo su dirljive posjete svih životinja, osobito poslije podne ako počne kiša, iako dobro znaju da ne mogu dobiti ništa, jer je pravo redovnika na jelo ograničeno na prijepodnevne sate, a u pustinjačkim izbama nema nikad hrane, nego se u najboljem slučaju četveronožni posjetioci — a i dvonožni i “dvaput rođeni” (ptice i brahmani) mogu napiti vode. Mladi psi ne prođu nikad pokraj kuće da ne pokucaju na kapiju. Čak i gđa Kabara se u dokonim časovima rado sunča u pometenom dvorištu.

U sobu ne puštam nikoga, pogotovo ne mangupa, jer bi on nakon uobičajenih nekoliko minuta učtivog mirovanja na krilu postao štetan iz obijesti. Nekad je dovoljno dugme na košulji da mu poremeti mirno držanje. Kad nije siguran kako sam raspoložen, smjesti se najprije na zidiću terase, spljošten, s nogama tromo obješenim na obje strane. S bradom naslonjenom na zid kao na jastuk, ne mičući glavu gleda desno i lijevo, unutra i van, i čeka gdje će se prije pojaviti šta zanimljivo. Nekad uporno za vrijeme kratke posjete nastoji da otvori vrata i uđe u sobu, praveći se da ne shvaća uvredljivu okolnost što su zaključana.

Njegova mi je prva posjeta ostala u dirljivoj uspomeni. Dok sam ležao bolestan u krevetu, došao je jednoč predveče u predvorje, pokušao da uđe, a kad nije mogao otvoriti vrata, skočio je na prozor zagrađen mrežom za komarce, uhvatio se rukama za dvije željezne šipke pred rešetkom i gledao kimajući mi glavom doklegod je mogao da se drži u tom nespretnom položaju.

U posljednje vrijeme naši su odnosi nešto ohladili, zapravo mojom krivnjom. U prvom redu nailazi na zaključana vrata. Zatim, djelovalo je koješta što sam čuo i vidio o njegovim manguparijama. Tako sam npr. čuo da je u staroj “njemačkoj” zgradi bio rado viđen gost u početku kad su došli mladi Ñane — njih petorica u jednom odredu. Zgrada je bila napuštena i ruševna, dobro lovište za mangupa. Pokazao je da se razumije u sumnjive i prljave zakutke života na plemićkim zamcima. Kad je potamanio nekoliko zmija koje su se zatekle na tavanu i u nusprostorijama i razjurio miševe, odlučio je da po koji od tih zakutaka iskoristi kao dobar domaćin za vlastitu spremu. Jednog je dana došao s velikim komadom nepojedene zmije da je pohrani za crne dane na tavanu. To je bio kraj prijateljstva tamo.

Ja sam ga vidio samo jedanput kako trči s plijenom u zubima pokraj moje kuti, suviše uzbuđen da se obazre na mene. Bila je to povelika riba koju je vjerojatnije ukrao u kuhinji nego polovno nabavio od ždralova. Drugi put sam ga zatekao u basovoj radionici kako jede vranu. Pri tome sam mu najviše zamjerio podlost koja se bez sumnje ispoljila u hvatanju vrane. Primijetio sam da vjerojatno zbog toga ni druge životinje ne vole da jedu s njim iz iste zdjele, iako ih njegovo muvanje po dvorištu, a i vani, često zanima i privlači. Ponekad se zabuši u rupe uz obalu gdje žive veliki crni rakovi, pa kopa, kopa užurbano kao krtica. Tada se oko njega iskupe znatiželjne vrane u nadi da će i za njih ostati nešto od plijena, ako šta bude u toj rupi. A ako ne bude…

Upravo sada, od jučer, ne miče se, koliko mu je to moguće, s dasaka u potkrovlju basove radionice gdje je obješena krletka s mladim ždralom koji je ispao iz visokog gnijezda. Iako je povelik, nije lako došao k sebi, a bas ga je pravovremeno spasio od pogibelji. Već mu je prilično dobro. Mangup bezobrazno sjedi usred tuđe kuće i razmišlja kako da se dočepa plijena. Trebalo bi izbaciti sve daske i masu druge starudije, slomljenih stolica i vreća s krpama, da ga se istjera.

I tako se događa u posljednje vrijeme kad se sretnemo na putu da digne nos prema meni, zastane i u nedoumici promatra kretanje moga štapa, a kad se zaustavim da nabodem suhi list, uhvati mi se rukama za štap, digne nogu kao pas, popisa se na njega i s indignacijom ode svojim putem.

Zapravo mi ni to nije krivo. Ako naiđe ona zmija iz priče, i mangupski miris mi može pomoći.

Ali tek sada na kraju primjećujem da sam zbog manguparija zaboravio ispričati glavnu zmijsku priču na pravom mjestu, gdje sam govorio o privrženosti životinja zavičaju.

Jedan se stari kobra-rađa sa zmijskim draguljem na čelu navodno zadržao sve do danas na drugom otoku. Nije ga lako vidjeti jer svakog jutra otpliva s otoka na kopno i tamo se zadržava i izdržava do predvečer, a ovamo se oprezno vraća samo na spavanje u svom starom podzemnom dvoru. Čini mi se da ta priča nije sasvim bez osnove, iako je već prilično stara i čuli smo je češće puta od maha-there svi osim, po svoj prilici, “šutljivog mudraca” u podnožju čije kuti zmija stanuje. Pretpostavka je da za njega priča i nije važna, jer je on jedini od svih stanovnika ovih otoka izvan i iznad svjetovnih opasnosti. — Ispričat ću u jednom od sljedećih pisama kako je godinu dana nakon moga dolaska taj šutljivi yogi otišao s otoka slično Hesseovom Siddharti (najomiljenijem buddhističkom heroju za hipije). I za mene je on bio i ostao kroz svih sljedećih 15 godina jedini pustinjak od kojeg sam nešto naučio, mada upravo iz poštovanja prema toj pouci nisam s njim nikada na otoku progovorio ni jedne riječi: “Tko meditira, taj ne govori. Tko govori, taj ne meditira”. Tek nakon 5—6 godina, kad sam se i ja već odselio s otoka i nastanio se u nešto brdovitijoj plantaži kakaoa, stigao je jedne večeri pred najveći buddhistički praznik, dan punog Mjeseca u maju, pred moja vrata. Bio je potpuno iscrpljen i bolestan, tako da sam ga nakon nekoliko dana morao odvesti u Kandy liječniku. Već 15 godina ne stanuje nigdje, bar ne dulje od nedjelju dana. Svakih nekoliko godina dovedu ga dobri ljudi koji ga nađu iznemoglog na putu u naš matični samostan u Colombu, Vađir-arama, na liječenje od dizenterije, malarije i svih vrsta glista i parazita. — Ali postao je govorljiv, vrlo govorljiv — kao i svi mi šutljivi pustinjaci u zgodama društvene “dekompresije” — kako ja nazivam tu pojavu iz vlastitog psihološkog iskustva i promatranja na samom sebi. Od tada ovaj moj utihnuli mudrac i “dobri prijatelj” (to je službeni naziv za učitelje meditacije još od Buddhinih vremena) nije nikad prolazio područjem gdje sam živio u samoći a da ne svrati na koji dan. Pričao mi je kako najradije živi u divljim napuštenim spiljama negdašnjih pustinjačkih naselja, često i mjesecima na istom nepristupačnom mjestu, čekajući smrt mirne duše, o mnogim doživljajima s divljim životinjama pa i s opasnim zmijama s kojima izgleda da se najlakše sporazumijeva recitirajući im slavne Buddhine stihove o “sveopćoj ljubavi” (Metta-karaniya-suttam) koji snažno djeluju svojim vibracijama i na kičmu slušaoca, a ne samo na sluh (za koji evropska znanost tvrdi da ga zmije uopće nemaju). Pričao mi je i detalje. Smirena zmija više neće da ode svojim putem slijedeći recitatora kuda god je vodi dok izgovara te magične stihove.

Ali dok smo još bili zajedno na pustinjačkom otoku (da završim prekinutu priču koja se nekako lomi na svakom zaokretu rečenice), jedne sam večeri pred zalazak sunca obilazio prohodni dio tog otoka. Put se penje najprije prilično strmo, usječen u sjeverni obronak. Prolaz ispod kuće šutljivog Nijemca, zato je uvijek uzorno pometen i čist. Na zaokretu prema velikoj staroj kući otvara se prilično slobodan vidik prema stražnjoj obali jezera, manje nastanjenoj, koja nam je najbliža. Nedaleko od te obale je i treći mali otok, sadašnji “zmijski otok”, na koji naš “kralj kobra” nije pristao da preseli. Na tom se otoku vrši i spaljivanje mrtvaca iz pustinjačkog naselja.

Gledajući niz strminu učinilo mi se da prema našoj obali pliva jedna kabara. Primijetio sam da joj se gornji dio tijela uz površinu vode neobično lijepo ljeska u posrednom zelenkastom osvjetljenju koje pri zalasku sunca obasjava tu sjeveroistočnu stranu jezera poluzaklonjenu otokom. Tada je neočekivano moja kabara nestala pod površinom, desetak metara daleko od obale, i nije se više pojavila. Čini mi se da kabare ne rone, a pogotovo da se ne zadržavaju pod vodom. Možda je to bio naš izgnani zmijski car koji se približio tajnom ulazu u svoj dvor u punom grimizu sutona i tu se blizu obale pritajio iz opreza prema urotnicima, čekajući da padne mrak.

Red je na kraju da razjasnim i ime lica kojemu je u naslovu posvećen ovaj odlomak pisma — mangupa Kiri-kiri. Kiri na sinhalskom jeziku znači “mlijeko”. Opisao sam njegovu ljubav za kiselo mlijeko, a voli i slatko. Ali da mu je to postalo ime, ili tačnije rečeno prezime, doznao sam od našeg pojca. Predvečer kad se skupljamo na posljednju šalicu čaja u dana-sali i zadržavamo pred ulazom pod stablom divlje paprike, koje je visoko blizu 2 metra i puno sitnih plodova jedva većih od centimetra a strahovito ljutih, kojima u nešto manjem žbunju obiluju sve ovdašnje đungle, stari pojac ima običaj da se pojavi iza ugla s pogačicom ćapatija pa stojeći ispod paprike doziva “kiri-kiri”, lomeći komadiće i bacajući ih na pola puta prema uglu đungle u travu. Tada se iz tog ugla pojavi “divlji” mangus i u dva-tri skoka dođe na određeno mjesto, pokupi svoj zalogaj i pobjegne natrag u guštik. I tako uvijek ponovo za svaki zalogaj. Ime Kiri-kiri odgovara škrebetavom glasu mangusa, bar njegovoj prvoj frazi kad se oglasi. Kasnije pomoćnik na kojega se naš stari majstor ljuti ponizno odgovara malo tišim guđenjem. Ta dva glasa skupa — ton mangupskog dijaloga — dobro odgovaraju imenu slavnog mangusa u Kiplingovoj priči “Riki-tiki-tawi”.

Cvrčak i meditacija

“Zvuk je trn za prvi stupanj zadubljenja.”
(Anguttara-nikayo, V:134)

Prije nekoliko dana naš je pojac otišao “na dopust”. Pl-rit (večernji obred) postao je vrlo tih. S moga mjesta u dana-sali vidi se ljepša, dublja strana otoka, najprije obrub narančastog cvijeća, a u pozadini visoka stabla potpuno zastiru nebo. Oko šest sati, kad se skupljamo, sunce upravo zalazi. U jedva čujnom ritmu hvalospjeva Buddhi, njegovoj nauci i prosjačkom redu njegovih sljedbenika promatram najprije kako se gase narančasta svjetla cvjetne ograde u sutonu. Zatim se, prije potpunog mraka, pale preda mnom u daljem rastojanju neobične zvijezde đungle. To su sitne pukotine među gustim lišćem šume kroz koje prosijavaju tačke sutonjeg neba. Pošto vjetar ne prodire kroz đunglu nikad ravnomjerno ni na rasponu od nekoliko metara, poneki dijelovi tih fantastičnih sazvježđa titraju kao nad burnim morem, dok su drugi potpuno mirni. Neka od tih sazviježđa znaju biti vrlo pravilna. S poluglasom našeg pirita gasi se i to fantastično nebo. Ljeska se još samo pozlaćeni Buddho u čijem je podnožju mala petrolejka. Tada maha-thero skloni novinu kojom je bila zasjenjena veća petrolejka na stolu pred njim. Slijedi posljednja dnevna šalica čaja.

U sedam sati sam već u svojoj kuti. Do osam čitam, a zatim posljednji sat prije spavanja provodim u meditaciji. Smatra se da bi kasnije noću vrijeme za to bilo povoljnije zbog dublje tišine. Za sada naši ždralovi dobro i marljivo iskorišćuju cijelu noć za ribolov i vrlo su bučni. Najnevjerojatnija je upornost kvocanja ženki, neprekidno po danu i po noći.

(Nedavno sam čitao jedan idiličan opis života sijamskih bhikkhua thudonga, lutalaca i potpunih beskućnika. Bhikkhu gdjekad ustaje nedugo iza ponoći, prikači lampion na stabio bambusa i pokušava meditirati hodajući gore-dolje utrtim puteljkom. Ali graja cvrčaka i u to doba, kad sve ostale životinje spavaju, zna tamo biti zaglušljiva.

Moj je pratilac u večernjoj meditaciji samo jedan cvrčak. Već dugo vremena čujem njegov glas uvijek iz istog ugla u dvorištu. Uvjerio sam se na svoje veliko nezadovoljstvo da cvrčkovo cvrčanje nije monotono, bar ne toliko koliko bi trebalo da bude da prema njemu uravnotežim disanje, jer na to zapravo želi da me prisili.

“Slušanje tišine” u vježbanju meditacije jednako je diletantska pojava kao kad loš glumac sluša vlastiti glas dok recitira na pozornici. Ali ja sam jedva i još nepotpuno prešao stepen duhovne sabranosti gdje postepeno isključenje djelovanja viših osjetila kao intelektualne podloge dovodi konačno svijest pod preuveličani utjecaj najnižeg, dodirnog osjetila. Na svakoj tački kože koju uspije da nadraži trun prašine, kapljica znoja, neprimjetni pokret dlake, a vjerojatno i zagrijavanje određenog dijela kičme uz naslon, osjet svrbeža naglo raste i sužava se u ubod čim na njega padne oslobođena “zraka pažnje”. Osnovno pravilo okomitog držanja kičme bez oslona u fiziologiji yoge odnosi se najprije na ovu opću početničku pojavu. Kasnije sam naučio da ta hipersenzibilnost kože može prirodno da se koncentrira na područje čela koncentracijom pažnje na centar (ćakram) između očiju. Ta je pojava i evropskim fiziolozima (u Schulzovom “autogenom treningu”) poznata kao fiziološki “doživljaj aure”, a vježba se koristi za rashlađenje glave i protiv glavobolje.

Često mi je teže da odvojim pažnju od cvrčkovog cvrčanja nego da uskladim s njim vlastito disanje. Tada njegovi poremećaji ritma znaju biti vrlo neugodni. Ponekad zašuti dulje vremena i tako dozvoli mojoj pažnji da se udalji od njega i da utone ispod praga neodrživih zamjedbi praznine i tišine svijeta oko mene. Kad mu je cvrčanje dovoljno dugo ravnomjerno, postižem isto neprimjetno odvajanje privremenim usklađivanjem disanja s njegovom pjesmom. Voljnim otporom nije moguće svladati glavnog protivnika sabranosti — zvuk. Inače buddhistička meditacija isključuje primjenu vježbi disanja tipičnih za yogu. Predmet vježbe je pažnja, a ne disanje. Zato disanje treba da ostane prirodno. U nekoliko kasnijih pisama pokušat ću da opišem meditaciju kao disciplinu (ne “tehniku”!) svagdašnjeg života, put njegova “pročišćenja” — katharsis.

Marginalije

– Ne veselim se životu, ne veselim se ni smrti.
Iščekujem kraj svog roka, kao nadničar isplatu.
– Ne veselim se životu, ne veselim se ni smrti.
Iščekujem kraj svog roka razborito i strpljivo.
(Thera-gatha 607 et passim)

– Koliko smo sposobni da se odvratimo od htijenja, toliko potičemo buđenje napuštenosti.

* * *

– Onda na što treba da čekamo? I gdje da čekamo? Jedva da još znam tko sam i gdje sam.
– Nitko od nas to ne zna, čim prestane da sebe obmanjuje.

* * *

– Pa ipak još uvijek imamo svoj put?
–- Taj trag, međutim, iščezava napuštanjem, a potpuno je utrnut u napuštenosti.

(M. Heidegger,Gelassenheit)

…Kome je razriješenost postojbina,
tome je kao ptici u zraku teško naći trag.

(Dhamma-padam 92)

— Postoje, dakle, dvije vrste mišljenja, od kojih je svaka opravdana i nužna na svoj način: kalkulativno mišljenje i meditativno mišljenje.

* * *

— A tada? Tada će čovjek zanijekati i odbaciti svoju vlastitu posebnu prirodu — po kojoj jeste meditativno biće.

(M. Heidegger, Govor u spomen kompozitoru K. Kreutzeru)

* * *

Postoji patnja, ali ne onaj tko pati.
Postoje djela, ali ne onaj tko radi.
Postoji razrješenje, ali ne onaj tko razriješen biva.
Postoji put, ali na njemu putnika nema.

(Visuddhi-maggo, XVI:90)