Samyutta nikāya XXII.85
Yamaka sutta
Yamako
Prevod Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
Ovako sam čuo. Jednom je zgodom redovnik Sāriputto boravio u gradu Savatthi, u Đetinu Gaju, u samostanu Anāthapindike.
Tada je neki isposnik po imenu Yamako zastupao ovakvo pogrešno gledište:
– Prema mojem shvaćanju, Blaženi naučava da isposnik koji se riješio izljeva strasti tjelesnom smrću biva skršen i zatrt, da poslije smrti više ne postoji.
Mnogi su isposnici čuli da isposnik Yamako zastupa takvo pogrešno gledište, pa su otišli k njemu, pozdravili se s njim i nakon uobičajenih učtivih riječi sjeli sa strane, a zatim ga upitali:
– Je li istina, prijatelju Yamako, da ti zastupaš ovo pogrešno gledište… [1]
– Da, prijatelji, ja sam tako shvatio učenje Blaženoga…
– Nemoj, prijatelju Yamako, tako govoriti. Takvo pretjerivanje nije dobro. Blaženi sigurno ne bi rekao tako…
– Ali je redovnik Yamako, iako su ga ti isposnici tako opomenuli, ipak uporno ostao na stanovištu koje je zastupao…
Pošto ti isposnici nisu mogli da redovnikaYamaka odvrate od njegova pogrešnog gledišta, ustali su i otišli redovniku Sāriputti [2], obavijestili ga o cijelom razgovoru… i zamolili ga da i on iz samilosti otiđe do redovnika Yamaka. Redovnik Sāriputta šutke pristane.
Kad je redovnik Sāriputta pred večer izišao iz osamljenog boravišta, otiđe do redovnika Yamaka, pozdravi se s njim, sjedne sa strane pa ga upita da li je istina da zastupa spomenuto pogrešno gledište. Yamako odgovori potvrdno.
– Prijatelju, Yamako, šta misliš o ovome: je li tjelesni lik postojan ili nepostojan?
– Nepostojan, prijatelju.
– A jesu li osjećaj, predodžba, izraz volje i svijest postojani ili nepostojani?
– Nepostojani, prijatelju. Zato onaj ko to uvidi razumije da u takvim okolnostima za "takvo biće" [3] ne može biti daljeg opstanka (poslije smrti).
– A šta misliš, prijatelju Yamako, o ovome: smatraš li da je "takvo biće" (samo) tjelesni lik?
– Ne, prijatelju.
– Smatraš li možda da je "takvo biće" utjelovljeno u liku?
– Ne, prijatelju.
– Smatraš li da je "takvo biće" nešto drugo nego tjelesni lik … da je "takvo biće" (sadržano) u osjećaju, u predodžbi, u izrazima volje, u svijesti – ili smatraš da je negdje drugde, a ne u osjećaju, u predodžbi, u izrazima volje, ili u svijesti?
– Ne, prijatelju.
– Smatraš li da tjelesni lik, osjećaj, predodžba, izrazi volje i svijest (skupa) sačinjavaju "takvo biće"?
– Ne, prijatelju.
– Smatraš li da je "takvo biće" bestjelesno, bezosjećajno, bezpredodžbeno, bezvoljno i bezsvjesno?
– Ne, prijatelju.
– Ako, dakle, prijatelju Yamako, za tebe "takvo biće" istinski i zbiljski ne postoji ni u ovom neposrednom iskustvu, kako onda možeš tvrditi da, prema tvome shvaćanju, Blaženi naučava da isposnik koji se riješio izljeva strasti tjelesnom smrću biva "skršen i zatrt", da (tek) "poslije smrti" više ne postoji?
– Ja sam, prijatelju Sāriputto, ranije iz neznanja zastupao to pogrešno gledište. Sada, kad mi je prijatelj Sāriputto obrazložio ispravno učenje, to je pogrešno gledište napušteno, dosegao sam istinu.
A ako te sad neki upita, prijatelju Yamako, šta biva poslije smrti s isposnikom koji je usavršen, koji se riješio izljeva strasti, kao bi odgovorio?
– Odgovorio bih ovako: tjelesni je lik, prijatelju, nepostojan, a isto tako i osjećaj, i predodžba, i izraz volje i svijest. Sve što je prolazno, bolno je; sve što je bolno (u ovom je slučaju) slomljeno i savladano.
– Vrlo dobro, prijatelju Yamako. A sada ću ti reći jednu usporedbu koja će ti još bolje razjasniti smisao. Pretpostavimo da je neki domaćin ili plemić bogat posjednik velikog imanja i blaga i da ima pouzdanu stražu, a neki drugi čovjek, koji želi da mu naškodi i da ga ošteti, da mu poremeti miran život, da ga liši života, da razmisli ovako: "Taj je domaćin ili plemić bogat posjednik velikog imanja i blaga i ima pouzdanu stražu. Ne bi ga bilo lako ubiti u otvorenom napadaju. Trebalo bi da mu se uvučem u kuću." Tada da otide tome domaćinu ili plemiću, pa da mu kaže: "Želio bih, gospodine, da budem primljen kod vas u službu." – Gospodar ga primi, a on postane pokoran sluga, ustaje rano, a liježe kasno, uslužan na djelu i prijazan na riječi. Tako gospodar stekne povjerenje u njega kao u pouzdanog prijatelja i ophodi se s njime kao s drugom. A taj čovjek, kad se uvjeri da je stekao potpuno povjerenje, dočeka gospodara na osamljenu mjestu, pa ga smakne britkom sabljom. – Šta misliš, prijatelju Yamako: kad je taj čovjek otišao onom domaćinu ili plemiću, pa mu rekao da želi da bude primljen kod njega u službu, zar nije već tada bio ubojica iako gospodar nije znao da mu je to ubojica? – I dok mu je bio pokoran sluga koji je rano ustajao, a kasno lijegao, uslužan na djelu i prijazan na riječi, i tada je bio ubojica iako gospodar to još nije znao. A kada ga je dočekao na osamljenom mjestu da ga smakne britkom sabljom, i tada je bio ubojica, ali je gospodar tek tu doznao da mu je to ubojica. [4]
– Tako je, prijatelju.
– Isto tako, prijatelju, neuk i priprost čovjek, koji nije upoznao plemenita bića, koji nije upućen u plemenitu istinu niti u njoj uzgojen, kome nisu poznati plemeniti ljudi, koji nije upućen u njihovu čovječnu istinu niti u njoj uzgojen – taj tijelo shvaća kao sebe samoga, ili sebe kao tjelesnost, ili tijelo u sebi ili sebe u tijelu. (Isto tako) osjećaj, predodžba, izraze volje i svijest shvaća kao sebe samoga, ili sebe shvaća kao te doživljaje, ili njih u sebi, ili sebe u njima. – Nepostojan tjelesni lik ne spoznaje kao "nepostojan tjelesni lik", kakav zbilja jeste, a isto tako ni nepostojan osjećaj, predodžbu, izraz volje i svijest ne spoznaje kao nepostojane doživljaje kakvi zbilja jesu. (Isto tako) ne spoznaje da su tjelesni lik kao i ostala četiri (psihička) sastojka ličnosti bolni – da su lišeni trajnog svojstva, da im je ustrojstvo složeno i ubitačno – kao što zbilja jeste. – Njegov pristup tijelu, zahvat u tjelesnost i vlast nad tjelom osniva se na načelu: "To je moja svojstvenost" (duša). (Isto važi i za ostala četiri, psihička, sastojka ličnosti.) – Takav ga pristup i zahvat u tih pet sredstava održanja života vodi u dugotrajan nepovoljan i bolan opstanak. (Nasuprot tome) učen i oplemenjen sledbenik koji je upoznao plemenita bića … koji je upućen u njihovu čovječnu istinu i u njoj je uzgojen – taj tjelo ne shvaća kao sebe samoga, ili sebe kao tjelesnost, ili tjelo u sebi, ili sebe u tijelu, a isto tako ni osjećaj, ni predodžbu, ni izraz volje, ni svijest … On nepostojan tjelesni lik spoznaje kao "nepostojan tjelesni lik", kakav zbilja jeste, a isto tako i nepostojan osjećaj, predodžbu, izraze volje i svijest. – Isto tako spoznaje za tjelesni lik, kao i za ostala (četiri psihička) svojstva ličnosti (pojedinačno i u cjelini)
– da su lišeni trajnog svojstva (duše);
– da im je ustrojstvo složeno;
– i ubitačno – kao što zbilja jeste.
Njemu se ni pristup tijelu, ni zahvat u tjelesnost, ni vlast nad tijelom ne osniva na načelu: "To je moja svojstvenost" – a isto važi i za ostala četiri (psihička) sastojka ličnosti. Takav ga pristup i zahvat u tih pet sredstava održavanja života ne vodi u dugotrajan nepovoljan i bolan opstanak.
– Isto su tako sretni, prijatelju Sāriputto, i oni redovnici koji imaju takve drugove u svetom životu, drugove pune samilosti, dobronamjerne, koji ih savjetuju i upućuju. A sada, kad sam od prijatelja Sāriputte čuo razjašnjenje istine, i moj se duh oslobodio prijanjanja uz prljave izljeve strasti.
Tako je govorio redovnik Sāriputto, a redovnik Yamako je radosno prihvatio njegov govor.
Beleške
[1] Tačkama su obilježena ponavljanja početne izjave u cjelini. [Natrag]
[2] Sāriputto je bio Buddhin najistaknutiji učenik po intelektualnim sposobnostima, učeni brahman koji je vjerovatno bio i glavni sistematizator Buddhina učenja po tradicionalnoj indijskoj metodi mnemotehničkih šablona. Ta je metoda šablonizacije u slučaju Buddhinih govora dosegla usavršenje jedinstveno u ranoj buddhističkoj književnosti. U istoj knjizi iste zbirke ponavlja se i u nekoliko Buddhinih neposrednih razgovora doslovno ista argumentacija o istoj temi (brkanje materijalističke teorije uććheda-vado s Buddhinim učenjem o ništavilu, sunna-vado) Sāriputto je umro prije Buddhe. [Natrag]
[4] Usporedi s ovom metaforom Heideggerovu interpretaciju egzistencije kao das Sein zum Tode (bivstovanje bez smrti). [Natrag]