Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Budizam

Čedomil Veljačić

Za sajt pripremio Branko Nebrigić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


BUDDHINI GOVORI O RELIGIJI

Prvo je obilježje Buddhinih govora o religiji [26] zauzimanje kritičkog stava prema religijama uopće kao historijski uslovljenim društvenim ustanovama, u onom smislu u kojem ih H. Bergson naziva “zatvorenim religijama”. Tu se očituje najprije Buddhin antagonistički stav prema svećeničkoj kasti brahmana, a i prema svim ostalim, predvedskim i predbrahmanskim kultovima koji su se isticali okrutnošću krvnih žrtava, širenjem praznovjerja i zloupotrebama kastinske premoći. Rasprave sa stanovišta “otvorene religije” o problemima filosofskog uvjerenja ne bih ubrojio u prvobitnu ni u isključivu tematiku Buddhinih govora o religiji. Te šire filosofske teme obuhvataju Buddhinu negaciju postojanosti i supstancijalnosti duše, a i pojavnog svijeta uopće, sa stanovišta Buddhine teze o ništavilu (suñña-vado), a implicitno i njegov ironični stav prema svijetu bogova i sarkastični stav prema “mudrosti brahmana”, koja je bila mudrost Buddhi antagonističke kaste. Ova dva obilježja izražena su i filosofski i literarno najljepše u dva govora prevedena u ovom poglavlju.

Buddhin “srednji put”, čiji je osnovni, izrazito historijski aspekt opisan u njegovu prvom govoru “o pokretanju točka ispravnosti”, objašnjava taj kritički stav i otpor u dva smijera:

Brahmanska (vedska) religija arijskih osvajača Indije bila je mlada i historijski kratkotrajnija od predvedske kulture koja se redovno naziva dravidskom. U Buddhino doba (6. v. pre n.e.) najistaknutija ne-vedska religija bio je đainski kult heroja, suprotan vedskom kultu bogova. Kult bogova u đainizmu i danas je jedan od najupadnijih prekršaja ili grijeha. To je religija asketskog pročišćenja, a osniva se na samo jednom “zakonu” koji je moralne prirode: “Nevršenje nasilja (ahimsa) je vrhovni zakon.” “Utihnuli mudrac” – muni, kako se naziva đainski redovnik, nema pristupa u đainske hramove, gdje obrede svjetovne prirode i u granicama navedenog načela vrše ili samo laici ili brahmanski profesionalni svećenici. Buddho je bio savremenik i takmac tadašnjeg reformatora đainskog učenja, Mahavire. Dok je Mahaviro provodio pročišćavanje moralnih i asketskih propisa u konzervativnom duhu, Buddhino je učenje bilo pokušaj kritičke provjere i preobrazbe spoznajnoteorijskih pretpostavki istih prastarih tečevina dijalektičke sublimacije kulturnog ideala herojstva, čije začetke nalazimo već u sumerskom, eposu o Gilgagmešu (u 3. tisućljeću pre n. e.).

Za razliku od ironičnog stava prema brahmanima, u Buddhinim oštrim sporovima s đainima osjeća se neposredni slom u zauzimanju stavova prema identičnim problemima. Iz te unutarnje evidencije, više nego iz niza sugestivnih biografskih podataka, zaključujem, da je Buddho bio đainski raskolnik u pokretu Mahavirine reformacije. Mahaviro je odstranio talog moralnih natruha s površinskog sloja đainske predaje i tako osnažio asketski ekstremizam “puta pročišćenja”, koji je do danas ostao najstroži sistem trpljenja tijela. Nasuprot tome, Buddho ističe da se pročišćenje duha može postići samo duhovnim sredstvima. Za njega je osnovno sredstvo tog pročišćenja i na moralnom području spoznaja, kao kod sokratovaca. Spoznajnoteorijska pozadina đainske kulturne baštine bila je preopterećena elementima prastarih nauka o prirodi (lokayatam) spletenih u nepregledan sistem hilozoističkog atomizma. Iz istog su sistema istočnih protokultura u tisućljeću nakon raspada hititskog carstva u Maloj Aziji (koje je po svem mitanskom ogranku bilo u neposrednoj vezi s Indijom) posljednje krhotine sa “zgarišta”, o kojem govori Th. Gomperz u povijesti helenske filosofije, doprle i do helenskih “prvih filosofa” na obali Jonije.

Buddho je, nasuprot Mahaviri, težište svoje reforme usredotočio na raščišćavanje pretpostavki tog protoznanstvenog pogleda na svijet i pokušao da njegove iskustvene podatke svede na jedinstveno načelo opće zakonitosti dhammo. Na području matematskih znanosti Mahaviro se hvali svojim vlastitim teorijama. Buddhin odnos prema kosmološkoj strani protohistorijske baštine možemo usporediti s Kopernikovim obratom u odnosu prema epiciklima Tycha de Brache. Po akosmičkom zaokretu, Buddhinu humanističku interpretaciju pojma dhammo kao načela ispravnosti možemo usporediti s Kantovim kopernikovskim obratom.

U borbi dviju heterogenih tradicija, predvedske i vedske, prva je bila dublja i razvijenija, ali vjerojatno već i dekadentnija od druge, koja je bila izraz mlađeg i snažnijeg sloja političkih osvajača u 2. tisućljeću pre n.e. Svjedočanstva o srazu tih dvaju pogleda na svijet nalazimo u opisima filosofskih sporova i rasprava, ponekad i prilikom veličanstvenih kongresa, u najstarijim i najopsežnijim upanišadima. (Ćhandogya i Brhadaranyaka). Konačno, u postbuddhističkom razdoblju preovladava novi prodor najprimitivnijeg htoničkog i seksualnog kulta phallosa, vjera u moć (šakti) savladanih masa, čija su božanstva krvoločna, kao i kultovi božanstva protiv kojih se borio Buddho. To je kult boga rušioca Šive, koji u Indiji prevladava sve do danas uz razne pokušaje sublimacije pod utjecajima kasnijih, također vanvedskih tradicija tantrizma koje su podronjavale i prepravljale razvodnjele ostatke vedskih a i buddhističkih učenja.

Iz tako udaljenih povijesnih perspektiva, novija znanstvena istraživanja, a za njima i “moderni” egzegeti ortodoksnih tradicija, osobito na području buddhističke kulture nailaze na sve upornije pitanje: je li buddhizam religija ili filosofija?

Trebalo bi da na prvi pogled bude jasno da buddhizam ne može biti obuhvaćen u opseg pojma religije ako se taj opseg definira “vjerom u boga i dušu”, kako je to još i danas uobičajeno u enciklopedijama, pod isključivim utjecajem biblijskog pojma religije. Ta se definicija ne da primijeniti na azijske religije, među kojima buddhizam u tom pogledu nije isključiva iznimka. Prvi čuveni pokušaj dijaloga između svjetskih religija (tačnije između “zapadnih” biblijskih i “istočnih” vanbiblijskih “sekti”) bio je “Kongres vjerskog jedinstva” u Chicagu 1893. godine. Događaj koji je tom prilikom zasjenio sve ostale bila je snažna afirmacija klasične indijske kulture u govorima Svami Vivekanande, koji je sa svog vedantinskog stanovišta osobito istakao ovu misao:

Postoje sekte koje ne priznaju postojanje boga – barem ne ličnog boga. Ako ne želimo da te sekte ostavimo vani u zimi, . . . potrebno je da proširimo svoju platformu tako da obuhvati cijelo čovječanstvo. . . Ja mislim da treba voleti svog brata bez obzira na to da li vjerujemo u Boga kao sveopćeg oca ili ne, i da svaka religija i svaka vjera priznaje božanstvenost čovjeka. [27]

Isti postulat revizije definicije pojma religije postavio je ranije Schopenhauer [28] i argumentirao ga upravo azijskim religijama :

I dvije religije koje postoje u Kini, osim buddhizma, Laoceova i Konfucijeva, isto su tako ateističke. Pri tome je potrebno napomenuti da riječ ateizam insinuira podmuklu pretpostavku da je teizam prvobitno sam po sebi očevidna istina.

Schopenhauer podsjeća dalje da je kršćanskim misionarima u Kini bilo nemoguće prevesti neposredno prvu rečenicu Biblije: “Na početku Bog stvori nebo i zemlju”, budući da u kineskom jeziku ne postoji ni riječ “bog” (koja je identična s riječju “nebo”), a ni riječ “stvoriti”.

S tako proširenog stanovišta poredbene znanosti o religiji (među čije utemeljitelje nesumnjivo spada Schopenhauer) za naše je pitanje od principijelnije važnosti Schopenhauerova kritika Kantovih triju ideala čistoga uma: sloboda volje, besmrtnost duše i postojanje Boga.

Kant smatra da svačija umna sposobnost, slijedeći svoje bitne zakone, mora doći do ta tri glavna predmeta oko kojih se kreće cijela filosofija pod kršćanskim utjecajem, od skolastika, pa do Christiana Wolfa. . . Kant ne primjećuje da su dvije od te tri bezuslovne pretpostavke ipak uslovljene trećom, naime duša i svijet bogom. No i bez obzira na to… bilo bi potrebno provesti povijesno istraživanje da se ustanovi da li su stari i neevropski narodi, osobito u Indiji, a i mnogi od najstarijih helenskih filosofa, doista došli do tih pojmova, ili ih tek mi njima velikodušno pripisujemo kad indijski izraz brahman i kineski tien potpuno pogrešno prevodimo sa “Bog” . . . Takvo bi povijesno istraživanje spasilo Kanta od nevolje u koju je sad zapleten, jer on ta tri pojma prikazuje tako kao da nužno proističu iz prirode naše umne sposobnosti, ali ipak ukazuje i na to da su neodrživi i da ih umna sposobnost ne može utvrditi, pa tako i sam um pretvara u sofista [29] …

Nema sumnje da je Schopenhauerova tvrdnja filosofski tačna i da je nije teško dokumentirati. Pa ipak su pozitivistička istraživanja, osobito u novije vrijeme, svojim statističkim metodama pokazala da poglavito buddhizam, kao narodna vjera, u tom smislu uopće ne postoji i da nikad ni historijski u kompromisnim i hibridnim oblicima nije mogao da uhvati trajnog korijena, nego je uvijek ponovno sve do najnovijih vremena morao biti umjetno obnavljan i presađivan iz jedne buddhističke zemlje u drugu gdje je zamro. To je i moje vlastito neposredno iskustvo u zemljama tzv. thera-vado buddhizma, osnovanog na izvornim pali tekstovima čiji je religijski sadržaj anemičan, kako ćemo najbolje vidjeti iz prijevoda Buddhina govora koji je odabran u tu svrhu. Historijska proučavanja ovih tisućljetnih nesporazuma između “otvorenih” i “zatvorenih” religija potvrđuju tako da je, s druge strane, religijski, Kant ostao u pravu usprkos Schopenhauerovoj filosofski opravdanoj kritici. Hibridni buddhizam kao narodna religija uvijek je bio i ostao neiskorjenjivo vezan za tlo vjerovanja u nadmoć bogova i “besmrtnost” (budući da je neposredna upotreba riječi “duša” za buddhističkog vjernika tabu). Ono što preživljuje moglo bi se u najstrožem slučaju obrazložiti kao ne-potpuno-autentična-duša.

Canki-suttam je jedan od niza govora u kojima Buddho na razne načine nedvosmisleno i kritički određuje granice svoga pojma vjerovanja. Kako se vidi iz ovog teksta, vjerovanje se svodi na privremeno povjerenje u čovjeka čiji je vlastiti stav prema životu i svijetu takav da ga smatramo primjerom dostojnim slijeđenja. U tom se primjeru uvijek ogleda put pročišćenja koji učitelj slijedi, a čiji se krajnji smisao ne iscrpljuje u moralnom konformizmu određenom društvenom poretku, nego pretpostavlja dublji neposredan uvid u istinu (u onom smislu u kojem Heidegger interpretira grčki pojam aletheia).

Takvo filosofsko uvjerenje u duhu Buddhina učenja možemo smatrati “otvorenom religijom”, koju Buddho definira uputom: “Nikad ne recite samo je ovo istina, sve ostalo je zabluda!”. Takvu religiju moguće je obilježiti jedino s akosmičkog stanovišta kao asketski put pročišćenja (visuddhi-maggo).

Kevaddha-suttam je prelaz od kritike zatvorenih religija na ishodišne probleme “otvorenih” filosofskih uvjerenja. Karakteristično je da polazi od problema odgoja, a završava spoznajnoteorijskim stavom za koji je upravo ovaj tekst najizrazitija potvrda Buddhinog akosmičkog idealizma.

Poemu “Utihnuli mudrac” (muni), kao i još izrazitiju i čuveniju poemu “Nosorog” iz iste zbirke [30], mnogi buddhisti smatraju više preostatkom đainske nego izrazito buddhističke tradicije, pa im iz tog razloga pokušavaju egzegetski umanjiti važnost.

Rasprava o definiciji religije, od koje smo pošli, dovodi nas do zaključka da je alternativna formulacija pitanja, da li je buddhizam religija ili filosofija, neadekvatna, redovno tendenciozna i sofistička. Adekvatniji izraz ovog ishodišnog odnosa nalazim u Jaspersovu pitanju o smislu filosofskog uvjerenja (der philosophische Glaube) :

Opravdano je pitanje je li moguća vjera bez religije. Filosofija nastaje iz tog pitanja.[31]

Razgovor s Cankijem

Ovako sam čuo. Jednom je zgodom Blaženi, putujući zemljom Kosala sa velikom družinom svoga prosjačkog reda, došao u selo kosalskih brahmana po imenu Opasadam. Tamo je Blaženi boravio u Božanskom Gaju iznad Opasade, u šumici salovih stabala. U to je doba Opasadam bilo sjedište brahmana Cankija, napučeno mjesto bogato pašom, drvetom, vodom i žitom, kraljevsko imanje koje mu je rađa Pasenadi, vladar Kosale, poklonio kao brahmanski posjed.

Među brahmanskim stanovništvom Opasade pročula se vijest: isposnik Gotamo iz plemena Sakya, koji je napustio postojbinu Sakya i postao beskućnik, putujući zemljom Kosala sa velikom družinom svoga prosjačkog reda stigao je sada u Opasadu. O tom se blaženom Gotami širi ovakav dobar glas: “Doista, on je blažen i usavršen, potpuno probuđen; postigao je ispravno znanje i vladanje; dobro je upućen znalac svijeta, nenadmašni vođ ljudi kojima je potrebno vođstvo; učitelj bogova i ljudi, budan i blažen. Snagom vlastite spoznaje on je prozreo i zna da objasni ovaj svijet, njegove dobre i zle duhove, božanstvo koje njime vlada, pokoljenja isposnika i svećenika, bogova i ljudi. On propovijeda nauku slovom i duhom, lijepu na početku, lijepu u sredini i lijepu na kraju, upućujući na potpuno savršen i pročišćen svetački život. Istinska je dobrobit ugledati tako usavršena bića.”

Tada se brahmanski domaćini iz Opasade upute u družinama i skupinama prema ulazu u Božanski Gaj, u šumicu salovih stabala.

Kada je brahman Canki, koji se tada nalazio na gornjem katu svoga dvora na popodnevnom počinku, vidjeo kako se brahmanski domaćini kreću iz Opasade u družinama i skupinama prema ulazu u Božanski Gaj, u šumicu salovih stabala, obrati se svome dvorjaninu i upita:

– Zašto su se, dvorjaniče, brahmanski domaćini uputili … u Božanski Gaj?

– Tamo je, gospodine Canki, sada isposnik iz plemena Sakya… Pošli su da posjete tog blaženog Gotamu.

– Onda, dvorjaniče, otiđi do brahmanskih domaćina iz Opasade, pa im reci ovako: “Gospodo, brahman Canki vam poručuje da pričekate, jer i brahman Canki želi da posjeti isposnika Gotamu.”

– Da, gospodine, odvrati dvorjanik brahmanu Cankiju, pa se uputi do brahmanskih domaćina iz Opasade i saopći im gospodarevu poruku.

Tada je upravo u Opasadi boravilo oko pet stotina brahmana iz raznih područja koji su došli da obave neki posao. Kad su ti brahmani čuli da brahman Canki hoće da posjeti isposnika Gotamu, otiđu k njemu pa mu rekoše:

– Zar će zbilja gospodin Canki ići da posjeti isposnika Gotamu.

– Da, gospodo, to je i moja namjera.

– Neka gospodin Canki ne ide da posjeti isposnika Gotamu! Ne dostoji se da gospodin Canki ide posjetiti isposnika Gotamu, nego se dostoji da isposnik Gotama dođe da posjeti gospodina Cankija. Gospodin Canki je plemenita roda i s majčine i s očeve strane, njegovi su preci kroz sedam pokoljenja bili bez mane i prigovora u pogledu čistoće rodoslovlja. To je jedan razlog zbog kojeg nije dostojno da gospodin Canki ide posjetiti isposnika Gotamu, nego da isposnik Gotamo dođe posjetiti gospodina Cankija, a ostali su razlozi ovi: gospodin Canki je imućan, vrlo bogat posjednik; gospodin Canki je svladao petevrsno znanje triju Veda – značenje riječi i obredna pravila, rastavljanje slogova i intonaciju, a uz to i redoslijed predaje, izučio je metriku i gramatiku, prirodopis i (tjelesna) obilježja velikih ličnosti. – Pored toga, gospodin Canki je lijep i ugledan, ljubazan; po lijepoti puti ni cvijet mu nije ravan, a ni po izgledu ni po snazi ne zaostaje za svijetlim bogovima. – Pored toga, gospodin Canki je krepostan, obdaren i osnažen vrlinom. – Pored toga, gospodin Canki lijepim glasom zna da se lijepo izrazi; govor mu se odlikuje uljudnošću; uvjerljivo i bez zaplitanja zna da objasni svrhu. Pored toga, gospodin Canki je učitelj mnogih učitelja, poučava tri stotine učenika svete himne (mantram). – Pored toga, gospodina Cankija poštuje, cijeni, hvali, slavi i priznaje Pasenadi, vladar Kosale, a isto tako i brahman Pokkharasati. – Pored toga, Opasadam, sjedište gospodina Cankija, mjesto je napučeno, bogato pašom, drvetom, vodom i žitom, kraljevsko imanje koje mu je rađa Pasenadi, vladar Kosale, poklonio kao brahmanski posjed. – Zbog toga se ne dostoji da gospodin Canki ide posjetiti isposnika Gotamu, nego se dostoji da isposnik Gotamo dođe posjetiti gospodina Cankija.

Kad su mu to rekli, brahman Canki odgovori tim brahmanima ovako:

– A sada, gospodo, saslušajte zašto je po mojem mišljenju dostojno da mi otiđemo posjetiti toga gospodina Gotamu, a ne da on posjeti nas. Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo plemenita roda i s majčine i s očeve strane; da su njegovi preci kroz sedam pokoljenja bili bez mane i prigovora u pogledu čistoće rodoslovlja. To je jedan razlog zbog kojeg se ne dostoji da gospodin Gotamo dođe nas posjetiti, nego se dostoji da mi idemo posjetiti njega, a ostali su razlozi ovi: neosporno je, gospodo, da se isposnik Gotamo odrekao obilja kovanog i nekovanog zlata u podzemnim i nadzemnim riznicama i odvratio se od svjetovnog života. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo u mladosti, dok su mu koje bile još potpuno crne, u punoj mladenačkoj snazi, u najboljoj dobi života napustio dom i postao beskućnik. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo nasuprot željama svojih roditelja, dok su oni suze ronili, odrezao kose i bradu i obukao isposničko požutjelo ruho te napustio dom i postao beskućnik. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo lijep i ugledan, ljubazan; po lijepoti puti ni cvijet mu nije ravan, a ni po izgledu ni po snazi ne zaostaje za svijetlim bogovima. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo krepostan, oplemenjen u vrlini, ćudoredan i usavršen u ćudoređu. – Neosporno je, gospodo, da isposnik Gotamo lijepim glasom zna da se lijepo izrazi; govor mu se odlikuje uljudnošću; uvjerljivo i bez zaplitanja zna da objasni svrhu. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo učitelj mnogih učitelja. – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo svladao strast za tjelesnim užicima i rješio se nepouzdanosti. – Neosporno je, gospodo, da isposnik Gotamo tumači djelovanje (kamma) i šta se djelatnošću postiže, bez namjera štetnih za brahmanski rod. [32]

– Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo napustio visoku i uglednu vladarsku obitelj da postane beskućnik. – Neosporno je, gospodo, da je rod koji je isposnik Gotamo napustio imućna i vrlo bogata posjednička obitelj. – Neosporno je, gospodo, da ljudi iz dalekih pokrajina, iz dalekih zemalja dolaze da se savjetuju s isposnikom Gotamom. – Neosporno je, gospodo, da su tisuće i tisuće bogova kod isposnika Gotame našli utočište živih bića. – Neosporno je, gospodo, da se o isposniku Gotami širi dobar glas … (ponavlja se formula sa početka govora.) – Neosporno je, gospodo, da je isposnik Gotamo obilježen sa 32 znaka velike ličnosti. – Neosporno je, gospodo, da se vladar Māgadhe Seniyo Bimbisaro sa ženom i djecom obratio isposniku Gotami, utočištu živih bića, a isto tako i Pasenadi, vlada Kosale, i brahman Pokkharasati. – Isposnik je Gotamo, gospodo, stigao u Opasadu i tu boravi u Božanskom Gaju iznad Opasade, u šumici salovih stabala. Koji god asketa ili brahman stigne u naše mjesto ili okolicu, naš je gost. A gosta treba lijepo primiti, dostojno, s pažnjom i poštovanjem… I to je razlog zbog kojeg se ne dostoji da isposnik Gotamo dođe da nas posjeti, nego da mi idemo posjetiti njega. – Toliko je, gospodo, meni poznato o ugledu toga gospodina Gotame, ali to nije sve. Ugled gospodina Gotame je neizmjeran… Pa zato, gospodo, pođimo svi zajedno da posjetimo isposnika Gotamu!

I tako brahman Canki s velikom družinom brahmana otiđe da posjeti Blaženoga. Kad je stigao, pozdravi se s Blaženim, prijateljski, pa nakon prijaznog i učtivog razgovora sjedne sa strane.

Tada je upravo Blaženi sjedio u razgovoru s mnogim brahmanima raspravljajući o mnogim važnim pitanjima. U tom se skupu nalazio i šesnaestogodišnji mladić obrijane glave, po imenu Kapathiko, koji je izučio petovrsno znanje triju Veda, od značenja riječi i obrednih pravila, od glasova i slogova, do redoslijeda predaje; izučio je metriku i gramatiku, prirodopis i (tjelesna) obilježja velikih ličnosti. On je čestim upadicama prekidao razgovor mnogo starijih brahmana s Blaženim. Konačno ga Blaženi prekori:

– Neka poštovani Bharadvađo [33] ne prekida upadicama razgovor mnogo starijih brahmana, nego neka pričeka dok oni završe govor!

Na te riječi brahman Canki oslovi Blaženoga ovako:

– Neka gospodin Gotamo ne prekoreva mladog Kapathiku! Kapathiko je mladić iz ugledne obitelji, vrlo obrazovan, zna lijepo da se izrazi, mudar je, pa može i da pričeka da porazgovori s gospodinom Gotamom o toj temi.

Na to Blaženi pomisli: “Doista, mladić Kapathiko mora da je potpuno ovladao znanjem triju Veda kad ga brahmani toliko cijene.”

A mladić Kapathiko pomisli: “Ako me isposnik Gotamo pogleda u oči, onda ću ga nešto pitati.”

Blaženi je razumio o čemu premišlja mladić Kapathiko, pa usmjeri pogled pravo na njega. Kapathiko pomisli: “Isposnik Gotamo mi izražava poštovanje. Da mu sada postavim pitanje?”, pa prozbori ovako:

– Šta ima da kaže gospodin Gotamo o svetim himnama starih brahmana koje se predajom prenosesa pokoljenja na pokoljenje kao košara od ruke do ruke, a o kojima brahmani imaju jednodušno mišljenje: “Samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda”?

– Ali, Bharadvađo, ima li među svim tim brahmanima i jedan jedini koji može reći: “Ja to znam, ja to uviđam: samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda”?

– Nema, gospodine Gotamo!

– A ima li, Bharadvađo, barem jedan brahmanski učitelj ili učiteljev učitelj, sve do sedmog učiteljskog pokoljenja, koji može reći: “Ja to znam, ja to uviđam: samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda”?

– Nema, gospodine Gotamo!

– A oni, Bharadvađo, koji su u davnim vremenima bili brahmanski mudraci, autori svetih himni i njihovi prenositelji, čije stare himne, onako kako su ih oni pjevali, predavali i usklađivali, brahmani još i danas pjevaju i recituju – recitujući ono što je već izrecitovano, izričući ono što je već izrečeno – jesu li barem ti (prvobitni autori), tj. Atthako, Vamako, Vamadevo, Vessamitto, Yamataggi, Angiraso, Bharadvađo, Vesettho, Kassapo, Bhagu [34], tvrdili: “Ja to znam, ja to uviđam: samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda”?

– Nisu, gospodine Gotamo!

– Prema tome, Bharadvađo, među svim tim brahmanima nema nijednog brahmana, nijednog brahmanskog učitelja ili učiteljevog učitelja, sve do sedmog učiteljskog pokoljenja, koji može reći: “Ja to znam, ja to uviđam: samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda.” A ni oni koji su u davnim vremenima bili brahmanski mudraci, autori svetih himni i njihovi prenositelji … takođe nisu to o sebi tvrdili. Sve to, Bharadvađo, liči na povorku slijepaca koji se drže jedan drugog, a da ni prvi, ni srednji, ni posljednji ne vidi ništa. Isto mi se tako i slijed brahmanskih govora čini kao povorka slijepaca. Ne čini li ti se, Bharadvađo, da odatle proulazi da je brahmanska vjera bez osnova?

– Ali, gospodine Gotamo, brahmani se ne pridržavaju samo vjere nego i predaje.

– Najprije si, Bharadvađo, pošao od vjere, a sada se pozivaš na predaju. Postoji, Bharadvađo, pet principa čiji je alternativni smisao očevidan. To su vjera, sklonost, predaja, logičko rasuđivanje i suzdržavanje od zauzimanja stanovišta. Pa ipak, Bharadvađo, i ono u što smo potpuno uvjereni, i ono čemu smo potpuno skloni, i najpotpunija predaja, i ono što nam se čini najlogičnije i najpromišljenije – i to može biti besmisleno, isprazno i lažno, dok i ono u što nismo potpuno uvjereni … i što je nepromišljeno, može biti neosporna činjenica. Razuman čovjek, Bharadvađo, ne smatra da je dosljednost nekoj istini dovoljan razlog za jednostavan zaključak: “Samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda.”

– U kojem smislu, gospodine Gotamo, treba shvatiti dosljednost istini, na koji je način čovjek dosljedan istini? Pitamo gospodina Gotamu o dosljednosti istinitosti.

– Ako je neki čovjek u nešto uvjeren, Bharadvađo, pa kaže: “To je moje uvjerenje”, njegova je izjava dosljedna istini, ali iz toga još ne slijedi jednostavan zaključak: “Samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda.” – Isto tako, ako je neki čovjek nečemu sklon ili o nečemu (tradicionalno) obaviješten, ako o nečemu razumno sudi ili se suzdržava od zauzimanja stanovišta, pa to tako izrazi, njegova je izjava dosljedna istini, ali iz toga još ne slijedi jednostavan zaključak: “Samo je ovo istina, a sve ostalo je zabluda.” – U tom slučaju, Bharadvađo, treba shvatiti dosljednost istini, na taj je način čovjek dosljedan istini, a tako i mi razjašnjavamo dosljednu istinitost. Ali to još nije uvid u istinu.

– U tom smislu, gospodine Gotamo, treba shvatiti dosljednost istini, na taj je način čovjek dosljedan istini. Tako i mi shvaćamo dosljednu istinitost. A u kojem se smislu, gospodine Gotamo, postiže uvid u istinu, na koji način čovjek uviđa istinu? Pitamo gospodina Gotamu o uvidu u istinu.

– Isposnika, Bharadvađo, koji boravi u blizini sela ili grada, može da posjeti neki domaćin ili njegov sin i da provjeri postoji li u tom redovniku neka od tri vrste sklonosti koje mogu da izazovu požudu, mržnju ili zabludu, tako da će, kad mu je duh obuzet njima, reći da zna i ono što ne zna, ili da vidi ono što ne vidi, ili će na drugoga utjecati tako da ga navede na nešto što će ga za duže vrijeme oštetiti i unesrećiti. Ako takvim provjeravanjem ustanovi da redovnik nema takvih sklonosti …, nego da mu vladanje ni djelom ni riječju ne odaje ni požudu, ni mržnju, ni zabludu, a kad taj redovnik razjašnjava istinu (dhammo) da je ta istina duboka, teško dosežna, teško shvatljiva, staložena, usavršena, da nije proizvod logičkog nadmudrivanja, da je istančana, pristupačna shvaćanju mudraca, istina koju ne može da objasni čovjek obuzet požudom, mržnjom ili zabludom – kad, dakle, takvim provjeravanjem ustanovi da je redovnik pročišćen od požude, mržnje i zablude, tada stiče povjerenje u njega.

Pristupivši mu s povjerenje, sjeda pored njega. [35]
Sjedeći tako, otvara uši.
Otvorenih ušiju sluša pouku (dhammo).
Saslušavši, prihvaća pouku.
Onome što je prihvatio provjerava smisao.
Pouke čiji je smisao provjerio, promišljeno zadržava u pamćenju.
Iz promišljenosti se rađa odluka.
Odlučivši se, laća se posla.
Lativši se posla, odmjerava svoj zadatak.
Odmjerivši zadatak, izvršava podvig.

Ko to postigne, taj će zorno vlastitim očima ugledati krajnju istinu i prozrijeti je mudrošću. – Tako se, Bharadvađo, postiže uvid u istinu, na taj način čovjek uviđa istinu, a tako i mi razjašnjavamo uvid u istinu. Ali to još nije dostignuće istine.

– Tako se, gospodine Gotamo, postiže uvid u istinu. Na taj način čovjek uviđa istinu. Isto tako i mi shvaćamo uvid u istinu. A u kojem smislu treba shvatiti dostignuće istine? Na koji način čovjek dostiže istinu? Pitamo gospodina Gotamu o dostignuću istine.

– Dostignuće istine se sastoji, Bharadvađo, u izvršavanju, njegovanju i razvijanju svih tih pretpostavki…

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za dostignuće istine?

– Za dostignuće istine, Bharadvađo, osobito je važan podvig. Ko ne izvrši podvig, taj neće ni dostići istinu. Kako se ko trudi, tako i dostiže istinu. Zato je podvig osobito važan za dostignuće istine.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za podvig?

– Odmjeravanje zadatka – Ko ne zna da odmjeri zadatak, taj ne može ni da ga izvrši. Kako neko odmjeri svoj zadatak, tako će ga i izvršiti.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za odmjeravanje zadatka?

– Latiti se posla – Ko se ne lati posla, ne može ni da odmjeri svoj zadatak. Kako se ko lati posla, tako će i odmjeriti svoj zadatak.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za za čovjeka da se lati posla?

– Odluka. – Ko nije odlučan, taj se ni ne laća posla. Kako se ko odluči, tako će se i latiti posla.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za odluku?

– Promišljenost. – Iz onoga što nije promišljeno ne rađa se odluka. kako je nešto promišljeno, tako djeluje i na odluku.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za promišljenost?

– Provjeravanje smisla. – O onome što nema smisla ni ne razmišljamo, nego samo o onome čemu smo shvatili smisao.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za provjeravanje smisla?

– Prihvaćanje pouke. – U što nismo upućeni, tome ni ne možemo provjeriti smisao. Koliko je ko upućen, toliko može da provjeri smisao.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za prihvaćanje pouke?

– Da se pouka prihvati potrebno ju je saslušati. – Ko ne sasluša pouku, taj je ni ne prihvaća.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za slušanje pouke.?

– Da se pouka sasluša, potrebno je otvoriti uši. – Ko ne otvori uši, taj ne može ni da čuje pouku. Koliko ko sluša, toliko i čuje.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za otvaranje ušiju?

– Pristupiti učitelju i sjesti pored njega. – Ko ne dođe da sluša, taj ne može ni da čuje.

– A šta je, gospodine Gotamo, osobito važno za pristup učitelju?

– Povjerenje. – Ko ne stekne povjerenje u učitelja, taj mu ni ne pristupa. Koliko je ko stekao povjerenja, toliko se i približuje. Zato je povjerenje važno za pristup učitelju.

– Pitali smo gospodina Gotamu o dosljednosti istini, a on nam je razjasnio dosljednost istini. To nas je obradovalo, s tim smo se saglasili i time smo zadovoljni. A zatim smo ga pitali o uvidu u istinu, pa o dostignuću istine, pa o onome što je od osobite važnosti za dostignuće istine, a on nam je sve to razjasnio… Šta god smo pitali gospodina Gotamu, to nam je tačno razjasnio. Time nas je obradovao, s time smo se saglasili i tim smo zadovoljni. – Prije smo, gospodine Gotamo, mislili ovako: “Ta ko su ti sitni isposnici obrijane glave, niske kaste, tamne puti, stvoreni iz nogu boga Brahme [36] – a ko su, nasuprot njima, učeni znalci istine!” – Doista, gospodin Gotamo je probudio u meni isposničku ljubav prema isposnicima, isposničko povjerenje u isposnike, isposničko poštovanje isposnika. – Odlično, gospodine Gotamo, odlično! – Molim gospodina Gotamu da me primi za svoga sljedbenika i da mi bude utočište od danas do kraja života. (Canki-suttam, M. 95)

Razgovor s Kevaddhom

Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio u gradu Nalanda [37], u Pavarikinu mangovu gaju. Tu Kevado, sin građanske porodice, posjeti Blaženoga, pozdravi ga i sjedne po strani, a zatim ga oslovi ovako:

— Moćan je i bogat, gospodine, ovaj grad Nalanda, a mnogi su od njegovih brojnih stanovnika odani Blaženome. Bilo bi dobro kad bi Blaženi uputio nekog redovnika koji ima nadljudske sposobnosti da duševnom moći proizvede čudo. Tada bi Nalanda postala još odanija Blaženome.

A Blaženi mu odgovori:

— Ja, Kevado, ne poučavam redovnike da nadljudskim moćima proizvode čuda za građane u svečanim bijelim odijelima.

(A Kevado ponovi svoju molbu po drugi i po treći put, moleći Blaženoga da to ne shvati kao prigovor. Blaženi mu konačno odgovori ovako:)

— Ima tri vrste čuda, Kevado, koja ja mogu da objasnim pošto sam se o njima osvjedočio i razumio ih. To su čuda duševne moći, čuda vidovitosti i čuda pouke.

Koje je, Kevado, čudo duševne moći? To je slučaj redovnika koji je stekao vještinu raznovrsne primjene duševne moći: iz jednog se bića pretvara u mnogobrojna, a iz mnogobrojnih opet u jedno; iz vidljivog bića se pretvara u nevidljivo; nesmetano prolazi kroz zidove, bedeme i bregove kao kroz vazduh; uranja u zemlju i izranja kao iz vode; hoda po vodi a da je ni ne ustalasa, kao po zemlji; kreće se zrakom skrštenih nogu kao ptica na krilima, pa rukom dotiče i gladi Mjesec i Sunce, iako su tako moćni i veliki; tjelesno se uzdiže u svijet boga Brahme. Ako to vidi neki oduševljeni vjernik, pa saopći nekom drugom ko u to niti vjeruje niti se oduševljava… taj može da mu kaže: “Postoji čarolija koja se zove gandhari. Služeći se tom čarolijom redovnik dočarava sve te pojave…” Što misliš, Kevado, je li moguće da nevjernik vjerniku tako govori?

— Moguće je, gospodine.

— Zato, Kevado, predviđajući tu opasnost, ja čudo proizvedeno duševnom moći smatram neumjesnim, stidim ga se i gadim.

A šta je sa čudom vidovitosti? To je slučaj redovnika kojemu se očituje misao, namjera ili razmišljanje drugih bića, drugih ljudi, pa može da im kaže što misle i o čemu razmišljaju. I to može da vidi neki oduševljeni vjernik, pa da saopći drugome… (kao u prethodnom poglavlju, a taj može da to nazove čarolijom proizvedenom pomoću dragulja). Zato ja i čudo vidovitosti smatram neumjesnim, stidim ga se i gadim.

A šta je, Kevado, čudo pouke? To je slučaj redovnika koji poučava ovako: “Razmišljajte na ovaj način, a ne na onaj. Usmjerite svoj razum ovako, a ne onako. Napustite ovo da biste postigli i održali ono.” To se, Kevado, naziva čudom pouke.

[Slijedi opis koji se ponavlja u mnogim govorima o pojavi nekog velikog učitelja u svijetu i o njegovu učenju. Taj opis sadrži važne dijelove Buddhina učenja u skolastičkoj formulaciji na oko petnaest stranica. Ti su dijelovi: buđenje interesovanja kod slušaoca koji je došao u doticaj s Buddhom i njegov pristup prosjačkoj zajednici; vježbanje u djelu, riječi i misli; osnovna ćudoredna pravila; neustrašivost i samopouzdanje; pažnja nad organima osjetnosti; trajna vlast nad samim sobom koja se tako postiže; skroman i jednostavan način života; oslobođenje od pet prepreka (požuda, neobuzdanost, lijenost, zabrinutost i smetenost); radost i smirenje koji se tako postižu; vježbanje meditativne zadubljenosti; saznanje koje se tako postiže o prirodi vlastitog organizma, o njegovoj nepostojanosti i o činjenici da je svijest zavisna od tih pet elemenata prolaznosti; dostignuće četiriju plemenitih istina i postizanje oslobođenja i utrnuća (nibbanam).]

Jednom se, Kevado, neki redovnik u ovoj prosjačkoj zajednici upustio u ovakvo razmišljanje: “Gdje ova četiri velika počela nestaju bez ostatka, tj. počelo zemlja, počelo voda, počelo vatra i počelo vazduh.” Tada se taj prosjak toliko zadubio u meditaciju da se pred njegovom zadubljenom sviješću otvorio put kojim kroče bogovi.

[Tako je taj prosjak došao do raznih božanstava, sve viših i viših, i postavljao im svoje pitanje, a oni nisu znali da mu odgovore, nego su ga slali uvijek dalje. Kad je svoje pitanje konačno postavio vrhovnom božanstvu, velikom Brahmi, ovaj mu je odgovorio:]

— Ja sam, prosjače, Brahma, Veliki Brahma, vrhovni, moćni, sveznajući, vladar, gospod, ustroitelj, stvoritelj, rukovodilac, otac svega što je bilo i što će biti.

A onaj prosjak i po drugi puta… i po treći puta oslovi Velikog Brahmu ovako:

— Ja te, prijatelju, ne pitam jesi li ti Brahma, Veliki Brahma, svemoćni…, nego te pitam gdje ova četiri počela nestaju bez ostatka…

Napokon, Kevado, Veliki Brahma uzme tog prosjaka za ruku, pa ga odvede na stranu i reče mu:

— Ovi su bogovi, koji su utjelovljenje Brahme, uvjereni da nema ništa što Brahma ne vidi, ne zna i ne može. Zato ti ja u njihovoj prisutnosti nisam odgovorio. No ja, prosjače, ne znam gdje ova velika četiri počela nestaju bez ostatka… A ti si, prosjače, loše postupio i pogriješio kad si, ne mareći za Blaženoga, pošao na drugu stranu da tražiš odgovor na to pitanje. Nego se vrati, prosjače, Blaženome, pa ga to upitaj i pridržavaj se onoga što ti on odgovori.

Tada, Kevado, taj prosjak iščezne iz Brahmina svijeta (tako brzo) kao kada bi snažan čovjek ispružio stisnutu šaku i kao kad bi ispruženu stisnuo, pojavi se preda mnom. Pozdravi me i sjedne po strani, pa me upita (isto što i Brahmu), a ja mu tada rekoh ovako:

— U starim su vremenima, prosjače, moreplovci prije nego što bi isplovili uzimali na brod pticu za izviđanje obale. Kad bi brod isplovio izvan dogleda kopna, onda bi pustili pticu izviđačicu. Ona bi letjela na istok, na jug, na zapad, na sjever, prema zenitu, pa na četiri sporedne strane svijeta. Ako bi igde ugledala obalu, uputila bi se tamo, a ako ne vratila bi se natrag na brod. Isto si tako i ti, prosjače, išao da tražiš odgovor na ovo pitanje sve do Brahminog svijeta, ali ga nisi našao, pa si se vratio meni. To pitanje, prosjače, ne valja postavljati ovako: “Gdje ova četiri velika počela nestaju bez ostatka…?” To pitanje treba postaviti na ovaj način:

Gdje voda i zemlja, vatra i vazduh nemaju oslonca?
Gdje dugo i kratko, sitno i krupno, lijepo i ružno,
gdje ime-i-lik (ili duh i tijelo) bivaju dokinuti bez ostatka?

Na to pitanje odgovor glasi:
Tamo gdje svijest nije usmjerena ni omeđena,
nego je potpuno odsutna,
tamo ni voda, ni zemlja, ni vatra, ni vazduh
nemaju oslonca,
tamo dugo i kratko, sitno i krupno, lepo i ružno,
tamo ime i lik bivaju dokinuti bez ostatka.

S prestankom svesti i to se sve dokida.

Tako reče Blaženi. A Kevado, sin građanske porodice, oduševljen se obradova govoru Blaženoga (Kevaddha-suttam, D. 11).

Utihnuli mudrac

Zajednica izvor straha, a dom leglo prljavštine,
bez doma, bez zajednice – takav je stav utihnulog.

Ko zatre klicu, a ne uzgaja je,
niti joj plodnost ovjekovječuje,
tog nazivaju utihnulim samcem,
taj je sagledao domet smirenja.

Prodrijevši do dna, kad satre sjeme,
tad čežnja uza nj više ne prianja.
Dokončanje roda utihnuli zre,
krâj premišljanja i prebrojavanja.

A kad upozna sva ta zakloništa,
ne privlači ga više niti jedno.
Ni pristrasan ni gramžljiv, utihnuli
mudrac ne stiče, nego nadilazi.

Kad razborito sve prozre i svlada,
i ničim više nije okaljan,
kad se napokon oslobodi žeđi,
utihnulim ga priznaju mudraci.

Moć mu je mudrost stečena vrlinom;
obuzet radošću zadubljenosti,
oslobođen društva, nesputan strašću
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Samotan je i tih je i nerastresen,
ne uzbuđuje ga pohvala, prekor,
kao što ni lava ne straši buka,
kao što se vjetar ne hvata u mrežu,
kao što uz lotos ne prijanja voda;
putokaz drugom, a ne drugi njemu
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Tko tkalački stan, postojana potka,
prema pogreškama pruža otpornost
i razlučuje ispravno od krivog
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Motreći sebe ne griješi na djelu
ni u mladosti ni u zreloj dobi;
on niti bjesni niti razbješnjava
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Tako živi od tuđe milostinje
– bilo sa vrha ili iz sred lonca –
il’ od ostatka – nit hvali nit kudi
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Tih mudrac odvraćen od spolnog općenja,
bez takvih veza još iz mladih dana,
odvraćenošću razriješen razvrata
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Ko spozna svijet, prozre krajnji domjet,
taj može prijeći i rijeku i more.
Kad skrši okov, nesputan i bez strasti
– utihnulim ga priznaju mudraci.

Daleko je dom i skrb za ženu, različit
je način života nesebične dobrote.
Dok svjetovan čovjek ne preza pred ubojstvom,
stišani mudrac štiti sva živa bića.

I kao što nikad plavogrli paun
ne može dostići brzi lijet labuda,
ni svjetovan čovjek ne može doseći
zadubljenost mudraca utihnulog u šumi.

Muni-suttam, Sn. 207-221


Beleške

[26] Opširniji prikaz i dokumentacija ove teme sadržan je u mojem radu, Why is Buddhism a Religion? (by Bhikkhu Nānajivako), u Indian Philosophical Annual, Vol. VI, 1970, University of Madras. [Natrag]

[27] The Complete Works of Swami Vivekananda, Vol. VIII, str. 199, Calcutta, Advaita Ashrama,
1959. [Natrag]

[28] Ueber den Satz vom Grunde, 2. izd, str. 121. [Natrag]

[29] Svijet kao volja i predodžba, tom I. “Dodatak, Kritika Kantove filosofije” (odsječak 13. Moja se parafraza osniva na engleskom prevodu, E.F.J. Payne, Dover Books, New York, 1959, Vol. I, str. 486-7). [Natrag]

[30] Moj prevod “Nosoroga” objavljen u “Telegramu” VIII/1967, 24. II. Knjiga o ranoj buddhističkoj poeziji, Pjesme prosjaka i prosjakinja, polazi od te poeme i nastoji da razjasni životni ideal Buddhinih prvih sljedbenika na toj osnovi. [Natrag]

[31] K. Jaspers, Die geistige Situation der Zeit, Berlin, 1931 (prema engleskom prevodu, Man in the Modern Age, London, 1959, str. 142). [Natrag]

[32] Osnova indijske etike, teorija o djelu i njegovim moralnim posljedicama (sansk. karma) izrodila se brahmanskoj ritualističkoj školi mimamsa u čistu simboliku vjerskih obreda. Buddho, koji uopće odbacuje obrede, upozorava na realni smisao ljudske djelatnosti i odgovornosti za vlastita djela. To je česta tema njegovih rasprava s brahmanima i njegove borbe protiv praznovjerja. Buddho također često ističe da njegovo učenje sadrži i prvobitni smisao brahmanske doktrine o moralnom determinizmu. [Natrag]

[33] Bharadvađo je ime brahmanskog roda kojemu pripada Kapathiko. Legendarni praotac toga roda spominje se u nastavku (v. slijedeću bilješku) među osnivačima vedskih pjesničkih škola. [Natrag]

[34] Autori pojedinih ciklusa vedskih himni. Sanskritska imena tih osnivača vedskih škola u buddhističkih su pali tekstovima asimilirana fonetici tog mlađeg jezika. Još i danas, osobito u najtradicionalnijoj južnoindijskoj kulturi (u Tamil Nadu) postoje te vedske škole ili “ogranci” i priređuju prilikom vjerskih svečanosti natjecanja u svojim pjevačkim i recitatorskim stilovima. – Veliku većinu brahmana Buddho u svojim razgovorima oslovljava imenom Bharadvađo. Izgleda da je u to doba u srednjem dijelu severne Indije taj brahmanski rod bio najprošireniji. [Natrag]

[35] Učenik indijskih mudraca tradicionalno prima pouku “sjedeći do nogu učiteljevih”. To izražava i naziv najstarijih poučnih tekstova, upanišade. [Natrag]

[36] Prema himni Rig-vede, X:90, kaste su nastale iz raznih dijelova tijela antropomorfnog božanstva Purušah (“Čovjek”), brahmani iz njegovih usta, a najniža kasta šudra (sluge) iz njegovih nogu. [Natrag]

[37] Nalanda, u blizini Rađagahe, prestolnice Māgadhe, bila je već u Budino doba veliki kulturni centar. Od početka srednjeg vijeka, pa do izumiranja budizma u Indiji (oko 12. v) Nalanda je bila čuveni budistički univerzitetski grad. Iskopine Nalande, polovinom 20. v, još uvijek svjedoče o ljepoti budističke arhitekture i skulpture toga vremena. Pokret za obnovu budizma u Indiji doveo je u doba oko 2500. godišnjice Budine smrti i do obnavljanja međunarodnog budističkog univerziteta u Nalandi, čija je djelatnost otpočela izdavanjem Tipitake ili kanonskih djela o Budinu učenju na izvornom pali jeziku. [Natrag]