Theravāda budistička zajednica u Srbiji

Šravasti Dhammika

Prenošenje zasluga


Prevod Branislav Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


Još jedno pitanje vezano za kammu jeste prenošenje zasluga. To je ideja da je moguće učiniti nešto dobro I potom “preneti” vipāku tog dobročinstva na osobu koja je preminula. Mogućnost prenošenja zasluga je danas gotovo opšteprihvaćena među budistima, mada je Buda nije podučavao i mada ona, čini se, protivreči nekim stvarima koje jeste podučavao. Ideja prenošenja zasluga je verovatno prilagođena iz bramanskog saddha rituala, po kojem se za male kuglice od pirinča ili ječma veruje da recitovanjem odgovarajućih stihova bivaju prenete do voljenih pokojnika, kako bi zadovoljili njihovu glad. Čini se da su vrlo rano neki budisti usvojili ovu ideju i primenili je na zasluge. Materijalistička ćarvaka škola je s pravom ismevala saddha ritual rečima: „Ako saddha zaista može da zasiti bića koja su mrtva, tada na ovome svetu kada neko krene na put nije nužno da ponese hranu, jer njegovi rođaci kod kuće jedu i za njega.“ 21

Svako ko dobro razume Budino učenje može uočiti još nekoliko sličnih problema vezanih za ideju prenošenja dobrobiti. Na primer, ako je moguće preneti naše zasluge na nekoga, logično bi bilo da je moguće preneti i naše greške ili nešto loše na njega. To bi značilo da neko može imati koristi od dobre kamme koju nikada nije učinio i izbeći lošu kammu koju jeste načinio. Ovo bi potkopalo čitavu ideju kamme. Buda je jasno rekao: „Sami loše činimo, sami sebe prljamo, sami se od lošeg uzdržavamo, sami sebe pročišćujemo, čistoća i prljavština od nas zavise; niko nikog pročisti ne može“ (Dhp 165). U Sutta nipāti je takođe rekao: „Kada ih savlada smrt i odlaze iz ovoga u naredni svet, otac ne može pomoći sinu, kao što to ne mogu ni drugi srodnici“ (Sn 579). Đātake čini se predstavljaju period kada su rani budisti bili u nedoumici oko mogućnosti prenošenja zasluga. Verna istinskoj Dhammi, jedna od đaka kaže: „Svako sam sebi kuje sreću. Svako sam sebi kuje nesreću. Jer sreću i nesreću niko nikome ne može stvoriti“ (Đa III,263). Ali u jednoj drugoj priči neki čestit čovek kaže da će sve zasluge koje je akumulirao dati čoveku kojem nedostaje vrlina (Đa II,112). Do vremena kada je nastajao komentar za Dhammapadu ustalilo se uverenje da je zapravo moguće kupiti nečije zasluge ili svoje prodati nekome (Dhp-a III, 122-3). No, čak i kada je prenos zasluga postao široko rasprostranjeno uverenje, bilo je glasova koji su govorili protiv ovog raširenog sujeverja. U II veku Aśvaghoṣa je pisao: „Nemoguće je da neko učini dobro i potom ga da drugome; čak i ako on to želi, drugi ga ne može primiti. Rezultati sopstvenih dela ne bivaju uništeni, sami ih proživljavamo. Ali da neko može proživeti ono što nije učinio, to se kosi sa činjenicama“ (Buddhaćarita, XX,28).

Nije neuobičajeno za religije da vernike suoče sa onim što se isprva naziva nesavladivi problem i potom im nude jednostavno rešenje za to. Brahmanizam Budinog vremena podučavao je bezbroj načina da se izbegnu posledice nedela koje je neko učinio: recitovanje posebnih mantri, molitve određenim božanstvima, kupanje u svetim rekama, posećivanje svetih mesta i tako dalje. Nažalost, ni neke budističke škole nisu ostale imune  na tu vrstu stvari. Čuveni tibetanski učitelj lama Zopa je pisao: „Čak i najteže [karme], neprekidne negativne karme, pročišćuju se okretanjem molitvenih točkova. Čak i potpuno zaređena osoba (tj. monah ili monahinja) koja je prekršila sva četiri osnovna zaveta postaće pročišćena. Negativne karme se kompletno pročišćuju, stičemo zasluge velike poput neba i naročito razvijamo saosećanje.“ 22 Verovanje da izvođenje nekog rituala može fundamentalno da utiče na život neke osobe, pogotovo tako što će joj duhovno pomoći, suprotno je Budinom učenju. Pa zašto onda, možda se pitamo, mnogi budisti prihvataju ideju prenošenja zasluga? Pitao sam niz starijih i učenih monaha na Šri Lanki je li prenošenje zasluga zaista moguće i odgovor je generalno bio isti; pomalo zapanjenost, izvrdavanje i na kraju nevoljno priznanje da to nije moguće. Kada sam dalje pitao: „Pa zašto se to i dalje radi?“ odgovor je obično bio sledeći: ljudi osećaju potrebu da nešto učine na dobrobit svojih voljenih koji više nisu živi; iako budističko razumevanje stvarnosti to ne podržava, monasi iz saosećanja izvode ceremoniju prenošenja zasluga tokom pogreba i na svaku godišnjicu. Učiniti tako nešto iz saosećanja prema ljudima, naročito kada su u žalosti, jeste pohvalno. Ali još je pohvalnije objasniti Dhammu. Na kraju, najbolja uteha, najjači oklop protiv nedaća života, jeste istina.

Iako nije moguće preneti zasluge na druge, jeste moguće pružiti im priliku da se raduju ispravnim delima vrline koja sami učine, a to je praksa koja se zove puñña anumodana (sinhala, pin anumodanaya). Iako Buda takvu stvar ne pominje direktno, ona se u okviru budizma pojavila vrlo rano I, sem toga, ne protivreči Dhammi. U ovoj praksi porodica i prijatelji nedavno preminule osobe čine neuki velikodušan ili ispravan postupak, a onda tokom jednostavne ceremonije objave da je to što su učinili učinjeno u ime pokojnika. Ako je on još uvek u međustanju (antarabhava), može osetiti ili na drugi način saznato za to i to mu može doneti radost i utehu. Tradicionalno, takvo dobro delo je obezbediti obrok za gupu monaha u ime pokojnika. Ali znam za slučajeve na Šri Lanki kada su ljudi donosili hranu pacijentima u jednom odeljenju bolnice ili u staračkom domu, davali donaciju humanitarnoj organizaciji ili lokalnoj školskoj biblioteci. Puñña anumodana ima različite dobrobiti. Ona može obodriti pokojnika, pruža utehu ucveljenima, primaoci poklona imaju koristi od toga, a sve to je naravno u skladu sa Dhammom.