Mađđhima nikāya 58
Abhaya sutta (Abhaya-rađa-kumara sutta)
Govor princu Abhayi (Nebojši)
Prevod Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
Uvod (Thanissaro Bhikkhu)
U ovom govoru Buda ukazuje na elemente koji određuju šta jeste, a šta nije vredno da se kaže. Tri su glavna faktora: je li iskaz istinit ili nije, je li nekome na dobrobit ili nije, je li na nečije zadovoljstvo ili nije.
Sam Buda izgovoriće samo ono što je istinito, što je korisno i što je u skladu sa njegovim osećanjem za trenutak kada prijatne i neprijatne stvari treba izgovoriti. Treba uočiti da mogućnost da iskaz bude neistinit, a ipak koristan nije čak ni uzeta u razmatranje.
Ovaj govor takođe pokazuje, na delu, Budino učenje o četiri kategorije pitanja i kako na njih treba odgovoriti (videti AN.IV.42). Na oba pitanja koja mu princ postavlja Buda odgovara kontrapitanjem, pre nego što se upusti u analitički odgovor na prvo pitanje i kategorički odgovor na drugo. Svako od ovih kontrapitanja ima dvostruku funkciju: da princu pruži njemu poznatu uporišnu tačku za razumevanje odgovora koji sledi i takođe da mu omogući ispoljavanje sopstvene inteligencije i dobrih namera. Ona mu daju priliku da sačuva obraz pošto bude osujećen u želji da u debati pobedi Budu.
Komentar beleži da je princ stavio svog malog sina u krilo kao jeftin trik: ako ga Buda u raspravi satera u ugao, uštinuće dete i pošto ono počne da plače biće mu to dobar izgovor da prekine raspravu. Buda, pak, prisustvo deteta koristi da u ovom razgovoru ukloni svaki osećaj rasprave i takođe da napravi efektnu poentu. Uzimajući sliku Niganthe Nataputte o udici zabodenoj u grlo, on je primenjuje na dete i potom zaključuje da, za razliku od Niganthe – koji se zadovoljio da nekoga ostavi sa potencijalno smrtonosnim predmetom u grlu – Buda želi da ukloni takve predmete, iz saosećanja i samilosti. Na taj način, on princa pridobija na svoju stranu, pretvarajući potencijalnog oponenta u svoga sledbenika.
Ovaj govor nije samo govor o ispravnom govoru, već isto tako pokazuje ispravan govor na delu.
Ovako sam čuo: Jednom je prilikom Blaženi (Buddho) boravio u Rāđagahi, u Bambusovu Gaju, pored svetišta gdje se hrane vjeverice.
Tada kraljević Nebojša posjeti đaina Nataputtu, pozdravi ga i sjedne po strani, a đain Nataputto reče mu ovako:
“Hajde kraljeviću! Porazi u raspravi ispaosnika Gotamu, pa će ti se pročuti slava i dika da si porazio isposnika Gotamu, koji uživa tako veliku duhovnu moć i dostojanstvo.”
“A kako ću ja, gospodine, poraziti isposnika Gotamu. . .?”
“Evo kako, kraljeviću: Otiđi k isposniku Gotami, pa ga upitaj ovako: ‘Može li, gospodine, Usavršeni (Buddho) reći nešto što se drugima ne sviđa, što im je neugodno?’ Ako isposnik Gotamo na to pitanje odgovori potvrdno, onda treba da mu kažeš: ‘Ali u čemu je onda razlika, gospodine, između vas i prosječnog čovjeka? Jer i prosječan čovjek govori ono što se drugima ne svida što im je neugodno.’ A ako isposnik Gotamo odgovori niječno, onda treba da mu kažeš: ‘Kako to, gospodine, da ste vi ipak o Devadatti [1] rekli ovo: ’Devadatto je osuđen na stradanje u paklu Nirayi za vrijeme jednog svemirskog razdoblja, Devadatti nema pomoći.’ Te se riječi nisu svidjele Devadatti, nego su ga rasrdile.”
Kraljeviću, zatečen ovim dvosjeklim pitanjem isposnik Gotamo neće moći ni da ispljune ni da proguta odgovor. To će biti kao željezna udica kad se zabode u grlo…
A kraljević Nebojša (kad je stigao do Buddhe) pogleda prema suncu, pa pomisli: “Sada nije povoljan čas da pobijam Blaženoga, nego ću to učiniti sutra u svojoj vlastitoj kući”, pa reče Blaženome: “Gospodine, pozivam Blaženoga da sutra sa još trojicom dođe k meni na ručak.” Blaženi šutnjom prihvati poziv…
Slijedećeg dana kad je kraljević Nebojša pogostio Blaženog služeći ga vlastitim rukama biranom hranom i pićem… sjedne pored njega na niže sjedište, pa ga upita: “Gospodine, može li Usavršeni reći nešto što se drugima ne sviđa, što im je neugodno?”
“Kraljeviću, zar to pitanje nije pristrano?”
“E, gospodine, s te su strane đaini pretrpjeli poraz.”
“A zašto to kažeš, kraljeviću?” (Nebojša mu ponovi cijeli svoj razgovor s Nataputtom i njegove upute doslovno.) Dok je tako govorio, kraljević Nebojša držao je u krilu svoga nejakog sinčića, ispružena na leđima. Blaženi mu tada reče:
“Što misliš, kraljeviću, kad bi se dogodilo da ovom dječačiću tvojom nepažnjom ili nepažnjom dadilje dospije u grlo komadić drveta ili kamenčić i da tu zapne, što bi učinio?”
“Izvadio bih ga, gospodine! A ako to ne bi odmah uspjelo, onda bih mu prihvatio glavu lijevom rukom, pa bih mu izvadio smetnju iz grla skvrčenim prstom svoje desne ruke, sve kad bih mu time raskrvario grlo. A zašto? Jedino iz samilosti prema djetetu.”
“Isto tako, kraljeviću, i Usavršeni, kad zna da neka tvrdnja ne odgovara činjenicama, da nije točna ni svrsishodna, a i da se drugima ne sviđa, da im je neugodna – takvu tvrdnju Usavršeni neće izreći. A kad Usavršeni zna da neka tvrdnja odgovara činjenicama, da je točna, ali nije svrsishodna, a drugima se ne sviđa i nije im ugodna – ni takvu tvrdnju Usavršeni neće izreći. Ali kad Usavršeni zna da neka tvrdnja odgovara činjenicama, da je točna, a uz to i svrsishodna, iako se drugima ne sviđa i nije im ugodna – za takvu će tvrdnju Usavršeni naći pravo vrijeme da je razjasni… A zašto? Jedino iz samilosti prema njima.”
“Gospodine, kad učeni plemići, brahmani, građani i isposnici postave Usavršenom takva pitanja koja su unaprijed (sofistički) razradili – da li Blaženi već unaprijed ima smišljen odgovor? ‘Tko god me upita ovako, ja ću mu odgovoriti ovako’, ili Usavršeni odgovara neposredno?”
“Kraljeviću, i ja ću tebi postaviti protupitanje pa mi odgovori kako misliš: ‘Poznaješ li dobro razne dijelove bojnih kola?'”
“Svakako, gospodine!”
“A ako te netko upita kako se zove ovaj ili onaj dio, hoćeš li imati već unaprijed pripremljen odgovor za svako takvo pitanje, ili ćeš odgovoriti neposredno?”
“Budući da sam ja, gospodine, čuven upravljač bojnim kolima i dobro im znam sve dijelove i pojedinosti, jasno je da ću odgovoriti neposredno.”
“Isto je tako, kraljeviću, i s Usavršenim… A zašto? Zato što je Usavršeni potpuno prozreo osnove bića…”
Beleška
[1] Devadatto je bio Buddhin bliski rođak. Pridružio se najprije njegovu prosjačkom redu, ali je uskoro pokušao da preuzme vlast među isposnicima. Kad je odlučio da se otcijepi od Buddhe, zatražio je najprije od njega da prihvati deset dogmatskih stavova, koji bi sadržajno značili povratak u đainizam, a osnivaju se na vjerovanju da se određenim tjelesnim asketskim naporima mogu postići duhovni ciljevi. Buddho je odbio načelni pristanak, ali je rekao da tko god želi može da slijedi ta načela asketske strogosti (dhutagam). Odbijajući princip tumačenja smisla asketskih napora, Buddho nije zanijekao i vrijednost asketizma uopće. [Natrag]