Mađđhima nikāya 1
Mūlapariyāya sutta
O osnovnom uzroku stvari
Prevod Branislav Kovačević
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
1. Ovako sam čuo. [1] Jednom je prilikom blaženi boravio kraj Ukkaṭṭhe, u Subhaga gaju, u podnožju kraljevskog sāl drveta. Tu se on ovako obrati monasima: „Monasi.” [2] – „Da, poštovani gospodine”, odgovoriše oni. A Blaženi ovako nastavi:
2. „Monasi, podučiću vas govorom o korenu svih stvari. [3] Slušajte i dobro zapamtite šta ću vam reći.” – „Da, poštovani gospodine”, odgovoriše monasi. A Blaženi ovako nastavi:
(OBIČAN ČOVEK)
3. „Tako, monasi, neuk, običan čovek, [4] koji ne poštuje plemenite, neupućen je i bez prakse u njihovom učenju, koji ne poštuje istinske ljude, neupućen je i bez prakse u njihovom učenju, zemlju vidi kao zemlju. [5] Pošto zemlju vidi kao zemlju, on zamišlja [sebe kao] zemlju, zamišlja [sebe] u zemlji, zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, zamišlja zemlju kao ‘moje’, oduševljava se zemljom. [6] A zašto? Zato što je, kažem vam, nije do kraja razumeo. [7]
4. On vodu vidi kao vodu. Pošto vodu vidi kao vodu, on zamišlja [sebe kao] vodu, zamišlja [sebe] u vodi, zamišlja [sebe odvojenog] od vode, zamišlja vodu kao ‘moje’, oduševljava se vodom. A zašto? Zato što je, kažem vam, nije do kraja razumeo.
5. On vatru vidi kao vatru. Pošto vatru vidi kao vatru, on zamišlja [sebe kao] vatru, zamišlja [sebe] u vatri, zamišlja [sebe odvojenog] od vatre, zamišlja vatru kao ‘moje’, oduševljava se vatrom. A zašto? Zato što je, kažem vam, nije do kraja razumeo.
6. On vazduh vidi kao vazduh. Pošto vazduh vidi kao vazduh, on zamišlja [sebe kao] vazduh, zamišlja [sebe] u vazduhu, zamišlja [sebe odvojenog] od vazduha, zamišlja vazduh kao ‘moje’, oduševljava se vazduhom. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
7. On bića vidi kao bića. [8] Pošto bića vidi kao bića, on zamišlja bića, zamišlja [sebe] među bićima, zamišlja [sebe odvojenog] od bića, zamišlja bića kao ‘moje’, oduševljava se bićima. A zašto? Zato što ih, kažem vam, nije do kraja razumeo.
8. On božanstva vidi kao božanstva. [9] Pošto božanstva vidi kao božanstva, on zamišlja božanstva, zamišlja [sebe] među božanstvima, zamišlja [sebe odvojenog] od božanstava, zamišlja božanstva kao ‘moje’, oduševljava se božanstvima. A zašto? Zato što ih, kažem vam, nije do kraja razumeo.
9. On Pađāpati vidi kao Pađāpati. [10 Pošto Pađāpati vidi kao Pađāpati, on zamišlja Pađāpati, zamišlja [sebe] u Pađāpati, zamišlja [sebe odvojenog] od Pađāpati, zamišlja Pađāpati kao ‘moje’, oduševljava se Pađāpati. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
10. On Brahmu vidi kao Brahmu. [11] Pošto Brahmu vidi kao Brahmu, on zamišlja Brahmu, zamišlja [sebe] u Brahmi, zamišlja [sebe odvojenog] od Brahme, zamišlja Brahmu kao ‘moje’, oduševljava se Brahmom. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
11. On božanstva neprekidnog sjaja vidi kao božanstva neprekidnog sjaja. [12] Pošto božanstva neprekidnog sjaja vidi kao božanstva neprekidnog sjaja, on zamišlja božanstva neprekidnog sjaja, zamišlja [sebe] među božanstvima neprekidnog sjaja, zamišlja [sebe odvojenog] od božanstava neprekidnog sjaja, zamišlja božanstva neprekidnog sjaja kao ‘moje’, oduševljava se božanstvima neprekidnog sjaja. A zašto? Zato što ih, kažem vam, nije do kraja razumeo.
12. On božanstva blistave slave vidi kao božanstva blistave slave. [13] Pošto božanstva blistave slave vidi kao božanstva blistave slave, on zamišlja božanstva blistave slave, zamišlja [sebe] među božanstvima blistave slave, zamišlja [sebe odvojenog] od božanstava blistave slave, zamišlja božanstva blistave slave kao ‘moje’, oduševljava se božanstvima blistave slave. A zašto? Zato što ih, kažem vam, nije do kraja razumeo.
13. On božanstva velikog ploda vidi kao božanstva velikog ploda. [14] Pošto božanstva velikog ploda vidi kao božanstva velikog ploda, on zamišlja božanstva velikog ploda, zamišlja [sebe] među božanstvima velikog ploda, zamišlja [sebe odvojenog] od božanstava velikog ploda, zamišlja božanstva velikog ploda kao ‘moje’, oduševljava se božanstvima velikog ploda. A zašto? Zato što ih, kažem vam, nije do kraja razumeo.
14. On vrhovnog gospodara vidi kao vrhovnog gospodara. [15] Pošto vrhovnog gospodara vidi kao vrhovnog gospodara, on zamišlja vrhovnog gospodara, zamišlja [sebe] u vrhovnom gospodaru, zamišlja [sebe odvojenog] od vrhovnog gospodara, zamišlja vrhovnog gospodara kao ‘moje’, oduševljava se vrhovnim gospodarem. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
15. On područje beskrajnog prostora vidi kao područje beskrajnog prostora. [16] Pošto područje beskrajnog prostora vidi kao područje beskrajnog prostora, on zamišlja [sebe kao] područje beskrajnog prostora, zamišlja [sebe] u području beskrajnog prostora, zamišlja [sebe odvojenog] od područja beskrajnog prostora, zamišlja područje beskrajnog prostora kao ‘moje’, oduševljava se područjem beskrajnog prostora. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
16. On područje beskonačne svesti vidi kao područje beskonačne svesti. Pošto područje beskonačne svesti vidi kao područje beskonačne svesti, on zamišlja [sebe kao] područje beskonačne svesti, zamišlja [sebe] u području beskonačne svesti, zamišlja [sebe odvojenog] od područja beskonačne svesti, zamišlja područje beskonačne svesti kao ‘moje’, oduševljava se područjem beskonačne svesti. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
17. On područje ničega vidi kao područje ničega. Pošto područje ničega vidi kao područje ničega, on zamišlja [sebe kao] područje ničega, zamišlja [sebe] u području ničega, zamišlja [sebe odvojenog] od područja ničega, zamišlja područje ničega kao ‘moje’, oduševljava se područjem ničega. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
18. On područje ni opažanja ni neopažanja vidi kao područje ni opažanja ni neopažanja. Pošto područje ni opažanja ni neopažanja vidi kao područje ni opažanja ni neopažanja, on zamišlja [sebe kao] područje ni opažanja ni neopažanja, zamišlja [sebe] u području ni opažanja ni neopažanja, zamišlja [sebe odvojenog] od područja ni opažanja ni neopažanja, zamišlja područje ni opažanja ni neopažanja kao ‘moje’, oduševljava se područjem ni opažanja ni neopažanja. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
19. On viđeno vidi kao viđeno. [17] Pošto viđeno vidi kao viđeno, on zamišlja [sebe kao] viđeno, zamišlja [sebe] u viđenom, zamišlja [sebe odvojenog] od viđenog, zamišlja viđeno kao ‘moje’, oduševljava se viđenim. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
20. On čujno vidi kao čujno. Pošto čujno vidi kao čujno, on zamišlja [sebe kao] čujno, zamišlja [sebe] u čujnom, zamišlja [sebe odvojenog] od čujnog, zamišlja čujno kao ‘moje’, oduševljava se čujnim. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
21. On opaženo vidi kao opaženo. Pošto opaženo vidi kao opaženo, on zamišlja [sebe kao] opaženo, zamišlja [sebe] u opaženom, zamišlja [sebe odvojenog] od opaženog, zamišlja opaženo kao ‘moje’, oduševljava se opaženim. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
22. On spoznato vidi kao spoznato. Pošto spoznato vidi kao spoznato, on zamišlja [sebe kao] spoznato, zamišlja [sebe] u spoznatom, zamišlja [sebe odvojenog] od spoznatog, zamišlja spoznato kao ‘moje’, oduševljava se spoznatim. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
23. On jedinstvo vidi kao jedinstvo. [18] Pošto jedinstvo vidi kao jedinstvo, on zamišlja [sebe kao] jedinstvo, zamišlja [sebe] u jedinstvu, zamišlja [sebe odvojenog] od jedinstva, zamišlja jedinstvo kao ‘moje’, oduševljava se jedinstvom. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
24. On raznolikost vidi kao raznolikost. Pošto raznolikost vidi kao raznolikost, on zamišlja [sebe kao] raznolikost, zamišlja [sebe] u raznolikosti, zamišlja [sebe odvojenog] od raznolikosti, zamišlja raznolikost kao ‘moje’, oduševljava se raznolikošću. A zašto? Zato što je, kažem vam, nije do kraja razumeo.
25. On sve vidi kao sve. [19] Pošto sve vidi kao sve, on zamišlja [sebe kao] sve, zamišlja [sebe] u svemu, zamišlja [sebe odvojenog] od svega, zamišlja sve kao ‘moje’, oduševljava se svime. A zašto? Zato što ga, kažem vam, nije do kraja razumeo.
26. On nibbānu vidi kao nibbānu. [20] Pošto nibbānu vidi kao nibbānu, on zamišlja [sebe kao] nibbānu, on zamišlja [sebe] u nibbāni, zamišlja [sebe odvojenog] od nibbāne, zamišlja nibbānu kao ‘moje’, oduševljava se nibbānom. A zašto? Zato što je, kažem vam, nije do kraja razumeo.
(UČENIK U VIŠEM VEŽBANJU)
27. Monasi, monah koji je u višem vežbanju, [21] čiji um još nije dosegao cilj, koji još uvek teži najvišoj sigurnosti od ropstva, neposredno zna zemlju kao zemlju. [22] Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne bi trebalo da zamišlja [sebe kao] zemlju, ne bi trebalo da zamišlja [sebe] u zemlji, ne bi trebalo da zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne bi trebalo da zamišlja zemlju kao ‘moje’, da se oduševljava zemljom. A zašto? Zato što je, kažem vam, mora do kraja razumeti. [23]
28–49. On neposredno zna vodu kao vodu… On neposredno zna sve kao sve…
50. On neposredno zna nibbānu kao nibbānu. Pošto neposredno zna nibbānu kao nibbānu, on ne bi trebalo da zamišlja [sebe kao] nibbānu, ne bi trebalo da zamišlja [sebe] u nibbāni, ne bi trebalo da zamišlja [sebe odvojenog] od nibbāne, ne bi trebalo da zamišlja nibbānu kao ‘moje’, da se oduševljava nibbānom. A zašto? Zato što je, kažem vam, mora do kraja razumeti.
(ARAHANT I)
51. Monasi, monah koji je arahant, sve otrove uklonio, proživeo svetački život, učinio ono što je trebalo učiniti, odložio tovar, dosegao istinski cilj, raskinuo okove bića i potpuno oslobođen krajnjim znanjem, [24] on takođe neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što ju je, kažem vam, do kraja razumeo. [25]
52–74. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što ju je, kažem vam, do kraja razumeo.
(ARAHANT II)
75. Monasi, monah koji je arahant… potpuno oslobođen krajnjim znanjem, on takođe neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što je oslobođen strasti, zahvaljujući razaranju strasti. [26]
76–98. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što je oslobođen strasti, zahvaljujući razaranju strasti.
(ARAHANT III)
99. Monasi, monah koji je arahant… potpuno oslobođen krajnjim znanjem, neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što je oslobođen mržnje, zahvaljujući razaranju mržnje.
100–122. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što je oslobođen mržnje, zahvaljujući razaranju mržnje.
(ARAHANT IV)
123. Monasi, monah koji je arahant… potpuno oslobođen krajnjim znanjem, neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što je oslobođen obmanutosti, zahvaljujući razaranju obmanutosti.
124–146. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što je oslobođen obmanutosti, zahvaljujući razaranju obmanutosti.
(TATHĀGATA I)
147. Monasi, Tathāgata, [27] plemeniti i potpuno probuđeni, takođe neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što ju je, kažem vam, Tathāgata do kraja razumeo. [28]
148–170. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što ju je, kažem vam, Tathāgata do kraja razumeo.
(TATHĀGATA II)
171. Monasi, Tathāgata, plemeniti i potpuno probuđeni, takođe neposredno zna zemlju kao zemlju. Pošto neposredno zna zemlju kao zemlju, on ne zamišlja [sebe kao] zemlju, ne zamišlja [sebe] u zemlji, ne zamišlja [sebe odvojenog] od zemlje, ne zamišlja zemlju kao ‘moje’, ne oduševljava se zemljom. A zašto? Zato što je razumeo da je oduševljavanje koren patnje, da sa bivanjem [kao uslovom] nastaje rođenje i da za sve što nastane postoje starost i smrt. [29] Zato, monasi, kažem vam, kroz potpuno razaranje, nestajanje, prestanak, odustajanje i odricanje od žudnje, Tathāgata je stigao do najvišeg, potpunog probuđenja. [30]
172–194. On takođe neposredno zna vodu kao vodu… nibbānu kao nibbānu… A zašto? Zato što je razumeo da je oduševljavanje koren patnje, da sa bivanjem [kao uslovom] nastaje rođenje i da za sve što nastane postoje starost i smrt. Zato, monasi, kažem vam, kroz potpuno razaranje, nestajanje, prestanak, odustajanje i odricanje od žudnje, Tathāgata je stigao do najvišeg, potpunog probuđenja.” Tako reče Blaženi. Ali monasi se ne obradovaše rečima Blaženoga. [31]
Beleške
[1] Potpunija analiza ove važne i teške sutte može se naći u Bhikkhu Bodhi: Discourse on the Root of Existence. Sem prevoda sutte, tu je i poduža analitička studija njezinog filozofskog značenja i mnogobrojni odlomci iz veoma korisne komentarske literature koja se oko nje formirala. Ñāṇamolijev prevod ove sutte je vrlo problematičan; iako sam zadržao dobar deo njegove terminologije, načinio sam sopstveni prevod sintakse, kako bih ponudio značenje u skladu s tradicionalnim tumačenjem, a podržava ga i originalni pāli tekst. [Natrag]
[2] MA objašnjava da je Buda izgovorio ovu suttu kako bi razvejao zabludu pet stotina monaha u vezi s njihovom erudicijom i intelektualnim ovladavanjem Budinog učenja. Ti monasi ranije su bili brahmani, dobri znalci vedske literature, a Budini kriptični iskazi možda su imali nameru da stave na probu brahmanska gledišta kojih su se oni još držali. [Natrag]
[3] Sabbadhammamūlapariyāya. MṬ objašnjava da je reč „sve” (sabba) ovde upotrebljena u ograničenom značenju „celokupna osoba” (sakkāyasabba), to jest, njome su obuhvaćena sva stanja ili fenomeni (dhammā) unutar pet sastojaka bića podložnih prianjanju (videti MN 28.4). Transcendentna stanja – putevi, plodovi i nibbāna – isključeni su. „Koren svih stvari” – to jest posebno stanje koje održava kontinuitet procesa sve novih egzistencija – MṬ objašnjava kao žudnju, obmanu i gledišta (koja jesu skriveni izvori „zamišljanja”), a njih hrani neznanje, koje se u ovoj sutti sugeriše sintagmom „nije do kraja razumeo”. [Natrag]
[4] „Neuk, običan čovek” (assutavā puthuđđana) jeste prosečna osoba, koja nema ni znanja, ni duhovnog interesa za Dhammu plemenitih, te sebi dopušta da njome vlada mnoštvo mentalnih nečistoća i pogrešnih gledišta. Videti Bodhi: Discourse on the Root of Existence, str. 40–46. [Natrag]
[5] Paṭhaviṁ paṭhavito sañđānāti. Iako opažanje „zemlje kao zemlje” sugeriše viđenje objekta kakav jeste, što je cilj budističke meditacije uvida, iz konteksta je jasno ovo: kad običan čovek opaža „zemlju kao zemlju”, tu već postoji određena distorzija objekta, distorzija koja će narasti do potpuno pogrešnog tumačenja kada kognitivni proces uđe u fazu „zamišljanja”. MA objašnjava da običan čovek uzima konvencionalni izraz „to je zemlja”; primenjujući ga na objekat, posmatra ga kroz „iskrivljenu percepciju (saññāvipallāsā). Ovo je tehnički izraz koji označava viđenje nečeg prolaznog kao trajnog, bolnog kao prijatnog, onoga što nije sopstvo kao sopstva i viđenje ružnog kao lepog (AN 4:49). [Natrag]
[6] Pāli glagol „zamišlja” (maññati), od korena man-, „misliti”, često se koristi u pāli suttama u značenju iskrivljenog mišljenja – misli koja svom objektu pripisuje karakteristike i značenje koji nisu izvedeni iz samog tog objekta, već iz subjektivnog zamišljanja. Ovakvo kognitivno iskrivljavanje uzrokovano zamišljanjem, pojednostavljeno rečeno, sastoji se od uplitanja egocentričnog ugla gledanja u samo iskustvo, koje je već pomalo iskrivljeno spontanim opažanjem. Prema komentarima, ovakvo zamišljanje stvara tri nečistoće, koje su zapravo i različiti načini njenog manifestovanja – žudnja (taṇhā), obmana (māna) i gledišta (diṭṭhi).
MA parafrazira ovaj tekst ovako: „Pošto zemlju vidi iskrivljenom percepcijom, običan čovek je kasnije posmatra – tumači ili opisuje – kroz prizmu sklonosti ka velikom umnožavanju (papañća) žudnje, obmane i gledišta, koje se ovde nazivaju ‘zamišljanja’… On je shvata na različite načine, suprotne [stvarnosti].”
Četiri načina zamišljanja (maññanā): Buda pokazuje da se neki objekat može zamišljati na bilo koji od četiri načina, izraženih u pāli tekstu četvorostrukim lingvističkim obrascem: akuzativ, lokativ, ablativ i prisvojna zamenica. Primarno značenje ovog obrasca – enigmatičnog i u pāliju – čini se da je ontološko. Uzimam ga kao predstavljanje različitih načina na koji običan čovek pokušava da prida postojanje svom zamišljenom osećaju jastva, tako što će, ispod praga refleksije, uspostaviti vezu između sebe kao subjekta kognicije i posmatranog fenomena kao njezinog objekta. Prema datom četvoročlanom obrascu, ovaj odnos može biti direktna identifikacija („on zamišlja X”), nasleđivanje („on zamišlja u X”), kontrast ili derivacija („on zamišlja od X”) ili jednostavno prisvajanje („on zamišlja X da je ‘moje’”).
No, potrebno je pažljivo interpretirati ove sintagme. U pāli tekstu ne postoji bilo kakav direktan objekat za drugi i treći način, što sugeriše da proces koji je na delu prilikom zamišljanja kreće sa dubljeg i opštijeg nivoa od onoga koji je uključen u formiranje jednog eksplicitnog gledišta o sopstvu, kako je, na primer, opisano u MN 2.8 ili MN 44.7. Tako se čini da aktivnost zamišljanja obuhvata čitav spektar subjektivnošću obojene kognicije, od impulsa i misli u kojima je osećaj ličnog identiteta još u začetku, do razrađenih intelektualnih struktura u kojima je on potpuno manifestovan.
Peta sintagma „oduševljava se X-om” eksplicitno povezuje zamišljanje sa žudnjom, za koju se drugde kaže da „uvek nalazi novo uživanje, sad tu, sad tamo”. Ovo ukazuje i na opasnost skrivenu unutar misaonih procesa običnog čoveka, jer je Buda žudnju označio kao izvor patnje.
MA daje opsežne primere, kojima ilustruje sve različite oblike zamišljanja, a oni jasno pokazuju da je nameravani objekat zamišljanja zapravo neutemeljeni osećaj ega. [Natrag]
[7] MA kaže da onaj ko potpuno razume zemlju to postiže pomoću tri tipa potpunog razumevanja: potpuno razumevanje znanog (ñātapariññā) – definisanje zemlje kao elementa pomoću njenih jedinstvenih karakteristika, funkcije, manifestacije i približnog uzroka; potpuno razumevanje kroz ispitivanje (tīraṇapariññā) – kontemplacija zemlje kao elementa pomoću tri opšte karakteristike prolaznosti, patnje i nepostojanja trajnog sopstva; potpuno razumevanje napuštanja (pahānapariññā) – napuštanje želje i strasti za zemljom kao elementom zahvaljujući uzvišenom putu (arahanta). [Natrag]
[8] Bhūtā. MA kaže da „bića” ovde označavaju samo živa bića niže od neba četiri velika kralja, što je najniže nebo u području čulnog; viši stupnjevi živih bića pokriveni su terminima koji slede. MA daje primere tri vrste zamišljanja za ovu situaciju na sledeći način: Kada biće postane vezano za druga bića kad ih vidi, čuje itd. ili želi da se preporodi među bićima određene kategorije, to je zamišljanje izazvano žudnjom. Kada sebe vidi kao superiornog, jednakog ili inferiornog u odnosu na druge, to je zamišljanje izazvano obmanutošću. A kad misli: „Bića su trajna, stabilna i večna” itd., to je zamišljanje izazvano gledištima. [Natrag]
[9] MA: Ovde se misli na božanstva koja žive u nebeskim svetovima unutar područja šest čula, izuzev Māre i njegove pratnje u nebeskom svetu božanstava, koja poseduju moć nad tvorevinama drugih bića. Videti opis budističke kosmologije u Uvodu, str. 37–40. [Natrag]
[10] Prađāpati, „gospodar stvaranja”, u Vedama je naziv za Indru, Agnija itd., kao najviše među vedskim božanstvima. Ali prema MA, Pađāpati je ovde ime za Māru, jer je gospodar ovog „pokolenja” (pađā) sačinjenog od živih bića. [Natrag]
[11] Brahmā je ovde Mahābrahmā, prvo božanstvo koje će se roditi na početku novog kosmičkog ciklusa i čiji životni vek traje čitav taj ciklus. Savetnici Brahmini i pratnja Brahmina – druga božanstva, čiji je položaj određen dostizanjem prvog zadubljenja – takođe su uključeni. [Natrag]
[12] MA: Ovim pojmom trebalo bi da budu obuhvaćena sva bića koja žive na nivou drugog zadubljenja – božanstva ograničenog sjaja i božanstva bezgraničnog sjaja – jer se sva ona nalaze na istom nivou. [Natrag]
[13] MA: Ovim pojmom trebalo bi da budu obuhvaćena sva bića koja žive na nivou trećeg zadubljenja: božanstva ograničene slave i božanstva bezgranične slave. [Natrag]
[14] Ovo su božanstva na nivou četvrtog zadubljenja. [Natrag]
[15] Abhibhū. MA kaže kako ovaj termin označava neopazivi svet, nazvan tako jer nadmašuje (abhibhavati) četiri nematerijalna sastojka. Ovo označavanje se čini proizvoljnim, naročito što je reč „abhibhū” imenica muškog roda u jednini. Na drugom mestu (MN 49.5) ova reč je deo zahteva Baka Brahme za teokratskom hegemonijom, pa ipak, MA ovde odbacuje poistovećivanje Abhibhū sa Brahmom kao suvišno. [Natrag]
[16] Ovaj i naredna tri odeljka bave se zamišljanjem u vezi sa četiri nematerijalna nivoa egzistencije – što su kosmološki pandani sa četiri nematerijalna meditativna postignuća. Sa odeljkom 18 biva završena podela zamišljanja na osnovu nivoa egzistencije. [Natrag]
[17] U ova četiri odeljka fenomeni koji čine osobu razmatraju se kao objekti percepcije klasifikovani u četiri kategorije viđenog, čujnog, opaženog i spoznatog. Ovde opaženo (muta) označava informacije koje dolaze putem mirisa, ukusa i dodira, spoznato (viññāta) informacije koje dolaze putem introspekcije, apstraktnog mišljenja i imaginacije. Ovi objekti opažanja „zamišljeni” su kad ih shvatamo kao „moje”, „ja” i „sopstvo” ili na načine koji generišu žudnju, zaslepljenost i gledišta [Natrag]
[18] U ovom i narednom odeljku fenomeni koji čine osobu tretiraju se dvojako – kroz jedinstvo i kroz raznolikost. Naglasak na jedinstvu (ekatta), objašnjava MA, karakterističan je za one koji dostižu zadubljenja, jer se tada um fokusira na jedan objekat. Naglasak na raznolikosti (nānatta) preovlađuje u onome ko ih još nije dostigao, jer mu nedostaje dominantno ujedinjujuće iskustvo zadubljenja. Zamišljanja koja naglašavaju raznolikost izražena su u filozofijama pluralizma, a one koje naglašavaju jedinstvo – u filozofijama monističkog tipa. [Natrag]
[19] U ovom odeljku svi fenomeni koji čine osobu sakupljeni su i prikazani kao jednostruki. Ova ideja totaliteta može činiti osnovu za filozofije panteističkog ili monističkog tipa, u zavisnosti od relacije postavljene između sopstva i svega. [Natrag]
[20] MA razume da se „nibbāna” ovde odnosi na pet vrsta „uzvišene nibbāne ovde i sada”, što je samo jedno od šezdeset dva pogrešna gledišta izložena u Brahmađāla sutti (DN 1.3.19–25), to jest nibbāna izjednačena sa potpunim užitkom u zadovoljstvima čula ili sa četiri zadubljenja. Uživajući u tom stanju ili priželjkujući ga, neuk čovek nibbānu zamišlja vođen žudnjom. Gordeći se kad ga dosegne, on je zamišlja gonjen obmanutošću. Smatrajući da je ta zamišljena nibbāna trajna itd., on je zamišlja vođen svojim gledištima. [Natrag]
[21] Sekha, učenik na putu višeg vežbanja, onaj ko je dostigao bilo koji od tri niža nivoa svetosti – ulazak u tok, jednom-povratnik ili ne-povratnik – ali još mora da vežba kako bi stigao do cilja, stupnja arahanta, što je i najviša sigurnost od ropstva. MN 53 izlaže put vežbanja kojim učenik mora da ide. Arahant se nekad opisuje kao asekha, onaj ko je otišao iza vežbanja, završio je vežbanje na plemenitom osmostrukom putu. Ñm je sekha preveo kao „inicijant”, a asekha kao „adept”, što sam promenio kako bih izbegao „ezoteričke” konotacije. [Natrag]
[22] Treba zapaziti sledeće: dok se za običnog čoveka kaže da vidi svako od područja, za onog ko je na putu višeg vežbanja kaže se da ih neposredno zna (abhiđānāti). MA objašnjava da ih on zna potpunim znanjem, zna ih u skladu sa njihovom pravom prirodom: kao prolazna, patnju i bez trajnog sopstva. [Natrag]
[23] Učenika na putu višeg vežbanja Buda hrabri da se uzdrži od zamišljanja i oduševljenja, jer sklonosti ka tim mentalnim procesima još postoje u njemu. Kada dostigne stupanj ulaska u tok, iskorenio je okov verovanja da postoji trajno sopstvo i tako nije više u stanju da zamišlja vođen pogrešnim gledištima. Ali nečistoće žudnje i obmane bivaju uklonjene samo na putu arahanta i otuda sekha ostaje ranjiv prema onim zamišljanjima koja se još mogu pojaviti u njemu. I dok je neposredno znanje (abhiññā) područje na kojem se kreću i sekha i arahant, potpuno razumevanje (pariññā) jeste područje isključivo za arahanta, pošto podrazumeva potpuno napuštanje svih mentalnih nečistoća. [Natrag]
[24] Ovo je standardni opis arahanta, ponovljen u mnogim suttama. [Natrag]
[25] Kada je neznanje uklonjeno dostizanjem potpunog razumevanja, najsitnije sklonosti ka žudnji i obmanutosti takođe su iskorenjene. Otuda arahant više ne može zapasti u zamišljanje i oduševljenje. [Natrag]
[26] Ovaj i naredna dva odeljka treba da pokažu kako arahant ne zamišlja, ne samo zbog potpunog razumevanja nekog objekta već što je iskorenio tri štetna korena – strast (ili pohlepu), mržnju i obmanutost. Sintagma „oslobođen strasti, zahvaljujući razaranju strasti” naglašava kako arahant nije tek privremeno bez strasti, razorio ju je na najosnovnijem nivou. Slično je i sa mržnjom i obmanutošću. [Natrag]
[27] O ovoj reči, epitetu koji Buda najčešće koristi kad govori o sebi, videti Uvod, str. 20–21. Komentari daju dugu i detaljnu etimologiju, u koju pokušavaju da sažmu praktično čitavu Dhammu. Taj deo preveden je u Bhikkhu Bodhi: Discourse on the All-Embracing Net of Views, str. 331–44. [Natrag]
[28] Pariññātantaṁ tathāgatassa. MA elaborira: „potpuno shvaćen do zaključka, potpuno shvaćen do granice, potpuno shvaćen bez ostatka”. Dalje objašnjava da iako su Buda i njegovi učenici arahanti slični po napuštanju svih nečistoća, postoji razlika u obimu njihovog potpunog razumevanja: dok učenici mogu dostići nibbānu pošto su stekli uvid u tek ograničen broj tvorevina, Bude potpuno razumeju sve tvorevine bez izuzetka. [Natrag]
[29] Ova rečenica je vrlo sažeta formula uslovljenog nastanka (paṭićća samuppāda), koja se obično sastoji od dvanaest elemenata (kao u MN 38). Kako se tumači u MA, „oduševljenje” jeste žudnja za prethodnim životom, na osnovu kojeg je nastala „patnja” pet sastojaka bića u sadašnjem životu, „bivanje” je karmički određujući aspekt sadašnjeg života koji uzrokuje buduće rođenje, za njim slede buduće starenje i smrt. Ovaj deo pokazuje zašto je Buda odbacio zamišljanje kao način pronicanja u uslovljeni nastanak u noći svog probuđenja. Pominjanje „oduševljenja” (nandi) kao korena patnje u vezi je s naslovom ove sutte; međutim, povezivanjem s ranijom tvrdnjom da se običan čovek oduševljava zemljom itd., pokazuje se da je patnja krajnja posledica oduševljenja. [Natrag]
[30] MA ovaj sled ideja objašnjava na sledeći način: Tathāgata ne zamišlja zemlju i ne oduševljava se zemljom zato što je razumeo da je oduševljenje koren patnje. Dalje, razumevši uslovljeni nastanak, potpuno je napustio žudnju ovde nazvanu „oduševljavanje” i dostigao potpuno probuđenje. Kao rezultat toga, ne zamišlja zemlju, niti se oduševljava zemljom. [Natrag]
[31] Monasi se nisu obradovali Budinim rečima, verovatno zato što je ovaj govor zašao suviše duboko u osetljivo područje njihovih obmana, a možda i u ostatke njihovih brahmanskih gledišta. Kasnije, kaže se u MA, kada je njihov ponos ukroćen, Buda je istim monasima izrekao Gotamaka suttu (AN 3:123); dok ju je govorio, svi oni postadoše arahanti. [Natrag]