Theravāda budističko društvo

Jedan sažet prikaz

Download PDF

Budizam

Čedomil Veljačić


Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 


JEDAN SAŽET PRIKAZ
BUDDHINA UČENJA

Razgovor isposnice (bhikkhuni, naziv za pripadnicu Buddhina ženskog reda, "prosjakinja") Dhamma-dinne s laičkim sljedbenikom Visakhom (koji je, prema komentarskim navodima, ranije bio njen muž) jedan je od najranijih i najuspješnijih nekonvencionalnih sažetih prikaza Buddhina učenja. U mnoge duže govore i razgovore o različitim temama interpoliran je standardni kanonski prikaz Buddhina učenja u cjelini, koji počinje s opisom pojave "nekoga buddhe (budnog učitelja) u svijetu", i nastavlja se prikazom nastanka njegove zajednice i života redovnika na petnaestak stranica. Takav sam stereotipni prikaz izostavio u prijevodu razgovora s Kevaddhom (D. 11) u poglavlju "Buddhini govori o religiji".

Slijedeći prikaz je znatno kraći i sveden je na suštinska pitanja koja dovode do opisa neposrednog doživljaja duhovnog zadubljenja (đhanam). Epistemološke pretpostavke za primjenu te metode, kako se vidi iz teksta, odnose se neophodno na strukturu ličnosti, čije se psihofizičke funkcije reduktivno "izoluju" (viveko) ili "stavljaju u zagradu" (epohe) u primjeni procesa đhanam.

Već u brahmanskoj tradiciji iz upanišadskih vremena nailazimo na učene brahmanke koje rukovode školama svoga plemena (gotram) i ističu se u raspravama na filosofskim skupovima koje prireduju vladari humanisti na svojim dvorovima. [129] I u pali tekstovima nailazimo na pokoji karakterističan, karakteristično ironičan, prikaz posjeta i susreta Buddhinih učenika s takvim slavnim učiteljicama i njihovim školama. [130] Isticanje žena na intelektualnim položajima u javnom životu u Indiji nisu dokinula ni stoljeća islamske prevlasti, a ni njihovo isticanje na vladarskim položajima, pa i u vojničkom zvanju i podvizima. Po sticanju nezavisnosti u savremenoj Indiji broj žena na istaknutim političkim i kulturnim položajima, zahvaljujući prastarim tradicijama, neposredno je znatno nadmašio broj istaknutih žena u javnom životu zemalja tzv. zapadne civilizacije.

Kratko razjašnjenje nauke

Ovako sam čuo. Jednom je zgodom Blaženi boravio u Rađagahi, u Bambusovu gaju, na mjestu gdje se hrane vjeverice. Njegov svjetovni sljedbenik Visakho posjeti tada redovnicu Dhamma-dinnu, pa je pozdravi i sjedne po strani, a zatim je oslovi ovako:

"Ličnost, ličnost [131] — tako se govori, gospođo! A šta Blaženi naziva ličnošću?"

"Blaženi, prijatelju Visakho, ličnost naziva sklopom ovih pet vrsta prijanjanja uz život: prianjanje uz oblik, prianjanje uz osjećaj, prianjanje uz predodžbu, prianjanje uz izraze volje i prianjanje uz svijest."

"Dobro, gospođo!" odgovori Visakho, pa zadovoljan i obradovan njenim odgovorom postavi slijedeće pitanje:

"Postanak ličnosti, postanak ličnosti — tako se govori, gospođo! A šta Blaženi naziva postankom ličnosti?"

"Blaženi obrazlaže postanak ličnosti iz one žeđi koja se uvijek ponovno rađa, i vezana za strastveni užitak nalazi zadovoljstvo sad tu sad tamo, a to je žeđ spolnog nagona, žeđ za postojanjem i žeđ za vlašću."

"Prestanak ličnosti, prestanak ličnosti — tako se govori, gospođo!A šta Blaženi naziva prestankom ličnosti?"

"Zatrijeti trag strasti u toj žeđi, napustiti je, odreći je se, osloboditi se i odroditi od nje, to, prijatelju Visakho, Blaženi naziva prestankom ličnosti."

"Put koji vodi do prestanka ličnosti, put koji vodi do prestanka ličnosti — tako se govori, gospođo!A šta Blaženi naziva putem do prestanka ličnosti?"

"Blaženi je tako nazvao ovaj plemeniti osmerostruki put: ispravni nazori, ispravna namjera, ispravan govor, ispravna djelatnost, ispravan način života, ispravan napor, ispravna pažnja i ispravna sabranost."

"A je li, gospođo, prianjanje isto što i spomenutih pet vrsta prianjanja uz život ili je od njih različito?"

"Prianjanje, prijatelju Visakho, nije isto što i pet vrsta prianjanja uz život, ali nije ni tazličito od njih. Ono što je u tih pet vrsta prianjanja uz život podstrek strasti, to je u tom slučaju prianjanje."

"Kako nastaje, gospođo, personalističi pogled na svijet?"

"Eto, prijatelju Visakho, neuk prosječan čovjek, koji nije vidjeo plemenite ljude, koji nije upućen u plemenitu istinu niti je u njoj uzgojen, koji nije vidjeo ljude više vrste i nije upućen u istinu čovjeka više vrste, niti u njoj uzgojen — taj shvaća tjelesni lik kao samoga sebe, ili sebe kao oblikovanje, ili tjelesni lik u sebi, ili sebe u tjelesnom liku; osjećaj shvaćakao samoga sebe, ili sebe kao osjetnost, ili osjećaj u sebi, ili sebe u osjećaju; predodžbu shvaća kao samoga sebe, ili sebe kao predočavanje, ili predodžbu u sebi, ili sebe u predodžbi; izraze volje shvaća kao samoga sebe, ili sebe kao izražavanje volje, ili izraze volje u sebi, ili sebe u izrazima volje; svijest shvaća kao samoga sebe, ili sebe kao svjesnost, ili svijest u sebi, ili sebe u svjesti. Tako, prijatelju Visakho, nastaje personalistički pogled na svijet."

"A kako, gospođo, personalistički pogled na svijet ne nastaje?"

(Odgovor je jednak prethodnome sa suprotnim predznacima: učen čovjek… upućen u plemenitu istinu… koji tjelesni lik ni duševna svojstva ne shvaća kao samoga sebe…)

"Je li, gospođo, plemeniti osmostruki put… složen ili jednostavan?"

"Taj je put složen."

"A jesu li tri sastavna dijela ustrojena iz osmerostrukog puta, ili je osmerostruki put ustrojen iz triju sastavnih dijelova?"

"Tri sastavna dijela nisu ustrojena iz osmerostrukog puta, nego je osmerostruki put ustrojen iz triju sastavnih dijelova. Ispravan govor, ispravna djelatnost i ispravan život, ti su sastavni djelovi izvdeni iz etike. Ispravan napor, ispravna pažnja i ispravna sabranost su dijelovi izvdeni iz discipline sabranosti (zadubljenja). Ispravni nazori i ispravne namjere su dijelovi izvedeni iz spoznaje mudrosti."

"Šta je, gospođo, sabranost, šta su obilježja sabranosti, šta su sredstva sabranosti, šta je njega sabranosti?"

"Sabranost je svođenje misli na jednu tačku. Četiri vrste postojanosti pažnje [132] su obilježja sabranosti. Četiri ispravne vještine [133] su sredstva sabranosti, a vježbanje, njegovanje i razvijanje tih umijeća je njega sabranosti."

"Koliko ima vrsta izraza volje?"

"Tri: tjelesni, govorni i misaoni izraz volje. — Udisanje i izdisanje su voljni izrazi tijela, zamišljanje i razmišljanje su govorni izrazi volje, a predodžbe i osjećaji su misaoni izrazi volje. [134] — Udisanjei i izdisanje su tjelesne pojave, vezane za tjelesnost, pa se zato nazivaju tjelesnim izrazima volje. Tek nakon zamišljanja i razmišljanja dolazi povezan govor, pa se zato zamišljanje i razmišljanje nazivaju govornim izrazima volje. Predodžbe i osjećaji su svojstva razuma povezana s mislima, pa se zato nazivaju misaonim izrazima volje."

"Kako se, gospođo, postiže prestanak predodžbenog iskustva?"

"Isposniku koji dostiže prestanak predodžbenog iskustva ne čini se, prijatelju Visakho, ovako: 'Ja ću dostići prestanak predodžbenog iskustva'; ili: 'Ja dostižem prestanak predodžbenog iskustva'; ili: 'Ja sam dostigao prestanak predodžbenog iskustva', nego se njegov duh otprije tako razvio da je doveden u ovakva stanja."

"Koje pojave najprije prestaju kod isposnika koji dostiže prestanak predodžbenog iskustva, da li pobude tjelesnog izraza, ili pobude govornog izraza, ili pobude misaonog izraza?"

"Najprije prestaju pobude govornog izraza, pa onda pobude tjelesnog izraza, pa pobude misaonog izraza." [135]

"A kako dolazi do napuštanja tako dosednutog prestanka predodžbenog iskustva?"

"Isposniku koji napušta stanje prestanka predodžbenog iskustva, ne čini se, prijatelju Visako, ovako: 'Ja ću napustiti dostignuto stanje prestanka predodžbenog iskustva'; ili 'Ja napuštam dostignuto stanje prestanka predodžbenog iskustva'; ili 'Ja sam napustio dostignuto stanje prestanka predodžbenog iskustva', nego se njegov duh otprije tako razvijao da je doveden do ovakva stanja."

"Koja se vrsta pojava najprije pojavljuju kod isposnika koji napušta dostignuto stanje prestanka predodžbenog iskustva, da li pobude tjelesnog izraza, ili pobude govornog izraza, ili pobude misaonog izraza?"

"Najprije se pojavljuju pobude misaonog izraza, pa tjelesnog, pa govornog."

"Kakvi se utisci pojavljuju kod isposnika koji je napustio stanje prestanka predodžbenog iskustva?"

"Pojavljuju se tri vrste utisaka: utisak ništavila, utisak besciljnosti i utisak bez-željnosti."

"Kuda smjera, čemu je sklona, za čim teži misao isposnika koji je napustio stanje prestanka predodžbenog iskustva?"

"Misao tog isposnika smjera k otcjepljenosti ,sklona je otcjepljenosti, teži za otcjepljenošću."

"Koliko vrsta osjećaja ima, gospođo?"

"Postoje ove tri vrste osjećaja: osjećaj ugodnosti, osjećaj neugodnosti, osjećaj ni-ugodnosti-ni-neugodnosti."

"Kakav je svaki od tih osjećaja?"

"Prijatan osjećaj tjelesne ili duševne ugodnosti, to je osjećaj ugodnosti, a neprijatan osjećaj tjelesne ili duševne neugodnosti je osjećaj neugodnosti. Osjećaj koji ni tjelesno ni duševno nije ni prijatan ni neprijatan naziva se osjećajem ni-ugodnosti-ni-neugodnosti."

"Šta je u ugodnom osjećaju ugodno, a šta neugodno. Šta je u neugodnom osjećaju neugodno, a šta ugodno? Šta je u ni-ugodnom-ni-neugodnom osjećaju ugodno, a šta neugodno?"

"U ugodnom je osjećaju postojanost ugodna, a promjena neugodna, u neugodnom je osjećaju promena ugodna, a postojanost neugodna, u ni-ugodnom-ni-neugodnom osjećaju je znanje ugodno, a neznanje neugodno." [136]

"Kakva sklonost postoji u ugodnom osjećaju, kakva u neugodnom, a kakva u ni-ugodnom-ni-neugodnom?"

"U ugodnom osjećaju postoji sklonost prema strasti, u neugodnom sklonost prema odvratnosti, a u ni-ugodnom-ni-neugodnom sklonost prema neznanju."

"Postoji li u svim ugodnim osjećajima sklonost prema strasti, u svim neugodnim osjećajima sklonost prema odvratnosti, a u svim ni-ugodnim-ni-neugodnim osjećajima sklonost prema neznanju?"

"Ne, prijatelju Vesakho."

"Čega se treba odreći u ugodnim osjećajima, čega u neugodnim, a čega u ni-ugodnim-ni-neugodnim osjećajima?"

"U ugodnom se osjećaju treba odreći sklonosti prema strasti, u neugodnom sklonosti prema odvratnosti, a u ni-ugodnim-ni-neugodnim sklonosti prema neznanju."

"Treba li se u svakom ugodnom osjećaju odreći sklonosti prema strasti, u svakom neugodnom osjećaju odreći sklonosti prema odvratnosti, a u svakom ni-ugodnim-ni-neugodnim osjećaju sklonosti prema neznanju?"

"Ne treba, prijatelju Visakho. Isposnik razdružen od strasti, razdružen od neispravnih postupaka, postiže i zadržava prvi stepen zadubljenja (đhanam), na kojem (još) postoji zamišljanje i razmišljanje. To zadubljenje izvire iz osame, a obilježja su mu prijatnost i zadovoljstvo. Taj isposnik to razume ovako: 'Sigurno ću se i ja, dosegavši to stanje zadržati u njemu kao i oplemenjena bića koja su ga već prije dosegla i zadržala.' Dok se tako trsi da zadovolji želju za najvišim oslobođenjima, zbog te ga želje obuzima briga. Zatim se rješava odvratnosti, i sklonost prema odvratnosti više ne postoji. A zatim, kad se isposnik riješi zadovoljstva i nezadovoljstva, dosadašnji ugodni i neugodni ugođaji iščezavaju. Tako postiže i zadržava četvrti stepen zadubljenja, ravnodušnosti i pažljivosti pročišćene od zadovoljstva i nezadovoljstva. Tako se rješava neznanja, i sklonost prema neznanju više ne postoji."

"Šta je, gospođo, protivteža ugodnom osjećaju?"

""Neugodan osjećaj."

"A neugodnom osjećaju?"

"Ugodan osjećaj."

"A protivteža ni-ugodnom-ni-neugodnom osjećaju?"

"Neznanje."

"A šta je protuteža neznanju?"

"Znanje."

"A protuteža znanju?"

"Oslobođenje."

"A šta je protuteža oslobođenju?"

"Utrnuće (nibbanam)."

"A šta je protuteža utrnuću?"

"To je, prijatelju Visakho, pitanje koje nadilazi domet. Nije moguće naći izlaz iz kruga pitanja. Asketski život ponire u nibbanu, stišava se u nibbani, postiže svoj cilj u nibbani. Ako želiš, prijatelju Visakho, možeš otići do Blaženoga, pa pitati razjašnjenje. Kako ti Blaženi razjasni, u to se možeš pouzdati."

Sljedbenik Visakho, zadovoljan i obradovan besjedom redovnice Dhamm-dinne, ustane, pozdravi je obilazeći je s desne strane, pa otide tamo gde se tada nalazio Blaženi. Došavši, pozdravi Blaženog, pa sjedne po strani. Sjedeći tako, sljedbenik Visakho ispriča Blaženom sve o čemu je razgovarao s redovnicom Dhamma-dinnom, a Blaženi mu na to reče:

"Mudra je, Visakho, redovnica Dhamma-dinna, dubokoumna je, Visakho, redovnica Dhamma-dinna, . Da si pitao od mene to razjašnjenje, ja bih ti dao na vlas isti odgovor kao i redovnica Dhamma-dinna. Što ti je ona rekla, to je istinski smisao, u to se možeš poudati."

Tako je rekao Blaženi. A sljedbenik Visakho je riječi Blaženoga primio vesela srca.


Beleške

[129] Vidi opis filosofskog kongresa na dvoru legendarnog vedskog vladara Ðanake, u Videhi, gdje se oštrinom svojih istupa ističe brahmanka Gargi, u Brihad'aranyaka upanišadi, III. Prikaz tog dijela upanišadi sadržan je u mojoj "Filosofiji istočnih naroda I", str. 47-52. [Natrag]

[130] Po književnoj vrijednosti i dramatskom opisu karaktera, osobito je vrijedan tekst Samyutta-nikayo XXXV:133, Udayi. (Prijevod je uključen u moju neobjavljenu knjigu "Pjesme prosjaka i prosjakinja".) [Natrag]

[131] Sakkayo je izraz koji označava ličnost u njenoj tjelesnoj i individualnoj potpunosti kako se može razumjeti iz slijedećih odgovora. O ličnosti u karakterološkom smislu (puggalo) mnogo se više pisalo u budističkoj književnosti. U Abbhidhamma-pitaki jedna od ukupno sedam knjiga posvećena je isključivo karakterologiji. [Natrag]

[132] Introspektivno bdijenje "u tijelu nad tijelom", "u osjećajima nad osjećajima", "u mislima nad mislima", "u pojavama nad pojavama". To su četiri temeljna "stupa" buddhističke kontemplacije, obrađena u jednom od najvažnijih Buddhinih "dugih govora", Maha-sati-patthana-suttam (D. 22). [Natrag]

[133] Vlast nad osjetilima, napuštanje osjetnosti, zadubljenje i postojanost karaktera. [Natrag]

[134] Kako se vidi iz razjašnjenja u nastavku, izraz "mišljenje" (ćittam) treba shvatiti u opsegu koji u potpunosti odgovara opsegu pojmacogito u smislu u kojem ga je Husserl preuzeo od Descartesa i dalje fenomenološki razradio. Prema Descartesu, pojam mišljenja obuhvaća "sumnju opažanje, afirmaciju, negaciju, htijenje, predočavanje, čuvstva." (Meditationes de prima philosophia, 2. medit.) — Husserl ističe da je Descartes shvaćao cogito u tako širokom smislu da je u njemu sadržano sve što je izraženo riječima: "Opažam, sjećam se, predočujem, sudim, osjećam, želim, hoću" i svi ostali slični subjektivni doživljaji. (Ideen… I, str. 61) [Natrag]

[135] Prema tekstovima koji razjašnjavaju stanja duhovnog zadubljenja (đhanam) doseg prvog stepena isključuje govor, doseg drugog zamišljanje i razmišljanje, doseg trećeg stepena osjećaj prijatnosti, a doseg četvrtog stepenja udisanje-i-.izdisanje. (usp. S. XXXVI:11, Raho-gata-suttam) Razjašnjenje prestanka funkcije disanja osniva se na fiziološkim podacima kundalini-yoge, gdje opticaj prane preuzima funkcije izmjene tvari i održavanja biološkog tonusa. Eksperimenti s yogijima i fakirima koji se daju zakopati u zemlju po nekoliko dana dovoljno su i laboratorijski provjereni, a poznata su i "mehanička" sredstva kojima oni to postižu, osobito (hirurško) izduženje jezika i njegovo izvrtanje da začepi dušnik. Sve je to detaljno opisano i u starijim indijskim priručnicima yoge, iz vremena kad je to postalo predmet tjelesnih vježbi. [Natrag]

[136] Teorija o ni-ugodnom-ni-neugodnom osjećaju postojala je i u modernoj eksperimentalnoj psihologiji početkom 20. vijeka. Buddhina egzistencijalna interpretacija toga psihičkog stanja zaslužuje još uvijek pažnju s obzirom na intelektualnu podlogu iz koje ga izvodi. Ta je podloga "neznanje" (aviđđa), koje treba shvatiti kao učmalost duha (indolenciju, torpor) i bitno razlikovati od vrline upekha (grčki apatheia) ili održavanja ravnovjesja u ravnodušnosti. Evo kako Buddho u jednom tekstu o toj temi razjašnjava ni-ugodno-ni-neugodno čuvstvo na podlozi neznanja: "Neznalica, priprost čovjek, kad ga spopadne bolan osjećaj, čezne za osjetnim užitkom… zato jer mu nije poznata druga obrana od bolnog osjećaja. Uživajući u tjelesnom užitku, duh mu ostaje opsjednut sklonošću prema takvom užitku. Pošto ne može da pravilno shvati kako takvi osjećaji nastaju i nestaju, u čemu im je prednost, a u čemu smetnja, i kako da im izbjegne, njegova se opsjednutost pretvara u sklonost prema ni-ugodnom-ni-neugodnom osjećaju neznanja" (u spomenutom smislu učmalosti ili indolencije). — Nasuprot tome, "uzgojen i oplemenjen redovnik, kad ga spopadne bolan osjećaj, ne osjeća tugu ni patnju… On ima samo jedan osjećaj, a taj je tjelesan, a ne duševan…" (S. XXXVI:6, Salla-suttam). Na tekstove ove vrste osvrnuo sam se nešto opširnije u radu: The Philosophy of Disgust, Buddho and Nietzsche (by Bhikkhu Nanajivako) u 56. Schopenhauer Jahrbuch, 1975). [Natrag]