Theragatha VI

(odabrane sutte)

Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

VI.4* — Kulo

I Kulo pođe na groblje i spazi napušteno tijelo mrtve žene,
bačeno strvinarima za hranu, crvljivo, trulo.

— Bolesno, prljavo, gnjilo tijelo, pogledaj, Kullo!
Iz njega provire i curi gnoj — to je zanos lakoumnih.

Pogledah u zrcalo istine da izoštrim pogled znalca
i prozreh u tom tijelu unutarnju i vanjsku ispraznost.

Kako je ono, tako je i ovo; kako je ovo, tako je i ono.
Kako je tu dolje, tako je i gore, a tu gore je kao i tamo dolje.

Kako je po danu, tako i po noći, a kako po noći, tako i po danu.
Kako prije, tako poslije; kako poslije, tako je i prije.

Ni glazba me petorice svirača ne obradova toliko,
koliko sabranost duha kad prozreh uzvišenost istine.

Kulo, zemljoposjednik iz Sāvatthija. Pod snažnim utiskom susreta s Budom pristupio je prosjačkom redu, ali je zatim često bio uznemiravan pobudama strasti. Buda ga je uputio da vježba zadubljenje nad lešinama na groblju i pokazao mu znakove odvratnosti na koje treba sabrati pažnju.

VI.5* — Malunkjin sin

U čovjeku koji živi lakoumno životna žeđ buja k'o puzavica maluva;
on srlja iz života u život kao lakom majmun za plodom po šumi.

Ko nadvladan tom neobuzdanom žeđi prione uz život,
i mučnina nabuja u njemu kao korov.

Ali ko nadvlada tu neobuzdanu žeđ, nezajažljivu u svijetu,
uz njega nevolja ne prijarnja kao ni vodena kap uz cvijet lotosa.

I kažem vam za dobro svih vas koji ste se ovdje sakupili:
Iskopajte korijen žeđi kao što sakupljač bilja traga za korijenom trave birana,
da vas uvijek iznova smrt ne slama k'o bujica trsku

Izvršite što vam Budni kaže, ne oklijevajte ni trenutka
ko propusti tek trenutak, kaje se u paklenim mukama>

Nepažnja je rđa koja sve dalje nagriza.
Pažljivo i vješto treba izvaditi strijelu iz rane.

Malunkjin sin (Malunkya-putto), sin kraljevskag poreznika vladara Kosale, postao je beskućnik (paribbađako) još prije nego je susreo Budu i upoznao njegovo učenje. Kasnije je pristupio Budinu prosjačkom redu, ali mu je trebalo dugo vremena i napora da shvati suštinsku razliku Budina učenja od tradicionalnih indijskih religijskih i sofističkih filosofija. U tom pogledu njegov slučaj nije bio izuzetan. Ipak je po jednom razgovoru s Budom, koji je postao čuven, Malunkjin sin postao primjer neshvaćanja Budina učenja, a ostao je kamen spoticanja do danas, pa se i u prvoj "modernoj" zbirci Budinih govora prevedenih na engleski taj razgovor nalazi na prvom mjestu. (Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations, Harvard, 1896. Novo jeftino izdanje Atheneum, New York, 1963).

VI.6* — Sapadaso

Dvadeset i pet sam godina živio kao beskućnik,
a da ni za trenutak ne dosegnuh duhovno smirenje.

Nemoćan da postignem staloženost duha izmučenog
željama i strašću, naričuć u uzbuđenju napustih samostan.

— Život mi je postao besmislen, dokrajčit ću ga mačem.
Kad sam napustio redovničku stegu, sramim se da dalje živim.

Tad uzeh mač i smjestih se na ležaju,
oštricu prislonih na žile da ih presiječem.

Tu mi se misao pobudi iz dna srca i jasno mi predoči opasnost.
Sad je tek odvratnost prevršila mjeru. Tako mi se oslobodi duh.

Gle, kako je obuhvatna istina:
Postigoh trovrsno znanje i izvrših poruku Budnoga.

Sapadaso, iz grada Kapilavatu, bio je sin dvorskog svećenika Budina oca Sudodane. Pristupio je prosjačko redu prilikom jedne Gotamine posjete rodnom kraju. Napori da postigne zadubljenje bili su bezuspješni preko dvadeset godina. Razlog su bili "zle navike i karakter".

VI.7* — Katijano

— Podigni se, Katijano, osovi se na sjedištu, ne dozvoli da te san savlada — budi budan!
da te obuzetog tromošću car Smrti ne porazi u zavjeri s Nesmotrenim Duhom.

Kao snažni zamah moćnog Okeana, takav je zahvat Života i Smrti.
Zato sam sebi budi utvrđen otok, jer drugog zaklona za tebe nigdje nema.

Vodič je prokrčio ovaj put. Premoštena je opasnost prianjanja
i bojazan od nemoći kojoj nas prepušta porod.
Od početka do kraja treba da pažljivo kročiš, pouzdano da ovladaš yogom.

Razriješi se ranijih veza. U redovničkom ruhu, obrijane glave, na prosjačkoj hrani,
ne prepuštaj se igri ni tromosti, zadubljen u svoj cilj, Katiyano!

Zadubi se i prevladaj! Ta ti si vješt putu smirenja u yogi.
I tek kad postigneš potpunu čistoću, utrnut ćeš se kao buktinja u vodi.

Lućonoša tek slabu svjetlost pruža koju vjetar zanosi k'o trsku.
Zato i ti bez bojazni ugasi taj plamen Smrti, blizanca Svjetlosti,
i tako rastriježnjen već tu — među onima kojima je život kušnja — prkosi vremenu!

Katijano, potomak brahmanskog plemena Kosija-gotam iz Sāvatthija, postao je beskućnik slijedeći primjer svog prijatelja Samanakani. U teškoćama tokom napornih vježbi zadubljenja pomogao mu je jednom zgodom Buda, kad je naišao na Katijanu obrvanog umorom. Pjesma sadrži učiteljeve riječi ohrabrenja.

VI.8* — Migađalo

On pruža jasnu spoznaju onoga što tek osjećamo
i tako nas razrešuje sklonosti ka životu.
On znalažki promatra biće kao jamu punu živog žara.

Migađalo je sin Visakhe, jedne od najuglednijih svjetovnih sljedbenica Bude i dobrotvorki njegova prosjačkog reda. Iz vrlo bogate porodice, Visakha je bila u mladosti izvanredno lijepa i pametna. O njenoj raskošnoj udaji postoje duge basnoslovne priče. U Sāvatthiju, gdje je bila udata, podigla je u vrtu Pubaramo, samostan poznat iz mnogih Budinih govora pod imenom Migara-matupasado, po njenom kasnijem nadimku Migara-matu. U Samyutta nikāyi (Migađalo sutta, SN XXXV:63) sačuvana su dva razgovora Migađalina s Budom iz vremena kad se je Migađalo spremao da se povuče u pustinjački život, nakon zaređenja.

VI.9* — Đento

Uobražen u ugled svog roda, u bogatstvo i gospodstvo,
živio sma od kastinskog ugleda i vlastitog lijepog izgleda.

Nitko mi nije bio ravan, a kamoli bolji od mene.
Bio sam oholi glupan, ukočen i uobražen.

Tvrdoglav i bezobrazan, nisam više pozdravljao
ni majku, pa čak ni oca, nit' ikog poštovanja dostojnog,

dok ne vidjeh najboljeg vodiča, upravljača kome nema premca,
sjajnog kao Sunce, okruženog družbom sljedbenika.

Tad odbacih glupi ponos, duhovni uvid mi se razbistri,
i ničice se poklonih najuzvišenijem biću.

Oholost i prezir istrgoh iz korijena,
uobraženost bi satrta, presječena samovolja.

Đento, purohita-putto ili "sin velikog svećenika" na dvoru kralja Kosale, bio je prema zaključku komentatora, po svoj prilici brat čuvenog razbojnika Angulimale. Đentova je oholost skršena, navodno, prilikom jedne posjete Budi, kad je odlučio da posjeti Budu, ali da ne progovori, iz ponosa, dok ga Buda prvi ne oslovi. Buda je shvatio njegovu misao, pa je, umjesto da ga neposredno oslovi, prisutnim slušaocima održao govor o mani oholosti. To je potaklo Đenta na skromnost i pristup prosjačkom redu.

VI.10* — Sumano

Primljen sam u beskućnike kad mi je bilo sedam godina.
Magičnom moći sam svladao silnoga zmijskog vladara
i donio Učitelju vode iz jezera Anotata.
Motreći sve to, Učitelj reče:

— Pogledaj Sāriputto, dječaka koji dolazi
i nosi krčag vode, kako je krotke ćudi
i kako skladnim vladanjem zadovoljno ispunja dužnost,
Anuruddhin pitomac, obdaren magičnim moćima,
izabranik među probranima.

Postigao je krajnje smirenje i pouzdanu neuzbudljivost.
Uzgojem ga je usavršio Anuruddho, koji je i sam savršen,
izvježban svladavanjem napora.
Sve što još želi pitomac Sumano, to je da bude nezapažen.

Sumano je rođen u mjestu Munda, u planinskom kraju Vindja u srednjoj Indiji. Anurudo, jedan od Budinih učenika najčuvenijih po magijskim psihičkim moćima, proveo je jedno kišno razdoblje na imanju Sumanova oca Mahamunde. Tu je primjetio neobične sklonosti i sposobnosti dječakove, pa ga je s očevim dopuštenjem zaredio za pitomca (samanero) i poveo ga sa sobom. Jednom je zgodom Anurudo bolovao od uobičajene dizenterije, a Sumano mu je za lijek i osvježenje donio vodu iz himalajskog jezera Anotata. To, naravno, nije bilo moguće postići bez posebnih magijskih moći, na koje aludira i pjesma. Događaj u pjesmi odnosi se prema tradiciji na Sumaninu posjetu sa svojim učiteljem Anurudom Budi u Sāvatthiju, gdje je Sumano ponovio svoj podvig i uslugu učitelju i donio vodu iz istog jezera Budi za pranje nogu..

VI.13* — Sirimando

Pred ubojitim nasrtajem smrti svijet se urušava starošću
i stalno sam sebe dokončava, kao čovjek kad spadne na prosjački štap i zdjelicu.

Kao požar da se približava, s tri nas strane opkoljuje bolest, starost i smrt,
i nemamo snage da se odupremo, ni hitrosti da pobjegnemo.

Sirimando, brahman iz Sumsumara-giri, čuo je Budu u mjestu Bhesaka-lavana i odlučio da se pridruži njegovoj prosjačkoj zajednici. Prilikom obreda recitovanja pravila redovničke discipline (patimokkho), Sirimando je ushićen rekao: "Kako je savršeno čisto Budino učenje!" To je bio trenutak najdubljeg uvida u kojem je Sirimando doživio svoje duboko usavršavanje.