Mahā-Kaććāyana (u proznim tekstovima naziva se redovno Mahā-Kaćāna), "najistaknutiji u opširnom razjašnjavanju Budinih kratkih izreka", bio je sin dvorskog svećenika vladara Gandapađote iz Uđenija, jednog od najmoćnijih i najokrutnijih vladara Indije u to doba. Kaćajana je naslijedio oca u svećeničkoj funkciji na dvoru. Tada ga je maharađa  poslao sa još sedmoricom brahmana da pozove Budu. Svi su ti poslanici, kad su prvi put čuli Budin govor, odlučili da se pridruže njegovom prosjačkom redu. Kaćajana se kao redovnik vratio u Uđeni i živio isposnički neko vrijeme u kraljevskim vrtovima svog bivšeg gospodara. Isticao se kao odličan govornik. Aforizmi, sačuvani u Theragathama, važe većim dijelom kao njegova pouka maharađi Pađoti. Tradicija Kaćajani pripisuje najstariji sistematski prikaz Budina učenja, Petakopadeso, djelo znatne filosofske vrijednosti, a komentatori ga identifikuju i s istoimenim autorom najstarije gramatike, Netti-pakaranam. (Riječ pali znači "tekst", a jezik na kojem su sačuvani Budini govori u knjigama Ti-pitakam ("tri košare") umjetno je razrađena i izbrušena tvorevina na osnovu magadskog prakritskog dijalekta tog vremena, izrazito "književni" jezik — pojam koji je, na žalost, u "modernoj" Indiji, iz očigledne političke zle namjere separatističkih konservativaca, iskorijenjen i nepriznat).

Najtipičniji tekst za Kaćajaninu metodu razlaganja Budina učenja sačuvan je u 138. govoru zbirke Mađđhima nikāyo, pod naslovom Izreka i razjašnjenje (Uddesa-vibhanga sutta).