Theragatha XVII

(odabrane sutte)

Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

XVII.2* — Sāriputta

Kad skrštenih nogu sjediš u zadubljenju, ako ti kiša ne kvasi koljena,
to je dovoljan zaklon za spokojan život u prosjačkom redu isposnika.

Ko na sreću gleda kao na nesreću, a na nesreću k'o ubojnu strijelu,
toga se ne tiče ni sa koje strane ništa što se događa u svijetu.

Ostati pošteđen od zlonamjernika,
ljenčina i podlaca, neznalica i prostaka,
važnije je ma od čega što se događa u svijetu.
. . .

Užitak su mi šume u kojima ljudsko mnoštvo ne uživa.
Tu uživa ko je odvraćen od želja, koga više ne privlače strasti.
. . .

Veličanstveni budni učitelj
oštrim je okom prozreo istinu
i ukazao na nju drugima.

Slušao sam njegovo uputstvo
i shvatio ispravan smisao.
Nisam ga poslušao uzalud.

Sad sam oslobođen od nečistih taloga.

Nijedno prijašnje boravište,
ni moć božanskog uvida,
ni osnaženje shvatanja
propast i uskrsnuća svijeta
u pročišćavanju toka zbivanja
ne privlači više moju pažnju.
. . .

Neokaljanu čovjeku koji samo za čistoćom teži
popuštanje se zlu i za dlaku čini zlokobnije od crnog oblaka.
. . .

Sa obje strane vreba smrt, i ispred nas i iza nas.
Ravno kročite napred da ne nastradate, da vam ne izmakne ni trenutak!

Neposredno po zaređenju, Buda je Sāriputtu i Moggallānu (Thag XX:1) proglasio svojim glavnim učenicima. Sāriputta je istorijski znatno važniji, jer je bio intelektualni prvak i najraniji sistematizator i didaktički metodičar Budina učenja. O tome najneposrednije svjedoče njegova dva "govora" na kraju zbirke "dugih govora" (Digha nikāya), za koju se i u cjelini pretpostavlja u moderno doba da je izraz Sāriputtine koncepcije. Ta dva posljednja poglavlja sadrže opsežnu klasifikaciju svih pojmova i njihovih sadržajnih sklopova ili skupina iz kojih je izgrađena didaktika Budinih govora uopće. Ta se dva govora mogu smatrati ujedno osnovom za rani razvoj filozofskog sistema abhi-dhamma (najdoslovniji prijevod bi bio na grčki: peri phainomena ili "fenomenologija").

XVII.3* — Ānanda

Budinih riječi pamtim osamdeset i dvije hiljade
i još dvije hiljade riječi sljedbenika.
U pamćenju mi je tako pohranjeno
osamdeset četiri hiljade riječi istinitih.

Ko te izreke nauči od početka do kraja
i tačno im shvati smisao
uz pravilno znanje gramatičkog sklopa,
taj će moći i srž da razjasni.

Punih sam dvadeset i pet godina
služio uzvišenog učitelja
odano riječju, djelom i mišlju.
Kao ni sjena nisam se od njega odvajao.

U stopu sam ga slijedio kud god se je kretao.
O svemu što propovijedaše znanje mi osta neizbrisivo.

Ali svoje djelo još ne ispunih.
Još sam učenik, još ne dosegoh cilj,
a učitelj mi žar svog milosrđa
već zagasi konačnim utrnućem.

To je bio čas užasa i jeze
kada potpuno usavršen Budni
potpuno i konačno dogorje.

Sa svih mi se strana zamračilo nebo
i nigdje ništa nije bilo vidljivo.
Napušten ostah od plemenitog druga.
Sve mi se učini obuzeto tamom.

I sad kad smo razdruženi, kad ostadoh bez vodiča,
nema boljeg prijatelja od usredotočenosti
u svoje vlastito biće.
Što je bilo, minulo je. Ništa novo ne očekujem.
Već danas treba da se zadubim u osamu k'o ptica pred kišu.

Sin Gotamina strica Amitodane, Ānanda je bio Gotamin vršnjak i jedan od prvih šest mladih kneževa iz plemena Sakya koji su pristupili Budinu prosjačkom redu prilikom njegove prve posjete porodici u Kapilavatthu, godinu dana poslije postignutog duhovnog probuđenja. Umro je u dubokoj starosti mnogo godina poslije Učiteljeve smrti. I svoje krajnje duhovno dostignuće postigao je tek naknadno. Budin stalni pratilac i pamoćnik postao je tek poslije dvadeset godina Učiteljeve djelatnosti. S obzirom na još neke okolnosti, postoji sumnja da je možda ipak bio znatno mlađi od Bude, a i da se zaredio kasnije. Obavezu da se lično stara za Učitelja, koju je vršio 25 godina, sve do Budine smrti, preuzeo je uz odredene uslove. S jedne strane, nije pristajao da koristi .posehnu hranu, odjeću i druge privilegije koje su sljedbenici davali Učitelju. S druge strane, Učitelj je morao pristati da će mu ponovi svaku pouku koju bude izarekao u njegovoj odsutnosti, da će odgovoriti na svako .njegovo pitanje (Budo je redovno odbijao da odgovara na pitanja koja su mu se činila neispravno i neozbiljno postavljena) i da će u svakom slučaju Ānandi objasniti naknadno razlog zbog kojeg nekome uskrati odgovor na postavljeno pitanje.

U listi savršenstava ((AN I:24)) Ānando se ističe po pet osobina. To su: učenost, dobro vladanje, snažno i vjerno pamćenje, odlučnost i lična pažljivost. Sposobnost pamćenja Učiteljevih riječi svakako je njegova najčuvenija vrlina. Tradioionalno se smatra da se riječi “Ovako sam čuo” (Evam me suttam), kojima redovno počinju izvještaji o Budinim govorima, uvijek odnose na Ānandine izjave. Formula vjerojatno potječe od vremena prvog koncila, održanog u Rāđagahi uskoro poslije Učiteljeve smrti, a svrha je sazivanja tog zbora preživjelih učenika bila da se u vjernom pamćenju pojedinaca odgovornih za održavanje dalje predaje što tačnije registruje što veći broj Budinih izjava i događaja iz njegova života s njima u vezi. Ipak se stil i struktura četiriju glavnih skupina Buddhinih govora i izjava bitno razlikuju. Dok prema opravdanim modernim shvaćanjima zbirka dugih govora (Digha nikāyo) sadrži jednu zaokruženu cjelinu, sa osobito izraženim hagiografskim a i kosmološkim tendencijama, koje treba da posluže glorifikaciji Budine misije, a završava se dugim listama klasiflkovanih stručnih termina, koje se već tu pripisuju Sāriputti, općenito priznatom autoru te skolastičke abhidhamma metode, tako da ima razloga tu zbirku smatrat.i izrazom Sāriputtina shvatanja nauke — dotle je zbirka govora “srednje dužine” (Mađđhima nikāyo), najinteligentnija i najdragocjenija po vjerno zamijećenim pojedinostima, općenito priznata za odraz Ānandinih vanrednih sposobnosti i intimnog poznavanja Učiteljeva duhovnag svijeta. U tim se tekstaviana često odražava ne samo Ānandina briga da Učitelja zaštiti od navale pretjerano revnih poštoivalaca, od dvorskih počasti koje mu neke ugledne ličnosti žele da iskažu (npr. Bodhi-rađa-kumaro, MN 85), nego i spremnost i spasobnost da pomogne Učitelju, a i slušaocu njegovih govora, unošenjem u razgovor poneke zorne usporedbe ili predlaganjem dobro izabranih naslova pod kojim će govor ostati što bolje zapamćen.

O njegovoj ličnoj osjetljivoj privrženost Učitelju nalazimo jedno od najljepših psiholoških zapažanja u zbirci dugih govora, djelu koje bismo, kako je rečeno, barem po osnovnoj koncepciji i stilu u znatno manjoj mjeri pripisali samom Annandi. Nedugo prije Budine smrti Ānanda razotkriva svoju sposabnost saosjećanja sa svim tjelesnim i duševnim zbivanjima u Učiteljevu životu. “Primjećivao sam kako se Blaženi osjećao kad je bio zdrav, a i kako je patio kad je bio bolestan. Primjećujući bolest Blaženoga i moje je tijelo oslabilo kao ogranak puzavice, mutan je postao dogled moga vida, a osjetila nepouzdana…” ((DN 16 pogl. 2)).

Kineski putopisac Fa Hien zabilježio je (oko god. 400) legendu o Ānandinoj smrti, prema kojoj je Ānando, predosjećajući smrt, pošao iz Māgadhe prema sjeveru, u Vesali. Vladar Māgadhe Ađtasattu ispratio ga je do granice na rijeci Rohini. Na drugoj obali su ga čekali kneževi Vesalija. Uvidajući da bi i jedna i druga strana željela da dočeka njegovu smrt na svojem zemljištu, Ānando je odlučio da umre na granici, prelazeći rijeku. To je, prema legendi, izvršio tako što je prelazeći preko vode u zadubljenju duha sažeo pažnju na počelo vatre i magičnom moći spalio svoje vlastito tijelo usred vode.

Ānandina najpopularnija zasluga bila je što je, kako smo vidjeli, isposlovao prijem žena u prosjački red. Na popularnost koju je time stekao, a i na neugodnosti koje su za njega otuda slijedile osvrnut ćemo se još jedanput u vezi sa životopisom najneobičnije ličnosti među Budinim prvim učenicima, staroste Maha-Kasape. Manje je popularna, ali ne i manje važna, Ānandina zasluga za razradu Buddhine čuvene metode kontemplativnog razvoja duha ili “sažimanja pažnje” — sati-patthanam, u okolnostima koje je vrijedno navesti u sažetom prijevodu izvornog teksta (SN LIV:9).

Ānandina osjetljivast i lična privrženost, koja se, kao asketska slabost, najizrazitije ispoljila povodom Budine smrti (usporedi poglavlje o Anuruddhi), došla je do izražaja i povodom ranije smrti Sāriputtine. Dirljivo svjedočanstvo o tome nalazimo u SN XLVII:13.

Povodom Ānandina zauzimanja za prijem žena u prosjački red, zanimljiv je slijedeći razgovor s Učiteljem, zabilježen u AN IV:80:

Jednom je zgodom Blaženi boravio u gradu Kosambi u Ghositinu gaju… Tada redovnik Ānando pristupi Blaženome i upita ga:

— Kako to, gospodine, da žene nisu niti suci ni trgovci, a ne dosežu ni do suštine Istine?

— Žene su nesposobne da se svladaju, Ānando, lakome su, a moć im je rasuđivanja slaba. To je razlog što ne postaju niti suci ni trgovci, a ne dosežu ni do suštine Istine.

U istoj zbirci (AN IV:129) nalazimo i ovu Budinu pohvalu Ānande:

— Redovnici, Ānando je obdaren sa četiri divna i neobična svojstva: Ako dođe družina redovnika, družina redovnica, družina svjetovnih sljedbenika, ili družina svjetovnih sljedbenica da ga posjeti, svi se oni raduju već kad ga vide. A kad im Ānando propovijeda, onda se raduju njegovim riječima. Ne raduju se jedino kad Ānando ušuti…