Theragatha XX

(odabrane sutte)

Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

XX.1* — Mahā Moggallāna

On je upitao boga Brahmu
kad ga je posjetio u njegovoj sudnici:
– Zastupaš li, prijatelju, još uvijek gledište
kojeg si se ranije držao (da su bogovi besmrtni)
ili si shvatio da i sjaj Brahmina svijeta
treba da mine?

A Brahma mu ovako odgovori:
– Ne, gospodine! Odrekoh se negdašnjeg shvatanja.
Shvatio sam da i sjaj Brahmina svijeta treba da mine.
Danas smatram neispravnom tvrdnju da sam postojan i vječan.

. . .

Zar je ikad pomislila vatra:
"Sažgat ću ovog ludog stvora!"
U rasplamsali oganj budala
sam nasrće i u njem izgara.

XX.2* — Vangiso

Vangiso i Ānando

Izgaram od strasnih želja u razbuktalome srcu.
Gotamin brate, reci mi dobru riječ koja požar stišava, iz milosrđa!

Sraz predodžbi potpaljuje plamen u tvojim mislima.
Čuvaj se privlačnih prizora koji raspiruju strasti.

Pronicanjem odvratnosti razvij usredotočenost i punu sabranost duha.
U vlastitome tijelu zadrži pažnju i shvati nezajažljivost mučnine.

Razvij stepen zadubljenja do stanja bez obilježja i riješi se samoljublja.
Prozrevši tako taštinu, kretat ćeš se u smirenju.

Vangiso o sebi

Nekoć sam išao s pjevačima od sela do sela, od grada do grada,
a tada ugledah potpuno budnoga, nenadmašivog u svim vrlinama.

On mi razjasni istinu o stradanju, taj utihnuli mudrac bez premca.
Kad shvatih njegov nauk, i sam se stišah obuzet potpunim povjerenjem.

. . .

Budni je sin Sunčeva plemena razgovijetno iz vlastitog uvida razjasnio četiri istine iz samilosti prema živim bićima,
o patnji, nastanku i svladanju patnje, o uzvišenom osmerostrukom putu koji vodi do stišanja patnje.

A kad ih je tako izrekao, posta mi jasan smisao u zbiljnosti.
Tako postigoh vlastitu svrhu i ostvarih pouku Budnoga.

Dobrobit je doista bila za mene što sam susreo Budnoga Učitelja.
Od svega što na svijetu postoji meni je u dio dopalo najbolje.

Hvalospjev Kondannu [1]

Odmah za Budnim i on se probudi,
Kondanno, naš starješina!
Odrešit u napuštanju svijeta
postiže trajno dosežnu sreću
u samotnim boravištima.

Hvalospjev Sāriputti

Mudrac duboka uvida, iskusan znalac puta i bespuća,
Sāriputto, taj veliki um, sada mudrost tumači družini isposnika.

Hvalospjevi Budi i učenicima

Danas, u noći punog Mjeseca,
sakupi se petsto isposnika
koji su strgli teške okove.
Svi su ti mudraci dokrajčili
tlapnju beskrajnog preporađanja.

Kao vladar uz kormilo svijeta
okružen družbom svojih knezova
što obilazi sve pokrajine
svog carstva do ruba Okeana –
tako i On, pobjednik u borbi,
predvodnik kojemu nema premca,
kreće okružen sljedbenicima
da trostrukim znanjem prevlada Smrt.
To su sinovi Veličanstvenog,
izrodu međ' njima nema mjesta.
Pozdravljam Sunčevo pokoljenje
tih viteza koji su skršili
žedne strijele životne strasti.

. . .

Nazivaju te, Veličanstveni,
plemenitim slonom, najmudrijim
među svim mudracima, oblakom
što nabrekao daždom napaja
pažljiv duh pozornih slušalaca.

Iz skrovitog obdaništa
izide u sunčani žar
željan da Vođu ugleda,
da se ničice pokloni
tebi, moćnom pobjedniku,
odan sljedbenik Vangiso.

Razgovor s Buddhom

– Pitam Predvodnika čije je znanje
višega reda, jer je neposredno
u ovom životu skršio sumnju:
U Agalavi preminu prosjak
poznat i čuven, potpuno ugašen.
Ime mu je bilo Nigrodha-Kappo. [2]
Ti ga tako nazva, Veličanstveni!
Pod tim imenom življaše čekajuć
oslobođenje, revan i postojan,
nepokolebiv u zrenju istine.
Slijed tog sljedbenika svi mi želimo
da doznamo od tebe čiji pogled
obuhvata sve zbivanje do kraja.
Sakupili smo se da to čujemo
od tebe, koji si nenadmašiv vodič.

Izusti riječ bez oklijevanja,
riječ zanosnu kao pjev labuda,
tečnu kao kap vode iz izvora!
Svi te mi sada pozorno slušamo.

Budući da življaše strogo asketski,
sigurno mu napor ne bje uzalud.
Postiže l' utrnuće bez preostatka
i kako se oslobodi, to nam reci!

Veličanstveni reče: – Skršio je
ovdje požudu tijela i duha,
poriv žeđi duboko ukorijenjen.
Prevalio je put rođenja i smrti
konačno. – Tako reče Veličanstveni.
A Vangiso: – Tako čuh i smirih se
tvojom riječju, o najpremudriji!
Ne, nisam uzalud pitao,
jer ti nisi brahman koji bi me prevario.

Vangiso je bio brahman koji se je među ostalim profesionalnim vještinama proslavio osobito time da je kuckao noktom po kosturu lubanje i po odjeku proricao gdje se pokojnik ponovno rodio. Kad je jednom zgodom negdje gdje je on boravio naišao Buda, Vangiso je bio znatiželjan da ga vidi. Njegovi brahmanski drugovi su ga odvraćali od toga, vjerojatno već zato što su, kako je to često zabilježeno u vezi s Budinim govorima, brahmani općenito smatrali da je Gotamo kao pripadnik vojničke kaste niži od njih, pa treba, ako hoće, da on dođe da se pokloni njima, a ne oni njemu. No ni Vangisu to nije moglo da zadrži kao ni mnoge druge mlade i stare brahmane. Prema komentarskoj priči, Buda mu je pružio lubanju jednog svog pokojnog učenika koji je postigao savršenstvo (arahant). Vangiso je kuckao po njoj noktima, ali nikako nije mogao da pronađe gdje se pokojnik ponovo rodio. Da bi shvatio tu tajnu, konačno je i sam pristupio prosjačkom redu. Učitelj mu se zvao Nigrodha-Kappo i uputio ga je u temu zadubljenja analizom 32 sastavna dijela ljudskog tijela. Tako je nakon nekog vremena i sam Vangiso postigao spoznajna usavršenje i shvatio da se arahant ne preporada više nigdje jer je postigao utrnuće. Tada je ponovno posjetio Budu i u oduševljenju počeo da pjeva svoje hvalaspjeve, od kojih je sačuvan znatan broj, ne samo u posljednjem i najdužem poglavlju Theragatha nego i u jednom poglavlju Samyutta nikāye, posvećenom njemu (SN VIII). Tu su opisane i svečane prigode koje su inspirisale Vangisu. Tako je stekao naslov pjesnika – kavya-ćitta-katha.

XX.4* — Ratthapalo

Pogledaj šarenu lutku, živu ranu, nametljivu,
nagrizenu ali taštu, na kojoj ništa nije pouzdano.
Pogledaj tijelo nakićeno zlatom i dragim kamenjem,
kosti ovite u kožu i blještavo odijelo,
nokte premazane lakom, usta lepljivim mirisom.
To je dosta da zanese lakoumnog,
ali ne onog ko stremi ka drugoj obali.

Pletenica od osam strukova, trepavice sa crnim obljepom —
to je dosta da zanese lakoumnog,
ali ne onog ko stremi ka drugoj obali.

Kao svježe prebojen zid i trulo tijelo pod nakitom
dovoljno je da zanese lakoumnog,
ali ne onog ko stremi ka drugoj obali.

Lovac mu je podmetnuo zamlju, ali jelen u nju ne upada,
neg' pojede hranu, pa otiđeuz prkos zverokradici.
Osujećena je zamka, jelen se nije zapleo,
neg pojede hranu pa pobježe, razočara lovačku lakomost.

Sreo sam u svijetu bogatih ljudi
koji zaslijepljeni onim što su stekli
nikome ne daju udjela;
lakomo zgrću blago i sve ih veća strast obuzima.

I car koji uzima cijelu zemlju
naseljenu do morskih žalova,
nezadovoljan svojom obalom
čezne za drugim rubom okeana.
Kao taj car tako i mnogi ljudi
s neutomljivom žeđi srljaju u smrt,
napuštaju tijelo kad im obnemogne,
ali strast u svijetu nema granica.

Ožalošćena obitelj tada čupa kose
i vapi: "O, zašto i mi nismo umrtli!"
Tad odnose leš zamotan u platno
na mogilu i tu ga spaljuju.
I dok se pokojnik peče — a grobar ga mrska i bode —
od sveg mu blaga preostaje tek jedna krpa.

Za onoga ko umire nisu utočište
ni rođaci, ni prijatelji, ni drugovi.
Nasljednici mu raznesu blago.
Biće slijedi put svojih djela,
ne slijede ga ni novci, ni žena ni djeca,
ni imovina ni domovina.

Novcem se ne može kupiti dug život,
bogatstvo ne štiti od starenja.
— Naš život je kratak, kažu mudraci,
nepostojan, nedostatan.

Zar se draž života ne tiče i siromaha,
priprostoga kao i mudraca?
Pa ipak, ludog već sama ludost mori,
dok mudrac ostaje nerazdraživ.
Mudrost je zato vrednija od novca,
jer nas vodi ka usavršenju,
dok one koji podlegnu zabludi,
zla djela vežu za biće i nebiće.

U toku zbivanja nižu se njina rođenja
nekad iz utrobe zemaljskih majki,
a nekad u nekom drugom svijetu.
U sve se te svjetove pouzdaju nerazumni
i začinju se nekad u utrobi majke,
a nekad u nekom drugom svijetu.

Kao što lopov uhvaćen u klopku
sam nad sobom izvršava kaznu za zlodjelo,
tako i pokojnik na drugom svijetu
sam nad sobom izvršava kaznu za zlodjelo.

— Šareni mamci, slatki i ugodni, uzbuđuju duh ishitrenim mislima.
A ja sam, veličanstvo, prozreo opasnost u požudi
i zato sam se odvratio od svijeta.
Kao što plodovi padaju sa grana
zreli i nezreli, tako se ruše i ljudi kad im iznemogne tijelo.
I to sam prozreo, veličanstvo, i zato sam se odvratio od svijeta,
jer je bolji priprost život isposnika.

III

Iz tog sam se uvjerenja odvratio od svijeta
i prihvatio pouku Pobjednika.
Moja je odvraćenost besprijekorna,
nezadužen žvim na prosjačkoj hrani.

Kao što se mačem zasijeca čisto zlato,
tako sam iskušao i požar strasti po opeklinama.
Iz majčinske se utrobe obnavljaju patnje,
a golemi strah ih prati još iz pakla.
Kad shvatih tu prijetnju, spopa me zaprepaštenje
i već obhrvan se pribrah i dospjeh do kraja kaljuže.

Životopis mladog brahmana Ratthapale sadržan je u jednom od pjesnički najslikovitijih tekstova osnovne zbirke Buddhinih govora, Mađđhima nikāyo, u 82. govoru pod naslovom Ratthapala suttam. Prva dva dijela njegovih stihova iz gornjeg prijevoda spadaju u isti životopisni tekst. U zbirci Theragatha dodat je još i treći dio

XX.7* — Bhaddiyo, sin Kaligodin

Nekoć sam slonu na plećima u skupocenoj odjeći
jeo probranu rižu začinjenu samim mesom.

A danas Godhin sin Bodar zadovoljan s milostinjom,
bez želja i prohtjeva, s napregnutom pažnjom, bodar boravi u zadubljenju.

Na visokoj dvorskoj kuli snažno utvrđenog grada,
zaštićen mačevima i slonovima,
nekoć sam bio u strahu za svoj život.

A danas sin Godin, Bodar, neustrašiv, riješen bojazni i brige,
bodar boravi u zadubljenju u dubokoj šumi i samoći

Bhaddiyo, sin Kaligodhin. Ime Bhaddiyo (ili Bhaddo, sanskrit Bhadrah) znači "bodar", pa ga tako u tekstu i prevodim. Pripadao je istoj kraljevskoj porodici Sakya iz Kapilavatthua, u Nepalu, kao i Buddho. Kad je Buddho posjetio svoj rodni grad godinu dana poslije probuđenja, šestorica mladih kneževa i plemića iz njegove porodice odluče da mu se pridruže. Među njima je bio i Bhaddiyo. Pored njega se ističu u toj skupini ranih sljedbenika Ānando, koji je postao najvjerniji lični pratilac Buddhin, te Devadatto, kasnije najopasniji takmac i protivnik učiteljev, prvi raskolnik u njegovu prosjačkom redu. U listi "najistaknutijih" u Anguttara nikāyi I, Bhaddiyo se ističe kao "redovnik najplemenitijeg plemenskog porijekla". Doživljaj oslobođenja od okova i opasnosti dvorskog života vrlo je zorno opisan u uvodnom dijelu desete priče Đataka, pod naslovom Sukhavihari-jatakam ili priča o sretnom životu:

…Dok je živio na dvoru, Bhaddiyo se čuvao tako oprezno kao da bio vlastiti anđeo čuvar. A kad je kao isposnik postigao oslobođenje, podsjećao bi se nekad strahovitog stanja u kojem je živio do kje bio okružen velikom stražom; sjećao se noći kad od straha za život nije mogao da zaspi u svojoj dvorskoj ložnici na vrhu dvorske kule. Upoređujući te uspomene sa s bezbrižnim osjećajem s kojim je sada kao slobodan prosjak lutao po prašumama i pustinjama, te bi ga misli uvijek dovodile do oduševljenog usklika: "Aho sukham, aho sukham" — "ah, koliko sreće!"

Beleške

[1] Kondanno je bio prvi i najstariji od petorice učenika kojima je Buda održao svoju prvu propovijed. Kaže se da je odluku o zare]enju donio već prilikom Gotamina rođenja, gdje je prisustvovao kao mladi brahman na dvoru. [Natrag]

[2] Kako je spomenuto u životopisu, Nigrodha-Kappo je bio Vangisin učitelj neposredno poslije zaređenja. [Natrag]