Therigatha XII
(odabrane sutte)
Prevod Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
XII.1* — Uppalavannā
Moje suparnice u braku su bile majka i kći.
To mi izazva uvredu, uzbunu i odvratnost.
Besramna je strast, prljava, smrdljiva, okrutna,
zbog koje s majkom i kćeri treba da delim muža.
Iskusila sam užas strasti i pouzdano smirenje u odricanjima od svijeta.
Zato sam napustila kraljevski dvor i postala beskućnica.
|
Uppalavannā (Ljiljana) je ovjekovečena u budističkoj predaji kao ideal sklada, lepote, vrline i duhovne moći. U Anguttara nikāyi I:237, spominje se kao najsnažnije obdarena natprirodnim moćima (iddhi). U Therigatha posvećeno joj je poglavlje od 12 strofa, koje se dijele u dva odlomka različitog sadržaja. Ovde je prevedena samo prva, tematski originalna polovica prvog odlomka. Prema komentaru, a i prema Upalavaninu životopisu sadržanom u komentaru Dhammapade, ove tri strofe ne izražavaju njen vlastiti doživljaj, nego pjesničku formulaciju riječi jedne majke koja je u očaju povjerila Upalavani svoje strahovito otkriće da je "ne znajući živjela kao suparnica vlastite kćeri s čovjekom koji je kasnije postao isposnik Gangatirijo". Upalavana je ponovila ispovijed te žene u navedenoj pjesničkoj obradi s namjerom da ženi koja joj se povjerila tako objektiviranim predočenjem slučaja pomogne da trijezno razmisli o "štetnosti i podlosti tjelesnih prohtijeva". |
Priče o Uppalavanninim vlastitim doživljajima sačuvane u različitim djelima rane pali književnosti, osobito u Vinaya III, 211, i Dhammapāda atthakatha II, 49, ne razlikuju se mnogo od tragične prirode ovog događaja. Zbog svoje neodoljive ljepote Uppalavannā je bila i kao redovnica žrtva nasilne požude.
Bila je kći uglednog bogataša iz grada Sāvatthi. Put joj je bila boje "plavog lotosovog cvijeta" (značenje njenog imena). I za nju, kao i za Ambapali, takmičili su se kraljevi s bogatim i uglednim građanima. Njen otac, u istoj želji da odbijanjem ne navuče mržnju nijednog od njih, odluči da kćer pošalje u samostan. Kaže se da je time najbolje udovoljio i njezinoj vlastitoj želji. Nakon zaređenja, jednom zgodom dok je vršila uobičajene dužnosti u samostanskoj zbornici, čistila pod i pripremala svjetiljke, pogled joj se zaustavi na plamenu svjetiljke koju je upravo pripalila. Taj joj je prizor bio dovoljan da joj se usiječe u pamćenje neizbrisiv znak sabranosti na počelo vatre i da postane sredstvo krajnje zadubljenosti (dhyanam) koje ju je dovelo do duhovnog oslobođenja od žeđi za životom.
Zanimljivo je da se u Đatakama (pričama o Budinim ranijim životima) kao njegova žena najčeće spominje Upalavana, a mnogo rjeđe Jasodara, supruga iz poslednjeg života.