Theravāda budističko društvo

Theragatha I

Download PDF

Theragatha I

Prevod i komentari Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme


I.1* — Subhuti [na gore]

Pokrovljena koliba, suha zavjetrina,
pa sad neka pada kiša sa nebesa!
Duh tu u pregoru potpuno sabran i nesputan boravi.
Padaj, kišo s neba!

Subhuti je bio mlađi brat bogataša Anāthapindike, koji je Budinoj redovničkoj zajednici poklonio najveći i najraskošniji samostan u gradu Savatthi. U tom samostanu zbivaju se svi najvažniji događaji za Buddhina života, a i za većinu zabilježenih govora se kaže da su održani na tom mjestu. U prvoj knjizi Anguttara nikāye nalazi se duga lista Buddhinih učenika i učenica, redovnika i laika, koji su u bilo kojem pogledu bili “najistaknutiji” (agga). Subhuti se tu spominje kao najrevnosniji među onima koji su “živjeli u šumama” samotnim pustinjačkim životom. Snaga njegova zadubljenja u osjećaj sveobuhvatne ljubavi (metta-đhanam) ističe se u vezi s komentarskom pričom koja na način psihološki tipičan za egzegetsku književnost svih vjera teži za tim da dotuče neposrednost pjesničkog utiska: U Rāđagahi, prestolnici Magadhe, kralj Bimbasaro je navodno obećao da će Subhutiju podignuti pustinjačku kolibu u svojim vrtovima, ali je zaboravio na to obećanje. Subhuti je živio pod vedrim nebom, a posljedica je bila da su izostale kiše i zemlja je počela da stradava od suše, sve dok se kralj nije sjetio svog obećanja i ispunio ga. Kad je Subhuti sjeo pod svoju strehu i zadubio se u kontemplaciju sveopće ljubavi, kiša je počela da pljušti nad zemljom Magadhom (koja je i danas najsušnija u cijeloj Indiji, a zove se Bihar).

I.2 — Mahakothika [go to top]

Smiren, obuzdan,
savetom koji kao melem je,
odagna mi zle misli —
poput povetarca,
što ponese sa grane list.


I.3* — Kankharevata [go to top]

Pogledaj tu mudrost Usavršenih:
kao plamen buktinje u pola noći!
Udjeljuje svjetlost i vid očima
i sumnje lišava onog ko joj priđe

[Videti takođe: Ud V:7 (Kankharevata = Revato Sumnjalo).]

Kankharevato, građanin iz Sāvatthija, dobio je nadimak “Sumnjičavi” (Kankha) jer je na početku svog redovničkog života bio pretjerano revan u primjeni mnoštva pravila redovničke discipline (vinayo), pa je stalno sumnjao da li mu je nešto “dopušteno” ili nije. Na listi najistaknutijih (agga) u Anguttara nikāyi I odlikuje se kao uzor duhovnog zadubljenja (đhanam). Spominje se u nekoliko tekstova Sutta pitake, među kojima je najpoetičnija Maha-gosinga sutta (MN 32), gdje su se pod stablima sala jedne noći punog Mjeseca sakupili svi najugledniji Budini učenici da uzveličaju čarobnu ljepotu tropske prirode. Među njima je bio i Revato.

I.5* — Daba [go to top]

I Daba, teško ukrotljiv, krotkošću bi ukroćen,
i nadmaši zadovoljen sumnju.

Da, on svako podozrenje zorno skrši
i postojan postiže krajnje utrnuće.

Daba Malaputo, rođen u mjestu Anupija, u zemlji Mala; u podnožju Himalaja, gdje se nalazi i grad Kusinara, u čijoj je blizini umro Buddho. Kad mu je bilo sedam godina, vidio je Budu u svom zavičaju i zamolio baku da ga dade zarediti. Vremenom je razvio neke natprirodne magijske sposobnosti kojima se služio i u praktične svrhe. Zbog svoje umješnosti obavljao je već kao dječak razne poslove u upravi samostanskim područjima u Rāđagahi, gdje je stalno boravio. Dječakovo samostalno poslovanje izazvalo je i razne pritužbe Budi, koji bi uvijek ustanovio Dabovu nedužnost u nesporazumima. Tim se povodom spominje češće u tekstovima redovničke discipline, vinayo. Povodom njegove rane smrti Buddho je izrekao pohvalnu strofu zabilježenu u Udana VIII:9.

I.6* — Sitavanijo [go to top]

U svježu šumu pođe isposnik neki
sam u sebi smiren i sabran;
naočigled je prevladao stravu,
zadubljen u pažnjom pokorenom tijelu.

Sitavanijo je nadimak izveden iz prvih reči ove strofe o “svježoj šumi” (sita-vanam). Pravo je ime ovog isposnika bilo Sambhuto, braman iz Rāđagahe. Prosjačkom je redu pristupio sa još tri prijatelja koji su se zvali Bhumiđo, Đeja-seno i Abhiradhano. I “sveža šuma” je naziv jedne određene šumice u blizini grada gdje je živio kao pustinjak.

I.7 — Bhalijo [go to top]

Onaj ko razgoni vojsku
Kralja smrti —
k’o što pobesnela bujica
odnese slabašni od trske most —
pobednik je,
jer strahovi su mu razvejani.
Veliki krotitelj,
slobodan u sebe siguran.


I.13* — Vanavaććho [go to top]

Prekrasno plavetnilo
svježe vode bistrog potoka
i hrid što ljeska bojom crvenih crvi
moja je radost.

Autor prve pjesme po imenu Vanavaććho nije identičan s autorom pjesme broj 113, iako su im imena jednaka. Ime prvoga je simbolično za njegov životopis već od rođenja, jer znači “šumsko mladunče”, a Vanavaććho (I) se rodio u šumi prilikom putovanja svojih roditelja. Otac mu je bio poznati brahman Vaćhagoto iz Kapilavatua, Budinog rodnog grada. Vaććhagotto je Buddhin sagovornik u nizu važnih govora. Vanavaćho je slijedio Gotamin primjer i povukao se u pustinjski život, još prije nego je Gotamo postigao probuđenje i postao Budni učitelj, a nakon toga događaja je bio jedan od prvih koji su mu se pridružili. Strofa pod njegovim imenom smatra se njegovim odgovorom na pitanje porodice zašto ga privlači pustinjski život, a izgovorio ju je prilikom naknadne posjete rodnom mjestu, kuda s vratio skupa s Budom kad je ovaj prvi put nakon odlaska i probuđenja posjetio svoju porodicu poslije više od šest godina izbivanja.

I.14* — Sivako [go to top]

— Eto, dolazim, Sivako! — tako mi reče učitelj.
Al’ dok mi tijelo boravi u selu, duh u šumu polazi,
ležeći, daleko lebdim. Ko shvati, taj ne zaostaje.

Sivako je bio nećak starijeg i uglednog Buddhina učenika Vanavaććhe. Majka ga je poslala ujaku koji je živio osamljen u pustinji da mu pomogne i da se pobrine za njega. Tako se Sivako i sam priklonio pustinjačkom životu.

I.16 — Belatasisa [go to top]

Poput čistokrvog hata
sjajne grive i oštrodlakog repa,
što kasa bez imalo napora,
tako i moji dani i noći
protiču bez imalo napora
sad kad zadobih sreću tu
što od tela ovog ne zavisi.


I.18* — Singalapita [go to top]

Bijaše prosjak nasljednik Buddhin u divljini šume.
Na čitavoj je zemlji nazirao tek hrpu kosti.
A meni se čini da je hitro požudi umakao.

Singalapita (“otac Singala” ili možda “šakalov otac”), vjerovatno nadimak osobe o kojoj nema daljih podataka.

I.20* — Ađito [go to top]

Smrti se ne bojim, skršio sam život.
Tijelo ću napustiti sabrano pri punoj svijesti.

Ađito je bio “mladi brahman” koji je predvodio poslanstvo Bavarijevih učenika Budi, opisano u 5. odeljku Sutta-nipate. Bio je Bavarijev nećak. U Samyutta nikāyi, XII (Nidana-samyuttam, 4, 31), u jednom karakterističnom razgovoru sa Sāriputtom, Budo se vraća na posljednje Ađitino pitanje u tom tada već čuvenom tekstu, o putu i stavu (iriyam) isposnika odvraćenog od svijeta. U razjašnjenju se ističe gađenje kao osnovni stav isposničke odvraćenosti koja je obuzela i Ađitu.

I.22 — Ćitaka [go to top]

Paunovi,
s krestom, plavi, gordo izvijenih vratova,
kričali su u zoru u Karamvi
uznemireni hladnim povetarcem.
Tako probudiše spavače
za meditaciju


I.26* — Abhajo (Nebojša) [go to top]

Čuo sam ispravnu riječ Budnog,
Sunčeva potomka,
vješto uperenu na srž bola,
k’o strijela kad nit siječe.

Abhajo (Nebojša) bio je sin Bimbisare, vladara Magadhe, i prve kurtizane koju je Bimbisaro uspostavio u Rāđagahi po uzoru na Ambapali u Vesaliju. Zvala se Padumavati. Kad je sinu bilo sedam godina, majka ga je poslala u kraljev dvor, gdje je odrastao među ostalim kraljevićima. Bimbisaro, prvi kraljevski zaštitnik i mecena Budin, bio je podjednako naklonjen i savremenom velikom reformatoru đainizma Niganti Nataputi, nazvanom Mahaviro ili “veliki pobednik”. I Abhajo se u mladosti najpre priklonio Mahaviri i postao njegov učenik. Prema budističkoj verziji, osobito u razgovoru “kneza Nebojše” (Abhaya-rađa-kumara sutta, MN 58 s Budom, Nataputo ga poučava kako da u sofističkoj raspravi nadvlada i porazi “isposnika Gotamu”. Dogodilo se, međutim, obrnuto — knez Nebojša je bio poražen i postao Budin učenik.

I.29 — Harita [go to top]

Harita, diži se hitro –
uspravi se i izoštri svoj um
— poput kovača mač pred borbu —
iseci neznanje na paramparčad.


I.30* — Uttiya [go to top]

Pojavila se bolest,
zaoštrila se pažnja:
“Pojavila se bolest,
nije vreme za dangubu!”

Utija je bio iz bramanske porodice iz Sāvatthija. Kad je postao punoljetan, odvratio se je od svijeta i postao “odvraćenik” ili “otuđenik” (paribbađako) još prije nego što je susreo Budu i čuo za njegovo učenje. Kasnije je pristupio Budinu prosjačkom redu. U Samyutta nikāyi XLV:30 i XLVII:16 zabilježena su dva njegova razgovora s Budom. U prvom pita za smisao učenja o pet elemenata osjetnosti, a Budo mu tumači potrebu odvraćanja od osjetnih područja kao preduslov za njegu vrlina “plemenitog osmerostrukog puta” pročišćenja.

I.32 — Supiya [go to top]

Trgovaću i prodati:
starost za Večnost,
patnju za Neuslovljeno:
najviši mir,
nenadmašni spokoj
od jarma.


I.34* — Posijo [go to top]

Ko je promišljen
taj zna vrlinu samotna života.
— Iz sela u šumu pođoh
i tamo nađoh sklonište.
I otud sam otišao dalje
ne prozborivši ni riječ.

Posijo je bio sin bogatog građanina Sāvatthija. I stariji mu brat, Sangamađito, bio je pripadnik Budina prosjačkog reda. Zabilježena je jedna neugodna zgoda iz života ovog isposnika kad je naknadno posjetio svoju bivšu porodicu, a žena je pokušala da ga namami i ponovo zavede, ali bez uspjeha.

I.39 — Tisa [go to top]

Kao mačem proboden,
kao da vrh mu beše užaren,
monah samotnički živeti mora
— sabran —
da obmane čula napustio bi.


I.41 — Širivada [go to top]

Munja sevnu u visinama
među Vebharom i Pandavom,
al’ otišavši međ’ visove planinske
postojan je u zadubljenju — sin
onoga ko je bez premca,
onoga ko je Takodošavši.


I.43 — Sumangala [go to top]

Tako slobodan! Tako slobodan!
Tako potpuno oslobođen sam
od tri najgore stvari:
mojih srpova, mojih motika, mojih plugova.
Čak i da su mi ovde,
upravo ovde,
ni pipnuo ih ne bih.
Meditiraj, Sumangala.
Meditiraj, Sumangala.
Sumangala, pažljiv ostani.


I.44* — Sanu [go to top]

Za mrtvim se plače, majko,
koga nema među živima.
A ja sam još među živima,
zašto me, majko, oplakuješ?

Sanu je bio sin nekog građanina iz Sāvatthija koji je napustio obitelj i postao asketa beskućnik. Kad je sinu bilo sedam godina, majka je i njega odvela redovnicima. Dječak je dobro napredovao, osobito u sposobnosti duhovnog zadubljenja, ali je kasnije poludio i počeo da luta naokolo izgubivši pamćenje o svom identitetu i pripadnosti. U tom ga stanju našla zabrinuta majka, koju je prepoznao i tako ozdravio. Vratio se svom redovničkom životu i živio pribran do starosti od 120 godina.

I.49 — Ramanejaka [go to top]

Ni pored svih cvrkuta i zvižduka,
dozivanja ptica,
moj se um ne koleba,
jer osvoji me jednost.


I.50* — Vimalo [go to top]

Vjetar je zasićen vlažnom prašinom,
munja presjeca nebo,
a tok se misli stišava,
duh mi je sad potpuno sabran.

Vimalo je bio sin bogate građanske porodice iz Rāđagahe. Susret s Budom u rodnom mjestu toliko ga je zanio da je odlučio da pristupi njegovom prosjačkom redu. Živio je u planinskoj špilji u Kosali. Jednog je dana ogromni olujni oblak privukao njegovu pažnju i izazvao sabranost koja ga je dovela do duhovnog usavršenja.

I.56 — Kutiviharin [go to top]

Ko je u kolibi?
Monah je u kolibi —
oslobođen strasti,
uma sasvim usredređenog.
Dobro znaj to, prijatelju:
Koliba što je sagradi
ne beše uzalud.


I.57* — Kutivihari [go to top]

Tu ti je bila stara koliba.
Želiš li sada novu kolibu?
Okani se želje za kolibom, prosjače,
bolno je uvijek novo kućenje.


I.61* — Vapo [go to top]

Ko vidi, vidi onog ko vidi, a vidi i onog ko ne vidi.
Ko ne vidi, ne vidi onog ko vidi, a ni onog ko ne vidi.

Vapo je bio sin Vasete, dvorskag brahmana koji je prisustvovao obredima prilikom Budina rođenja u Kapilavatu. Kad je stari prorok Ašita objavio slavnu budućnost novorođenog kraljevića Sidate Gotame, budućeg Bude, Vapo je sa još četvoricom mladih brahmana, među kojima je bio najstariji Kondano, postao pustinjak. To je bila “skupina petorice” prvih učenika (panća-vaggiya) koji su se već od Budina rođenja pripremali da prihvate njegovo učenje.

I.67* — Eka-dhamma-savaniyo [go to top]

Sažgao sam prljavštinu, iskorijenio sve biće,
raspršio tok rađanja, nema divljeg preporoda.

Eka-dhamma-savanijo je nadimak koji označava onoga kojemu je bilo dovoljno da samo “jedanput čuje Istinu”, pa da postigne konačno duhovno oslobođenje. Tako je snažno djelovala na njega Budina propovijed o nepostojanosti (anićam) bića. Bio je sin bogatog građanina iz mjesta Setavja .

I.68 — Ekudanijo [go to top]

Nadahnuta uma i pažljiv:
mudrac uvežban u putevima razboritosti.
On za žalost ne zna, on koji je Takav, [1]
spokojan i zauvek sabran

[1] Tadi: “Takav,” oznaka za onoga ko je postigao cilj. Ukazuje da je stanje te osobe neopisivo, da nije podložno promenama ili uticajima bilo koje vrste.


I.73* — Manavo [go to top]

Vidjeh oronulog starca i bolesnika,
mrtvaca vidjeh i konac života.
I zgadi mi se spolni život, postadoh beskućnik,
napusti me čar užitka.

Manavo, sin građanske porodice iz Sāvatthija, pristupio je Budinu prosjačkom redu već kao maloljetnik, po vlastitoj pobudi, uz pristanak roditelja. Povod mu je bio susret, dok se zabavljao u gradskim vrtovima, sa starim i bolesnim osobama, a i sa prizorima smrti.

I.76* — Pijanđaho [go to top]

Prigni se pred onima koji se uzdižu, digni se pred onima koji se prigiblju.
Boravi tamo gdje niko ne boravi. Gdje se svi raduju, ti se ne raduj.

Pijanđaho, Lićhavi plemić iz grada Vesali, bio je vrlo ratoborne ćudi prije susreta s Budom. Kasnije se povukao u pustinjački život.

I.79* — Rakhito [go to top]

Odrekoh se svake strasti, iskorijenih svaku mržnju
i napustih svu zabludu; ohlađen sam, dogorio.

Rakhito, plemić iz Budina roda Sakja, bio je jedan od onih “500 mladih plemića” koji su se pridružili Budi kad je došao da izmiri spor s plemenom Kolija zbog korišćenja vode rijeke Rohini.

I.80* — Ugo [go to top]

Što god da sam počinio, golemo il’ nisko djelo,
sve je iskorijenjeno, nema daljeg preporoda.

Ugo, sin “bankara” iz mjesta Ugo u državi Kosala, pripadao je porodici, a i pokrajina, koja je bila jedno od najsnažnijih uporišta đainske religije Budina takmaca niganthe Nathapute, nazvanog Maha-vira (“veliki junak”). Kasnije se cijela Ugova porodica priklonila Budinim sljedbenicima, a na mjestu gdje je Ugo prvi put čuo Budinu propovijed sagradili su samostan Bhadaramo, koji se spominje i u kasnijim vremenima.

I.84 — Nita [go to top]

Usnuo po čitavu noć,
zanet društvom po čitav dan:
kada će, kada glupan
patnji i teskobi na kraj stići?


I.89* — Devasabho [go to top]

Prebrojah bare i kaljuže, izmakoh provalijama,
nanesen strujama, nesputan okovima
— poražena je oholost.

Devasabho, plemić iz Budina plemena Sakja, jedan od “pet stotina” koji su se pridružili Budi kad je došao da izmiri spor plemena Sakja i Kolija zbog reke Rohini.

I.93 — Eraka [go to top]

Zadovoljstva čula su bolna, Eraka.
Zadovoljstva čula nisu olakšanje.
Ko god zadovoljstva čula voli,
patnju voli, Eraka.
A ko ih ne juri, ni patnju ne voli.


I.95* — Ćakupalo [go to top]

Slijepac sam, s iskopanim očima,
bogalj u pustoši.
I tome ću radije podleći
nego da se zlu pridružim.

Ćakupalo je nadimak koji znači “zaštitnik očnog vida”. Verovatno mu je tek kasnije vjerovanje pripisalo tu zaštitničku moć, jer je u vlastitom životu njegov slučaj bio upravo obrnut — zanemario je očnu bolest da ne prekine napor asketskog zadubljenja i usavršenja. Zbog zoga je svoje duhovno probuđenje postigao kao tjelesni sljepac. U komentaru slijedi duga pustolovna i poučna priča o tome kako ga je nećak tražio i pronašao u dalekom šumskom skrovištu i kako se vratio kući. Svoju je sljepoću tumačio sjećanjem na grijeh počinjen u jednom od ranijih života kad je bio ljekar, pa je nekoj ženi, koja nije htjela da mu plati uslugu, dao štetan lijek i tako je skrivio sljepoću.

I.104* — Kitako [na vrh strane]

Gle, lagano mi posta tijelo
na doticaj bezmjernog blaženstva.
K’o pamuk vjetrom zanesen,
pluta mi tijelo.

Kitako je bio brahman iz grada Sāvatthi, učenik i sljedbenik Mahā-Moggallāne

I.108* — Otac Dhammasavanov [go to top]

U starosti od sto dvadeset ljeta
odrekoh se svijeta, postadoh beskućnik.
Trovrsno sam znanje stek’o,
ispunio poruku Budnoga.

Otac Dhammasavanov se odlučio na odlazak, prema komentaru, potaknut primjerom svoga mnogo mlađeg sina.

I.111* — Đento [go to top]

Teško je odreć se svijeta, obitelj je teret, i kuća,
a duboka moć istine teško je dosežno blago.

Mukotrpan je život, kakav je bio da bio.
Tek misao na stalnu nestalnost je smislena.

Đento je sin poglavara sela Đento. Prosjačkom redu je pristupio mlad, kad je prvi put ugledao i čuo Buddhu.

I.113* — Vanavaććho [go to top]

Prostrano jezero preplavljuje grebene;
goveda se taže i srne napajaju;
raslinje je rosno. Radujem se tim hridima.

Vanavaććho (II) bio je brahman iz Rāđagahe (današnji Rađgir u Biharu). Utisak koji je Gotamo ostavio na kralja Bimbisaru djelovao je dovoljno snažno i na Vanavaććhu, koji je bio prisutan njihovu susretu i razgovoru, tako da je i on odlučio da slijedi Gotamin primjer.

I.115* — Mahanamo [go to top]

— On bi te poveo u bregove bogate ljekovitim biljem
i na vidike proplanaka kud se tek lovac prikrada.

Mahanamo je bio jedan od pet “golih isposnika” s kojima je Gotamo živio u vrijeme svojih posljednjih i najtežih asketskih napora, neposredno prije probuđenja, i kojima je kasnije održao svoju prvu propovijed u Srnjaku (današnjem Sarnatu) blizu Benaresa.

I.117* — Jaso [go to top]

Pomazan, u svječanom ruhu i potpunom nakitu,
ja postigoh trovrsno znanje i ispunih Budinu poruku.

Jaso (Slavko), sin bogataša iz Benaresa, doživeo je pobudu da se prikloni beskućničkom životu jedne noći kad se u svom haremu zaustavio pred odvratnim prizorom žena koje su spavale u raznim neukusnim položajima. Iste je noći otišao u Srnjak (Isipatanu, današnji Sarnat), gdje je boravio Budo, i zaredio se. Jasov je otac sljedećeg dana došao u namjeri da odvrati sina, ali je i sam postao Budin sljedbenik, iako se nije zaredio. Pripremio je svječani ručak za Budu i svoga sina. Tom se zgodom cijela obitelj priklonila Budinu učenju, a četiri Jasina prijatelja su sljedila njegov primjer. To su bili: Vimalo, Subahu, Punađi i Gavampati. Svi oni spadaju među najranije Budine sljedbenike.

I.118 — Kimbila [go to top]

Ko kletvom poslata,
obrušava se na nas —
starost.
Telo drugačije izgleda,
iako je isto ono ko i pre.
Ja sam još uvek tu
i nikad ga napuštao nisam,
al’ sebe se sećam
kao drugoga nekog.


I.119* — Vađiputo [go to top]

Pođoh da prodrem u šumska bespuća,
u srcu da doprem do utrnuća.
— Ne daj se smesti u zadubljenju!
Na zamjerke se nemoj osvrtati!

Vađiputo je pripadao jednoj od kneževskih obitelji plemena Lićhavi u Vesaliju. Budinu prosjačkom redu je pristupio u mladosti, a bio je osobito prijatelj s Ānandom. Strofa koja je ovdje sačuvana bila je, navodno, upućena Ānandi kao prijateljski savjet i utjeha poslije Budine smrti.

I.120 — Isidata [go to top]

Pet sastojaka, kad jednom uočih
kad im koren pronađoh,
behu iskorenjeni.
Za mene kraj patnje dostignut je;
kraj prljanju dostignut je.