Therigatha XVI

(odabrane sutte)

Prevod Čedomil Veljačić
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
 

---

XVI.1 — Adhimuta i razbojnici

Za žrtvu bogovima, a i da se domognemo blaga,
i prije smo vršili ubojstva. 

To je uvijek popraćeno neizmjernim strahom,
grozom i zapomaganjem. Ali ti nisi ustrašen, izgled ti postaje sve vedriji.
Zašto ti ne naričeš pred takvom strahotom? 

Razbojnički poglavice!
Patnja ne postoji u duhu onoga ko ništa ne iščekuje,
strah je prevladan u duhu onog ko ni za šta ne prianja. 

Ko iscrpi žudnju za životom i prozre kakvoću stvari,
ne boji se smrti kao ni odlaganja tereta. 

Svetački život je proživljen, i taj sam put prevalio.
Ne bojim se smrti kao ni bolesnik ozdravljenja. 

Svetački život je proživljen, i taj sam put prevalio.
Nezadovoljstvo u životu prozreh kao otrov u napitku. 

Ko nadiđe privrženost, izvrši napor i iscrpi talog strasti,
raduje se izmaku svog vijeka, osjeća se pomilovan na stratištu. 

Ko dosegne potpunu ispravnost i ne teži ni za čim na svijetu,
ne otimlje se smrti — oslobođenju iz požara. 

Sve s čim je združeno biće i sve što postigne,
sve je to neodrživo, tako je rekao premudri. 

Ko tako vidi ono na što Budni ukazuje,
ne poseže ni za kakvim bićem k'o ni za užarenim željezom. 

Niti ono što je bilo, a ni ono što će biti nije moje.
Sklopovi će se raspasti. Za čim da se jadikuje?

Ko jasno uvidi kako se pojave slažu i razlažu u stvarnosti, taj, 
poglavice, nema šta da se boji! 

Kad shvati svijet kao hrpu triješća i ništa ne uživa kao svojinu, 
tad i ne žali za onim što nije njegovo.  

Nezadovoljan sam s tijelom, nesretan sam što još živim.
Kad se raspadne taj organizam, drugi neće nastati.  

A vama kad je to tijelo potrebno, činite s njim šta hoćete! 
Ja se zbog toga ne srdim, a niti radujem.  

Kad saslušaše taj govor, razbojnicima se naježila kosa. 
Tad pobacaše mačeve i zapitaše u čudu:  

— Kako si, gospodine, to postigao i ko ti je učitelj? 
Čiju pouku treba slijediti da se postigne takva bezbolnost?  

— Moj učitelj je pobjednik u svakom znanju i razumijevanju, 
vodič pun milosrda, on vida rane cijelom svijetu.  

On mi je dao ispravno uputstvo, jedino koje seže do kraja. 
Njegovu pouku treba slijediti da se postigne ovakva bezbolnost. 

Kad su razbojnici čuli te mudre riječi, pobacaše mačeve i koplja.  
Neki se odvratiše od tog zanata, a neki zatražiše prijem u red beskućnika. 

Oni koji su prišli redu učitelja dobrog puta razviše snage savršene mudrosti. 
Duh im se uzdignu i razvedri, i moć su stekli da dopru na put neminovnog utrnuća.

---

XVI.3 — Telakani

Revan u vjerskom obredu dugo sam vremena
u napornom razmišljanju nastojao doseći istinu,  al' smirenje duha nisam postigao. 
Pitao sam isposnike i brahmane:

— Ko je nadišao svijet, ko je utonuo u besmtrnost,
čije učenje da slijedim da spoznam vrhovnu svrhu?

Hvatao sam se na udice kao riba na meku.
Trzah se, ali ne istrgnuh iz svog očaja,

kao vođa ratobornih bogova 
kad ga zarobi vojska Gromovnika.

— O, ko će me na ovom svijetu osloboditi spona 
i ko će me uputiti do potpune budnosti?

Koji je isposnik ili brahman prozreo razornost?
Čije učenje da slijedim da me izvede iz rađanja-i-smrti?

Postah nepovjerljiv i sumnjičav, srdit i nasrtljiv, 
u žestini zlonamjeran i podstrekač razdora.

Sedamnaest me je godina podbadala oštrica životne žeđi.
Eto kako je duboko uvriježena urođena mahnitost. 

Pristrasnost u shvaćanjima, kad se ne ukloni, postaje sve žešća.
Groznica me je tih rana tresla kao list na vjetru.

Podjarena u nutrini žar taštine se rasplamsa,
a tad se iz šest žarišta osjetnih dodira tijelo pokreće na sve strane.

Ne mogoh pronaći liječnika koji bi mi taj trn 
izvadio bez oštrice noža i riješio me sumnje.

Ko da mi bez noža i bez rane izvuče trn zaboden iz nutrine,
a da cijelo tijelo ne protrne?

Ipak onaj ko je ovladao istinom najbolje umije i otrov da i odstrani.
On će, na čvrstom tlu, pružiti ruku meni koji sam pao duboko

u kaljužu kuda se istresa smeće,
prekrivenu varavim slojem okorjele učmalosti.

Oholost je munja u oblaku koja prosijeva kroz kišu. 
Pogled iz kojeg pretnja prosijeva, iz strasti crpe zadnju namjeru.

Sa svih strana struje bujice, odasvud buja divlje raslinje. 
Ko će branama spriječiti poplavu, ko će iskorijeniti korov?

— Čvrst bedem izgradi, starješino, da odbiješ poplavu bujice,
da te tok misli ne potkopa iznenada kao podronjeno stablo!

Ta opomena pobudi strah u meni i podstrek da pređem na drugu obalu.
Spas i oružje mudrosti nađoh u zajednici mudraca 

koji me snabdje za plovidbu čvrstom splavi dobro sagrađenom, 
istesanom iz srži istine, i reče mi, "Ne boj se!"

Popeh se na zdanje utvrđene pažnje i osvrnuh se 
na ono što mi se ranije činilo da je tjelesni užitak svijeta.

A tada ugledah put do kojeg će me prevesti splav,
put ne-usmjeren vjerom u Sebe, pouzdan do kraja.  

Telakani, brahman iz Sāvatthija, bio je stariji od Bude. I on je prethodno bio samostalni dijalektičar i neortodoksni tražilac istine kao hiljade i hiljade indijskih i kineskih preteča i savremenih helenskih sofista.

---

XVI.7 — Bhadijo, sin Kaligodhin (odlomak)

— Nekoć sam slonu na plećima u skupocjenoj odjeći
jeo probranu rižu začinjenu samim mesom.

— A danas Godhin sin Bodar zadovoljan s milostinjom,
bez želja i prohtjeva, s napregnutom pažnjom, bodar
boravi u zadubljenju.

— Na visokoj dvorskoj kuli snažno utvrđenog grada,
zaštićen mačevima i slonovima,
nekoć sam bio u strahu za svoj život.

— A danas sin Godhin, Bodar,
neustrašiv, riješen bojazni i brige,
bodar, boravi u zadubljenju u dubokoj šumi i samoći

Bhaddiyo, sin Kaligodhin. Ime Bhadijo (ili Bhaddo, sanskrit Bhadrah) znači "bodar", pa ga tako u tekstu i prevodim. Pripadao je istoj kraljevskoj porodici Sakja iz Kapilavatua, u Nepalu, kao i Buda. Kad je Buda posjetio rodni grad godinu dana poslije probuđenja, šestorica mladih kneževa i plemića iz njegove porodice odluče da mu se pridruže. Među njima je bio i Bhadijo. Pored njega se ističu u toj skupini ranih sljedbenika Ānando, koji je postao najvjerniji lični pratilac Budin, te Devadato, kasnije najopasniji takmac i protivnik učiteljev, prvi raskolnik u njegovu prosjačkom redu. U listi "najistaknutijih", u Anguttara nikāyi I, Bhadijo se ističe kao "redovnik najplemenitijeg plemenskog porijekla". Doživljaj oslobođenja od okova i opasnosti dvorskog života vrlo je zorno opisan u uvodnom dijelu desete priče Đataka pod naslovom Sukhavihari jatakam, ili priča o sretnom životu:   ​… Dok je živio na dvoru, Bhadijo se čuvao tako oprezno kao da je bio svoj vlastiti anđeo čuvar. A kad je kao isposnik postigao oslobođenje, podsjećao bi se nekad strahovitog stanja u kojem je živio dok je bio okružen velikom stražom; sjećao se noći kad od straha za život nije mogao da zaspi u svojoj dvorskoj ložnici na vrhu dvorske kule. Upoređujući te uspomene s bezbrižnim osjećajem s kojim je sada kao slobodan prosjak lutao po prašumama i pustinjama, te bi ga misli uvijek dovodile do oduševljenog usklika: "Aho sukkham, aho sukkham" — ah, kolike li sreće!

---

XVI.8* — Angulimalo

Prošlo je mnogo godina otkad mi u gustoj šumi 
pokloni pažnju veliki mudrac, isposnik koji iskrsnu preda mnom. 

A ja uskliknuh: “Odreći ću se tisuće zlodjela
da čujem jednu tvoju izreku pouzdano istinitu.” 

Bio sam razbojnik, groza mog, mača bila je ravna jezovitoj provaliji pakla.
No tu se je razbojnik prignuo do nogu onoga ko kroči putem dobra. 

Tako sam u Budnoga molio prosjačko zaređenje.
A Budni, milosrdni mudrac, vođa svijeta i bogova koji njim vladaju, 
reče mi tada: “Hodi, prosjače!”
Te mi njegove riječi udijeliše prosjačko biće. 

. . .  

Ko je nekad živio u opojstvu, a za tim se kanio opijanja,
taj će zasjati nad svijetom kao Mjesec kad se riješi oblaka. 

Ko izvršeno zlodjelo zasjeni dobročinstvom,
taj će zasjati nad svijetom kao Mjesec kad se riješi oblaka. 

Ko se već u mladosti pridruži redu Budnoga,
taj će zasjati nad svijetom kao Mjesec kad se riješi oblaka. 

. . .  

Neka i oni koji su mi neprijatelji 
saslušaju moj govor o istini,
nek se pridruže i oni sa mnom 
pouci Budnoga! 

Nek se i oni koji su mi neprijatelji 
priključe istoj težnji za istinom!
Neka i oni koji su mi neprijatelji 
moj govor o trpeljivosti ocijene bez negodovanja!

Neka čuju istinu na vrijeme 
i nek je se pridržavaju! 
Tada doista neće zlo poželjeti 
ni meni ni kom drugom biću. 

Postojano smirenje postiže 
ko štiti bića koja dršću pred nasiljem. 

. . .

Težaci razvode vodu po poljima, 
strijelci strijele zaoštravaju,
a tesari tešu grede, 
dok mudrac kroti sam sebe. 

Neki bivaju ukroćeni bičevanjem i batinom,
a ja sam bio ukroćen bez koplja i bez mača. 

. . .  

Zvao sam se Miroslav, a bio sam siledžija.
Danas mi ime posta istinito, jer ni nad kim ne vršim nasilje. 

Prije sam bio zloglasni razbojnik Angulimalo.
Zanesen bujicom poplave stigoh Budnome u utočište. 

Prije sam bio zloglasni Angulimalo krvavih ruku,
a sad me vidiš u utočištu; istrgnut je korijen bića. 

Počinio sam zlodjela koja vode stranputicom,
a sada mi dozrevaju djela po kojima živim nedužno na isposničkoj hrani. 

Nepažljivo se prepuštaju životu slabići i lakoumni,
dok mudrac cijeni pažljivost kao najdragocjenije blago. 

Ne prepuštaj se nepažnji ni užitku u strastima.
Samo pažljiv i zadubljen doseže krajnje blaženstvo. 

. . .

Dobro sam došao, nisam se izgubio na putu i nisam se pokajao.
Od blaga koje je dostupno udjelu dopao mi je najbolji dio. 

Dobro sam došao, nisam se izgubio na putu i nisam se pokajao.
Postigao sam trovrsno znanje, ostvario pouku Budnoga. 

. . .

I prije sam tako boravio u šumi, u podnožju stabala, 
i u planinskim špiljama,
al' duh mi je tada bio uzbuđen opasnostima. 

A sada spokojan liježem i ustajem, živim spokojnim životom.
Smrt mi viiše ne rukovodi djelima. 

Eto šta znači milost Učitelja. Po rođenju sam čistokrvan brahmanski sin,
a sada sam sin dobrog vodiča koji vlada istinom. 

Oslobođen žeđi i žudnje bdijem potpuno sabran
nad vratima osjetila. Povratio sam žaoku mučnine, iščistio talog strasti.

Izvršio sam uputu Budnoga, primijenio pouku Učitelja,
zbacio sam teški teret, istrgnuo korijen biću.

Angulimalo. Zbirka zgodimičnih izreka koje se pripisuju ovom najneobičnijem Budinom sljedbeniku pretpostavlja poznavanje njegova životopisa, jer se neki djelovi neposredno odnose na zgode iz života tog čuvenog obraćenog razbojnika, koji je i nakon obraćenja izazivao strah i podozrenje i na kraljevskom dvoru, a i po zabačenim selima, gdje njegova zlodjela nije bilo lako zaboraviti. Prve strofe u ovoj zbirci se neposredno nadovezuju na osnovni tekst o njegovu životu sadržan u Budinu Razgovoru s Angulimalom (Angulimala sutta) u Mađđhima nikāyi, govor 86.   Angulimalo spominje u pjesmama da se po rođenju zvao “Miroslav” i da je brahmanskog roda. Otac mu je bio brahman Bhagava, svećenik na dvoru kralja Kosale. Rodio se “pod lopovskom zvijezdom”, pa mu je otac iz predostrožnosti dao ime Ahimsako (ahimsa, doslovno znači “nenasilje”), Kad je poodrastao, otac ga je poslao na prastari čuveni univerzitet na zapadu Indije, Takasila (Takšašila u sanskritskim spomenicima). Tu su počele teškoće. Postoji niz priča u vezi s njegovim doživljajima prije i poslije obraćenja. Posle obraćenja, dok je išao mirno prosjačeći, dešavalo mu se da je bio napadnut kamenjem. Sve je to primao mirno kao zasluženu plaću za svoja zlodjela.

---

XVI.9* — Anuruddho

Već je pedeset i pet godina otkada počivam samo u sjedećem položaju,
a dvadeset i pet otkad sam svladao umor.

U Bambusovu gaju plemena Vađi dočekat ću kraj života. 
U podnožju ću bambusove šikare dogorjeti bez taloga strasti.

— Ustaljenu je duhu postalo nezamjetno i udisanje i izdisanje. 
Doseže smirenje u bezželjnosti. Otvorenih očiju postiže krajnje utrnuće.

Isključenjem misaonog zahvata stišalo se je i osjećanje, 
a razriješena volja se utrnu kao plamen u svjetiljci. 

To su bile posljednje zamjedbe osjetila u utihnulom mudracu: 
I ništa se više neće obnoviti, jer je sasvim budni i posve utrnut. 

Biće mu se više neće obnoviti ni u nebeskom obličju. 
Iscrpljen je tok radanja, nema više preporoda. 

— — — — —  

Ko ima mnogo želja i nikad se ne zadovoljava, 
ko je obavezan i važan, njegova stvarnost time postaje prikosnovena i prljava. 

Ko trenutnim pogledom može da obuhvabi bezbrojnu mnogostrukost svijeta,
ravan je bogu Brahmi, ali ko može čudesnom moći da spazi trenutak propasti bogova,
taj je tek dostojan pripadnik prosjačkog reda.

Budin prvi rođak i jedan od najuglednijih učenika, sin Budina strica Amiitodane i brat Mahaname, pustinjaka kome je posvećena kratka strofa (Thag. I:115). Anurudo je jedan od šestorice mladih kneževa Sakja koji su se pridružili Budi prilikom njegove prve posjete rodnom gradu Kapilavatu. Majka mu je dala pristanak da se zaredi tek kad je i njegov bratić Bhadijo (sin Kaligodhin — (Thag. XVI:7)) odlučio da pođe s njim. Povučen u kontemplativnu osamljenost u toku prvog razdoblja kiša po svome zaređenju, Anurudo je razvio izrazitu sposobnost "duhovnog oka (dibba-ćakkhu, vidovitost) po kojoj se i u listi najistaknutijih ističe, iznad svih ostalih. S tim je u vezi i znatan broj tekstova, govora i razgovora, u kojima se pojavljuje. Bio je prisutan prilikom Budine smrti u Kusinari. U opisu toga dogadaja u Mahaparanibbana sutti ((DN 16 pogl. 6)) Anurudin se smiren stav suprotstavlja očaju koji je obuzeo Ānandu i ostale redovnike koji još n:isu bili oslobođeni strasti.   Upozoravajući bolom obuzete učenike da se priberu, Anurudo je izrekao među ostalim i ove stihove:         Nit' udišu nit' izdišu oni kojima je duh ustaljen         kao šutljivom mudracu što sad postiže smirenje         i pročišćen dokonča tok svoga bića.         Nepokolebljivim duhom svladao je bolove.         Kao svjetlost se zagasi sada oslobođeni um. Prema komentarskoj tradiciji, na prvome koncilu u Rāđagahi poslije Budine smrti, Anurudi je povjereno čuvanje predaje tekstova svrstanih u zbirku Anguttara nikāyo. Uz niz tekstova u ostalim zbirkama Anurudi je posvećeno i jedno poglavlje Samyutta nikāye (Anuruddha-samyuttam, LII). Zbog istaknutosti po svojim natprirodnim sposobnostima vidovitosti, Anurudo se spominje češće i u kasnijim mahayana tekstovima ("Aniruddha").

---

XVI.10* — Parapariđo

U procvjetaloj prašumi ovako je, kažu, 
razmišljao taj isposnik, sjedeći osamljen, otuđen, zadubljen:

– Drukčije je bilo vladanje redovnika dok je s nama bio vodič svijeta, 
najuzvišenije ljudsko biće,  a drukčije je sada.

Zaštita od studeni i vjetra bješe ogrtač za stidnu golotinju. 
Umjereni bijahu u jelu i zadovoljni čim bilo.

Za sredstva za život ni u slučaju bolesti nisu se mnogo trudili,
jer su već bili pri kraju prodora kroz prljavštinu. 

U šumi, u podnožju stabala, pod grebenom il' u spilji, 
odlučni u otuđenju, revni u suzdržljivosti, 

pouzdani u podnošljivosti, blagi i ponizni,
neuvredljivi, šutljivi, obuzeti smislom dokončanja. 

Iz takve im je ćudi potjecala ljubaznost.
Glatko, kao kad se lije ulje, bilo im je ponašanje.

Malo je još onih koji pročistiše sve izljeve srca, 
potpuno zadubljenih i potpuno blaženih.

I te su starješine već dogorjele. Mudnost i dobrota već su pri kraju, 
a pouka Pobjednika, uzor svakog poštovanja, već se urušava.

Dolazi doba zlih i prljavih djela. Jačaju se naklonosti 
i ostalo što slijedi u odsutnosti istine.

Ljudstvo biva sve to zagađenije. Čini ti se da se s djecom igraju
oni koji bi trebalo da igru nadziru.

Pomutnja ih zagađena srca tjera naokolo;
u pristrasnosti ljudi bivaju smeteni vlastitom larmom. 

Kad je napušten put sigurne istine, nastaju sporovi, 
jer svako svoje gledište smatra najpovoljnijim.

Ko je negda napustio blago, i ženu i djecu, 
danas je spreman na niske usluge za krišku prasjačke hrane,

a oni kojima je stomak pun, odmaraju se izvaljeni na leđIa. 
Jedino za dokoni razgovor su uvijek budni.
– razgovor od kakvog je Učitelj zazirao.

U svakom poslu i zanatu rado će se okušati. 
Nestaloženi sami u sebi brinu se za opće dobro.

Ilovaču, ulje i praškove, jelo i piće
donose domaćinima od kojih očekuju protuuslugu; 

čačkalice uz plodove i cvjetove za žvakanje, 
ponekad birano voće iz isprosjačene hrane.

I bolesne dolaze da liječe, brižljivi k'o pravi domaćini; 
ukrašeni kao kurve i nasilni k'o vojnici.

Varalice i lažovi, pod bilo kojom izlikom
na sve će se moguće načine domoći onog što žele, 

zavodeći druge u zabludi da postignu vlastitu namjeru. 
Traže tek toliko da prežive, a zgrću grdno blago.

Kad sazivaju zborove, služe se znatiželjom, a ne istinom: 
zbog dobiti propovijedaju, a ne zbog istine.

Svađaju se zbog redovničkog imanja, iako su tom redovništvu tuđinci;
žive od onog što su drugi stekli, a nemaju ni stida ni srama.

Pojedinci ostaju po strani, obrijani i u skromnoj redovničkoj nošnji.
no i oni teže za ugledom i za dužnim počastima. 

Eto zašto danas nije lako napredovati u dobru, 
niti postići što treba, niti sačuvati postignuto.

Zato utihnuli mudrac treba da prolazi selom
s jednako napetom pažnjom kao da bos gazi putem punim trnja.

Ali jogi koji slijedi put prvašnjih prethodnika i pamti njihova dostignuća,
ma kako nepovoljna bila vremena, može da prodre i kroz smrtnu opasnost.

Tako je govorio u šumi mirnog sala 
prije svog potpunog utrnuća

isposnik razvijenih sposobnosti duha, 
posvećeni mudrac lišen preporoda – starosta Paraparijo.

Parapariđo, ugledni brahman iz Sāvatthija, pristupio je Budinu redu kad je čuo Učiteljevu čuvenu propovijed o meditativnom obuzdavanju osjetila Indriya-bhavana sutta, sačuvanu u zbirci Mađđhima nikāyo (M 152).